Ako sudim prema uratku ovog novinara-komentatora-kroničara-analitičara … objavljenom 29. 11. 2029. pod naslovom „Zašto treba, a zašto ne treba žaliti za Jugoslavijom?“ u „Expressu“, Boris Rašeta kao da se pripremao baš za to savjetničko mjesto. Čini se kao da se pritom čovjek, baš poput Kolinde, malo izgubio u vremenu i prostoru.
Na to da uopće komentiram uratke Borisa Rašete, koji nerijetko sadrže i više faktografskih netočnosti ponukala me sumorna hrvatska stvarnost, koju Rašeta očito percipira kao predložak slobode pojedinca.
Naime Boris Rašeta će nam rastumačiti koliko smo u okruženju samoupravnog socijalizma bili neslobodni, jer primjerice nismo javno smjeli smjeli psovati majku predsjedniku Države, ne pitajući se jel' nam taj predsjednik uopće davao povoda da mu psujemo mater.
Al' hajde da vidimo što smo dobili s tom „slobodom“, koja prema jednom mojem davno napisanom pjesmuljku izgleda baš nekako ovako:
„Pravo i sloboda
Sa Sljemena gledam tako
Grad u izmaglici
Što sudbine krije mnogih
Plesača na žici.
Umjetnici to su pravi,
Traju svoje dane
Kontejnera mnogih ti su
Upoznali tajne.
Slobodni su kao ptice,
Perspektive sjajne,
Svaki pravo na red ima
Do kuhinje javne.
Nekažnjeno smiju svašta,
Došli su do daha,
Predsjedniku psuju majku
Bez imalo straha.
Na "svjetlo" ih tata Franjo
Izveo iz "mraka",
Ti ljudi su redom žrtve
Tog starog luđaka.“
Čestitaj im na slobodi, Borise!
„Liberté, égalité, fraternité“ (sloboda, jednakost, bratstvo) krilatica je pod kojom je izvršena Francuska revolucija, taj najveći civilizacijski iskorak u povijesti čovječanstva, koji je 80-ak godina kasnije iznjedrio u krvi ugušenu Parišku komunu i nitko to nije dovodio u pitanje, ali bratstvo-jedinstvo će kao nešto fuj i bekino u pitanje dovesti Boris Rašeta, iako je pod tom krilaticom u 2. Svjetskom ratu izvojevana pobjeda nad fašizmom i zemlja oslobođena od okupatora.
Bratstvo i jedinstvo kao antifašističko obilježje kulture ljubavi i života, suprotstavljena kulturi mržnje i smrti koju je nudio fašizam, našem Borisu ne sjeda baš dobro, očito radi socijalizma kojeg baš ne podnosi radi „neslobode“ pojedinca.
I da, u svojem maru ne zaobilazi naš Boris nezaobilaznu UDB-u i NM. I tako dok je NM bio sinonim za policiju, UDB, a zapravo SDS, predstavljala je po Borisu strah i trepet, baš poput Securitate u Rumunjskoj ili Stasi u DDR-u, Pa ako bismo Udbu i mogli u jednom periodu postojanja Jugoslavije uspoređivati sa spomenutim službama, poslije Brijunskog plenuma održanog 01. srpnja 1966. njena nesporna moć je drastično „skresana“, pritom je i preimenovana u SDS/SDB. Dok su Securitate i Stasi brojale po oko 300.000 pripadnika, u SRH u vrijeme Tuđmanovog dolaska na vlast bilo je ukupno 870 pripadnika Službe, što znači da ih na razini SFRJ nije bilo više od 5.000, pa …
A onda slijedi zgodna Borisova dosjetka, kako „režim u SFRJ nije bio jednopartijski nego dvopartijski; jedna partija bila je na vlasti, a druga u zatvoru“, ja se pitam kako je to bilo moguće, ako se zna da su 1990. jugoslavenski zatvori bili poluprazni.
Nezaobilazna je našem Borisu i „strašna“ JNA zbog „godine dana izgubljenog življenja“, premda se ta vojska gotovo ni po čemu nije razlikovala od drugih ročnih vojski u svijetu.
Kako bi se moglo o bivšoj državi govoriti izostavljajući nestašice roba koje su dovodile do ograničenja poput „par – nepar“ vožnji, redova pred trgovinama radi nabave pojedinih mahom uvoznih artikala ili povremenih nestašica električne energije …
Naravno sve će to naš Boris, inače ekonomski analfabet, pripisati neznalačkom vodstvu države i nacionalne ekonomije. Njemu na pamet ne pada da zagrebe malo ispod površine i da otkrije stvarne uzroke nedaća pred kojima se našlo jugoslavensko društvo. No važno je naglasiti da uz sve nedaće i probleme prouzrokovane prvenstveno djelovanjem MMF-a i drugih svjetskih centara financijske moći u SFRJ nitko nije bio gladan prvenstveno zahvaljujući moćnoj jugoslavenskoj poljoprivredi. Sve to i bez javnih kuhinja.
I tako piše naš Boris nižući nedostatke uz pokoju poluistinu, ali i bezočnu laž, o nekadašnjoj zajedničkoj nam državi kao o zemlji neslobode, zemlji kulta ličnosti i svega lošeg što je bila tmurna svakodnevnica njenih državljana, koji su imali tu „nesreću“ da žive u najotvorenijoj i najsigurnijoj državi na svijetu.
Ali onda ipak naš Boris nalazi i pokoje dobro, ali zaogrnuto „nedemokratskim plaštem“ pa i to što je bilo dobro ispada prema našem Borisu tek i samo kao uvjetno dobro.
Nije da se čovjek nije potrudio, ali savjetničko mjesto mu je izmaknulo, Kolinda nije uspjela pobijediti na izborima.
Post je objavljen 11.01.2020. u 16:33 sati.