17.01.2020., petak

Reći ću to isto što i Krešo Beljak, samo malo drugačije I na pamet mi neće pasti da se ikome ispričavam, a pogotovo ne hrvatskim „domoljubima“. Ako nekritički pristaneš na „domoljubnu“ a u suštini proustašku mantru, onda se i spotakneš, jer upravo to se dogodilo Kreši Beljaku. Pristati na priču o ratu, do Brijunskog plenuma (01. 07. 1966.) UDB-e, a poslije toga SDS bivše države, protiv hrvatske emigracije, bila ona ekonomska ili politička, znači biti uvučen u kolo laži i obmana. To znači pristati na tezu da Jugoslavija, pa ni ona Titova ili pogotovo ta, nije imala pravo postojati i da je, bar kad su Hrvati u pitanju, svaka ustaška i proustaška protuha imala pravo rušiti je svim sredstvima. Pogotovo terorističkim djelovanjem, koje je proglašavano političkom borbom za prava „obespravljenog hrvatskog naroda“. Toliko „obespravljenog“ da je u svojoj državi prvi puta u svojoj povijesti, upravo u Titovoj Jugoslaviji, bio potpuno ravnopravan s drugim narodima i njihovim državama. Svjedoci smo da to danas u EU nije. UDB/SDS nije radila ništa što ne rade ili nisu radile sve tovrsne službe, rekao bih čak neovisno o prirodi režima kojem su služile, protuobavještajnim aktivnostima, ako se radilo o političkim napadima i eliminacijama, ako se radilo o terorizmu. Ne, nisu „Titove ubojice“ nekontrolirano lunjale svijetom i „na pravdi Boga“ ubijale nevine hrvatske emigrante, što ne znači da neki opasni pojedinci iz redova te emigracije, koji su se bavili organiziranjem, financiranjem i izvođenjem terorističkih aktivnosti protiv SFRJ, na njenom tlu ili njenih diplomatskih i drugih predstavništava diljem svijeta, nisu kao izuzetno opasni eliminirani poslije odluke Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka. Sasvim sigurno ne zato što se neki agent Službe sjetio kako bi baš bilo zgodno smaknuti ovog ili onog. Služba je pribavila sve relevantne podate i predlagala mjere na temelju kojih je Savezni savjet donosio odluku o tome koji od terorista je toliko opasan da ga treba eliminirati zato jer su se te operacije izvodile na teritoriju stranih zemalja i mogle su rezultirati diplomatskim incidentima poput primjerice onog sa UK kad je uhvaćen Vinko Sindičić nakon neoprezno i traljavo izvršenog pokušaja eliminacije Nikole Štedula. Hrvatskoj emigraciji su duh ustaštva udahnuli oni koji su „pali“ kao žrtve „komunističkih pokolja nevine hrvatske mladosti“ bilo na Lojbaškom polju (Bleiburg) bilo u „kolonama smrti“ ili „križnim putevima“, da bi nekim čudom u velikom broju uskrsnuli diljem svijeta, posebno u Argentini i Australiji, da bi se nešto kasnije u velikom broju skrasili u Njemačkoj kao najpogodnijoj destinaciji za pripremu terorističkih akata protiv SFRJ. Usudim se reći da je BND, do pojave militantne RAF - Baader-Meinhof skupine (1970.), kad se prvi puta susreće s ozbiljnom terorističkom aktivnošću na njemačkom tlu, pružao potpunu zaštitu ustaškim teroristima, koji su proglašavani „borcima za slobodu“. Tada se stvari mijenjaju i BND radi borbe protiv terorizma na svojem tlu traži pomoć službi sigurnosti drugih država, pa i SDS SFRJ. Ta suradnja dviju službi je išla dotle da su se predstavnici BND i SDS, sastajali svaki mjesec i razmjenjivali informacije obavještajnog karaktera, posebno o terorističkim grupama. To naravno ne znači da su ustaški teroristi prestali djelovati u Njemačkoj, iako im je „poslovanje“ ponešto otežano, a i BND je SDS-i SFRJ dostavljao informacije o nekima od njih i njihovim protujugoslavenskim aktivnostima. Dakle nije bilo nikakvog rata UDB/SDS protiv hrvatske emigracije, bila ona ekonomska ili politička, kako se iz „domoljubnih“ redova uporno tepe, ali bilo je rata Službe protiv terorističke ustaške i proustaške emigracije, koja se poslije 1945. nastojala infiltrirati u sve organizacije hrvatskog iseljeništva i preuzeti kontrolu nad njima. U dobrom dijelu tih organizacija su uspjeli i one su kao proustaške prestale sa suradnjom sa „starim krajem“. Dokle su ustaški emigranti bili spremni ići pokazuje i 16 pokušaja atentata na čelnike članstvom najbrojnije, najorganiziranije i najbogatije organizacije hrvatskog iseljeništva u SAD, Hrvatske bratske zajednice, danas pokojnih Johna Badovinca i Bernarda Luketicha, koji su uspjeli sačuvati HBZ od ustaškog utjecaja i ostvarivati kroz sve vrijeme postojanja SFRJ najplodniju suradnju sa „starim