< |
travanj, 2022 |
|
P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
|
|
|
|
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
|
Travanj 2022 (1)
Veljača 2022 (1)
Siječanj 2022 (1)
Prosinac 2021 (1)
Studeni 2021 (2)
Listopad 2021 (2)
Kolovoz 2021 (3)
Srpanj 2021 (2)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (2)
Veljača 2021 (3)
Siječanj 2021 (4)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (5)
Kolovoz 2020 (3)
Srpanj 2020 (4)
Lipanj 2020 (5)
Svibanj 2020 (10)
Travanj 2020 (8)
Ožujak 2020 (3)
Veljača 2020 (8)
Siječanj 2020 (5)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (4)
Rujan 2019 (2)
Kolovoz 2019 (3)
Srpanj 2019 (5)
Lipanj 2019 (6)
Svibanj 2019 (14)
Travanj 2019 (4)
Ožujak 2019 (4)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (4)
Prosinac 2018 (3)
Studeni 2018 (3)
Listopad 2018 (7)
Rujan 2018 (3)
Kolovoz 2018 (3)
Srpanj 2018 (51)
Lipanj 2018 (8)
Svibanj 2018 (3)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Listopad 2009 (1)
Dnevnik.hr Gol.hr Zadovoljna.hr Novaplus.hr NovaTV.hr DomaTV.hr Mojamini.tv
Opis bloga
Ime mu kaže.
Linkovi
|
|
27.01.2021., srijeda
Pravednici među narodima
Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta, jednog od najvećih zločina u povijesti čovječanstva, obilježava se 27. siječnja svake godine.
Za datum obilježavanja izabran je dan 27. siječnja, tog dana 1945. su vojnici Crvene armije oslobodili Auschwitz, najveći koncentracijski logor nacističke Njemačke. Procjenjuje se da je u Auschwitzu je ubijeno oko 1,1 milijuna ljudi, od kojih je bilo 90 posto Židova.
Područje nekadašnjeg logora je od 1979. kao dio Svjetske baštine pod zaštitom UNESCO-a.
Rasistički progon i istrebljenje Židova, Roma, pripadnika slavenskih naroda, političkih neistomišljenika, mentalnih bolesnika, invalida, ali i ratnih zarobljenika, nacistička Njemačka provodila je diljem Europe.
Mahom u brojnim koncentracijskim logorima, od kojih je Auschwitz bio najveći, Ubijeni su milijuni ljudi.
Među žrtvama je bilo i više od milijun djece.
Da se ovakvi stravični zločini više nikada ne bi ponovili, neizmjerno je važno čuvati sjećanje na žrtve te prepoznati i osuditi svaku pojavu netrpeljivosti na temelju etničke pripadnosti.
Povodom obilježavanja obilježavanju Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta, predsjednik Vlade RH, Andrej Plenković izjavio je između ostalog sljedeće:
„Na današnji se Dan s ponosom prisjećamo i hrabrih pojedinaca, poput 120 hrvatskih Pravednika među narodima, koji su se, izlažući vlastiti život, suprotstavili nepravdi i zlu da bi spasili svog bližnjeg.
Na Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta prisjećamo se i zloglasnog ustaškog logora Jasenovac, u kojemu su ubijene tisuće pripadnika židovskog i drugih naroda, kao i hrvatskih antifašista i demokrata. Njegujući kulturu sjećanja i trajnog pijeteta koji dugujemo žrtvama, hrvatska Vlada nedvosmislena je u jasnoj osudi zločina i predano radi na promicanju tolerancije u društvu i međusobnog uvažavanja.“
Istim povodom je i predsjednik Hrvatskog sabora, Gordan Jandroković, održao slovo, prvi puta suvislo, mogao bih potpisati sve što je rekao, sve je je imalo „glavu i rep“, svaka mu je riječ bila na svojem mjestu.
I sve bi bilo prelijepo da njihove riječi i djela idu ruku po ruku, ali ne idu, pa se tako Andrej Plenković ne pita kako među ovih 120 Pravednika među narodima nema imena Alojzija Stepinca, za čije se proglašenje svetim Plenković „državnički“ zalaže kod pape, a njegov nedotupavni ministar vanjskih i evropskih polova istom glupošću maltretira državnog tajnika Vatikan.
Upućujem Andreja Plenkovića u NSK s namjerom da prelista katolički tisak 1941. – 1945., ma dostajat će samo „Katolički tjednik“, pa da sam zaključi kakvu je ulogu u tzv. NDH igrala KC i tko je i što je bio Alojzije Stepinac o kojem ustaški pukovnik Danijel Crljen kaže:
„Ključna ličnost oko koje su se kretali događaji zadnjih tjedana bio je zagrebački nadbiskup i hrvatski metropolita doktor Alojzije Stepinac.
