20.02.2020., četvrtak

„Realni sektor“ i „uhljebi“ Sve ove godine otkako nas je Franjo Tuđman izveo iz socijalističkog „mraka“ i „obasjao svojom božanskom svjetlošću, zaposlenici se u RH uglavnom dijele na „uhljebe“ i one zaposlene u „realnom sektoru“, s time što su „uhljebi“ nešto bezvrijedno, fuj i bekino, a zaposleni u „realnom sektoru“ ono pravo, svima na ponos i diku. Po tome svi oni zaposleni u državnoj upravi, javnim poduzećima, znanosti i obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i svim institucijama u državnom vlasništvu su „uhljebi“, a oni jadnici zaposleni u privatnim poduzećima, najčešće na određeno vrijeme i uz plaću blisku minimalcu, su „preštimani“ zaposlenici u „realnom sektoru“. Po tome se vrednuju i državni dužnosnici, izabrani ili imenovani, svejedno, nevrijednim se ocjenjuje svaki onaj koji nije bio „ni dana zaposlen u „realnom sektoru““, pa recimo dolaziš iz HEP-a, bezvrijedni si „uhljeb“, neradnik koji nije imao gdje naučiti raditi, a dolaziš li primjerice iz „Agrokora“ ili nekog Debeljakovog poduzeća, samo što nisi radišni genije znanja, radnog iskustva i vještina. Uzmimo naprimjer nekad „uhljebničku“ tvrtku BI Split u kojoj su „uhljebi“ nešto značili , a u mnogim stvarima i prednjačili u svjetskoj brodogradnji, brodogradilište koje je znalo izgraditi brodove poput „Amorelle“, „Gabrielle“, „Izabelle“ … ali i fregate poput „Splita“, „Kotora“, „Pule“ … a današnji Debeljakov škver iz „realnog sektora“ ne zna i ne može izgraditi ni ophodni brodić za potrebe Obalne straže. Ili, nekad „uhljebnički“ „Rade Končar“ poznat diljem svijeta, tvrtka koja je primjerice bila kadra izgraditi i opremiti Hidroenergetski sustav Haditha, RHE „Obrovac“, danas „Velebit“, HE „Playas“ ali i razviti i proizvoditi dijelove opreme koje su poput vakuumske prekidne komore srednjeg napona u svijetu proizvodili samo „Toshiba“ i „AEG“. A što danas može „realsektorni“ „Končar“? A zašto su spomenuti BI Split i „Rade Končar“ iako „uhljebnička“ bili tako moćna poduzeća, a danas su tek „realsektorni“ reliquiae reiquiarum? Prvo radi brige o vlastitom razvoju što ih je činilo konkurentnim na zahtjevnom svjetskom tržištu, što su vodila brigu o svojim zaposlenicima, kroz zdravstvenu zaštitu, zadovoljavanje njihovih stambenih i drugih potreba, a onda omogućavali i cjeloživotno obrazovanje. Pamet „uhljebničkog“ BI Split bila je u „Brodarskom institutu“, kojeg je Hrvatska imala prije nego li je Njemačka osnovala sličnu instituciju, a „Rade Končar“ je imao ETI koji mu je omogućavao da 70% proizvoda „Rade Končara“ bude plod vlastitog razvoja. Mislim da ne trebam posebno naglašavati da su današnji „Brodarski institut“ jadni ostaci te nekad u svijetu poznate i priznate institucije, a i današnji ETI „Končar“ možda tek 10 – 15 % nekadašnjeg. Nema stambenog zbrinjavanja zaposlenika, a ni radničkih odmarališta, sve za volju i potrebe „realnog sektora“. Pelješki most, da je ikom trebao, vjerojatno bi gradila nekad moćna „uhljebnička“ „Hidroelektra“ sa svojim jednako „uhljebničkim“ kooperantima, a metalne sekcije mosta bi vjerojatno proizveo i montirao jednako „uhljebnički“ „Đuro Đaković“. Sasvim sigurno ceste, mostove i pruge po Hrvatskoj ne bi gradili stranci, pa ma koliko pripadali „realnom sektoru“, pogotovo ne Kinezi, Grci i Turci, kao što je danas slučaj. Ili da bi mlađi čitatelji stekli dojam o onom o čemu ja pišem reći ću da je montažerske radove prilikom gradnje NE Krško na zadovoljstvo Westinghousea izvodio „uhljebnički“ Đuro Đaković, kojem da se danas ponudi nešto takvo, ne bi o tom smio ni razmišljati, jer uopće više ne raspolaže tim mogućnostima, zahvaćen je „realsektorizmom“. Tužno je da među „uhljebe“ i zaposlene u „realnom sektoru“ druge najčešće svrstavaju svojevrsni „šverceri kroz život“, nerijetko i sami u sukobu sa zakonom, koji su se odlično snašli u Tuđmanistanu, takvi nemaju nikakve potrebe tražiti posla izvan Hrvatske. A bojim se da nigdje izvan Hrvatske i ne bi uspjeli. A mene su u „nenarodnom režimu“ učili da ljude valja cijeniti prema njihovom ukupnom ljudskom habitusu, a to sadrži sve; i znanje i vještine i njihovu ljudskost i odnos prema drugima i drugačijima, neovisno o tome što su po zvanju i zanimanju ili nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti ili stupnju njihovog formalnog obrazovanja. To je meni ostalo kao princip, a razvrstavanje ljudi u „uhljebe“ i zaposlene u „realnom sektoru“ smatram ludošću i najgorim podcjenjivanjem ljudi.