krajem“. I zato hrvatski „domoljubi“, uključujući predsjednicu RH, ni danas ne vole HBZ. Oni koji baš ništa nisu znali o tome, kao ni o praštanju podmetnutih mina diljem države i stradavanju nevinih ljudi, jednako u Beogradu kao i na jadranskoj obali, pa ni o „Bugojanskoj grupi“, mogli su dovoljno naučiti praćenjem suđenja, najprije Krunoslavu Pratesu, a posebno Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaću za ubojstvo Stjepana Đurekovića. Oba ta suđenja predstavljaju sramotu za njemačko pravosuđe, jer jedino što je na tim suđenjima uspješno dokazano je da ni Prates, ni Perković, ni Mustać nisu ubili Stjepana Đurekovića, a odrezana im je kazna doživotnog zatvora. Radi tobožnjeg sudjelovanja u organiziranju ubojstva tog „disidenta“, a ustvari financijera ustaških terorista, tobožnjeg zato, jer su sudu umjesto dokaza ponuđene indicije onih koji su u svojstvu svjedoka sami priznavali da su „vodili rat protiv Jugoslavije“, oni su postavljali mine “bez namjere da itko strada, već samo da se Jugoslaviju prokaže kao nesigurnu turističku destinaciju i tako odvrati Nijemce od odlaska na ljetovanje na Jadranu“. Bila su to zapravo suđenja Jugoslaviji odnosno njenoj Službi državne sigurnosti. O tome najbolje svjedoči ponašanje istražitelja njemačkog tužilaštva koje uopće nije zanimalo tko je ubio Đurekovića, oni su dobro znali zašto, nego su se isključivo ograničili na propitivanje organizacije SDS SFRJ, s posebnim naglaskom na SR Hrvatsku. Dakle sudiš za ubojstvo onima za koje znaš da nisu izvršitelji, nego pretpostavljeni nalogodavci, umjesto da potražiš izvršitelje i istragom dođeš do nalogodavaca, ti sudiš pretpostavljenim nalogodavcima!? No dobro, ako se samo usredotočimo na „krunske svjedoke“ na tim suđenjima, a onda i na ponašanje jednog broj povratnika iz redova ustaške i proustaške emigracije, nije teško doći do zaključka da bi bilo puno bolje da je SDS SFRJ u svojem radu bila temeljitija. Usudim se reći da mnogih zločina koje je počinila hrvatska strana u ratu u RH i BiH ne bi bilo da nije bilo nekih „boraca za slobodu“. Oni i njihovi apologeti su i danas gotovo svi ZDS i najveći zaljubljenici u laž, mržnju i zločin, nositelji i poticatelji ideološke podvojenosti i sukoba unutar hrvatskog nacionalnog korpusa. Radi tih saznanja je po meni Krešo Beljak bio u pravu, ma koliko se nespretno izrazio! I na kraju, da bi se izbjegli nesporazumi, kao u ovom slučaju oko twitta Kreše Beljaka, valja u izražavanju mišljenja o osjetljivim stvarima biti krajnje precizan.

- 12:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.01.2020., ponedjeljak

„Opravdano razočaran!“ i „Živa propast!“ Pokušavajući analizirati hrvatsku zbilju odnosno ono u što su Hrvatsku pretvorili „domoljubi“ i sudbinu koju su hrvatskom narodu i njegovoj državi namijenili „najbolji“ među nama, ne mogu se ne sjetiti novinara, dopisnika, kolumnista, kroničara, putopisca, urednika, samoeduciranog erudita … riječju „novinara kakvih više nema“, pokojnog Jože Vlahovića. On je u osvit „stvaranja hrvatske države“, odnosno njenog skončavanja kao srednje razvijene evropske države i mjesta ugodnog za život, jer to je ona bila iako u okviru Jugoslavije, shvativši da „vrag odnosi šalu“ izrekao ubojitu krilaticu: „Već jučer nam je bilo bolje, nego što će nam biti sutra!“ Ja osobno mislim da je on to izrekao zato što je bio potpuno svjestan činjenice da će oni koji dolaze, već zbog onih koji ih predvode, biti po narod i državu puno gori od onih koji odlaze, iako je i sam priželjkivao promjene premda ne znam jel' to podrazumijevalo i „svrstavanje u vlastiti tor“, koje ni on na kraju nije uspio izbjeći. Hrvatska bagra i brabonjci, zaljubljenici u laž, mržnju i zločin, okupljeni oko svojeg gurua Franje Tuđmana, mislili su da mogu ukinuti sjećanje pojedinaca i preko noći postupcima „ispiranja mozga“ i povijesnim revizionizmom „ukloniti“ sve pa i ono duboko ukorijenjeno u kolektivnoj svijesti naroda. Ta nakaradna nastojanja „domoljuba“ uzrokovala su to da se hrvatski narod našao u svojevrsnom raskoraku tjeran da ne vjeruje svojim sjećanjima, već lažima koje mu se serviraju u golemim količinama i tako postane i ideološki duboko podijeljen, valjda kao nikad u svojoj povijesti. Kako da itko pri koliko-toliko zdravoj pameti prihvati u suštini idiotske tvrdnje kako do dolaska Franje Tuđmana na vlast zapravo ničeg nije bilo i da je tek