29.08.2018., srijeda

Riječ je o brodogradnji, a ne o plaćama Isplatom plaća zaposlenicima „Uljanika“ i „3. Maja“ neće se riješiti ništa, a najmanje problem hrvatske brodogradnje. Hrvatska brodogradnja, ali ne samo ona, od Tuđmanovog dolaska na vlast najviše pati od potpuno neznalačkog pristupa vlasti tom značajnom sektoru industrijske proizvodnje. Nikako da se shvati da brod nije roba široke potrošnje nego investicijsko dobro podužeg proizvodnog ciklusa i prodaje se isključivo na kredit. Zato brodogradnju treba pratiti jaka i stabilna banka specijalizirana za poslove kreditiranja i osiguranja posebno izvoznih poslova. Imamo li takvu banku? Nemamo, jednako kao što nemao ni jaku poljoprivrednu banku. U bivšoj državi koja nije imala klasične komercijalne banke, sav platni promet s inozemstvom odvijao se putem NBJ, ali je postojao Fond za kreditiranje i osiguranje izvoznih poslova, istinabog institucija ograničenog dosega (nije bio banka). Posebno, iako ne isključivo radi financijskog praćenja brodogradilišta, kao pretežitih izvoznika, uz koja su vezane 42 industrijske grane sa gotovo pet puta većim brojem zaposlenih od broja zaposlenih u samim brodogradilištima, polovicom 1979. osnovana je Jugoslavenska banka za međunarodnu ekonomsku saradnju – JUBMES kao pravna slijednica Fonda za kreditiranje i osiguranje izvoznih poslova. JUBMES je prema posebnom zakonu bila organizirana kao specijalizirana financijska institucija koja je podsticala dugoročnu proizvodnu, investicijsku i drugu ekonomsku suradnju tadašnjih jugoslavenskih poduzeća sa stranim partnerima, putem instrumenata dopunskog kreditiranja i sufinanciranja izvoza, kao i osiguranjem izvoza od nekomercijalnih rizika. JUBMES banka je bila ovlaštena za organizaciju i poticanje učešća jugoslavenskih poduzeća u realizaciji projekata u inozemstvu u čijem su financiranju sudjelovale međunarodne i regionalne razvojne financijske institucije (Grupa Svjetske banke: IBRD, IDA i IFC; Interamerička banka za razvoj; Afrička banka za razvoj i Saudijski fond). Banka je imala zaključene sporazume o suradnji s vodećim izvozno-kreditnim agencijama u svijetu i uživala je status promatrača u Bernskoj uniji, međunarodnom savezu kreditnih i investicijskih osiguravatelja. Kako pri izgradnji broda uz brodogradilišta sudjeluju stotine poduzeća, a sav rizik osiguranja i penalizacije za eventualna kašnjenja isporuke leži isključivo na brodogradilištima, u bivšoj državi postojao je i instrument sekundarne preraspodjele, tako da je dio „ostatka dohotka“ (profita) brodogradilišnih kooperanata usmjeravan prema brodogradilištima čuvajući ih tako od gubitaka u poslovanju, odnosno prinudne uprave. Bez brodogradilišta i samo postojanje najvećeg broja tih kooperantskih poduzeća bilo bi besmisleno. Nažalost u tržišnim uvjetima instrument sekundarne preraspodjele je gotovo nezamisliv. Mislio sam i nadao sam se da će sve funkcije JUBMES-a u RH preuzeti HBOR, ali se to nije dogodilo i evo nam države kao jamca za kredite za brodogradilišta. Prethodno je mega-pljačka zvana pretvorba vlasništva, koju je slijedio proces nemušte privatizacije a la tuđmaniana, uzela svoj danak, najtragičnije su bile promjene upravljačkih struktura u brodogradilištima, kad su jednako kao i u drugim poduzećima smjenjivane „nepodobne“ uprave i dovođeni HDZ-ovi podobnici od kojih neki nisu ni znali gdje se brodogradilište nalazi ni čime se bavi. BI Split je najzorniji primjer sve štetnosti takvih postupaka. Neznalačka uprava potpisivala je štetne ugovore, koji su mahom