- 12:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.02.2020., srijeda

„Kvinta“ i VS OUN su na potezu – utopijski pogled na BiH Milorad Dodik reče: “Republika Srpska krenula je na put izlaska iz Bosne i Hercegovine, s kojeg nema povratka. Mi ćemo to učiniti, neće nas zaustaviti ni Sjedinjene Američke Države ni bilo tko drugi, jer smatramo da je Dejtonski sporazum srušen, prije svega intervencijom međunarodnog faktora.”, a podršku mu je kao i obično pružio šef HDZ-a Dragan Čović. Nedovršeni posao i nerazumijevanje odnosa među državama i narodima na nekom prostoru uvijek je rađalo konflikte, pa je tako i danas. Riječ je, naravno, o državi BiH u kojoj je Daytonskim sporazumom zaustavljen rat, a BiH je ustavnim rješenjima definirana kao država tri naroda i dva entiteta. Vrijeme je pokazalo da suštinski nije riješeno nijedno krucijalno pitanje vezano uz opstojnost i stabilnost te države, bez ikakve želje ili volje onih koji to mogu da se stanje popravi, prvenstveno promjenom ustavnih rješenja, posebno kad se vidjelo da postojeća entitetska podijeljenost neprekidno potencira sukobe. S jedne strane RS čije čelništvo neprekidno zvecka odcjepljenjem i zahtjev BiH katolika-Hrvata s druge strane za uspostavom trećeg entiteta kako bi i oni mogli zveckati odcjepljenjem. Mislim da je svakom pametnom jasno da iza Milorada Dodika i njegovih prijetnji odcjepljenjem stoji vrh vlasti R Srbije, jednako kao što iza zahtjeva tamošnjih Hrvata stoji vrh vlasti RH. Svoje u suštini nedopušteno vršljanje po BiH i uplitanje u unutarnje stvari te države i srbijanske i hrvatske vlasti opravdavaju time što su se samoproglasile jamcem provedbe Daytonskog sporazuma, a potom što ih na to tobože obavezuju njihova ustavna rješenja o brizi za svoje sunarodnjake izvan matičnih država. A tu je i priča koja kola u Srbiji kako će se RS pripojiti R Srbiji što bi, prema navodno američkom planu, trebala biti teritorijalna kompenzacija za bespravno joj oteto Kosovo, što je bez svake sumnje bio čin promjena granice silom, dok se u RH uporno mlati o nikad zaboravljenoj vrisci Mate Granića „nema federacije bez konfederacije“ čime je tobože Tuđman uvjetovao uspostavu Federacije BiH uoči potpisivanja Washingtonskog sporazuma. Samo kad se shvatilo da bi to istodobno omogućavalo R Srbiji da može stupiti u konfederalni odnos s RS, što bi značilo, avaj, da „Srbija prelazi Drinu“, od „konfederiranja“ se odustalo, premda je u ludim glavama ostalo. I to kao nekakvo isključivo hrvatsko pravo. No niti R Srbija niti RH nisu u funkciji nikakvih jamaca bilo čega, jer su i jedna i druga država Daytonski sporazum potpisale samo u svojstvu svjedoka, a što se ustavne brige o sunarodnjacima tiče, ta teško da se može odnositi na Srbe i Hrvate u BiH jer su i jedan i drugi narod u BiH konstitutivni, a iznad konstitutivnosti ne postoje za neki narod veća prava. Ja osobno mislim da su tvorci Daytona ispravno procijenili da BiH mora opstati kao država, jer bi prema željama Miloševića i Tuđmana BiH bila podijeljena, ono što je sad RS, dakle oko 50 % BiH bilo bi pripojeno R Srbiji, oko 20 % BiH pripalo bi RH, dok bi na oko 30 % teritorija BiH bilo „sabijeno“ 50 % njenog stanovništva, izuzetno nezadovoljnih Bošnjaka – Muslimana, kao svojevrsni islamski bantustan u srcu Evrope, potencijalno opasan radi izloženosti pogubnim utjecajima islamskog fundamentalizma. Mislim da bi Kvinta (pet zemalja jamaca za provedbu Daytonskog sporazuma; SAD, UK, Francuska, Njemačka i Italija) trebala pokrenuti postupak redefinicije države BiH i to kao unitarno uređene države, federacije triju ravnopravnih konstitutivnih naroda, s dvodomnim parlamentom, koji bi činilo paritetno zastupljena Državno vijeće i Vijeće naroda u kojem bi delegacije svakog naroda imale pravo veta na svaku odluku Državnog vijeća koja bi narušavala ravnopravnost nekog od naroda. Na taj način bi se suzbili „vlažni snovi“ vrhova vlasti u R Srbiji i RH o podijeli BiH, njenom komadanju i pripojenju dijelova te države R Srbiji ili RH. Opravdano je očekivati da bi vlasti R Srbije i RH ovakav prijedlog preuređenja države BiH „dočekale na nož“, no njih bi u njihovim nastojanjima miješanja u unutarnje stvari BiH moglo vrlo efikasno zaustaviti VS OUN prijetnjom nametanja sveobuhvatnih sankcija ukoliko ne prestanu s dosadašnjom „brigom i skrbi“ za svoje sunarodnjake u BiH, koja se ionako gotovo isključivo svodila na miješanje u unutarnje stvari te države, dodatno destabilizirajući prilike u njoj. A što se tiče teritorijalnog ustroja i funkcioniranja vlasti, trajanja mandata izabranih tijela i organa vlasti, trebalo bi angažirati ustavno-pravne stručnjake i eksperte s područja državne uprave da „zalegnu na rudo“, predlože novi ustav i pronađu optimalna rješenja, koja ne bi vodila međunacionalnim razgraničenjima i time predstavljala puno jednostavnija i efikasnija rješenja od dosadašnjih. Ovakav preustroj BiH bio bi snažna poruka svim zaljubljenicima u laž, mržnji i zločin, tim „sviračima kurcu“ da je „svirka“ prestala i da dolaze nekakva druga vremena u kojim će svaki trud „sviračima“ biti uzaludan. A možda bi već i samo efikasno zaustavljanje hrvatskog i srbijanskog vršljanje po BiH i miješanja u unutarnje stvari te države bilo dostatno. Bar za početak. Ne znam za vas, ali meni bi bilo prelijepo da predsjednici vlada i država, kao i drugi funkcioneri R Srbije i RH mogu u BiH tek po službenom pozivu tijela i organa vlasti iz te države i to u njen glavni grad, a ne u „glavne gradove“ odnosnih nacionalizama.