tada počela hrvatska država? Jedino povijesnim revizionizmom je moguće postići to da se narod stidi onoga čime bi se trebao ponositi, poput primjerice svojeg antifašizma i antifašističke borbe, a ponosi onim čega bi se trebao stidjeti i što bi trebao s gnušanjem odbiti, poput ustaštva i kvislinške ustaške države tzv. NDH npr. Ali ni svi privrženici „stvaranja države“ i „veličanstvenog DR“ ne mogu to, pa i sami ponekad „iskoče iz kola“, tako će i bivši predsjednik HAZU, akademik Z. Kusić, koji se nikako nije uspijevao odrediti prema „starom hrvatskom pozdravu“, ZDS, valjda svjestan sve malignosti stanja u hrvatskom zdravstvu i obrazovanju, izjaviti da su „zdravstvena zaštita i obrazovanje“ dobro funkcionirali u vremenu kad ničeg nije bilo, pa ni hrvatske države. Neki su već prije njega ocijenili ondašnje sudstvo dobrim. S jednim mojim poznanikom, čovjekom od otprilike 55 godina, sam jučer prvi puta progovorio o politici. Naše poznanstvo je dosta površno, tako da i ne znam baš puno o njemu, nikad ga nisam pitao o privatnom životu, a on sam o tome nije progovarao. Tako ne znam niti jel' član ikoje političke stranke, jel' bio u ratu, ima li status branitelja … ništa. Ali eto, prilikom tog našeg slučajnog susreta nakon dužeg vremena, prvi puta smo progovorili o politici, ponašanju vlasti, nezadovoljstvu građana, iseljavanju ljudi iz Hrvatske radi općeg nezadovoljstva i osjećaja nemoći, „bijeloj kugi“, štrajku prosvjetara … Umjesto zaključka rekao mi je da je on kao Hrvat „opravdano silno razočaran hrvatskom zbiljom“. Rekao sam mu kako sam uspoređivao četvrt stoljeća hrvatske zbilje poslije rata 1945. sa istim periodom poslije rata 1995. i došao do poražavajućeg rezultata. Naime komunistima je uspjelo svoj revolucionarni zanos kojim su vođeni sve vrijeme rata pretvoriti u stvaralački zanos, koji su uspijevali održati punih 20 godina, što im je omogućilo da opustošenu i ratom razorenu zemlju s gotovo 90 % poljoprivrednog stanovništva, 50 % nepismenih u kojoj se još oralo drvenim plugovima, a harale su i zarazne bolesti, pa čak i malarija, dovesti do statusa srednje razvijene evropske države, bez nepismenih. A sam početak i nije baš bio obećavajući zbog zazora svijeta prema komunistima, a pogotovo radi divljanja ustaških, četničkih i balističkih bandi od kojih je zadnja četnička uništena 1949., a zadnja ustaška tek 1953., u sukobima s tim bandama živote je izgubilo više od 11.000 pripadnika KNOJ-a i službi sigurnosti, Rezoluciju IB-a i pritiske Vatikana uz neprekidni neprijateljski odnos klera KC, što je rezultiralo i prekidom diplomatskih odnosa između Jugoslavije i Svete stolice … Uz sve to zemlja se ubrzano obnavljala, izgrađivala i otvarala prema svijetu uz razvoj društvenih odnosa i postupnu demokratizaciju, što joj je pribavilo status najotvorenije i najsigurnije države svijeta. Drugo, tražeći jedan ne baš previše poznati farmaceutski pripravak ušao sam u jednu ljekarnu u kojoj nije bilo mušterija, vrlo pristupačna farmaceutkinja od oko četrdeset godina ili koju godinu manje, bila je sama … rekoh joj što tražim uz napomenu da je svojedobno jedna belgijska farmaceutska kuća proizvodila pripravak sa onim sastojcima koje ja tražim, ali toga sada nema … rekla mi je da postoji preparat koji sadrži sastojke koje ja želim, ali da ga nemaju nego to mora posebno naručiti. I tako riječ po riječ i pristigosmo u bivšu državu, to je izgleda postalo neizbježno, rekoh joj da osobno mislim da nam je puno toga one 1990. krenulo krivim smjerom. Rekla mi je „ne krivim smjerom, krenulo je naopako, došlo je do urušavanja sustava. Živa propast!“. Gledam je iznenađeno, a ona kaže: „Nemojte se čuditi, ja jesam rođena kad Tita već nije bilo, ali se sjećam sretnog i bezbrižnog djetinjstva u bivšoj državi, a onda tu su roditelji, rođaci i prijatelji, od kojih sam saznavala ono što sama nisam znala, niti sam bila u prilici da to iskusim“. E pa sad, da angažiramo Hasan-efendiju da objasni ovim ljudima, da ničeg nije bilo i da oni do 30. 05. 1990. zapravo nisu ni živjeli, a tako jednako niti njihovi roditelji i drugi koji su im glave „punili glupostima“, potpuno nesvjesni sve genijalnosti rečenog Hasan-efendije. Ali bez obzira na redikule, koji silno žele da ih se shvaća ozbiljno, hrvatska zbilja baš spada u kategoriju „žive propasti“ baš zato jer nam je već jučer bilo bolje nego što će nam, biti sutra.