uzrokovali gubitke u poslovanju, jer primjerice u ugovore s kupcima uopće nisu unošene klauzule o porastu ugovorene cijene broda u slučaju porasta cijena ključnih repromaterijal na svjetskom tržištu. Rat je svoj danak uzeo kroz gubitke narudžbi, a po završetku rata koga je bilo briga za brodogradnju, premda je brodogradnja tokom rata bila jedini ozbiljni izvor deviza!? Resorni ministri su bez izuzetka vidjeli posljedice, brodogradilišta s gubicima u poslovanju, nikad ne ulazeći u uzroke, pa se uvijek polazilo od „zatvaranja gubitaša“ i „zbrinjavanja radnika“, da bi se uvijek „curiknulo“ kad bi se shvatilo da bi zatvaranjem brodogradilišta trebalo zatvoriti i brojna kooperantska poduzeća. No ni EU nije bila nevina, radi nesuvislih i rijetko razložnih i potrebnih sankcija proglašenih ovome i onome, radi vlastite ili američke gluposti, hrvatska brodogradilišta nisu smjela preuzimati izgledne poslove. Sjetimo se primjerice samo topovnjača za Iran, hrvatska brodogradilišta ih nisu smjela graditi, ali su ih francuska bez problema izgradila. Predpristupna pregovaranja s EU uzela su svoj danak, što i nije čudo, ako uzmemo u obzir tko su u tim procesima bili pregovarači i „zaštitnici“ hrvatskih nacionalnih interesa. Ispalo je da su branitelji najvažniji hrvatski nacionalni interes. Primjeri postupanja drugih nam nisu značili ništa, a mogli smo i učiti i odlučno se postavljati, da smo u državnom vrhu imali državnike, a ne fukaru. Kad su primjerice Nijemci počeli ozbiljno čekićati po poslijeratnoj sudbini Sudetskih Nijemaca, prognanih iz Češke temeljem zaključaka Potsdamske konferencije bez prava na naknadu imovine, češki predsjednik Vaclav Klaus je zaprijetio neulaskom Češke u EU, pa je za Njemačku, kad je postalo jasno da se češki predsjednik ne šali, najednom pitanje poslijeratne sudbine Sudetskih Nijemaca postalo nebitno. A mi donesosmo ZERP, zakon u skladu s međunarodnim propisima o Pravu mora, ali pod pritiskom i odustasmo od njega, ali zato ne odustajemo od potpuno nebitnog u sporu sa Slovenijom. Nismo znali restrukturirati našu brodogradnju, ali je niti braniti kao naš strateški interes, pa i ponekad nužni državni intervencionizam u toj branši, u funkciji restrukturiranja … Hajde, restrukturirajte „Uljanik“ i „3. Maj“ bez sudjelovanja države, ako znate i možete. Ili po principima škegronomike „zatvorite gubitaše“ i „zbrinite radnike“ koji ostaju bez posla, imajući u vidu da to nisu samo oni zaposleni u brodogradilištima. „Upucajte“ novih par desetaka tisuća ljudi u mirovinski sustav, a onda kukajte nad njegovom neodrživošću. Što hoću reći, pa to da nam ljudi koji nisu školovani ni osposobljeni za poslove državne uprave, niti su se ikad zaposlili poslije prijave za posao na raspisani natječaj ili oglas za slobodno radno mjesto, a pogotovo oni koji nikad nisu radili poslove koji sadrže upravljanja većim skupinama ljudi vode državu. Dakle kadrovi ispilavljeni iz Tuđman – HDZ-ovih inkubatora uništili su, prvenstveno svojim neznanjem i nesposobnošću, gotovo sve što se uništiti moglo i ne samo u sferi materijalnog, ostali su nekakvi ostaci ostataka nekad moćne brodograđevne industrije, danas se postavlja pitanje hoće li išta i od toga opstati. Nije to pitanje jedne, dvije nit 22 plaće radnika u brodogradilištima, u pitanju je opstanak brodogradnje. I zato, znali ste uništavati, pa sad lijepo zalegnite na rudo i spašavajte hrvatsku brodogradnju jer ona jest prvorazredni hrvatski nacionalni interes i jedino što je još preostalo od nekad ipak respektabilne hrvatske industrije.