S Poglavnikovim odobrenjem poveli su prve razgovore s nadbiskupom hrvatski ministar vanjskih poslova doktor Mehmed Alajbegović i ministar za oslobođene krajeve doktor Edo Bulat. Razgovarali su s njim u prvom redu o prijenosu vlasti. Nadbiskup Stepinac pristao je u vezi s time razgovarati s doktorom Mačekom kojemu je u ime hrvatske vlade i svoje vlastito ponudio preuzimanje vlasti u Hrvatskoj smatrajući da je to put da se izbjegnu ili bar ublaže četničko-partizanska nasilja, a ujedno da se ispitaju makar i vrlo blijede mogućnosti promjene savezničke politike prema Jugoslaviji i priznanje Nezavisne Države Hrvatske pod demokratskom vladavinom. Budući da je doktor Maček odbio nadbiskupov priedlog, Stepinac je izrazio svoju sklonost da sam preuzme teški teret hrvatske države pred slomom.
Potražio je i vlastitim putevima koji su, naravno, vodili u Rim, mogućnost spašavanja hrvatskog naroda od posljedica katastrofe, koja se je na njega sve većom žestinom obarala. Na drugom sastanku s ministrom Bulatom nadbiskup je, vidljivo raspoložen, saobćio ovome da ima povoljne viesti iz Vatikana: saveznički zapovjednik u Italiji engleski general Alexander obećao je primiti hrvatsku vojsku i građanske izbjeglice, te im pružiti zaštitu.
Nadbiskup je na temelju istih viesti dobio čak utisak da ni sudbina same Hrvatske Države nije bila zapečaćena.“
Pa kako da ne bude svetac!?
Gordan Jandroković pak istom upornošću strogo luči HOS-ovski ZDS od onog ustaškog, tvrdeći da su to dva različita pozdrava i da nema veze što u HOS-ovci polagali zakletvu ispod Pavelićevog portreta i insignija tzv. NDH, i što slave 10. travanj, dan proglašenja ustaške države.
Volio bih kad bi mi se pružila prilika upitati Gordana Jandrokovića, čime je to inače vojnički beznačajna i silno štetna stranačka milicija HSP-a tako zadužila Hrvatsku da joj smije nametati ustaštvo.
Ili, koliko su Andrej Plenković i Gordan Jandroković iskreni ili svoje inače korektne izjave ipak daju s „figom u džepu“?
Oznake: Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta, Auschwitz, andrej plenković, Gordan Jandroković, alojzije stepinac, Pravednik među narodima
|
04.11.2020., srijeda
Biografija još jednog hrvatskog „velikana“
Poslije 13 kg teške biografije Franje Tuđman iz pera Hrvoja Šošića i trotomne biografije Alojzija Stepinca msgr. Jurja Batelje, evo nam, kažu, još jednog kapitalnog djela tog žanra, koje ja, već radi autora, Miroslava Akmadže i naslova iz najava, sasvim sigurno neću čitati.
Autori tih „epohalnih“ i kapitalnih djela su se ne znam iz kojih razloga svojski trudili prikazati predmete svojeg obožavanja onakvim kakvi oni nisu bili i onim što oni nisu bili i tako ih podići na pijedestal na kojem im sasvim sigurno nije mjesto.
Naime niti jedan od trojice o čijim je biografijama riječ sasvim sigurno ne spada među ičije velikane, a najmanje među velikane hrvatskog naroda.
O Franji Tuđmanu i Alojziju Stepincu kao i razlozima zašto ih svrstavam među najveća zla koja je iznjedrio hrvatski narod, napisao sam dosad zaista dovoljno, tko je shvatio, shvatio je, a tko nije, nikad i neće.
Autori spomenutih biografija polaze gotovo isključivo od subjektivnih doživljaja onih čije su biografije pisali, malo je tu faktografije, a kad je i ima, onda se radi o nekakvim čudnim interpretacijama i reinterpretacijama činjenica, pa ću i ja ovdje pisati samo o tome kako sam ja doživljavao kardinala Franju Kuharića.
Ukratko, radi po meni nepotrebnog i štetnog održavanja napetosti između KC i vlasti u SRH/SFRJ, što je radi svojeg borbenog antikomunizma sve vrijeme iz pozadine radio, pa i onda kad su vlasti pokušavale uspostaviti što snošljivije odnose s KC, istodobno u javnosti pokazujući nasmiješeno dobrohotno lice, spremno se odazivajući na sve svečane skupove u organizaciji vlasti na koje je bio pozivan, ja osobno sam ga doživljavao kao snishodljivog ljigavca, a kad sam doznao da je upravo on bio taj koji je zatražio beatifikaciju za Alojzija Stepinca, počeo sam ga doživljavati i kao ništariju.