- 20:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.01.2020., subota

Borisu Rašeti izmaknulo mjesto savjetnika predsjednice RH Ako sudim prema uratku ovog novinara-komentatora-kroničara-analitičara … objavljenom 29. 11. 2029. pod naslovom „Zašto treba, a zašto ne treba žaliti za Jugoslavijom?“ u „Expressu“, Boris Rašeta kao da se pripremao baš za to savjetničko mjesto. Čini se kao da se pritom čovjek, baš poput Kolinde, malo izgubio u vremenu i prostoru. Na to da uopće komentiram uratke Borisa Rašete, koji nerijetko sadrže i više faktografskih netočnosti ponukala me sumorna hrvatska stvarnost, koju Rašeta očito percipira kao predložak slobode pojedinca. Naime Boris Rašeta će nam rastumačiti koliko smo u okruženju samoupravnog socijalizma bili neslobodni, jer primjerice nismo javno smjeli smjeli psovati majku predsjedniku Države, ne pitajući se jel' nam taj predsjednik uopće davao povoda da mu psujemo mater. Al' hajde da vidimo što smo dobili s tom „slobodom“, koja prema jednom mojem davno napisanom pjesmuljku izgleda baš nekako ovako: „Pravo i sloboda Sa Sljemena gledam tako Grad u izmaglici Što sudbine krije mnogih Plesača na žici. Umjetnici to su pravi, Traju svoje dane Kontejnera mnogih ti su Upoznali tajne. Slobodni su kao ptice, Perspektive sjajne, Svaki pravo na red ima Do kuhinje javne. Nekažnjeno smiju svašta, Došli su do daha, Predsjedniku psuju majku Bez imalo straha. Na "svjetlo" ih tata Franjo Izveo iz "mraka", Ti ljudi su redom žrtve Tog starog luđaka.“ Čestitaj im na slobodi, Borise! „Liberté, égalité, fraternité“ (sloboda, jednakost, bratstvo) krilatica je pod kojom je izvršena Francuska revolucija, taj najveći civilizacijski iskorak u povijesti čovječanstva, koji je 80-ak godina kasnije iznjedrio u krvi ugušenu Parišku komunu i nitko to nije dovodio u pitanje, ali bratstvo-jedinstvo će kao nešto fuj i bekino u pitanje dovesti Boris Rašeta, iako je pod tom krilaticom u 2. Svjetskom ratu izvojevana pobjeda nad fašizmom i zemlja oslobođena od okupatora. Bratstvo i jedinstvo kao antifašističko obilježje kulture ljubavi i života, suprotstavljena kulturi mržnje i smrti koju je nudio fašizam, našem Borisu ne sjeda baš dobro, očito radi socijalizma kojeg baš ne podnosi radi „neslobode“ pojedinca. I da, u svojem maru ne zaobilazi naš Boris nezaobilaznu UDB-u i NM. I tako dok je NM bio sinonim za policiju, UDB, a zapravo SDS, predstavljala je po Borisu strah i trepet, baš poput Securitate u Rumunjskoj ili Stasi u DDR-u, Pa ako bismo Udbu i mogli u jednom periodu postojanja Jugoslavije uspoređivati sa spomenutim službama, poslije Brijunskog plenuma održanog 01. srpnja 1966. njena nesporna moć je drastično „skresana“, pritom je i preimenovana u SDS/SDB. Dok su Securitate i Stasi brojale po oko 300.000 pripadnika, u SRH u vrijeme Tuđmanovog dolaska na vlast bilo je ukupno 870 pripadnika Službe, što znači da ih na razini SFRJ nije bilo više od 5.000, pa … A onda slijedi zgodna Borisova dosjetka, kako „režim u SFRJ nije bio jednopartijski nego dvopartijski; jedna partija bila je na vlasti, a druga u zatvoru“, ja se pitam kako je to bilo moguće, ako se zna da su 1990. jugoslavenski zatvori bili poluprazni. Nezaobilazna je našem Borisu i „strašna“ JNA zbog „godine dana izgubljenog življenja“, premda se ta vojska gotovo ni po čemu nije razlikovala od drugih ročnih vojski u svijetu. Kako bi se moglo o bivšoj državi govoriti izostavljajući nestašice roba koje su dovodile do ograničenja poput „par – nepar“ vožnji, redova pred trgovinama radi nabave pojedinih mahom uvoznih artikala ili povremenih nestašica električne energije … Naravno sve će to naš Boris, inače ekonomski analfabet, pripisati neznalačkom vodstvu države i nacionalne ekonomije. Njemu na pamet ne pada da zagrebe malo ispod površine i da otkrije stvarne uzroke nedaća pred kojima se našlo jugoslavensko društvo. No važno je naglasiti da uz sve nedaće i probleme prouzrokovane prvenstveno djelovanjem MMF-a i drugih svjetskih centara financijske moći u SFRJ nitko nije bio gladan prvenstveno zahvaljujući moćnoj jugoslavenskoj poljoprivredi. Sve to i bez javnih kuhinja. I tako piše naš Boris nižući nedostatke uz pokoju poluistinu, ali i bezočnu laž, o nekadašnjoj zajedničkoj nam državi kao o zemlji neslobode, zemlji kulta ličnosti i svega lošeg što je bila tmurna svakodnevnica njenih državljana, koji su imali tu „nesreću“ da žive u najotvorenijoj i najsigurnijoj državi na svijetu. Ali onda ipak naš Boris nalazi i pokoje dobro, ali zaogrnuto „nedemokratskim plaštem“ pa i to što je bilo dobro ispada prema našem Borisu tek i samo kao uvjetno dobro. Nije da se čovjek nije potrudio, ali savjetničko mjesto mu je izmaknulo, Kolinda nije uspjela pobijediti na izborima.