- 08:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.02.2020., ponedjeljak

„Meaculpiranje“ hrvatskog državnog vrha i opoganjivanje hrvatskih institucija Zaista je otužno vidjeti predsjednika vlade jedne suverene tobože sekularne države kako se onako servilno pognut kao neki kukavelj rukuje sa šefom države Vatikan, kao da je kakav skrušeni vjernik ostvario životnu želju da ga papa primi u audijenciju. Tako to izgleda kad je Andrej Plenković u državničkom posjetu!? A onda glavna tema razgovora prilikom tog „državničkog“ posjeta - kanonizacija Alojzija Stepinca (sic!). Predsjednik vlade tobože suverene i sekularno uređene države kao valjda glavnu temu razgovora nameće nešto što je isključivo unutar crkveno pitanje. Naime, ja sam potpuno siguran da papa Franjo tu temu, koja i nije tema za laike, niti treba biti tema za razgovore o međudržavnim odnosima, nije otvarao. I onda, Zucker kommt zu letzt, dva, tri dana kasnije hrvatski MVP, čovjek posebnih intelektualnih dosega, kojem ja ne bih povjerio da mi čuva dvije nacrtane ovce, prilikom svojih razgovora s državnim tajnikom države Vatikan, otvara isključivo unutar crkvenu temu – kanonizacija Alojzija Stepinca.(sic!) Postavljam pitanje je li RH suverena sekularno uređena država ili je tek vjerski uređena depandansa države Vatikan. Ili, veliki i neprikosnoveni državnik, takvo bar on im mišljenje o sebi, Andrej Plenković dopušta da mu nekakav fratrić iz pripizdine i zabiti zapovijeda: „Ala! Kleknit i molit!“, bespogovorno kao ono „Sikter tamo!“, kao što se nekad neposlušno đače slalo klečati u kut, ponekad i na kukuruzu. A veliki državnik „koji može što hoće“ poslušno odlazi do klecala i prepušta se molitvi. Pitam se, razmišlja li ta umišljena veličina, šef vlade umiruće države, da ga je taj fratrić žestoko ponizio, ali ne samo njega nego i državu, kakva god da je. A onda sve češće gledamo te velike vjernike iz hrvatskog državnog vrha na misama povodom ovog i onog ili bez povoda, kako tobože skrušeno mrmljaju molitve, križaju se, ali i udaraju junačkim, pobjedničkim desnicama u junačka prsa kajući se uz „Mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa!“ Samo, ja im ne vjerujem, jer da su oni bar dijelom takvi kakvim žele da ih doživljavamo, ne bi narodu i državi radili sva zla koja nam rade, pa i odbijanjem i same pomisli na reviziju „Vatikanskih ugovora“, kojima se iz državnog proračuna nepotrebno odlijevaju znatna sredstava, na račun obrazovanja, znanosti, kulture, zdravstva, umirovljenika … zašto financiranje vjerskih zajednica ne bismo poput Njemačke, na koju se inače volimo pozivati, uredili uvođenjem tzv. crkvenog poreza, pa neka novac kostimiranim performerima daju oni kojima ti svatovi trebaju. No dobro sve je to samo za potrebe neophodne podrške koju Plenković očekuje od katoličkog klera na unutarstranačkima izborima u HDZ-u. Za te potrebe izvlači se i „svijetli lik“ Franje Tuđmana, nakrivljenih usta i luđačkog pogleda, najzaslužnijeg za „ovo što danas imamo“, državu sveopće bijede pred potpunim kolapsom. I baš kad sam pomislio da se, poslije Šošićevog „remek-djela“, glorifikacijske biografije Franje Tuđmana, djela na 3.000 stranica, koje važe 13 kg i po opsegu manjeg, ali ne manje glorifikacijskog uratka Darka Hudelista na istu temu, Tuđmana i ne može više nahvaliti i napriznavati mu zasluga i veličine, javlja se Gordan Malić sa svojim hvalospjevima, kojemu će Miljenko Manjkas pomoći da se a conto Tuđmana ogrebe za ne baš male novce od HRT-a. Ta tko bi mogao i pomisliti da odbije takav „povijesno“ i na „činjenicama“ zasnovan uradak o „prvom hrvatskom predsjedniku“!? Ako tko misli da vrijeme prikazivanja Malić – Manjkasovog serijala „Predsjednik“, sve na veću Tuđmanovu slavu, nije pažljivo tempirano, taj se vara, pažljivo je odabran termin uoči održavanja unutarstranačkih izbora u HDZ-u. Pozivanje na lik i djelo tog „velikana“ hrvatske povijesne i političke misli, „vizionara“ s idejama iz polovice 19. vijeka, realiziranih krajem 20. vijeka, bi također trebalo pomoći Andreju Plenkoviću pri reizboru za predsjednika HDZ-a. I za kraj još nešto i ne bez vraga, radi se o opoganjivanju i političkoj kontaminaciji najznačajnijih hrvatskih institucija, za očuvanje hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta, kakve „velikani“ hrvatske političke misli nisu mogli ni pojmiti a kamo li ih osnovati, mislim na HAZU(JAZU) i Maticu hrvatsku. A nisu mogli zato što su Otac domovine, Ante Starčević, koji je za života više vremena provodio u umobolnicama, nego na slobodi, naj ban Josip Jelačić i Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, umrli kao potpuno ludi. HAZU je teško kompromitirana djelovanjem jednog dijela akademika, naj-Hrvata, a Matica se srozala na Agitprop HDZ-a, predsjednička kampanja Kolinde Grabar Kitarović krenula je iz Matice, kao i aktualna kampanja Andreja Plenkovića za izbore za predsjednika HDZ-a. Pitam se jesu li te institucije možda prestale biti hrvatske i prešle u vlasništvo HDZ-a, jer njihove osnivače Josipa Jurja Strossmayera i Ljudevita Gaja i njegove Ilirce, istinske hrvatske veličine, danas nitko i ne spominje?