I ne samo radi tog zahtjeva, nego upravo radi vremena kad je zahtjev uspostavljen, Franjo Kuharić je dobro znao da taj zahtjev ne smije ispostaviti za vrijeme života pape Pavla VI, a onda ni za Titova života, pa je pričekao da i Pavao VI i Tito umru i da se ono poljsko zlo čvrsto ugnijezdi u papinskoj stolici.
Naime i papa Ivan Pavao II i kardinal Franjo Kuharić bili su borbeni antikomunisti, kao što su to bili papa Pio XII i kardinal Alojzije Stepinac.
Franjo Kuharić je mogao biti velik čovjek, ali samo da je kojim slučajem ispravio propust svojeg prethodnika Alojzija Stepinca i u ime KC u Hrvatskoj se ispričao hrvatskom narodu i svijetu radi nečasnog držanja KC, grijeha šutnje i nečinjenja, a onda i činjenja za sve vrijeme trajanja tzv. NDH.
Na taj način bi s KC uklonio stigmu fašizma/ustaštva, kao što su je borci NOR-a predvođeni komunistima skinuli s leđa hrvatskog naroda i preveli Hrvatsku na stranu Antifašističke koalicije i sila pobjednica nad fašizmom.
Ne, Franjo Kuharić je svojim borbenim antikomunizmom ostavio Crkvu u Hrvata impregniranu ustaštvom, što je svojedobno i ljubljanski nadbiskup Pogačnik ispravno uočio, označavajući upravo kardinala Kuharića jednim od najodgovornijih za takvo stanje duha u Crkvi u Hrvata.
A i u samom Vatikanu su znali da bi odnosi vlasti i KC u SRH/SFRJ bili daleko bolji da nije bilo Kuharića, odnosno da je na njegovom mjestu bio neki drugi zdravim razumom obdareniji prelat.
Zbog tih vatikanskih saznanja pretpostavljam da će i zahtjev karizmatičnog Zlatka Sudca za beatifikacijom Franje Kuharića ostati neuslišan.
Franjo Kuharić se nije zamarao time što su „oni vražji komunisti“ dobro radili za zemlju i za narod, on je znao da su oni ateisti i kao takvi bez ikakvog prava i na samo postojanje.
Ne znam kako vi, ali mene uopće ne čudi da je upravo Franjo Kuharić usmjeravao Ivana Zvonimira Čička, studenta-prorektora, u njegovim nastojanjima da 1971. kroz „Maspok“ kompromitira i kontaminira ideju „Hrvatskog proljeća“.
Njegovo odbijanje da podrži kandidaturu Josipa Broza Tita za Nobelovu nagradu za mir i silno lobiranje u vatikanskim krugovima i kuloarima, kojima je postigao da tu kandidaturu nije podržala ni Sveta stolica, iako je takva podrška oprezno najavljivana, što je predstavljalo ozbiljan hendikep, a možda baš i presudno utjecalo na to da Tito ne bude kandidiran.
Svojim upornim lobiranjem u Vatikanu i postavljanjem razno-raznih jugoslavenskim vlastima potpuno neprihvatljivih uvjeta, je Franjo Kuharić postigao i to da do višekratno najavljivane posjete pape Jugoslaviji nikad nije došlo.
Franjo Kuharić nikad nije eksplicitno osudio ustaški režim i ustaške zločine, jer mu i njegov biograf u dobropis na tom planu stavlja tek savjetovanje Dobroslavu Paragi da u svojim istupim bude manje ustaša ili njegovo odbijanje da za vrijeme svojeg posjeta Kanadi posjeti ustaški punkt u Norvalu.
Logor smrti u Jasenovcu je Franjo Kuharić spominjao, uglavnom ne radi njegovog karaktera ustaškog logora smrti, nego radi prikaza pretjeranih brojeva stradalih u tom logoru, posebno Srba, koji, nota bene, nikad nisu dolazili od strane službene Srbije.