- 16:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.01.2020., petak

Teorija zavjere? Ne bih rekao da je baš samo to! (Dominacija vjernika hercegbosanske vjeroispovijesti u društvenom i političkom životu RH) Priča, nikad izravno, nego samo neizravno potvrđena, kaže da je poslije Staljinove smrti stvarni šef Kominterne, koja je nakon što ju je Staljin raspustio 1943. nastavila „živjeti“ i to kao Kominform (Informbiro), osnovan 1947., postao Tito. Uostalom sjedište Kominforma je do razlaza Tita sa Staljinom bilo u Beogradu. Znalci kažu da je ta Titova nadmoć u komunističkom svijetu bila najuočljivija pri podaničkom ponašanju Nikite Sergejeviča Hruščova prilikom posjete sovjetske delegacije Beogradu 1955. Neki komunistički lideri su išli i korak dalje i prema Titu se odnosili snishodljivo i poltronski. Dakle po tome Tito je bio stvarni, iako nikad službeno proglašeni, šef Kominterne (Kominforma). Ima i nekih drugih sličnih situacije koje se mogu svrstati u područje teorije zavjere, premda su se neki pokazali i više nego realnim. Kao i u slučaju Tito – Kominterna. Ovaj slučaj naveo sam samo kao uvod u nešto suvremeno, nešto što se događa danas i ovdje, te što gotovo više od bilo čega određuje naše sudbine, a kad kažem naše, onda mislim na Hrvate u Hrvatskoj kao i sve državljane RH koji imaju stalno prebivalište u RH i nemaju dvojno državljanstvo. Znam da će mnogi ovo moje pisanje proglasiti za teoriju zavjere, a oni iz redova vjernika hercegbosanske vjeroispovijesti i govorom mržnje. Tvrdim naime da s RH danas po svojoj volji upravljaju eksponenti Hercegovačke franjevačke provincije, a da je stvarni šef zapravo jedinstvenog HDZ-a (takvim ga je i Tuđman uspostavljao, sjetimo se samo smjene Stjepana Kljuića, kad je pokušao politiku HDZ-a BiH usmjeriti u interesu BiH) upravo Dragan Čović, formalni šef HDZ-a BiH, a ne Andrej Plenković formalni šef HDZ-a u RH. I kao što Tita nikad nitko nije oficijelno proglasio šefom Kominterne (Kominforma), a on je to ipak bio, tako niti Dragana Čovića nitko nije oficijelno proglasio šefom HDZ-a, a on to prema svim pokazateljima ipak je. I dok se u franjevačkoj provinciji Bosna srebrena govori isključivo o BiH katolicima, u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji se BiH katolici drže Hrvatima i to ne bilo kakvim, nego upravo nad-Hrvatima, rođenim da upravo oni vedre i oblače u RH pozivajući se na svoje „neprocjenjive zasluge“ u procesu „stvaranja i obrane hrvatske države“. Sam Franjo Tuđman će u svojem „stvaralačkom zanosu„ priznati Hercegovcima primat u redovima hrvatskog naroda prozvavši ih „najkvalitetnijim biološkim materijalom“, dajući im valjda tako i pravo da se u RH razbaškare i gotovo u potpunosti preuzmu mnoge poluge vlasti. E sad, ja si nešto razmišljam kako bi bilo da angažiramo genetičare da „zalegnu na rudo“ i istraže genetsku povezanost tih potomaka podanika Mostarskog paše s autohtonim Hrvatima u RH, skoro bih se kladio da su Hercegovci genetski bliže onima u Anadoliji nego Hrvatima iz RH. Njihovo isticanje hrvatstva i zasluga u „stvaranju i obrani RH“ je izuzetno iritantno za sve one koji ponešto o toj materiji znaju, jer je RH jedva izbjegla sveobuhvatne sankcije VS OUN radi nesporne hrvatske agresije na BiH, kroz uspostavu HR HB, sukoba HVO s A BiH, poticanja separatističkih težnji Hercegovaca i pokušaja izdvajanja zapadne Hercegovine iz BiH i njenog pripajanja RH. Znam da će mnogi „domoljubi“ užasnuto skočiti optužujući me da iznosim neistine, a ja im predlažem da pročitaju Predsjedničku izjavu sa 333. sjednice Vijeća sigurnosti UN-a na temu "Situacija u Bosni i Hercegovini" održane 3. veljače 1994. godine, da prouče sve okolnosti vezane uz Vašingtonski sporazum, a posebno obrazloženje pravomoćne presude koju je izreklo Apelaciono vijeće Haaškog suda osuđujući za ratni zločin šestoricu bivših dužnosnika HR HB. Iako je HR HB formalno prestala postojati, Hercegovci je, obilato trošeći novac hrvatskih poreznih obveznika i dalje održavaju na životu, svađajući BiH katolike s Bošnjacima, neprekidno lažući o tome kako „Hrvati u BiH za sebe samo traže ona prava koja druga dva konstitutivna naroda u BiH imaju“, a ja ne mogu pronaći koja to prava Bošnjaci u zajedničkom entitetu, F BiH, imaju, a BiH katolici nemaju? Federacija BiH je kao jedan od dva entiteta osmišljena kao federacija naroda, a ne federacija teritorija, jer i MZ prihvaća BiH katolike kao Hrvate i ona ne pripada samo Bošnjacima, iako Bošnjaci u tom entitetu čine većinu. Ja osobno mislim, opet na razini teorije zavjere, da su tvorci „Daytona“, kroz ustavno rješenje Federacije BiH kao federacije naroda, a ne teritorija, upravo htjeli Tuđmanu i njegovim i ne samo hercegovačkim apologetima izbiti iz ruku sve adute za komadanje BiH. U institucijama MZ bili su itekako svjesni da bi se „hrvatski entitet“ sveo na zapadnu Hercegovinu, koja je i bez statusa entiteta dobrano „ugurana“ u sustav RH. Vlasti u RH sa svoje strane, poslušno odgovarajući na pritiske koji dolaze iz redova BiH katolika, Hrvata i ovdašnjih vjernika hercegbosanske vjeroispovijesti, nakaradno tumačeći ustavne odredbe o brizi i skrbi RH za Hrvate u iseljeništvu, praktički svu pažnju posvećuju BiH katolicima, Hrvatima, ponašajući se kao da su oni nacionalna manjina u BiH, a ne njen konstitutivni