- 10:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.02.2020., subota

Alojzije Stepinac – najnoviji hvalospjev Na pisanje me ponukao tobože dokumentarni biografski video uradak Višnje Starešine „Stepinac – kardinal i njegova savjest“, ja osobno mislim da se ni sam Stepinac ne bi znao prikazati u boljem svjetlu, naime mislim da bi se, služeći se „tehnologijom“ Višnje Starešine korištene u ovom dokumentarcu i o Adolfu Hitleru mogao učiniti biografski uradak koji bi ga prikazao kao humanitarca. Ovaj dokumentarac i nije drugo nego tek još jedan bijedni pokušaj relativiziranja ustaških zločina, jer eto, mogli su ih oni počiniti i više da im se nije ispriječio „gorostas čovjekoljublja“, Alojzije Stepinac, koji gotovo i nije radio ništa drugo nego samo spašavao Židove i Srbe, Cigane je Višnja nekako preskočila. Osobno sam mislio da se nakon trotomnog djela na 1.870 stranica mons. Jurja Batelje: "Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok evanđelja ljubavi" o Stepincu, odnosno pohvalno i u slavu Alojzija Stepinca i nema više što reći, ali eto, zahvaljujući Višnji Starešini, bio sam u krivu. Možda bi se to i moglo da nije katoličkog tiska ’41. – '45. u tzv. NDH, Stepinčevog osobnog dnevnika, svjedočenja ustaških glavešina, kao primjerice jednog od ustaških rasova, ustaškog pukovnika Danijela Crljena, koji najdirektnije upućuje na spregu Stepinca s ustaškim vlastima: „Ključna ličnost oko koje su se kretali događaji zadnjih tjedana bio je zagrebački nadbiskup i hrvatski metropolita doktor Alojzije Stepinac. Poglavnik je uvidio da bez obzira na buduće odluke treba potražiti čovjeka ili postavu kojoj će predati vlast. Prirodni latentni sukob između demokracije i boljševizma u ono doba hranio je iluziju o neizbježivom i okrutnom sudaru dvaju neprirodnih i uzajamno sumnjičavih saveznika. Za tu eventualnost morala je Nezavisna Država Hrvatska imati demokratskim velesilama prihvatljiviju vladu. Uloga zagrebačkog nadbiskupa imala je i povijestno-pravnih temelja iz vremena kad je zagrebački nadbiskup bio zamjenik bana i "Iocum tenens regni". S Poglavnikovim odobrenjem poveli su prve razgovore s nadbiskupom hrvatski ministar vanjskih poslova doktor Mehmed Alajbegović i ministar za oslobođene krajeve doktor Edo Bulat. Razgovarali su s njim u prvom redu o prijenosu vlasti. Nadbiskup Stepinac pristao je uvezi s time razgovarati s doktorom Mačekom kojemu je u ime hrvatske vlade i svoje vlastito ponudio preuzimanje vlasti u Hrvatskoj smatrajući da je to put da se izbjegnu ili bar ublaže četničko-partizanska nasilja, a ujedno da se ispitaju makar i vrlo blijede mogućnosti promjene savezničke politike prema Jugoslaviji i priznanje Nezavisne Države Hrvatske pod demokratskom vladavinom. Budući da je doktor Maček odbio nadbiskupov priedlog, Stepinac je izrazio svoju sklonost da sam preuzme teški teret hrvatske države pred slomom. Potražio je i vlastitim putevima koji su, naravno, vodili u Rim, mogućnost spašavanja hrvatskog naroda od posljedica katastrofe, koja se je na njega sve većom žestinom obarala. Na drugom sastanku s ministrom Bulatom nadbiskup je, vidljivo raspoložen, saobćio ovome da ima povoljne viesti iz Vatikana: saveznički zapovjednik u Italiji engleski general Alexander obećao je primiti hrvatsku vojsku i građanske izbjeglice, te im pružiti zaštitu. Nadbiskup je na temelju istih viesti dobio čak utisak da ni sudbina same Hrvatske Države nije bila zapečaćena.“ Eto sad nam je valjda malo jasnije i porijeklo priče o predaji kvislinških snaga s područja Jugoslavije koje će prihvatiti britanske snage u Austriji. Izvor priče je bio papa Pio XII, a posrednik u njenom prenošenju nadbiskup Alojzije Stepinac, koji je snatrio vlažne snove i o očuvanju tzv. NDH. Kao da su se „velika trojica“ na Teheranskoj konferenciji samo šalila, kad su NOVJ priznali status savezničke vojske u borbi protiv nacifašizma i donijeli odluku da se poslije rata neće dopustiti opstanak nijednoj paradržavnoj tvorevini uspostavljenoj od strane fašizma, nacizma i japanskog militarizma. Vrijedilo, je to jednako za Veliku Albaniju, Tisovu Slovačku, Mandžuko, pa onda valjda i za tzv. NDH. A da feldmaršalu Alexanderu na um nije padalo prihvaćanje predaje pripadnika odmetnutih kvislinških vojski s područja Jugoslavije, među kojima su pripadnici OS tzv. NDH bili najbrojniji, najbolje pokazuje činjenica da je odbio primiti izaslanstvo vlade NDH i Pavelićev memorandum, kao i nešto kasnije i samog predsjednika ustaške vlade. Izaslanstva je odmah poslao u zarobljenički logor, a neotvoreni Memorandum Titu u Beograd. Alojzije Stepinac bio je intelektualno potkapacitirani nesretnik, koji se, teško opterećen borbenim antikomunizmom nametnutom od pape Pia XII, baš i nije najbolje snalazio u surovim vremenima 2. Svjetskog rata. On je kao primas Crkve u Hrvata, počevši s pastoralnim pismom od 12. 04. 1941. kojim je obvezao hrvatsko svećenstvu na potpunu suradnju s ustaškim vlastima, vrijeme će pokazati najmonstruoznijim vlastima na tlu Evrope ikad, a s tim režimom je uz povremena „mrgođenja“ i sam najpriležnije surađivao čitavo vrijeme rata. Alojzije Stepinac će, negirajući činjenicu da su u redovima NOVJ vjernici bili desetak puta brojniji od članova KPJ, pri samom kraju rata svojim pastoralnim pismom od 28. 03. 1945. pozvati hrvatsko svećenstvo na nesuradnju s novim komunističkim vlastima, on kao da je i poslije rata nastavio živjeti u tzv. NDH, iako je potonja bezuvjetnom kapitulacijom Njemačke prestala postojati. On naprosto nove vlasti niti priznaje, niti prihvaća, a kao borbeni antikomunist poput svojeg duhovnog oca pape Pia XII vodi križarski rat protiv onih koji sami jesu ateisti, ali koji u svojem programu nemaju borbeni ateizam i time se razlikuju od svih drugih KP u svijetu. Dakle, imamo jedno Stepinčevo pastoralno pismo kojim obavezuje katolički kler na suradnju s ustaškim vlastima, koje nikad nije opozvao, već ga je naprotiv prisnažio drugim spomenutim pastoralnim pismom, kojim poziva katolički kler na nesuradnju s komunističkim vlastima. Pa kome je onda Stepinac bio privržen? Da se ne ponavljam citirat ću nešto što sam davno napisao, a čemu nemam što dodati: „Da bi se uopće moglo govoriti o Stepinčevoj tobožnjoj žrtvi i mučeništvu, kao znakovima njegove svetosti, valjalo bi prvo uništiti najvećeg svjedoka koji nepristrano govori o Stepinčevoj ne samo suradnji nego i potpunoj predanosti ustaškom režimu, dakle izuzeti iz fundusa NSK sve primjerke katoličkih listova i časopisa, koji su izašli u Hrvatskoj '41. do '45. i spaliti ih, moleći Boga da nisu sačuvani i negdje drugdje, potom uništiti pisane iskaze brojnih svjedoka, ne samo onih koji su svjedočili na suđenju, uništiti brojne knjige u kojima je opisano Stepinčevo djelovanje, uništiti Stepinčev osobni dnevnik, koji ga najbolje predstavlja kao zadrtog nacional-šovinista i antikomunista, a onda ušutkati i ne tako malobrojne Stepinčeve kritičare iz redova same Crkve, od kojih je najznačajniji jedan od najvećih katoličkih mislilaca na ovim prostorima, fra Marko Oršolić, bosanski franjevac iz provincije Bosna Srebrena, priznati katolički mislilac i teolog, autor knjiga "Zlodusima unatoč" i "Zlodusima nasuprot", poznat i po tome što je rekao da on "ne ulazi u zagrebačku katedralu jer se tamo između njega i Boga ispriječio Alojzije Stepinac". Rekao je fra Marko Oršolić, kao dobar poznavatelj lika i (ne)djela „sluge Božjeg Alojzija Stepinca“ i još neke istine koje se tiču našeg blaženika: „Jednostavno ne mogu da shvatim zašto se skrivaju notorne činjenice koje dokazuju toleranciju prema fašizmu na ovim prostorima, dok su se njemački katolici već 1945. godine pokajali za grijehe koje su počinili. Problem ovdje je bilo držanje papa Pia XI i Pia XII.“ Da, odmah po završetku rata 1945. Njemačka biskupska konferencija priznala je svoje grijehe i zamolila za oprost i njemački narod i čitav svijet, osudivši nacional-socijalizam i distancirajući se od njega. Fra Marko Oršolić učinit će i korak dalje, pa između ostalog reći: „Katolička crkva u Hrvatskoj nikada se nije ogradila od nacionalsocijalizma ili ustaštva. To nije uradio ni papa Pio XII. On je šutio i tu šutnju kasnije pretvorio u antikomunizam.“ „Alojzije Stepinac nikada nije osudio zlo fašizma i ustaškog pokreta. Možda nije mogao, ali je bilo vrijeme i kada je mogao, pa opet nije osudio to zlo. To vrijeme je bilo 1945. I to je razlika između njega i njemačkih biskupa. Njemački biskupi su bili dobro zastranili, ali kada se u vrijeme slobodarske Evrope pokazala prilika, oni su odmah izrekli glasnu riječ protiv zla, a ovdje se to nije dogodilo.“ Radi mogućih pitanja o ulozi KC, a posebno ulozi Alojzija Stepinca u tzv. NDH za vrijeme rata, predstavnici Crkve u Hrvata izbjegavaju i ne dolaze na skupove na kojima se makar može očekivati da bi im mogla biti postavljana pitanja na tu temu. Da Stepinčeva crkva, kako je vole zvati i danas ima više nego blagonaklon odnos prema ustaštvu i tzv. NDH ne treba posebno govoriti, ta Crkva je naprosto impregnirana ustaštvom. Alojzije Stepinac se možda baš i nije slagao s ustaškim metodama, ali je svakako blagoslivljao cilj, tzv. NDH, Katoličku državu Hrvatsku, kako joj je on tepao, kao da je bilo moguće odvojiti tu državu od ustaškog pokreta i ustaške strahovlade. Stepinac, umjesto da se u svoje ime i u ime KC, kojoj je bio na čelu, distancira od rasnih zakona, kao što je to učinila Slovačka biskupska konferencija, traži od ustaških vlasti npr. da Židovi samo plate oznaku (zaboga pa država je imala troškove) Davidove zvijezde na žutoj traci, ali da je ne trebaju nositi, traži i humanije postupanje prilikom transporta izopćenih (Židova, Srba, Cigana ...) prema Jasenovcu i drugim stratištima. O da, prokazat će on 1943., poslije saznanja da su mu ustaše ubili brata (danas se to zlodjelo pripisuje Nijemcima), Jasenovac kao ljagu na hrvatskom imenu, smetnuvši s uma da to može biti jedino ljaga na imenu ustaškog pokreta. Dakle Alojzije Stepinac je sve znao, sa svime bio upoznat, pa ipak je surađivao, primio od poglavnika visoko odličje, uz Papu Pia XII zajedno s Pavelićen zdušno radio na pokušaju očuvanja tzv. NDH i poslije rata, kad mu je bila namijenjena i uloga hrvatskog Karla Doenitza, prema kojoj bi postao šef države, jer bi Pavelić demisionirao u njegovu korist prenoseći na njega sve svoje ovlasti. Samo protiv odluka Teheranske konferencije „velike trojice“ se jednostavno nije moglo.“ Davno sam napisao da je narod kojem je Ante Starčević Otac domovine, kojem je Franjo Tuđman stvorio državu i kojem je Alojzije Stepinac svetac, osuđen na nestanak.