E sad, te pritužbe na velike ni na čemu zasnovane brojeve jasenovačkih žrtava izriče čovjek, kardinal Franjo Kuharić, koji će na otvaranju spomenika žrtvama Bleiburga i Križnog puta na Mirogoju 20. 06. 1994. izreći sljedeće:
“Kad se uživimo u osjećaje tisuća i tisuća žrtava na Blajburškom polju, na dugim “križnim putovima”, na rubu masovnih grobnica i nad ždrijelima bezdana u koje su sunovraćeni ljudi, uvjereni smo da je u tim trenucima najveće tjeskobe i straha zaživjela u njihovoj duši još dublje i proživljenije vjera u vječni život, vjera u susret s milosrdnim Bogom. U toj su vjeri i svoju nasilnu smrt doživljavali kao oslobođenje od svih ljudskih nepravdi. Uvjereni smo da su tisuće tih mučenika izgovarale u duši svoju posljednju molitvu skrušenja i predanja Božjem milosrđu. Uvjereni smo da ih je baš ta vjera, i ta nada, oslobađala od okova mraka u koje ih je okovala ljudska mržnja i da im je dušu već dosizao Božji mir iz onostranosti u koju su morali prijeći na tako okrutne načine!”
Znači on zna da su na Blajburškom polju, na kojem, nota bene, nitko nije ubijen, bile „tisuće i tisuće žrtava“, pa ga silno smetaju brojevi jasenovačkih žrtava koje navodi primjerice Milan Bulajić.
Ako to nije licemjerje, ne znam što je.
A onda dolazi proljeće 1990., prvi višestranački izbori i izborna pobjeda HDZ, predvođenog Franjom Tuđmanom, koji odmah nasrće na Srbe i Jugoslaviju.
To je glazba za uši našeg vrlog kardinala, koji je 45 godina prkosio vlastima, isključivo i samo zato jer nisu bile katoličke.
Našem „velikanu“ „otvaraju se sva nebeska vrata“, KC u Hrvatskoj je konačno „izašla iz sakristije“, posebno ga raduje najavljeni povratak nacionalizirane i konfiscirane crkvene imovine … uz Tuđmana je dušom i tijelom.
Slovi kao veliki mirotvorac, samo nije se moglo biti uz Tuđmana i pristajati igrati u njegovim igrokazima i biti mirotvorac, dakle mirotvorstvo kardinala Franje Kuharića je bilo hinjeno.
Istinski mirotvorac bio je primjerice akademik Ivan Supek, prisjetimo se što mu je sve Tuđman radio!?
A onda tu su i „Zagorčevi dragulji“, izvjesna količina obrađenog dragog kamenja koja je bila u vlasništvu Crkve, a Franjo Kuharić je stavlja na raspolaganje Franji Tuđmanu, da se proda i tako državi pomogne u nabavi oružja.
Samo ondašnji povjerljivi SIS-ovac Ferdinand Jukić nam je svjedočio o užasu koji je vidio u očima i na licima bečkih draguljara, Židova, kojima su dragulji ponuđeni na kupnju. Biste li se mogli dosjetiti tko su bili njihovi autentični vlasnici i kako su došli u crkveni posjed? Vjerujete li da kardinal o tome ništa nije znao?
I na kraju, Alojziju Stepincu su čak i neki vrlo ozbiljni povjesničari i publicisti kao protivljenje ustaškom režimu navodili njegovu izjavu da je „Jasenovac ljaga na hrvatskom imenu“, nesvjesni da je on tom izjavom zapravo jasenovački mega-zločin pripisao čitavom hrvatskom narodu, označivši ga zločinačkim.
Ja osobno vjerujem da Alojzije Stepinac nije odobravao ustaške metode vladavine, ali je sasvim sigurno blagoslivljao rezultat te vladavine, „Katoličku državu Hrvatsku“, kako je on tepao tzv. NDH.
Ne, Jasenovac je ljaga na imenu Ustaškog pokreta, a ne na imenu hrvatskog naroda u kojem ustaše nisu našli uporište.
Hrvatski narod se u 2. Svjetskom ratu većinski svrstao na stranu antifašizma, a to Alojzije Stepinac ni njegov vjerni sljedbenik Franjo Kuharić, zaslijepljeni bolesnim borbenim antikomunizmom nikad nisu prihvatili.
I jedan i drugi ostali su vjerni tzv. NDH kao nekakvoj ozbiljnoj hrvatskoj državi, a ne kvislinškoj tvorevini i fašističkom zločinu, nastaloj prema Hitlerovoj Direktivi br. 25 od 27. 03. 1941.
I zbog toga, iako ne samo zbog toga, oni niti jesu niti mogu biti hrvatski velikani.
Oznake: Franjo Tuđman, Hrvoje Šošić, alojzije stepinac, Juraj Batelja, Miroslav Akmadža, Franjo LKuharić, papa Pavao VI, Josip Broz Tito, borbeni antikomunizam, SRH/SFRJ, KC, tzv. NDH, papa Pio XII, papa Ivan Pavao II, partizani, NOB, Antifašisatička koalicija, mirotvorstvo
|
|