narod, koji u Federaciji BiH ima ista prava kao i Bošnjaci. Tim svojim iritantno tutorskim ponašanjem hrvatske se vlasti zapravo neprekidno miješaju u unutarnje stvari države BiH, pravdajući to tvrdnjom kako je to ne samo ustavna, nego i obaveze RH kao jamca provedbe Daytonskog sporazuma, premda je taj sporazum RH potpisala samo u svojstvu svjedoka, jamci njegove provedbe su ipak neki na svjetskoj sceni malo važniji „igrači“. Zanimljivo da stvarnim jamcima provedbe Daytonskog sporazuma na pamet ne pada tražiti njegovu reviziju u smislu uspostave zasebnog hrvatskog entiteta. Herceg-bosancima se ne mogu odreći dobro smišljene „inicijative“ koje bi ih trebale pokazati nad-Hrvatima; jedna od njih je Hrvatski svjetski kongres, organizacija potpuno u rukama hercegovačkih franjevaca, a drugi je Hrvatski narodni sabor, ma što god to bilo. Ja si uvijek mislim, kako takve genijalne stvari ne padaju na um Hrvatima iz Hrvatske, oni imaju Maticu Hrvatsku i Maticu iseljenika i to im je izgledalo kao dosta … Čudim se da Herceg-bosancima još nije na pamet palo osnivanje Hrvatskog svemirskog kongresa ili sabora. Od Tuđmanovog dolaska na vlast, a pogotovo u toku rata, vjernici hercegbosanske vjeroispovijesti su naprosto preplavili Hrvatsku, te su uz one svojedobno pristigle „vlakovima bez voznog reda“ „zaposjeli“ brojne institucije vlasti i društvenog života u RH, tako primjerice oni u svojim rukama drže Zagrebačko sveučilište, koje od tog „preuzimanja“ (Borasovog izbora za rektora) neprekidno pada na ljestvici svjetskih sveučilišta, prestižu ga mnoga sveučilišta, pa i ona s područja bivše Jugoslavije, poput Ljubljanske univerze i Beogradskog univerziteta koja su na ranglisti svjetskih sveučilišta za Zagrebačkim sveučilištem zaostajala nekoliko stotina mjesta. Sustavno uništavanje Zagreba, koje okružen vjernicima hercegbosanske vjeroispovijesti već dvadesetak godina provodi kabadahija iz Pogane Vlake, Milan Bandić, je jedna od tužnijih hrvatskih priča, no čini mi se da se tu počinje nazirati „svjetlo na kraju tunela“, ima li istine u tvrdnji da protestna okupljanja Zagrepčana predstavljaju početak pobune, ne samo protiv Milana Bandića nego i protiv svojevrsnog terora vjernika hercegbosanske vjeroispovijesti u Hrvatskoj. Ta okupljanja će to i biti i polučiti rezultate, tek i informcijamasamo ako postanu masovna i prijeteća. Zanimljivo je kako su ti nad-Hrvati, jednako u BiH kao i Hrvatskoj, ali i oni u iseljeništvu pogotovo u ekspoziturama Hercegovačke franjevačke provincije diljem svijeta, koje su sve redom bile impregnirane ustaštvom, s posebnim naglaskom na onu u Norvalu, namirisali krv i prije početka raspleta jugoslavenske krize. Oni su bili za laž, mržnju, pljačku i zločine spremni prije drugih. Prema nekim informacijama jedan broj njih je već u jesen 1990. bio na obuci na vojnim poligonima Bundeswehra na sjeveru Njemačke. Prisjetimo se samo Glavaševih divljanja po Osijeku ili Merčep – Zadrinih u Vukovaru, iz pozadine zdušno poticanih i pomaganih od strane brojnih „eminencija“ hercegbosanske vjeroispovijesti, strateški raspoređenih u MORH-u, MUP-u i HSP-u koji su poduzimali sve da se u Hrvatskoj zarati, a da se kasnije rat „preseli“ u BiH. Žrtve njihovih divljanja su bili svi oni koji su se isticali mirotvorstvom, a najpoznatija žrtva je poznati osječki mirotvorac Josip Reihl Kir. Ili vi mislite da se Antun Gudelj onako u dokolici dosjetio da bi baš bilo zgodno upucati načelnika Osječko-baranjske PU? A na suđenju Gudelju su svjedoci ispričali koga su sve na tom nesretnom punktu vidjeli netom prije nailaska vozila s Josipom Reihl Kirom. Baš slučajno su se oni u tom trenu tamo „trefili“ i baš slučajno je potom Gudelj pucao? Vi vjerujte u te slučajnosti, meni zdrav razum to ne dopušta, pa neću. Nakon likvidacije Josipa Reihl Kira rat u istočnoj Slavoniji je mogao početi. I za kraj, Vukovar, najtužnija od svih hrvatskih ratnih i poratnih priča … Ako vojnički potpuno nepismenom samozvancu Blagi Zadri nitko od nadređenih iz Zbornog područja, niti iz Zapovjedništva ZNG nije zapovjedio da na Trpinjskoj cesti napadne tenkovsku kolonu JNA koja nije bojevo djelovala, a osim ove dvije instance, još mu je jedino Franjo Tuđman kao vrhovni zapovjednik mogao direktno zapovjediti, a poznato je da ni on to nije učinio, kojim je pravom i u čije ime to taj nad-Hrvat „preuzeo odgovornost“, napao tenkovsku kolonu JNA i tako otvorio pakao u kojem je nestao Vukovar i poginule, izranjavane i na sve moguće načine unesrećene tisuće njegovih građana? Tako skraćeno izgleda istinita priča kako je JNA napala Vukovar, a Blago Zadro ga je herojski branio … Kud li lijepe sreće da nije! Danas u tom Vukovaru, nekad predlošku višenacionalne i višekonfesionalne sredine, od kojeg je radi „herojske obrane“ samo ime ostalo, postoje ljudi koji ni porijeklom nisu Vukovarci ni Slavonci koji uporno ne dopuštaju da u Vukovaru rat konačno završi niti ratnim ranama da zacijele. Hrvatske vlasti ne poduzimaju ništa da to stanje promijene, a sami Vukovarci očito nemaju dovoljno snage da to društvo izopće i da mu zahvale na „obrani“ i zamole neka ih prestanu „braniti“, jer će zahvaljujući toj „obrani“ Vukovar potpuno nestati i ostati samo uspomena na nekad najbogatiji i jedan od najljepših hrvatskih gradova. Razmislite malo o tome!