- 11:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.02.2020., petak

G(l)UParanje u Skupštini grada Zagreba Ne znam kako bih drugačije nazvao igrokaz odnosno nasilje koje su nad SGZ provodili BM365 i HDZ kojim je prethodio neizglasavanju GUP-a. Prije nego što napišem išta na gornju temu, želim upozoriti ne samo opozicione zastupnike u SGZ, organizatore prosvjednih skupova, ali i sve dobronamjerne građane grada Zagreba, one koji vole svoj grad, da poslije rušenja prijedloga Bandićevog GUP-a na zadnjoj sjednici SGZ trijumfalizmu jednostavno niti ima, niti smije biti mjesta. Milan Bandić neće odustati, čak ako bi on sam to i htio, oni koji upravljaju njime ili mu drže muda u procijepu, mu to neće dopustiti. Prevelik i očito preslastan kolač je u pitanju. A sam Bandić je što svojom voljom, a što voljom svojih nalogodavaca gotovo uništio Zagreb, potpuno nepotrebno je prezadužio jedini grad u Hrvatskoj koji ima dovoljno prihoda za pokriće svih svojih potreba. Bandićevim nalogodavcima i „kumovima“ su apetiti svakog dana sve više rasli tako da je za zadovoljenje njihovih prohtjeva cijena svakog investicionog zahvata ili zahvata redovnog ili investicionog održavanja infrastrukturnih objekata, morala biti bar dva puta iznad onih tržišnih. sad, nalazimo se na skliskom terenu, koji nije samo pitanje urednog knjigovodstva, ne čak ni zakonitosti javnih natječaja, zato jer na prvi pogled sve može izgledati u redu, Milan Bandić je za te svoje marifetluke stotine puta prijavljivan DORH-u, a istraga je pokazivala da su u najvećem broju slučajeva raspisani i provedeni javni natječaji na zakonit način, izabrani najpovoljniji ponuditelji, a ipak se radilo o mega-kriminalu umotanom u oblandu zakonitosti postupanja. Zakonito, ali samo na prvi pogled! Inače se radi o ordinarnoj pljački, ali provedenoj prema do u detalje razrađenim šprancama. Najveći i najskuplji poslovi koji se rade za grad su oni iz područja građevinarstva, a u Gradu postoji vrlo moćan građevinarski, koji u stvarnosti odlučuje koja firma će se na koji natječaj javiti, a onda i koja će i koji posao dobiti, tako da na raspisani natječaj ponude najčešće šalju samo oni pomno "odabrani". One pak koji nisu pripadnici lobija se od podnošenja ponuda odbija prijetnjama ili obećanjima. Tako je odabranim potencijalnim ponuđačima je omogućeno da u svojim ponudama nude cijene radova znatno iznad tržišnih, a posao dobiva onaj ponuđač koji je prema dogovoru ponudio nešto do osjetno niže cijene. Budući da drugih ponuđača nema, posao se povjerava tvrtki koja je dala "najpovoljniju" pobudu. Zanimljivo je pritom da na natječajima nerijetko poslove dobivaju tvrtke koje uopće nemaju vlastitu građevinsku operativu, a često osim svoji vlasnika nemaju bi drugih zaposlenih, tako da tvrtka koja je na natječaju dobila posao taj posao ne odrađuje, jer objektivno i nema s kime, već ga povjerava nekom podizvođaču koji će posao obaviti po tržišnim cijenama. Tako tvrtka koja je na natječaju dobila posao ne radeći ništa, zapravo masno zarađuje. Naravno da tako ostvarenu zaradu dijeli s onima koji su joj zaradu omogućili. Trebam li posebno naglašavati da je najveći broj poslova za Grad upravo tako odrađen. Gradskom uredu za kontrolu ne preostaje drugo nego zaključiti da je posao odrađen u skladu sa zakonom, jer je proveden javni natječaj na koji se javilo više ponuđača, a posao povjeren najpovoljnijem ponuđaču. Ništa manje ružna priča su vantroškovnički radovi koji nerijetko dostižu vrijednosti i 100% iznad troškovničkih, što bi moglo uputiti na krajnje upitnu kvalitetu projekta, jer se kod realizacije iole ozbiljnih investicija „pale“ sva alarmna svjetla već kad vantroškovnički radovi dostignu 10 % vrijednosti iznad troškovnika. I tako, ništa nije sporno, osim jedne „sitnice“; tržišne vrijednosti izvršenih radova. I tako, sve je u redu, sve po zakonu, a ipak sve smrdi do neba i to radi samo jedne sitnice, stvarne tržišne vrijednosti izvršenih radova. Nezavisni građevinski stručnjaci su u proteklih 20-tak godina za svoju dušu procjenjivali vrijednosti brojnih radova za Grad, ustvrdivši da su cijene izvršenih radova bile od znatno pa do čak nekoliko puta veće od tržišnih, što upućuje na moguću pljačku, a za pretpostaviti je da je to samo vrh ledene sante kad su u pitanju javne nabave u gradu Zagrebu. Na osnovu tih saznanja DORH-u su upućene stotine prijava, dosad bez nekog značajnijeg odaziva te institucije ili PNUSKOK-a. Ovi sudski procesi koji su u tijeku protiv Bandića u svojoj suštini pokazuju da se Bandiću sudi za gotovo beznačajna djela. Za milijarde koje su otišle ne u vjetar, nego u džepove Bandićevih kumova i prijatelja ili su rastepene negdje diljem BiH, kao da nitko ne mari i kao da nikoga nije briga. Zbrinjavanje i gospodarenje otpadom možda čak najviše govori o Bandićevom neradu i nemaru koji će sve nas „bubnuti u glavu“ tek kad nam podzemne vode, radi „razbacivanja“ otpada posvuda, a naročito onog opasnog i najopasnijeg, postanu zagađene do neupotrebljivosti. Dosad je otpad, pa i onaj opasni najefikasnije „rješavan“ izazivanjem požara, što je počelo s PUTOM. Ovaj trenutni neuspjeh s GUP-om Bandića neće spriječiti, jer on je po upornosti, bar kad je „delanje“ protiv interesa Zagreba i Zagrepčana u pitanju, ravan onoj fratrovoj stvari, tako da s prosvjedima treba nastaviti sve dok Bandić i oni koji ga drže ne postanu povijest. Usudio bih se reći da Milana Bandića u najboljem interesu Zagreba i Zagrepčana svakako treba potpuno onemogućiti.

