… su se udomaćili u Hrvatskom saboru
Pitam se kako nešto kažnjivo po zakonu, bilo u prekršajnom ili kaznenom postupku, može biti svedeno pod demokratsko pravo na slobodu govora, jer se na tu slobodu upravo poziva predsjednik Hrvatskog sabora kad dopušta takav govor nekim zastupnicima, spomenut ću samo Željka Glasnovića, Stevu Culeja i Hrvoja Zekanovića, iako nisu ni sami ni usamljeni, ali jesu najeksplicitniji.
Zanimljivo je i to da se tim jezikom služe isključivo pripadnici krajnje desne političke opcije, među zastupnicima drugih političkih opcija takvih „izljeva kršćanske ljubavi“ nema.
Uglavnom se radi o nasrtajima na ljudska i građanska prava i antifašizam, prethodno pripisan isključivo komunistima i to usprkos činjenice da je u redovima antifašističkih boraca bilo bar sedam puta više vjernika svih konfesija nego ateista, a što se hrvatske komponente tiče bar tri puta više članova HSS-a nego komunista.
Zašto se tako nasrće na antifašizam, a posebno na njegove simbole?
To naprosto nije i ne može biti „bez vraga“, naime protiv antifašizma su samo oni kojima fašizam treba, a to su društvene i političke elite, kojima jedino neki vid fašizma omogućuje da sačuvaju svoje privilegije.
Kod nas u Hrvatskoj radi se o sprezi po narod i državu jednako pogubnih, klerofašizma i nacionalšovinizma.
Istini za volju gotovo da nema zemlje i naroda u kojima ne postoje više ili manje izražene podjele u društvu; statusne, ideološke, vjerske … , ali rijetke su zemlje u kojima su te podjele postale stil života, odnosno u Hrvatskoj, obuzetoj tim promjenama, građani, koje bismo mogli nazvati pristojnim ljudima, se sve teže snalaze i sve neugodnije osjećaju.
Uzrok takvom stanju nelagode koji pristojan svijet osjeća, je posebna vrsta demokracije ili prije „demokracije“, demokracije ŕ la Tuđmaniana.
Franjo Tuđman, taj zadrti, nedoučeni skriboman je svojim „naukom“ pretvorio Hrvatsku, koja je bila mjesto ugodno za život, u zemlju naprosto natopljenu nacional-šovinizmom iz koje se bježi „glavom bez obzira“ najmanje radi materijalne neimaštine, kao što je to bilo u prošlosti.
Gradeći društvo na pragu 21. vijeka na idejama iz polovice 19. vijeka, Tuđman i njegovi apologeti su „lažući na klaftre“ naprosto okrenuli kotač povijesti i tako prošlost doveli u sadašnjost prisiljavajući čitav narod da svoju sadašnjost živi u prošlosti i bije davno izgubljene ili dobivene bitke i ratove, u kojima pobjede najednom postaju porazi, a porazi pobjede.
Već četvrt vijeka, pažljivo analizirajući, pokušavam ogoliti tzv. tuđmanizam, „stvaranje države“ i "veličanstvenu pobjedu" u DR.
Došao sam do zaključka da se u suštini radi jedino o stravičnom porazu zdravog razuma i čovječnosti.
U tzv. Tuđmanovom nauku niti ima išta pametnog niti išta korisnog, jednako za pojedinca kao i za narod, samo laž, pozivi na mržnju i nasilje, a zna li itko kome su laž, mržnja i nasilje donijeli sreću?
Majorizacijom preglasaš manjinski konstitutivni narod, a potom diskriminatornim mjerama i mjerama državnog terora prisiliš 400.000 pripadnika tog naroda na iseljavanje i to proglasiš veličanstvenom pobjedom!?
U krajnjoj liniji su upravo tuđmanizam i "veličanstvena pobjeda" u DR doveli do toga da i pripadnici većinskog naroda bježe od tuđmanizma "glavom bez obzira", iseljavajući se iz Hrvatske kao nikad u svojoj povijesti.
Da, nekad su mahom muškarci nižeg stupnja obrazovanja odlazili na rad u inozemstvo, da nešto zarade i potom se vrate svojim obiteljima, dok danas odlaze čitave obitelji, da u inozemstvu ostanu i da se u Hrvatsku nikad ne vrate.
Ali da vidimo što pogoni ove širitelje „ljubavi prema bližnjim i širitelje kršćanskog milosrđa“, a ustvari zaljubljenike u laž, mržnju i zločin, da govore to što govore, rade to što rade i ponašaju se kako se ponašaju, a što rezultira besmislenim nasiljem i zločinima.
Imaju li oni svoje uzore?
Naravno da imaju, to su odreda „hrvatski velikani“, mahom oni koji su hrvatski narod unazađivali ili mu „pronosili slavu“, spomenimo neke:
Jedan od tih „gorostasa“ političke i druge misli u Hrvata je dr. Ante Starčević, rečeni „Otac domovine“, koji je više vremena proveo po umobolnicama nego na slobodi, a i umro je u umobolnici kao potpuno lud.
Ban Josip Jelačić, je jedan od tih „velikana“ kojeg se najčešće zove da „ustane“, čovjek koji je „branio Hrvatsku“ u Beču gušeći studentsku pobunu i spašavajući habsburšku krunu. I za njega se zna da je umro potpuno lud.
Njima uz bok ide i „najveći hrvatski književnik“, Mile Budak, autor principa „tri trećine“, bar kad su Srbi u pitanju.
U stopu ih slijedi, u svojoj „veličini“ nimalo zaostajući, možda i najveći lažljivac među njima, dr. Franjo Tuđman, „uskrisitelj hrvatskog kraljevstva“ i „stvaratelj hrvatske države“, također svojevrsni lunatik.
Bili su tu i Zrinski i Frankopani spremni Turcima pokloniti Hrvatsku, ako im ovi ostave njihova imanja netaknutim.
Hrvatski „velikan“ je i barun Franjo Trenk, pruski koljač, koji je u „Ratu za nasljeđe“ sa svojim pandurima ostavljao široki krvavi trag „braneći Hrvatsku“ u Njemačkoj i Češkoj, koljući, pljačkajući, paleći i silujući.
Ne bi valjalo zaboraviti ni blaženog Alojzija Stepinca, „velikana“ koji je proslavio hrvatstvo najpriležnijom suradnjom s ustaškim vlastima, najmonstruoznijim vlastima u okupiranoj Evropi.
I na kraju valja se zapitati govori li nešto o narodu to što je spreman ne samo ordinarne ništarije proglašavati velikanima, nego ih i slaviti, imenujući ulice i trgove po njima i podižući im spomenike?
Post je objavljen 16.03.2020. u 15:38 sati.