- 08:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.08.2018., srijeda

Uspostavlja li zapravo Hrvoje Klasić dijalog s fašizmom … … svojim tumačenjem prošlosti izvan konteksta vremena i prostora? (Osvrt na komentar Hrvoja Klasića objavljen 06. 08. 2018. na portalu net.hr pod naslovom: „Nastavimo li ignorirati zločine nakon Oluje, riskiramo da nam se dogodi isto što i partizanima“) Ne znam koji je vrag naspio povjesničaru Hrvoju Klasiću, da se počeo tako učestalo javljati po medijima, sve mi „vuče“ na to da se zarazio virusom politike, te je počeo odstupati od metode povijesnog i znanstvenog tumačenja prošlosti. A najveća, najčešća i najgora greška tumačenja prošlosti je neuvažavanje konteksta vremena, prostora i okolnosti u kojima su se događaji iz prošlosti odvijali i njihovo nekritičko preslikavanje na vrijeme sadašnje, što rezultira potpuno pogrešnim zaključcima. Sljedeća greška je povodljivost ili svojevrsno pomodarstvo kad su u pitanju događanja u zadnjih tridesetak godina. Tu je i ne bez vraga „mjerenje različitim aršinima“, pojava i događanja. I na kraju neuvažavanje važećih definicija pojmova, odredbi međunarodnog prava, pa i onog ratnog, jednako kao i neuvažavanje zaključaka međunarodnih konferencija, pa ni onih najznačajnijih, rekao bih sudbonosnih, bar kad je 2. Svjetski rat u pitanju; Teheranske, Jaltske i Potsdamske. Krenemo li tako, ne možemo nego završiti na „partizanskim zločinima“, „srbijanskoj agresiji“ i „pravednom i obrambenom Domovinskom ratu“, jer teško da itko može biti domoljub tko partizane ne smatra zločincima, tko ne glagolja o srbijanskoj agresiji na Hrvatsku ili ne pjeva ode pravednom i obrambenom Domovinskom ratu, a Hrvoje Klasić je nosio uniformu HV, pa … Jel' moguće da itko tumači prošlost smatrajući da za njegov narod i njegovu zemlju baš ništa ne vrijedi; ni definicije pojmova, ni odredbe međunarodnog prava, ni uvriježena pisana i nepisana pravila u odnosima između naroda i zemalja? Može, ali taj se onda odrekao ne samo povijesnog i znanstvenog tumačenja prošlosti, nego i budućnosti za svoj narod i njegovu državu. Takvo ponašanje rađa konfliktne situacije pa je RH danas u većoj ili manjoj svađi sa svim svojim susjedama. S time da se Hrvatsku danas izvana uglavnom i percipira kao kreatora svih nesporazuma. Ja bih rekao potpuno opravdano. „Partizanski zločini“ („Bleiburg“ i „križni putovi“) Dakle pod „partizanskim zločinima“ se očito podrazumijevaju poratni procesi „pročišćenja“, odnosno kažnjavanja zločinaca unutar i izvan pravnog sustava, te činovi retalijacije i bezobzirne osvete, obuhvaćeni zbirnim imenicama „Bleiburg“ i „križni putovi“. Bleiburg je gradić u Austriji kod kojega je došlo do konačne predaje poraženih kvislinških snaga s područja bivše Jugoslavije, tada u statusu odmetnika, a „križni putovi“ su kolone ratnih zarobljenika i odmetnika na putu prema sabirnim centrima za ratne zarobljenike, prozvane tako isključivo radi pojačavanja dojma, jer ja nikad od samih sudionika nisam čuo da su koristili drugi izraz osim „kolona“. Prvo da vidimo mogu li se „partizanski zločini“ promatrati odvojeno od zločina okupatora i kvislinga? I letimični uvid pokazat će nam, da to naprosto nije moguće. U očima okupatora i njihovih slugu od samog početka ustanka borci NOV i POJ uživali su status odmetnika i „šumskih razbojnika“. Taj status se nije mijenjao ni poslije odluka Teheranske konferencije „velike trojice“, kojima je NOVJ priznat status saveznika odnosno pripadnika antifašističke koalicije. Status odmetnika i „šumskih razbojnika“ ostao im je kod kvislinga do kraja rata, što se najbolje vidi iz istupa ustaških pregovarača s Britancima u Bleiburgu. Okupatorske i kvislinške snage su zarobljene partizanske borce gotovo beziznimno strijeljale, obično poslije teških mučenja, otuda je i nastalo ono pravilo da se u bezizlaznoj