27.01.2021., srijeda

Pravednici među narodima Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta, jednog od najvećih zločina u povijesti čovječanstva, obilježava se 27. siječnja svake godine. Za datum obilježavanja izabran je dan 27. siječnja, tog dana 1945. su vojnici Crvene armije oslobodili Auschwitz, najveći koncentracijski logor nacističke Njemačke. Procjenjuje se da je u Auschwitzu je ubijeno oko 1,1 milijuna ljudi, od kojih je bilo 90 posto Židova. Područje nekadašnjeg logora je od 1979. kao dio Svjetske baštine pod zaštitom UNESCO-a. Rasistički progon i istrebljenje Židova, Roma, pripadnika slavenskih naroda, političkih neistomišljenika, mentalnih bolesnika, invalida, ali i ratnih zarobljenika, nacistička Njemačka provodila je diljem Europe. Mahom u brojnim koncentracijskim logorima, od kojih je Auschwitz bio najveći, Ubijeni su milijuni ljudi. Među žrtvama je bilo i više od milijun djece. Da se ovakvi stravični zločini više nikada ne bi ponovili, neizmjerno je važno čuvati sjećanje na žrtve te prepoznati i osuditi svaku pojavu netrpeljivosti na temelju etničke pripadnosti. Povodom obilježavanja obilježavanju Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta, predsjednik Vlade RH, Andrej Plenković izjavio je između ostalog sljedeće: „Na današnji se Dan s ponosom prisjećamo i hrabrih pojedinaca, poput 120 hrvatskih Pravednika među narodima, koji su se, izlažući vlastiti život, suprotstavili nepravdi i zlu da bi spasili svog bližnjeg. Na Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta prisjećamo se i zloglasnog ustaškog logora Jasenovac, u kojemu su ubijene tisuće pripadnika židovskog i drugih naroda, kao i hrvatskih antifašista i demokrata. Njegujući kulturu sjećanja i trajnog pijeteta koji dugujemo žrtvama, hrvatska Vlada nedvosmislena je u jasnoj osudi zločina i predano radi na promicanju tolerancije u društvu i međusobnog uvažavanja.“ Istim povodom je i predsjednik Hrvatskog sabora, Gordan Jandroković, održao slovo, prvi puta suvislo, mogao bih potpisati sve što je rekao, sve je je imalo „glavu i rep“, svaka mu je riječ bila na svojem mjestu. I sve bi bilo prelijepo da njihove riječi i djela idu ruku po ruku, ali ne idu, pa se tako Andrej Plenković ne pita kako među ovih 120 Pravednika među narodima nema imena Alojzija Stepinca, za čije se proglašenje svetim Plenković „državnički“ zalaže kod pape, a njegov nedotupavni ministar vanjskih i evropskih polova istom glupošću maltretira državnog tajnika Vatikan. Upućujem Andreja Plenkovića u NSK s namjerom da prelista katolički tisak 1941. – 1945., ma dostajat će samo „Katolički tjednik“, pa da sam zaključi kakvu je ulogu u tzv. NDH igrala KC i tko je i što je bio Alojzije Stepinac o kojem ustaški pukovnik Danijel Crljen kaže: „Ključna ličnost oko koje su se kretali događaji zadnjih tjedana bio je zagrebački nadbiskup i hrvatski metropolita doktor Alojzije Stepinac. S Poglavnikovim odobrenjem poveli su prve razgovore s nadbiskupom hrvatski ministar vanjskih poslova doktor Mehmed Alajbegović i ministar za oslobođene krajeve doktor Edo Bulat. Razgovarali su s njim u prvom redu o prijenosu vlasti. Nadbiskup Stepinac pristao je u vezi s time razgovarati s doktorom Mačekom kojemu je u ime hrvatske vlade i svoje vlastito ponudio preuzimanje vlasti u Hrvatskoj smatrajući da je to put da se izbjegnu ili bar ublaže četničko-partizanska nasilja, a ujedno da se ispitaju makar i vrlo blijede mogućnosti promjene savezničke