- 09:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.01.2020., srijeda

Lasciate ogni speranza … … vi koji očekujete nekakve zaokrete, nekakve pozitivne promjene, nekakvo jačanje lijeve političke scene u RH, nekakvo pokazivanje svijetu vedrog i umivenog lica RH … Izborom manjeg zla, što smo izborom Zorana Milanovića za predsjednika RH učinili, mi smo se, po mojem sudu, ipak opredijelili za zlo. Dobro ili bolje u ovom izbornom procesu jedva da nam se nudilo, ali to, ovakvi kakvi jesmo, indoktrinirani i isprane svijesti, mi jednostavno nismo bili u stanju prepoznati. Kao i uvijek pitat će me koje su to moje kvalifikacije da bih uopće mogao ocjenjivati politiku i političare na aktualnoj hrvatskoj političkoj sceni, kad nisam ni poznati, ni priznati, ni cjenjeni politički analitičar? Volim za sebe reći da se politikom bavim još od Korejskog rata i to uvijek razumom, nikad srcem i nikad profesionalno i uvijek tek samo u onoj mjeri da bih politiku spriječio da se bavi mnome. Moje razloge zašto se i profesionalno nisam bavio politikom, premda sam bio i pozivan i imao prilike za to, mogli bi shvatiti samo oni koji su dobro razumjeli sve finese funkcioniranja sustava vlasti u bivšoj državi, pogotovo kad je „vodeća snaga društva“ bila u pitanju. Ukratko, moje bi političko djelovanje bilo stalno izloženo propitivanju uzrokovanom sumnjičavošću u moju ideološku čistoću. Taj rizik nisam bio spreman prihvatiti. Što se pak Franje Tuđmana tiče, o njemu sam znao dovoljno da s njim neću ni pod kojim uvjetima, pa baš da sam bio i „kruha gladan“, nekolicina njegovih apologeta neumorno me je zvala da se priključim „inicijalnom krugu“, a kasnije hodajući zamnom s pristupnicama HDZ-a u ruci. Kad je HDZ učvrstio svoju svevlast nudili su mi mjesta u državnoj upravi uz uvjet da se učlanim u HDZ. Sve sam te ponude odbio ne želeći ući u društvo organizacije prepune bagre i brabonjaka, zaljubljenika u laž, mržnju i zločin, koji su jedino bili kadri odvesti i narod i državu u ponor. Da sam bio u pravu najbolje potvrđuje današnje stanje u kojem se nalazi hrvatsko društvo i država, iz koje se radi općeg beznađa bježi glavom bez obzira. Bagra i brabonjci ne mogu uspješno voditi državu, oni ne znaju graditi, znaju uništavati, ne znaju voljeti, znaju mrziti, lažu „na klaftre“, jer im istina ne ide u prilog. Na temelju onog što znam, kažem kolokvijalno da će Zoran Milanović kao predsjednik RH promijeniti sve tako da ne mijenja ništa ili gotovo ništa, jer je on bio u prilici da puno toga promijeni nabolje onda kad je imao u rukama sve instrumente i poluge vlasti, a što je suštinski promijenio? Moji razlozi koji su temelj mojih stavova su sljedeći: graditi bolju Hrvatsku ne može nitko tko Franju Tuđmana smatra hrvatskim velikanom i tko nasilnu secesiju smatra „stvaranjem države“, Jugoslaviju se nije moglo rušiti, a da se prije toga ne sruši Hrvatska, jer ono što je „stvorio“ Franjo Tuđman je sve samo ne uljuđena srednje razvijena evropska država, to je prije državna tvorevina gotovo nesposobna za život s temeljim u živom blatu nacional-šovinizma. Kad bi kojim slučajem i postojala istinska volja za popravak prilika u Hrvatskoj i izgradnju boljeg i pravednijeg društva, to se realizirati ne može uz ove kadrove ispilavljene iz odvratnog Tuđmanovog inkubatora, MV(E)P-a, svojevrsne tvornice laži i mržnje, koji danas „drmaju“ Hrvatskom i „štite hrvatske nacionalne interese“ u institucijama EU i svijeta. Dobro, Zoran Milanović se vjerojatno neće ljubiti s Bandićem, niti mu donositi tortu i pjevati za rođendan, vjerojatno neće gostovati kod Bujanca, vjerojatno neće pričati budalaštine o našoj prošlosti poput smještanja bivše Jugoslavije iza „željezne zavjese“, među zemlje VU ili o „Inicijativi triju mora“, možda se eksplicitno izjasni protiv „starog hrvatskog pozdrava“, ZDS, možda vrati Titovu bistu na mjesto s kojeg nikad i nije smjela/trebala biti maknuta, premda kaže da to neće, možda se pojavi u šumi Brezovica na Dan antifašističke borbe ili zajedno s antifašistima komemorira u Jasenovcu … i da, vjerojatno neće sramotiti funkciju predsjednika RH u onoj mjeri u kojoj je to radila predsjednica na odlasku. Samo, bojim se da bi to moglo biti sve. Znam, neki će reći da je i to puno u odnosu na nepodnošljivu lakoću glupiranja Kolinde Grabar Kitarović, ali je puno premalo u odnosu na sve ono što od njega očekuje velika većina onih koji su na izborima glasali za njega, a pogotovo na ono što bi na toj funkciji trebalo napraviti, da bi Hrvatska postala prepoznatljiva kao mjesto ugodno za život. Zato je za mene izbor Zorana Milanovića bio samo izbor nešto manjeg zla. I samo mi nemojte reći da se s te funkcije i ne može puno više napraviti uz onako ustavom skučene predsjedničke ovlasti. Jer, primjerice, koje to ovlasti sprječavaju predsjednika RH da kao sukreator vanjske politike poradi na tome da Hrvatska