Na pisanje me ponukao tobože dokumentarni biografski video uradak Višnje Starešine „Stepinac – kardinal i njegova savjest“, ja osobno mislim da se ni sam Stepinac ne bi znao prikazati u boljem svjetlu, naime mislim da bi se, služeći se „tehnologijom“ Višnje Starešine korištene u ovom dokumentarcu i o Adolfu Hitleru mogao učiniti biografski uradak koji bi ga prikazao kao humanitarca.
Ovaj dokumentarac i nije drugo nego tek još jedan bijedni pokušaj relativiziranja ustaških zločina, jer eto, mogli su ih oni počiniti i više da im se nije ispriječio „gorostas čovjekoljublja“, Alojzije Stepinac, koji gotovo i nije radio ništa drugo nego samo spašavao Židove i Srbe, Cigane je Višnja nekako preskočila.
Osobno sam mislio da se nakon trotomnog djela na 1.870 stranica mons. Jurja Batelje: "Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok evanđelja ljubavi" o Stepincu, odnosno pohvalno i u slavu Alojzija Stepinca i nema više što reći, ali eto, zahvaljujući Višnji Starešini, bio sam u krivu.
Možda bi se to i moglo da nije katoličkog tiska ’41. – '45. u tzv. NDH, Stepinčevog osobnog dnevnika, svjedočenja ustaških glavešina, kao primjerice jednog od ustaških rasova, ustaškog pukovnika Danijela Crljena, koji najdirektnije upućuje na spregu Stepinca s ustaškim vlastima:
„Ključna ličnost oko koje su se kretali događaji zadnjih tjedana bio je zagrebački nadbiskup i hrvatski metropolita doktor Alojzije Stepinac. Poglavnik je uvidio da bez obzira na buduće odluke treba potražiti čovjeka ili postavu kojoj će predati vlast.
Prirodni latentni sukob između demokracije i boljševizma u ono doba hranio je iluziju o neizbježivom i okrutnom sudaru dvaju neprirodnih i uzajamno sumnjičavih saveznika.
Za tu eventualnost morala je Nezavisna Država Hrvatska imati demokratskim velesilama prihvatljiviju vladu. Uloga zagrebačkog nadbiskupa imala je i povijestno-pravnih temelja iz vremena kad je zagrebački nadbiskup bio zamjenik bana i "Iocum tenens regni".
S Poglavnikovim odobrenjem poveli su prve razgovore s nadbiskupom hrvatski ministar vanjskih poslova doktor Mehmed Alajbegović i ministar za oslobođene krajeve doktor Edo Bulat. Razgovarali su s njim u prvom redu o prijenosu vlasti. Nadbiskup Stepinac pristao je uvezi s time razgovarati s doktorom Mačekom kojemu je u ime hrvatske vlade i svoje vlastito ponudio preuzimanje vlasti u Hrvatskoj smatrajući da je to put da se izbjegnu ili bar ublaže četničko-partizanska nasilja, a ujedno da se ispitaju makar i vrlo blijede mogućnosti promjene savezničke politike prema Jugoslaviji i priznanje Nezavisne Države Hrvatske pod demokratskom vladavinom. Budući da je doktor Maček odbio nadbiskupov priedlog, Stepinac je izrazio svoju sklonost da sam preuzme teški teret hrvatske države pred slomom.
Potražio je i vlastitim putevima koji su, naravno, vodili u Rim, mogućnost spašavanja hrvatskog naroda od posljedica katastrofe, koja se je na njega sve većom žestinom obarala.
Na drugom sastanku s ministrom Bulatom nadbiskup je, vidljivo raspoložen, saobćio ovome da ima povoljne viesti iz Vatikana: saveznički zapovjednik u Italiji engleski general Alexander obećao je primiti hrvatsku vojsku i građanske izbjeglice, te im pružiti zaštitu.
Nadbiskup je na temelju istih viesti dobio čak utisak da ni sudbina same Hrvatske Države nije bila zapečaćena.“
Eto sad nam je valjda malo jasnije i porijeklo priče o predaji kvislinških snaga s područja Jugoslavije koje će prihvatiti britanske snage u Austriji. Izvor priče je bio papa Pio XII, a posrednik u njenom prenošenju nadbiskup Alojzije Stepinac, koji je snatrio vlažne snove i o očuvanju tzv. NDH. Kao da su se „velika trojica“ na Teheranskoj konferenciji samo šalila, kad su NOVJ priznali status savezničke vojske u borbi protiv nacifašizma i donijeli odluku da se poslije rata neće dopustiti opstanak nijednoj paradržavnoj tvorevini uspostavljenoj od strane fašizma, nacizma i japanskog militarizma. Vrijedilo, je to jednako za Veliku Albaniju, Tisovu Slovačku, Mandžuko, pa onda valjda i za tzv. NDH.