- 14:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.02.2020., utorak

Desant „šatoraša“ na Samobor Umjesto uvoda u temu kopirao sam upis Dubravka Črnjaka napisan povodom zabraniteljskog prosvjeda protiv Kreše Beljaka održanog u nedjelju 09. 02. 2020. u Samoboru: „Nemam nekretnina, nemam privilegije niti ih tražim. Dao sam dio sebe za obranu Domovine i ne dozvoljavam hrpi kretena da govore u moje ime i ime mojih časnih suboraca. Nisam krao frižidere i televizore, antene iz srpskih i hrvatskih kuća. Nisam opustošio dubrovačke ''Vrtove sunca'' u Orašcu, gdje su vrli domoljubi čupali instalacije, žice, cijevi iz zidova, utičnice, prekidače, antene, regale, dvosjede, trosjede, kako bih ih kasnije prodavali. Kasnije su novinarima prodavali muda pod bubrege - kako su sve to opustošili četnici. Ne, dragi moji....sve su to opljačkali domaći lešinari iz 144. i 145. brigade, takozvane taktičke grupe, Tigrovi i ostale ''ultradomobljubne jedinice''. Govorim o pojedincima, koje zapovjednici nisu zaustavili u krađi, jer su i sami krali. I takvi danas dolaze prosvjedovati i prodavati maglu kako su svi branitelji svetinja! NE! NISU! Postoje časni i pošteni branitelji i kriminalna horda, ratnoprofiterski maloumnici, nepismeni divljaci koji bi nam određivali kako ćemo živjeti, što ćemo slušati, koga voljeti, a koga ne. Zašto se ne bune kad im kolega branitelj umire, bez ikakve pomoći, kao totalni invalid, kojem krov prokišnjava, koji je nepokretan? Zato jer to nisu ljudi nego izrod hrvatskog naroda! Mafijaška, kriminalna bagra! Znate kako su neki postali invalidi, heroji? Tako da su pijani išli pišat' u minsko polje, gdje su ostali bez nogu, a danas dobivaju po 50 000 kn mirovine! To su naši ''junaci''. Još jednom pozivam sve branitelje, normalne časne ljude, koji nisu ruke zaprljali krađom, da se ograde od horde povampirenih ratnih profitera, koji misle da su radili državu po svojoj mjeri. Gospodo, neće moći, nije vam ovo NDH! Nikad neće ni biti! Ovo je država svih građana, a ne privilegirane grupe nepismenjaka, masnobradih alkoholičara, koji su potkovani dobrim mirovinama i hrpom nekretnina.“ Naime, komentirajući svojedobno „kampiranje“ pod šatorom ispred Ministarstva branitelja u Savskoj ulici, Krešo Beljak se drznuo opisati protagoniste „kampiranja“, izreći svoj vrijednosni sud o njima i nazvati ih pravim imenom, što su potonji smatrali uvredljivim i odlučili izvršiti desant na Samobor, koji je rezultirao prosvjedom protiv Kreše Beljaka ispred Gradskog poglavarstva, kažu pod pokroviteljstvom psihijatra koji je proizveo više ratnih invalida nego JNA, SVK i sve desperadorske bande pridošle iz Srbije. Kako god je Rubala proizvodio umirovljenike, tako je i ovaj psihijatar proizvodio invalide. Kao na tekućoj traci! Govornici na prosvjedu izrekli su na Beljakov račun, ali i na račun svih onih koji im se ne dive, nisu im zahvalni i ne iskazuju im poštovanje, sve čega su se sjetili, a što nebo i zemlja drže, poentirajući zahtjevom da se Krešu Beljaka istjera iz Hrvatske. Ni više ni manje! Kao što rekoh, na tom okupljanju onih koje je general Nojko Marinović opisao kao one od „lošeg oca i gore matere“, a Marinović zna što govori, imao je priliku dobro ih upoznati u ratnom Dubrovniku, izrečeno je svašta, pa i to da su oni „porazili pobjednike iz 2. Svjetskog rata“, čime su urbi et orbi priznali da su upravo oni pod dirigentskom palicom Franje Tuđmana izvršili fašističku kontrarevoluciju u Hrvatskoj. Pa tko im se ne bi divio i iskazivao im čast. Ono što je Dubravko Črnjak napisao tužna je istina, a tragedija je što se na tu temu ne javlja više onih iz braniteljski redova koji raspolažu sličnim ili istim saznanjima kako bi se istinom o njima obuzdalo ovu preglasnu manjinu koja već četvrt vijeka maltretira narod, sramoti državu, a vlasti prijetećim tonovima čvrsto drži za muda. Pa iako Dubravko Črnjak nije sam i nije jedini koji se drznuo opisati neke i ne baš tako malobrojne svoje suborce, njegov vapaj se prije doima kao glas vapijućeg u pustinji, koji neće polučiti željeni rezultat, osim što može potaknuti druge kako bi se stvorila kritična masa onih koji više o pljački i zločinima „zaslužnih“ ne žele šutjeti. Tek tada bismo se mogli nadati da će se Hrvatska početi izvlačiti iz živog blata nacional-šovinizma i prestati biti „muljevito dno Evrope“.

- 09:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.02.2020., nedjelja

Zabrane isticanja zastava, simbola, oznaka … Hoću, neću, ma hoću, baš u inat hrvatskoj bagri i brabonjcima, zaljubljenicima u laž, mržnju i zločin, koji sami sebe doživljavaju kao najveće hrvatske domoljube. Ustaškog usmjerenja! Dogodilo se čudo neviđeno, Rijeka, grad burne i turbulentne prošlosti, Evropska prijestolnica kulture, pokazala je prilikom otvorenja EPK da se svoje prošlosti ne stidi i da se s njom suočava na jedini ispravan način, tako da je ne pokušava popravljati ili mijenjati. Za samoproglašene domoljube, koji su to jedino u svojoj uobrazilji, bi sve bilo u redu, da je Rijeka pristala na njihovu mantru kako ona zapravo postoji tek od 1990. i da prije te godine nije postojalo baš ništa pa ni moćni industrijski i lučki grad, Rijeka. No na takvo nešto Riječani, čiji je grad, kao uostalom i čitava Hrvatska, svoje zvjezdane trenutke doživio u zajedničkoj nam državi SFRJ, pod zastavom na kojoj se kao simbol kočila crvena zvijezda petokraka, jednostavno nisu ni smjeli, ni mogli, ni htjeli pristati. Pristati na tu ludost značilo bi izgubiti svoj identitet, dostojanstvo i obraz. Na umjetničkoj instalaciji koja je simbolički trebala prikazati zadnjih 130 godina prošlosti grada, danas Evropske prijestolnice kulture, našla se i zastava bivše SFRJ sa crvenom zvijezdom petokrakom na njoj. A onda se i na vrhu nebodera našla crvena zvijezda petokraka napravljena od staklenih krhotina, simbolizirajući 2.800 antifašističkih boraca koji su boreći se pod crvenom zvijezdom pali u žestokim borbama za oslobođenje Rijeke s pripadnicima moćnog 97. Korpusa Wehrmachta. A kraci te zvijezde su izgleda za naše „domoljube“ toliko oštri da, pogotovo oni najzaslužniji za „ono što danas imamo“, ja im te zasluge ne osporavam, iako bih najradije da ni njih ni toga „što danas imamo“ nemamo, od nje bježe glavom bez obzira bojeći se valjda da se na njih ne nabodu. Ili ipak samo pokušavaju pobjeći od svoje nečiste savjesti. „Domoljubi“ su toliko rogoborili smatrajući nedopustivim isticanje crvene zvijezde i zastave SFRJ, ma u koje svrhe, jer je pod tim simbolima Jugoslavija napala Hrvatsku, pod tim simbolima su počinjeni mnogi zločini, ubijani su Hrvati, razarani su hrvatski gradovi i sela, poput Škabrnje i Kijeva s ipak posebnim naglaskom na Vukovar i zločin na Ovčari, da je hrvatski državni vrh odlučio bojkotirati svečanost otvorenja EPK i tako, pokazujući svoju „pravovjernost“, izbjegao napade „domoljuba“, pokazujući i tako svu svoju bijedu. A Riječani dostojanstveno proslaviše EPK i poslaše svijetu poruke mira i ljubavi, ne obazirući se previše na „domoljubna“ prenemaganja, preseravanja i optužbe zbog zastave i simbola, nekako ih se ni bojkot državnog vrha nije previše dojmio, niti ih u slavlju omeo. Bravo Riječani! Očekivalo se i da će „svirači kurcu“, jer ti „domoljubi“ samo to i jesu, prestati sa „svirkom“ i poslije „svirke“ ¨“sviralu za pas zadjenuti“. I jesu neki, ali neki ne posustaju, poput „nositelja krvavih gaća po Velebitu“, koji na riječke instalacije reagira na neonacistički način i notornog vukovarskog gradonačelnika „trajno ogorčenog“ zvijezdom petokrakom i samim postojanjem Titove Jugoslavije, uspješno ne dopuštajući da se stanje u Vukovaru normalizira i smiri, niti ratnim ranama da zacijele. Oni ne znaju, ali samo zato što ne žele znati, da su najveći krivci za stradanje Vukovara i njegovih građana Franjo Tuđman, Tomislav Merčep i Blago Zadro … Tko je tjerao Franju Tuđmana da ne prizna legitimnu i legalnu vlast u Vukovaru konstituiranu poslije prvih višestranačkih izbora i suspendira je, prvo dopuštanjem Tomislavu Merčepu da uz asistenciju Blage Zadre bude „vezir umjesto vezira“, a potom i imenovanjem povjerenika vlade RH za Općinu Vukovar i to nakon što su ga u dva navrata predstavnici legalnih vukovarskih vlasti upozorili na samovolju Tomislava Merčepa, koji ne samo da privodi i premlaćuje vukovarske Srbe, miniranjem uništava njihovu imovinu i ne tako mali broj njih šalje da „leđno plivaju Dunavom prema Beogradu“? Merčep jest pravomoćno osuđeni ratni zločinac, ali za zločine počinjene u Vukovaru prije nego što su borbe oko njega i u njemu započele, nitko mu nije sudio, niti će mu ikada suditi, bar kako sada stoje stvari. „Domoljube“ najviše „ubija“ to što je pod zastavama sa zvijezdom „napadana“ Hrvatska, a zvijezdu su na kapama i kacigama imali vojnici „agresorske“ JNA čiji su topovi razorili Vukovar. E da, nije sporno da su mnogi pod zastavom sa zvijezdom, sa crvenom zvijezdom na kapi ili kacigi, četničkom kokardom, četiri ocila … počinili na tlu Hrvatske mnoge ratne zločine i zločine protiv čovječnosti čije su žrtve u najvećem broju slučajeva bili Hrvati, što u svakom slučaju treba osuditi i gnušati se toga. Samo što ćemo sa ne malobrojnijim i ne manje strašnim zločinima koje su počinili oni pod zastavom sa „šahovnicom“, „šahovnicom“ na kapi ili kacigi, s oznakama „U“, krunicama oko vrata … čije su žrtve u najvećem broju slučajeva bili Srbi? Ti zločini su valjda dobri i poželjni, a njihove počinitelje treba slaviti. Ili? Nijedan zločin nisu počinile zastave, simboli ili oznake pripadnosti, sve su počinili ljudi pod tim zastavama, simbolima ili oznakama, ali ako ćemo zabranjivati simbole, onda bi prvo, čak prije kukastog križa ili „U“, opravdano zabranjenih radi nečovještva, ideologije genocida i holokausta, zabraniti križ, jer je pod njim i u njegovo ime počinjeno najviše zlodjela svih vrsta, zločina i strahota u čitavoj povijesti ljudskog roda. Čikam vas „domoljubi“!

- 08:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.02.2020., srijeda

Trijumfalizam bez osnova i istinski doseg kojeg se državni vrh stidi Već nekoliko mjeseci hrvatske vlasti narod „bombardiraju“ tobože velikim hrvatskim dostignućem, a posebno Grabar Kitarovičkinim i Plenkovićevim zaslugama, RH u šestomjesečnom periodu predsjeda Vijećem EU. Big deal! A dostignuće i zasluge sastoje se u tome da je na RH jednostavno došao red i ona ne bi predsjedala tim tijelom jedino da to nije htjela, ne znam po kojem mehanizmu. Ali evo nas, velikih i prevelikih, čitav svijet nam je premali, „domoljubna“ prsa se nadimaju od ponosa a impotentni HDZ-ovci poluciraju od prevelike sreće i zadovoljstva. Ta tko je pred trideset godina uopće mogao i zamisliti da će RH predsjedati Vijećem EU? I nije bitno jel' tada EU u današnjoj formi uopće postojala i nije bitno jel' Hrvatska bila samostalna država. Ali bitno je da smo kao SFRJ mogli biti punopravnom članicom EZ već od 1991. i vjerojatno biti najutjecajnija evropska država. Da, mogli smo, samo da nas nije vodio prekaljeni vizionar 19. stoljeća, koji je želio da nas samo kao hrvatsko kraljevstvo uvede u EU. Za to je pak prvo valjalo odratovati i uništiti zemlju i unesrećiti narod. Tako da nas je uveo 12 godina kasnije, na sreću pa on to nije doživio, ali tek kao „muljevito dno Evrope“. I tako danas nevažni i prezreni tavorimo na samom začelju među sad 27 članica EU. Tko se time ne bi ponosio!? Tko ne bi trijumfirao!? A da jedna sreća i razlog za trijumf ne dolaze sami pobrinuo se sud EU proglasivši se nenadležnim u slučaju slovenske tužbe u predmetu arbitražne odluke o razgraničenju između R Slovenije i R Hrvatske, odnosno hrvatskog nepoštivanja te odluke. Dakle Sud je uvažio prigovor RH u smislu da Sud EU nije nadležan za odluke koje nisu dio pravnog sustava EU. I evo nas, trijumfiramo, pobijedili smo Slovence, slavimo ljudi, opet smo pokazali svijetu da smo mi u pravu. Sugerira se narodu kao da je Sud EU svojom obznanom o nenadležnosti u najmanju ruku proglasio arbitražnu odluku ništetnom. A tom sudu to na kraj pameti nije bilo, on je samo dao do znanja da o toj odluci neće raspravljati, niti odlučivati u tom predmetu, upućujući dvije zemlje da same riješe međusobni spor. Dakle Slovenci će i dalje postupati prema arbitražnoj odluci, a Hrvatska je i dalje neće poštovati, jer „nitko ne smije trgovati hrvatskim teritorijem“. Ako je teritorij u pitanju nesporno hrvatski, u čemu je onda spor, pogotovo u svjetlu činjenice da je arbitražna odluka 97 % u korist Hrvatske, a samo u slučaju Piranskog zaljeva (Savudrijske vale) u korist Slovenije ? Ne prihvaćamo arbitražnu odluku jer je proces „kontaminiran“, mašemo Međunarodnim sudom, Sudom za Pravo mora, što je također besmisleno, što će nam arbitraže i sudovanja kad mi znamo da smo mi u pravu? Pa sad, mi bismo možda i bili u pravu da su u SFRJ i na moru napravljena razgraničenja između republika, kao na kopnu, ali tog razgraničenja nije bilo, more je bilo jugoslavensko. I drugo, sve republike su poslije raspada Jugoslavije postale pravne slijednice te bivše države, pa je tako i Slovenija naslijedila i pravo pristupa otvorenom moru bez ograničenja i ja osobno sumnjam da će se bilo koji sud oglušiti o te činjenice, a što ćemo onda ako konačno stvar završi na sudu, a sud presudi kao arbitraža, hoćemo li poštivati takvu odluku ili ćemo ostati „u pravu“? Dakle, nikakvog mjesta trijumfalizmu. Niti u jednom od dva spomenuta slučaja! I dok se trijumfalizira nad nečim gdje ni za kakav trijumfalizam nema mjesta, ignorira se istinska vrijednost, Rijeka se izborila za naslov Evropske prijestolnice kulture. Kulturni i drugi pregaoci u Rijeci pobrinuli su se da svoj grad prikažu u najboljem svijetlu i u tome uspjeli. Izvjestitelji izvještavaju da je atmosfera u Rijeci prilikom svečanosti otvorenja EPK bila naprosto veličanstvena, desetine tisuća razdraganih ljudi uživalo je u programu i slavilo na ulicama grada. Ali na svečanosti otvorenja u Rijeci nije bilo nikoga iz hrvatskog državnog vrha, valjda nije dolično da se hrvatski „antitotalitaristi“ naslikavaju u „crvenoj“ Rijeci, koja čak i Titov brod „Galeb“ obnavlja, čuli su da je tamo i jugoslavenska zastava s crvenom zvijezdom kao dio umjetničke instalacije koja predstavlja povijesni put Rijeke u zadnjih 130 godina. Znači nešto što postaješ temeljem članstva, predsjedanje Vijećem EU, je tvoja veličanstvena pobjeda i trijumf, a nešto za što se izboriš natječući se s drugima, kao što je naslov EPK, nije spomena vrijedno, nije vrijedno da ti na otvorenje dođe itko od državnog vrha, zato što bez ikakve zle namjere koristiš simbole pod kojima je grad oslobođen od fašizma/nacizma i što pružaš svijetu ruku ljubavi, a ne nudiš mržnju. A onda i ne stavljaš ruku na srce prilikom izvođenja himne, što je za „primbose“ znak vrhunskog „domoljublja“ i očekuješ da ti „antitotalitaristi“ dođu da ti čestitaju, odaju ti priznanje i uveličaju tvoj uspjeh kojim promoviraš Hrvatsku za razliku od rutine i svađalačkog pristupa u rješenju graničnog spora sa Slovenijom.

- 18:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.