situaciji „zadnji metak ostavlja za sebe“. Svu brutalnost su okupatorske snage pokazale u Bici na Sutjesci kad su pobili preko 2.000 zarobljenih partizanskih ranjenika, ali za odmazdu i oko 2.500 civila označenih kao simpatizere NOB-e. Partizani su se, kao vojska iza koje nije stajala nikakva uređena država, prema zarobljenim okupatorskim i kvislinškim snagama odnosile dvojako; naciste i kvislinške dobrovoljce (ustaše, četnike, pripadnike „Bele garde“ …) uglavnom su „pred narodnim sudovima“ osuđivali na smrt i strijeljali, a mobiliziranim domobranima su nudili prelazak u partizanske redove ili su ih puštali kućama. Kao zarobljenike su zadržavali više njemačke oficire koje su onda razmjenjivali za zatvorene komuniste ili simpatizere NOB-e (najpoznatiji primjer je oslobađanje A. Hebranga st. iz ustaškog zatvora). Kad bismo baš potpuno zanemarili logore smrti, onaj u Jasenovcu nije bio ni prvi ni jedini, u tzv. NDH, operacije „čišćenja terena“, popraćene klanjem u suštini mirnih i nevinih seljana, silovanja žena i odvođenja djece i punjenjem jama, strijeljanje 100 talaca za jednog ubijenog njemačkog vojnika i 50 za ranjenog … misli li itko da su zarobljeni, a najčešće i odmetnuti kvislinzi zasluživali po završetku rata nekakav milosrdni odnos i milostivo postupanje ratnih pobjednika? Ne bi li takvo ponašanje bilo čin svojevrsnog mazohizma? Četiri godine neprekidnih zvjerstava i terora trebalo je valjda zaboraviti i počiniteljima tih zlodjela oprostiti?! Vođen činjenicom da su okupatori i njihovi sluge počinili stravične i gotovo nezamislive zločine, general de Gaulle je procese kažnjavanja zločinaca izvan pravnog sustava u kojima i nevini stradavaju, svojevrsne procese „pročišćenje“, kako ih u Francuskoj zovu, a provodili su ih jednako francuski pokreti otpora, kao i Armija Leclerca, opisao kao „bolne ali i razumljive“ upravo radi svih monstruoznih zločina koje su počinili okupatori uz pomoć kvislinških snaga. Nitko u Francuskoj ali ni u svijetu nije radi tih riječi generala de Gaullea, nesumnjivog simbola francuskog otpora nacizmu, proglašavao zločincem niti onim tko zločine opravdava, a u Francuskoj su radi „horizontalne kolaboracije“ i žene kažnjavane i javno sramoćene. Ili su možda ratni pobjednici u Jugoslaviji, valjda jedini oni u Evropi, trebali provesti koju stotinu tisuća istraga, osnovano osumnjičene izvesti pred sud i osigurati fer i pošteno suđenje za nekoliko desetina tisuća onih koji su zločine počinili i ne baviti se godinama ničim drugim nego suđenjima zločincima? Ili je možda pred sud trebalo izvoditi samo „kapitalce“, recimo one koji su svojom rukom na pravdi Boga ubili deset i više ljudi? Ostale pustiti na miru, odnositi se prema njima tek kao prema bivšim neprijateljskim vojnicima? Samo koje bi se i kakvo poslijeratno društvo s takvima moglo graditi? To pitanje su si postavljali u francuskim pokretima otpora i odgovorili zaključcima iz ljeta 1943. da se krene s procesima „pročišćenja“. Inače, istini za volju, neki su partizanski borci radi postupaka retalijacije i bezobzirne osvete bili osuđeni na smrt i strijeljani, ali kad su u Vrhovnom štabu postali svjesni da bi tako trebali na smrt osuditi i strijeljati koju tisuću partizanskih boraca, među kojima su bili i brojni prvoborci, od toga se odustalo i prišlo se kombiniranom djelovanju kroz psihološki pristup i prijetnju, tako da su osvetnički postupci jenjavali i konačno potpuno prestali. Postupci ratnih pobjednika, jugoslavenskih partizana, prema pripadnicima kvislinških snaga nisu se razlikovali od postupaka drugih pokreta otpora u Evropi ili Savezničkog ekspedicionog korpusa i CA, s time što se partizanima ne mogu pripisati masovna silovanja i pljačke. I na kraju, kroz prihvaćanje od fašizma i klerofašizma nametnute sintagme „zločin je zločin i žrtva je žrtva“ nanosi se silna nepravda istinski nevinim žrtvama monstruoznog ustaškog režima i zločina okupatora, jer se te istinske nevine žrtve obezvređuju, gura ih se u drugi plan, a ustaški zločini relativiziraju, sve u funkciji povijesnog revizionizma. Poratni izgoni Nijemaca i Talijana Iskreno mi nije jasno radi koga i radi čega itko ima potrebu ponovnog otvaranja pitanja koja su riješena Sporazumom između SFRJ i SR Njemačke i „Osimskim sporazumom“ s R Italijom, koja oba završavaju sa: „Između SFRJ i SR Njemačke/R Italije nema otvorenih i neriješenih pitanja“. Ali eto H. Klasić, ne uvažavajući zaključke Potsdamske konferencije i zanemarujući onovremenu praksu, smatra da ta pitanja treba ponovo otvarati. Dakle, pitanja su razjašnjena obeštećenja za izgubljenu imovinu riješena s matičnim državama naroda u pitanju. „Dopmovinski rat“ H. Klasić potpuno bez osnove povlači paralelu ili čak u karakteru izjednačava NOB i ono što se u RH bez ikakve osnove naziva Domovinski rat. Prvo, koji bi bio antifašistički karakter toga rata, ako RH danas slovi za zemlju bujajućeg fašizma? Nadalje taj rat H. Klasić naziva opravdanim, obrambenim, pravednim i oslobodilačkim, a ja ga pitam neka mi objasni kako čin nasilne secesije može biti išta od toga? A prije toga neka mi citira onaj članak normativnog dijela Ustava SFRJ iz 1974. kojim se dopušta i propisuje postupak osamostaljenja neke od SR udruženih u SFRJ. Rat u Hrvatskoj započele su Tuđmanove paravojske, a bilo ih je najmanje tri, ZNG, HOS i naoružane skupine desperadosa koji nikom nisu polagali račune, kasnije prozvanih „dragovoljci DR“, na jedinu legalnu OS države čija je sastavnica bila i SRH. A onda opet čikam H. Klasića da me uputi na onu definiciju pojma agresija prema kojoj je postupak nasilne secesije, koji savezna država pokušava upotrebom zajedničke OS i silom spriječiti, agresija neke od sastavnica federacije na onu sastavnicu koja se nasilno izdvaja iz federacije. Za razliku od toga neovlašteni upad HV na područje međunarodno priznate države BiH je čin agresije prema svakoj definiciji toga pojma. Možemo se mi složiti i oko toga da je Slobodan Milošević pokretač i sveg zla otac, kojemu se sudilo pred Haaškim sudom, iako nije dočekao kraj suđenja, pa mu ni presuda nije izrečena. Samo nikad ne smijemo smetnuti s uma da je pred tim istim sudom bila pripremljena i optužnica protiv Franje Tuđmana za slična nedjela, samo što je on, na našu nesreću, od suda „pobjegao“. Dakle Domovinski rat je eufemizam za provedbu Milošević – Tuđmanovog dogovora za provedbu projekta „Humano preseljenje naroda i razmjena teritorija“ ili uspostavu etnički čišćih Velike Srbije i Velike Hrvatske na račun susjedne BiH. Eto čemu vodi prihvaćanje dijaloga s fašizmom, pa i onda kad taj dijalog prihvate deklarirani antifašisti.

- 19:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.08.2018., subota

Dan ovoga i onoga (Povodom proslave 15-godišnjice "Oluje") "Imate li vi, gospodine, vojničko obrazovanje? Nemate, to sam si mogao i misliti! Znajući s koji snagama ste krenuli a znajući i s kojim snagama su raspolagali pobunjeni Srbi, vama bi u uvjetima ozbiljnog ratovanja, obzirom na konfiguraciju terena, trebali mjeseci da to "raščistite", a vi to u nepuna tri dana ... Moj gospodine, za nekog vojnički obrazovanog to smrdi do neba!" Ma zar tako vi meni o "briljantnoj oslobodilačkoj operaciji" koju su planirali i izveli najsposobniji general-podnarednci Legije stranaca uz svesrdnu pomoć general-konobara, general-šofera, general-montera, general-harmonikaša ... Nema tu mjesta nikakvim sumnjama o nekakvom dogovoru, to je samo pokrenut moćni vojni stroj "regionalne vojne sile", koja je pobijedila "treću komunističku i četvrtu vojnu silu svijeta" ... "Nego recite vi meni, gospodine, kome se vaš predsjednik prijeti kad govori da je Hrvatska regionalna vojna sila, pa današnju Njemačku