svijetu prestane pokazivati uvijek namrgođeno Tuđmanovo przničko lice i da je se, radi loših i zategnutih odnosa sa svim svojim susjedima, prestane doživljavati kao glavnog uzročnika nestabilnosti na jugoistoku Evrope? Ne sprječavaju ga ovlasti, ali ga sprječava to što je tim i takvim odnosima sa našim susjedima svojim činjenjem i nečinjenjem i sam pridonio. On, tako, neće razgovarati s predsjednikom R Srbije, Aleksandrom Vučićem, jer je Vučić ovo i ono, jer je onda i ondje rekao ovo i ono, a Srbijanci eto, baš i samo da napakoste Milanoviću, izabraše baš Vučića za predsjednika R Srbije!? I onda, sve ne razgovarajući, niti ne pokušavamo popravljati bilateralne odnose između dvije zemlje i dva naroda niti rješavati sporna pitanja, poput primjerice razgraničenja između dviju država. Na pamet mu ne pada da krene od toga da se hrvatska i srpska/srbijanska istina i „istina“ o nedavnoj prošlosti jako razlikuju i da na tom planu gotovo da i nema izgleda da se išta promijeni, usudim se reći da nijedan predsjednik R Srbije, ma kojoj tamošnjoj političkoj opciji pripadao, nikad neće doći na proslavu „Oluje“ u Knin, a predsjednik RH bi se trebao zapitati zašto na tu proslavu ne dolaze ni veleposlanici nesporno nam prijateljskih zemalja. Odnosno ne treba se on to zapitati, zna on dobro zašto ne dolaze. E pa, ako zna, a zna, koje bi to ustavne ovlasti mogle spriječiti predsjednika RH da ne otvori tu temu. Recimo da veleposlanike akreditirane u RH prilikom prijema ne upita otvoreno zašto ne dolaze u Knin na proslavu Dana ovoga i onoga. Najlakše bi problem bilo riješiti sa Slovenijom, jer taj problem je Milanović dobrim dijelom i „otvorio“ izlaskom RH iz arbitraže, onog časa kad je, špijunirajući Arbitražnu komisiju, doznao da će arbitraža što se Piranskog zaljeva tiče ići u korist Slovenije, a Piranski zaljev, hrvatski Savudrijska vala, je sveti Graal hrvatskog teritorija … I nema veze što je 97 % linije razgraničenja s R Slovenijom riješeno u korist RH i što prihvaćanje odluke Arbitraže praktički rješava sve probleme sa Slovenijom. Na stranu i to što od Sporazuma Račan – Drnovšek, kojeg je samo trebalo ratificirati u Hrvatskom saboru, za Hrvatsku boljeg rješenja nema niti će ga biti, ali kako prihvatiti to rješenje kad Davorin Rudolf i Hrvoje Kačić, nesporni stručnjaci za pravo mora, ne uvažavajući institut „stečenog prava“ misle u svojem “domoljubnom zanosu“, da bi radi „crte sredine“ trebalo valjda zaratiti sa Slovenijom? Poznavajući Milanovića, on neće učiniti ništa u smislu potpune normalizacije odnosa s R Slovenijom. Problemi i nesuglasice s BiH proizlaze iz nastavka provođenja Tuđmanove politike prema toj državi, procesa u kojem je RH talac BiH katolika, Hrvata, koji, ako baš i ne većinski, a ono bar prividno većinski, ne priznaju BiH kao svoju državu, a HDZ BiH, koji izgleda gazduje i hrvatskom HDZ-u, Hrvatski narodni sabor i Hrvatski svjetski kongres anatemiziraju svakog Hrvata koji BiH smatra svojom državom, svojom domovinom. Iako su tamo konstitutivni narod. Kako ćeš graditi ikakva a pogotovo prijateljske odnose s nekom državom ako nisi spreman ne samo surađivati nego ni razgovarati s onim pojedincima i institucijama te države bez kojih se ti odnosi ne mogu graditi? On, jednako kao i predsjednica RH, odriče legitimitet Željku Komšiću članu Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda i aktualnom predsjedatelju tog tijela, iako je čovjek legalno izabran potpuno u skladu s ustavnim i zakonskim rješenjima koja vrijede u BiH. Ali Željko Komšić je Hrvat iz BiH koji svojom domovinom drži BiH, a ne Hrvatsku, pa je već samim tim neprihvatljiv za Tuđmanove apologete i lobiste HR HB u Hrvatskoj. I zato neće biti razgovora s njim, a po BiH će se i dalje vršljati po volji, miješati se u njene unutarnje stvari i davati ogroman novac institucijama tamošnjih Hrvata, posebno tamošnjoj KC. A BiH je Jedina država koja bi, kad bi to samo htjela, mogla Hrvatskoj staviti „muda u procijep“ tužbom za agresiju i zahtjevom za isplatu ratne štete, a to bi mogla već samo na temelju obrazloženja pravomoćne presude Apelacionog vijeća Haaškog suda šestorici nekadašnjih čelnika HR HB. Pa onda, Milanović neće razgovarati s Viktorom Orbanom jer je on autokrat, a Mađari, jednako kao ni Srbi, ali i drugi, ne pokazuju namjeru i volju da si izabiru čelnike koji će se dopadati Milanoviću. Itd. i t. sl. A onda kao i uvijek Zucker kommt zu letzt, Milanović ničim izazvan iskazuje spremnost da se Kolindi Grabar Kitarović, usprkos svim onim opravdanim optužbama, a posebno za nerad u vrijeme kad je bila veleposlanica RH u SAD, ponudi veleposlaničko mjesto. Kad su pak savjetnici u pitanju ne bi me čudilo da na ta mjesta između ostalih uz nezaobilaznog Dragana Lozančića imenuje Stjepu Bartulicu (bio je dobar Josipoviću) i John Vicu Batarela …

- 09:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #