Već nekoliko mjeseci hrvatske vlasti narod „bombardiraju“ tobože velikim hrvatskim dostignućem, a posebno Grabar Kitarovičkinim i Plenkovićevim zaslugama, RH u šestomjesečnom periodu predsjeda Vijećem EU.
Big deal!
A dostignuće i zasluge sastoje se u tome da je na RH jednostavno došao red i ona ne bi predsjedala tim tijelom jedino da to nije htjela, ne znam po kojem mehanizmu.
Ali evo nas, velikih i prevelikih, čitav svijet nam je premali, „domoljubna“ prsa se nadimaju od ponosa a impotentni HDZ-ovci poluciraju od prevelike sreće i zadovoljstva.
Ta tko je pred trideset godina uopće mogao i zamisliti da će RH predsjedati Vijećem EU?
I nije bitno jel' tada EU u današnjoj formi uopće postojala i nije bitno jel' Hrvatska bila
samostalna država.
Ali bitno je da smo kao SFRJ mogli biti punopravnom članicom EZ već od 1991. i vjerojatno biti najutjecajnija evropska država. Da, mogli smo, samo da nas nije vodio prekaljeni vizionar 19. stoljeća, koji je želio da nas samo kao hrvatsko kraljevstvo uvede u EU.
Za to je pak prvo valjalo odratovati i uništiti zemlju i unesrećiti narod.
Tako da nas je uveo 12 godina kasnije, na sreću pa on to nije doživio, ali tek kao „muljevito dno Evrope“.
I tako danas nevažni i prezreni tavorimo na samom začelju među sad 27 članica EU.
Tko se time ne bi ponosio!? Tko ne bi trijumfirao!?
A da jedna sreća i razlog za trijumf ne dolaze sami pobrinuo se sud EU proglasivši se nenadležnim u slučaju slovenske tužbe u predmetu arbitražne odluke o razgraničenju između R Slovenije i R Hrvatske, odnosno hrvatskog nepoštivanja te odluke.
Dakle Sud je uvažio prigovor RH u smislu da Sud EU nije nadležan za odluke koje nisu dio pravnog sustava EU.
I evo nas, trijumfiramo, pobijedili smo Slovence, slavimo ljudi, opet smo pokazali svijetu da smo mi u pravu.
Sugerira se narodu kao da je Sud EU svojom obznanom o nenadležnosti u najmanju ruku proglasio arbitražnu odluku ništetnom. A tom sudu to na kraj pameti nije bilo, on je samo dao do znanja da o toj odluci neće raspravljati, niti odlučivati u tom predmetu, upućujući dvije zemlje da same riješe međusobni spor. Dakle Slovenci će i dalje postupati prema arbitražnoj odluci, a Hrvatska je i dalje neće poštovati, jer „nitko ne smije trgovati hrvatskim teritorijem“.
Ako je teritorij u pitanju nesporno hrvatski, u čemu je onda spor, pogotovo u svjetlu činjenice da je arbitražna odluka 97 % u korist Hrvatske, a samo u slučaju Piranskog zaljeva (Savudrijske vale) u korist Slovenije ?
Ne prihvaćamo arbitražnu odluku jer je proces „kontaminiran“, mašemo Međunarodnim sudom, Sudom za Pravo mora, što je također besmisleno, što će nam arbitraže i sudovanja kad mi znamo da smo mi u pravu?
Pa sad, mi bismo možda i bili u pravu da su u SFRJ i na moru napravljena razgraničenja između republika, kao na kopnu, ali tog razgraničenja nije bilo, more je bilo jugoslavensko. I drugo, sve republike su poslije raspada Jugoslavije postale pravne slijednice te bivše države, pa je tako i Slovenija naslijedila i pravo pristupa otvorenom moru bez ograničenja i ja osobno sumnjam da će se bilo koji sud oglušiti o te činjenice, a što ćemo onda ako konačno stvar završi na sudu, a sud presudi kao arbitraža, hoćemo li poštivati takvu odluku ili ćemo ostati „u pravu“?
Dakle, nikakvog mjesta trijumfalizmu.
Niti u jednom od dva spomenuta slučaja!
I dok se trijumfalizira nad nečim gdje ni za kakav trijumfalizam nema mjesta, ignorira se istinska vrijednost, Rijeka se izborila za naslov Evropske prijestolnice kulture.
Kulturni i drugi pregaoci u Rijeci pobrinuli su se da svoj grad prikažu u najboljem svijetlu i u tome uspjeli. Izvjestitelji izvještavaju da je atmosfera u Rijeci prilikom svečanosti otvorenja EPK bila naprosto veličanstvena, desetine tisuća razdraganih ljudi uživalo je u programu i slavilo na ulicama grada.
Ali na svečanosti otvorenja u Rijeci nije bilo nikoga iz hrvatskog državnog vrha, valjda nije dolično da se hrvatski „antitotalitaristi“ naslikavaju u „crvenoj“ Rijeci, koja čak i Titov brod „Galeb“ obnavlja, čuli su da je tamo i jugoslavenska zastava s crvenom zvijezdom kao dio umjetničke instalacije koja predstavlja povijesni put Rijeke u zadnjih 130 godina.
Znači nešto što postaješ temeljem članstva, predsjedanje Vijećem EU, je tvoja veličanstvena pobjeda i trijumf, a nešto za što se izboriš natječući se s drugima, kao što je naslov EPK, nije spomena vrijedno, nije vrijedno da ti na otvorenje dođe itko od državnog vrha, zato što bez ikakve zle namjere koristiš simbole pod kojima je grad oslobođen od fašizma/nacizma i što pružaš svijetu ruku ljubavi, a ne nudiš mržnju.
A onda i ne stavljaš ruku na srce prilikom izvođenja himne, što je za „primbose“ znak vrhunskog „domoljublja“ i očekuješ da ti „antitotalitaristi“ dođu da ti čestitaju, odaju ti priznanje i uveličaju tvoj uspjeh kojim promoviraš Hrvatsku za razliku od rutine i svađalačkog pristupa u rješenju graničnog spora sa Slovenijom.
Post je objavljen 05.02.2020. u 18:16 sati.