ne može se nazvati regionalnom vojnom silom, a nemojte da vam sad govorim s kojim vojnim potencijalom u odnosu na Hrvatsku raspolaže Njemačka?" Kakva izgon Srba, što vam je, pa "hrvatski George Washington" nudio je tim Srbima, tom remetilačkom faktoru u Hrvatskoj, sva manjinska prava "prema najvišim svjetskim standardima", tako da je odbijao s njima razgovarati čak i o kulturnoj autonomiji ... Ne, nije on nikad rekao da će "nastaviti tamo gdje su ustaše stali 1945. i istjerati Srbe iz Hrvatske", bilo bi to u potpunoj suprotnosti s prirodom njegovog dobrostivog, tolerantnog i nadasve čovjekoljubivog bića ... Ne nije on na Brijunima rekao da "Srbima treba zadati takve udarce da naprosto nestanu" ... Ne, nije ministar obrane RH dao naputak za razaranje kuća i gospodarskih objekata u vlasništvu hrvatskih Srba, tako da se "nemaju kamo vratiti, čak i ako to požele", jednako kao što nije pokrenuo ni program "droga za oružje", jednako kao što nije rekao da mu je "svejedno koliko će vojnika poginuti jer su oni i tako potrošna roba" ... Hm, da, a naša premijerka nas podučava da smo operacijom "Oluja" konačno pobijedili u ratu sa Srbijom, a oni u Srbiji pojma nemaju da su bili u ratu s Hrvatskom ... Ma ovi u današnjoj Srbiji pojma nemaju ni o čemu, ne znaju da u Srbiji apsolutnu vlast nije nimao Slobodan Milošević, već su vladali Vojislav Šešelj, Mirko Jović, Milan Paroški, Željko Ražnatović - Arkan, Brana Crnčević ... i slične eminencije ... Tko mari što u Hrvatsku, nakon što je "balkanski krvnik", Slobodan Milošević, intimus "hrvatskog George Washingtona", Franje Tuđmana, preuzeo potpunu kontrolu nad ostacima JNA nakon Kadijevićeve ostavke, nijedan vojnik iz Srbije nije kročio na hrvatsko tlo? Valjda "regionalna vojna sila" zaslužuje relevantnog neprijatelja kojeg će pobijediti, a to je u to vrijeme nekoliko puta vojnički jača VJ, a ne tek slomiti pobunu nekakvih 5 % vlastitih državljana!? Pa onda se danas javljaju "kojekakvi smutljivci i mutikaše, jalnuški diletanti, ne samo crni, nego i crveni, žuti i zeleni vragovi" koji ne prihvaćaju proglašene istine, ne smatraju DR svetim, već naprotiv govore o njemu kao o potpuno nepotrebnom dogovorenom ratu, koji je bio i zvučna kulisa za mega-pljačku koju je izvela HDZ nomenklatura pod dirigentskom palicom "hrvatskog državnog poglavara" ... Ti isti ne priznaju herojstvo "hrvatskih vitezova", omalovažavaju hrvatske branitelje, pričaju o nekim i nekakvim nepostoljećim zločinima, koje su oni kao počinili, a dobro je poznato, sam predsjednik najviše instance sudbene vlasti je to rekao, da se u obrambenom ratu, u kojem se brani od napada tako da vlastita paravojska napada legalnu oružanu silu, ne može počiniti zločin ... Ništa ti ne znaju, pojma oni nemaju, da su im branitelji stvorili državu i osigurali to da danas ne moraju pisati ćirilicom, kako su to oduvijek morali, kao recimo Vlado Šeks kad je pisao advokatskoj komori u Novom Sadu ... Tako Hravati danas slobodno mogu stati na Terazije u cetrru Beograda i vikati "Ja sam Hrvat!", što nikad prije nisu smjeli, jer nisu smjeli ni priznati da su Hrvati, osim što su ih pri popisu stanovništva popisivači kundacima tjerali da se upišu kao Hrvati ... A da se radi o nečem veličnstvenom pokazuje i današnje ponašanje "hrvatskih branitelja" u Kninu, povodom proslave 15-godišnjice "Oluje", kad su predsjednika države i vrhovnog zapovjednika OS RH izviždali, ta oni će Dan domovinske zahvalnosti i svoj dan i tako večeras "veličanstveno" proslaviti pod nekim drugi znakovljem i nekim drugim barjacima u Čavoglavama ... A lijepo sam napisao Josipoviću da je mogao tisuću puta na koljenima proplaziti Bleiburškim poljem i položiti tisuće vijenaca "nevinim žrtvama", taj ustaški soj ga nikad neće prihvatiti. Pa sretan vam Dan ovoga i onoga!

- 12:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.