politike prema Jugoslaviji i priznanje Nezavisne Države Hrvatske pod demokratskom vladavinom. Budući da je doktor Maček odbio nadbiskupov priedlog, Stepinac je izrazio svoju sklonost da sam preuzme teški teret hrvatske države pred slomom. Potražio je i vlastitim putevima koji su, naravno, vodili u Rim, mogućnost spašavanja hrvatskog naroda od posljedica katastrofe, koja se je na njega sve većom žestinom obarala. Na drugom sastanku s ministrom Bulatom nadbiskup je, vidljivo raspoložen, saobćio ovome da ima povoljne viesti iz Vatikana: saveznički zapovjednik u Italiji engleski general Alexander obećao je primiti hrvatsku vojsku i građanske izbjeglice, te im pružiti zaštitu. Nadbiskup je na temelju istih viesti dobio čak utisak da ni sudbina same Hrvatske Države nije bila zapečaćena.“ Pa kako da ne bude svetac!? Gordan Jandroković pak istom upornošću strogo luči HOS-ovski ZDS od onog ustaškog, tvrdeći da su to dva različita pozdrava i da nema veze što u HOS-ovci polagali zakletvu ispod Pavelićevog portreta i insignija tzv. NDH, i što slave 10. travanj, dan proglašenja ustaške države. Volio bih kad bi mi se pružila prilika upitati Gordana Jandrokovića, čime je to inače vojnički beznačajna i silno štetna stranačka milicija HSP-a tako zadužila Hrvatsku da joj smije nametati ustaštvo. Ili, koliko su Andrej Plenković i Gordan Jandroković iskreni ili svoje inače korektne izjave ipak daju s „figom u džepu“? Oznake: Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta, Auschwitz, andrej plenković, Gordan Jandroković, alojzije stepinac, Pravednik među narodima

- 19:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.01.2021., ponedjeljak

KB „Dubrava“ – okretanje pile naopako Na vjesticu kako su 08. 01. 2021. u sporednoj prostoriji KB „Dubrava“ neke sestre i pomoćno osoblje imali veselicu, navodno povodom odlaska jedne sestre u Njemačku, što je „sedma sila“ eksploatirala do neukusa („alkohol je tekao potocima“) Svirala je harmonika, pjevalo se, neki su zaigrali kolo, zaštitne maske baš i nisu bile na „gotovs“ … I kako to u Hirvatistanu već uobičajeno biva, nevažno odjednom dobiva značaj nečeg silno važnog, duhovi se uskomešaju, krenu lavine optužbi, osnovanih, a još češće neosnovanih, traže se odgovorni, koje naravno treba raščerečiti … Dobro, možemo se složiti da takvo tulumarenje, baš i ne priliči ustanovi i vremenu sadašnjem, ali zapitajmo se jel' to baš krucijalni problem te ustanove ili možda postoji strah dušobrižnika da se čitava djelatnost bolnice ne bi svela na zanemarivanje bolesnika i tulumarenje zaposlenika. A onda se to proširi poput epidemije i takvu „praksu“ prihvate sve zdravstvene ustanove. Ma užas živi! Jel' to? Pa hajdemo sad istraživati, tko je sve sudjelovao, kako je harmonikaš unio harmoniku u bolnicu, kako je unesen alkohol i koliko ga je uneseno, a moralo ga je biti puno, kad je već „tekao u potocima“, a onda i ne na zadnje kakvo je bilo kolo koje se zaigralo, da nije nedajbože neko koje „miriše“ na srpska kola. Priznajte da je to sve prevažno, a da bi ostalo do kraja neistraženo, a svi sudionici rigorozno kažnjeni. I ne samo sudionici, nego i svi oni u čiju „zonu odgovornosti“ događaj spada, od portira, zadnjeg referenta, šefića, pa preko ravnatelja do samog ministra, ako ne i premijera. Svima otkaz i istjerati ih u Srbiju, iako bi oni sami radije u Njemačku ili Irsku. Osim premijera, on bi radije u Bruxelles. Pored ovakvog „neoprostivog“ grijeha tko mari za „banalnosti“ poput curenja krova, „šetnji“ štakora i žohara po objektu, neodržavanja tehničkih sustava zgrade, posebno grijanja, hlađenja, ventilacije, pripreme zraka, protupožarne zaštite … kakvi filteri i HEPA filteri za zrak, kome to treba!? Neprovođenje zakonom propisanih ispitivanja i inspekcijskih nadzora je minorna stvar u odnosu na grijeh tuluma. Kad su zadnji puta očišćeni i dezinficirani ventilacijski kanali i kuhinjske nape? Zašto na Covid – 19 odjelu nema „sanitarnih koridora“ za osoblje ili zašto nije u funkciji spalionica medicinskog otpada su ipak minorna pitanja u odnosu na tulum. Ako se pak pojavi legionela, sve ćemo učiniti da to zataškamo. Jel' tako? Ali šalu na stranu sudionici tuluma prekršili u radnu disciplinu i moraju biti sankcionirani, samo to treba učiniti na način da oni budu svjesni toga da su učinili nešto što se ne smije i da oni osjete sram radi toga, nekakve prekomjerne sankcije, koje neki „čistunci“ prizivaju, mogu u ljudima izazvati samo revolt. Osobno mislim da bi sve sudionike trebalo identificirati, a onda bi ravnatelj trebao naći vremena i sa svakim od njih nasamo porazgovarati , ali ne napadački, nego na način da svakog od njih navede da sam prizna da je pogriješio, to je jamstvo da taj više nikad neće učiniti ništa slično. Nikakvih otkaza i javnog sramoćenja ne bi smjelo biti. Ako tako postupi svi zaposlenici će ravnatelja svrstati u kategoriju „ljudi“ ugled među njima će mu silno porasti. Ja takav postupak ravnatelja ne zagovaram u slučaju drugih povreda radne discipline i neodgovornog ponašanja, da ne spominjem onog tko je polomio glavnu sklopku etažnog razvodnog ormara, jer to je diverzija i svjesno nanošenje štete, a to se goni „do Boga“. Oznake: KB "Dubrava", tulum zaposlenika, radna disciplina, prekršaj, sankcioniranje

- 09:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.01.2021., četvrtak

Tko o čemu, ja o KB „Dubrava“ I ne samo o tome! Na temelju šturih podatak koje su „zviždači“ posredovali javnosti napisao sam dva priloga (07. 11. i 01.12. 2020.) na temu stanja u KB „Dubrava“. Danas čitam o velikim problemima koje KB „Dubrava, ali i druge zagrebačke bolnice imaju zbog gomilanja infektivnog otpada, čije su se količine od pojave Covid – 19 pandemije rapidno povećale. E sad, za druge zdravstvene ustanove ne znam, ali ono što znam je da je KB „Dubrava“ projektirana i izgrađena kao samodostatni objekt, najmoderniji te vrste u ondašnjoj SFRJ, takve probleme jednostavno nije smjela imati, jer je imala vlastitu funkcionalnu spalionicu medicinskog otpada, koji uglavnom spada u kategoriju opasnog otpada. E sad kome je od HDZ-ovih genijalaca koji su se smjenjivali na čelu klinike palo na pamet da zaustave rad vlastite spalionice i zbrinjavanje otpada povjere nekom vanjskom dobavljaču, usudio bih se reći nekoj firmi u vlasništvu nekog od viđenijih HDZ-ovaca, ja niti znam niti želim nagađati, ono što znam je da je to bilo nedopustivo. Još je gore ako je klinička spalionica onesposobljena do neupotrebljivosti ili potpuno uništena, jer, ako je ispravna, sad bi je samo trebalo servisirati i pustiti u rad. Iako nepotrebno, ali ipak prihvatljivo bilo bi da je spaljivanje opasnog otpada iz KB „Dubrava“ povjereno Spalionici opasnog otpada PUTO-u, znam da se tamo spaljivao otpad iz nekih zdravstvenih ustanova, samo to postrojenje je potpuno uništeno u požaru 2002., čime je grad Zagreb ostao bez mogućnosti zbrinjavanja opasnog otpada. Nisam registrirao da je itko od odgovornih radi toga pokazao ikakvu zabrinutost. Samo izgleda da o puštanju u rad vlastite spalionice, ako je nisu potpuno uništili, nitko u KB „Dubrava“ i ne razmišlja, pitanje je jel' tamošnja HDZ-ova posada uopće zna da je klinika imala ili još uvijek ima spomenuto postrojenje!? I što s njim!? A onda, opet, priča me povuče, pa se sjetim onih Bandićevih „prijetnji“, koje su se protekom vremena izgubile u besmislu njegovih obećanja, kako će u Zagrebu izgraditi spalionicu otpada jednako onoj koju ima Beč. Rezultat Bandićevih „prijetnji“ je da Zagreb uopće nema riješeno pitanje odlaganja i zbrinjavanja otpada, a kamo li opasnog otpada. I na kraju, ukoliko spalionica otpada u KB „Dubrava“ nije uništena i može je se osposobiti, ne bi li onda bilo pametno to i učiniti, spaljivati u njoj vlastiti otpad, a višak kapaciteta koristiti za spaljivanje otpada iz drugih zdravstvenih ustanova u Zagrebu? Može li takvo što uopće doprijeti do HDZ-ovskih „domoljubljem“ zacementiranih mozgova? Oznake: KB "Dubrava", covid-19, infektivni otpad, spaljivanje opasnog otpada

- 13:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.01.2021., subota

Potresi u Zagrebu i na Baniji – kao nastavak Tuđmanove politike samo „drugim sredstvima“ I tako one 1990. okrutni pljačkaši, bagra i brabonjci, zaljubljenici u laž mržnju i zločin predvođeni Franjom Tuđmanom uvjeriše Petrinjce (ali i druge ne samo na Baniji nego diljem Hrvatske) kako nije dobro imati MI „Gavrilović“ koji je sa svojih 7.500 zaposlenih i 6-8 tisuća kooperanata diljem Banije činio petu mesnu industriju svijeta, jer „Srbi vladaju Hrvatskom, a Beograd je pljačka i više nego što su kolonijalne sile pljačkale svoje kolonije“, što se može zaustaviti i spriječiti tek „obnovom hrvatskog kraljevstva“. I to ne bilo kakvog hrvatskog kraljevstva, nego onog srednjevjekovnog, Zvonimirovog, od prije 1102. godine, jer poslije toga se nas Hrvate samo pljačkalo, prvo Pešta, a potom Beč i Beograd. Osmanlije da i ne spominjem. Ali eto, konačno smo dočekali da se toj pljački Beograda stameno ispriječi Franjo Tuđman, graditelj bolje prošlosti, „stvaratelj“ države na osebujan način, pljačkom i uništavanjem postojeće. I ne na zadnje ratom! Što povezuje Tuđman – HDZ-ovu vladavinu s potresom koji je pogodio Baniju? Pa samo to što su otprilike iste razorne moći. Zla i nedaće koje su voljom Tuđmana i HDZ-a zadesile hrvatski narod i sve građane Hrvatske veće su od svih zala i nedaća koje su nas zadesile sve tamo „od stoljeća sedmog“ pa do 1990. odnosno dolaska Franje Tuđmana i njegovog HDZ-a na vlast u Hrvatskoj. Bio sam 1999. u okviru djelovanja „Glasa 99“ prvi i jedini put u Petrinji, gradu za koji sam i ja znao samo zahvaljujući MI „Gavrilović“ svjetski poznatom brandu, čije smo proizvode sretali u trgovinama diljem svijeta. Petrinja je odavala dojam sumornosti grada u kojem dotad, pet godina poslije rata, nitko nije niti pokušao bar maskirati ratne ožiljke. Već onda je bilo jasno i tko je bio Franjo Tuđman i što je njegov klerofašizmom, ustaštvom i kriminalom impregnirani HDZ i da to stanje treba mijenjati, pa su NVO kao „Glas 99“ odlučile objedinjeno nastupati pomažući opozicionim strankama da na izborima 1999. dođe do smjene vlasti i da HDZ ogrezao u korupciju i kriminal konačno „sjaši“. Razgovarajući tada s jednim Petrinjcem, starosjediocem, pravašem, koji je i sam bio krajnje nezadovoljan stanjem u kojem se zatekla ne samo Petrinja, nego i čitava Banija, potpunom nebrigom vlasti i iz toga proizašlim beznađem i bezvoljnošću svojih sugrađana, nezaposlenih i osiromašenih, koji mi je u jednom trenutku rekao da Petrinji fali Boro Mikelić. Pogledao sam ga u čudu ne vjerujući da sam to čuo od jednog pravaša, a onda se on ispravio i rekao da ne baš Boro Mikelić, ali netko poput njega. Pa da parafraziram: „Zaželjela se Petrinja Bore Mikelića, ali Bore više nigdje nema niti će ga ikad više biti!“ A onda, gledajući od potresa do danas TV snimke iz Petrinje vidim one iste kuće čije su fasade jednako „išarane“ mecima kao i onda, potkraj 1999. i koje eto ni 25 godina poslije rata nitko nije ni pokušao popraviti. Jel' vas onda čudi onaj mladić što urla na Milanovića i Plenkovića „sipajući“ im u lice upravo to, Tuđmanovo „stvaralaštvo“, gotovo ni ne spominjući potres, valjda i on svjestan da je i potres u Petrinji tek nastavak Tuđmanove politike „samo drugim sredstvima“. Istini za volju na Baniji su u ratu mnoge kuće bile teško oštećene i porušene, brojne su u procesu obnove obnovljene ili su izgrađene nove, no kako je to rađeno u organizaciji HDZ-a, te kuće su radi nesolidne gradnje teško oštećene ili porušene u potresu. I nikom ništa. Iako kažu da će DORH sve istražiti. Ili, ako su Srbi do 1990. doista vladali u Hrvatskoj, moram priznati da su to radili znalački i u tome bili puno djelotvorniji i uspješniji od osvjedočenih „hrvatskih domoljuba“. Ne vjerujete, pa onda usporedite što je i kakva je bila Petrinja do 1990., a što je i kakva je Petrinja danas. No ni po muke da je stradala samo Petrinja, na koljena je bačena čitava Hrvatska. Razoran potres koji je pogodio Petrinju i Baniju pokazao je po tko zna koji put koliko je Hrvatska država nefunkcionalna i praktički nesposobna za život. „Domoljubi“ su one 1990., odmah po preuzimanju vlasti, s ciljem da njima „ostane više“, sakatili državne institucije i javne službe po principu „ovo nam ne treba i bez ovog se može“, tako da civilna zaštita gotovo ne funkcionira, a pitanje je jel' poslije onog nestanka žita išta ostalo i od obaveznih robnih zaliha. Procedure za postupanje u kriznim situacijama, ako i postoje, nitko ih se ne pridržava ili ne postoje ni službe ni pojedinci, osim vatrogasaca i HGSS-a, koji bi ako i postoje funkcionirali kako treba i radili ono što treba. A trebalo je angažirati vojsku, njen sanitet, smještajne kapacitete i mehanizaciju, područje pogođeno potresom „zatvoriti“, radi sprječavanja pljački, gradonačelnica Siska, Kristina Ikić Baniček, je otvoreno govorila o tome, postaviti „mrtve straže“. Tako bi se na području pogođenom potresom našli samo oni koji tamo trebaju biti radi spašavanja života, pomoći stradalim, raščišćavanju ruševina i asanaciji terena. Navijačkim skupinama poput BBB-a i „Torcide“ ili pojedincima, ma koliko „velikog srca“, tamo zaista nema mjesta. Takvi u organiziranom društvu daleko više smetaju, nego što koriste. Na potresom pogođenom području zavladala je stihijnost, premijer je nekoliko dana pričekao da se „slegnu dojmovi“, pa je onda uspostavio Stožer, na čije čelo je postavio čovjeka kojem se ne može odreći stručnost, bar kad je “podizanje šatora“ u pitanju. Ja osobno bih njemu povjerio da ruši, nikako da obnavlja i gradi nove zgrade. Oznake: potresi, Zagreb, Petrinja, Banija, Franjo Tuđman, HDZ, domoljubi, MI "Gavrilović", Boro Mikelić, Plenković, Milanović, stožer, civilna zaštita, robne zalihe

- 10:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.