A da feldmaršalu Alexanderu na um nije padalo prihvaćanje predaje pripadnika odmetnutih kvislinških vojski s područja Jugoslavije, među kojima su pripadnici OS tzv. NDH bili najbrojniji, najbolje pokazuje činjenica da je odbio primiti izaslanstvo vlade NDH i Pavelićev memorandum, kao i nešto kasnije i samog predsjednika ustaške vlade. Izaslanstva je odmah poslao u zarobljenički logor, a neotvoreni Memorandum Titu u Beograd.
Alojzije Stepinac bio je intelektualno potkapacitirani nesretnik, koji se, teško opterećen borbenim antikomunizmom nametnutom od pape Pia XII, baš i nije najbolje snalazio u surovim vremenima 2. Svjetskog rata. On je kao primas Crkve u Hrvata, počevši s pastoralnim pismom od 12. 04. 1941. kojim je obvezao hrvatsko svećenstvu na potpunu suradnju s ustaškim vlastima, vrijeme će pokazati najmonstruoznijim vlastima na tlu Evrope ikad, a s tim režimom je uz povremena „mrgođenja“ i sam najpriležnije surađivao čitavo vrijeme rata.
Alojzije Stepinac će, negirajući činjenicu da su u redovima NOVJ vjernici bili desetak puta brojniji od članova KPJ, pri samom kraju rata svojim pastoralnim pismom od 28. 03. 1945. pozvati hrvatsko svećenstvo na nesuradnju s novim komunističkim vlastima, on kao da je i poslije rata nastavio živjeti u tzv. NDH, iako je potonja bezuvjetnom kapitulacijom Njemačke prestala postojati. On naprosto nove vlasti niti priznaje, niti prihvaća, a kao borbeni antikomunist poput svojeg duhovnog oca pape Pia XII vodi križarski rat protiv onih koji sami jesu ateisti, ali koji u svojem programu nemaju borbeni ateizam i time se razlikuju od svih drugih KP u svijetu.
Dakle, imamo jedno Stepinčevo pastoralno pismo kojim obavezuje katolički kler na suradnju s ustaškim vlastima, koje nikad nije opozvao, već ga je naprotiv prisnažio drugim spomenutim pastoralnim pismom, kojim poziva katolički kler na nesuradnju s komunističkim vlastima. Pa kome je onda Stepinac bio privržen?
Da se ne ponavljam citirat ću nešto što sam davno napisao, a čemu nemam što dodati:
„Da bi se uopće moglo govoriti o Stepinčevoj tobožnjoj žrtvi i mučeništvu, kao znakovima njegove svetosti, valjalo bi prvo uništiti najvećeg svjedoka koji nepristrano govori o Stepinčevoj ne samo suradnji nego i potpunoj predanosti ustaškom režimu, dakle izuzeti iz fundusa NSK sve primjerke katoličkih listova i časopisa, koji su izašli u Hrvatskoj '41. do '45. i spaliti ih, moleći Boga da nisu sačuvani i negdje drugdje, potom uništiti pisane iskaze brojnih svjedoka, ne samo onih koji su svjedočili na suđenju, uništiti brojne knjige u kojima je opisano Stepinčevo djelovanje, uništiti Stepinčev osobni dnevnik, koji ga najbolje predstavlja kao zadrtog nacional-šovinista i antikomunista, a onda ušutkati i ne tako malobrojne Stepinčeve kritičare iz redova same Crkve, od kojih je najznačajniji jedan od najvećih katoličkih mislilaca na ovim prostorima, fra Marko Oršolić, bosanski franjevac iz provincije Bosna Srebrena, priznati katolički mislilac i teolog, autor knjiga "Zlodusima unatoč" i "Zlodusima nasuprot", poznat i po tome što je rekao da on "ne ulazi u zagrebačku katedralu jer se tamo između njega i Boga ispriječio Alojzije Stepinac".
Rekao je fra Marko Oršolić, kao dobar poznavatelj lika i (ne)djela „sluge Božjeg Alojzija Stepinca“ i još neke istine koje se tiču našeg blaženika:
„Jednostavno ne mogu da shvatim zašto se skrivaju notorne činjenice koje dokazuju toleranciju prema fašizmu na ovim prostorima, dok su se njemački katolici već 1945. godine pokajali za grijehe koje su počinili. Problem ovdje je bilo držanje papa Pia XI i Pia XII.“
Da, odmah po završetku rata 1945. Njemačka biskupska konferencija priznala je svoje grijehe i zamolila za oprost i njemački narod i čitav svijet, osudivši nacional-socijalizam i distancirajući se od njega.
Fra Marko Oršolić učinit će i korak dalje, pa između ostalog reći:
„Katolička crkva u Hrvatskoj nikada se nije ogradila od nacionalsocijalizma ili ustaštva. To nije uradio ni papa Pio XII. On je šutio i tu šutnju kasnije pretvorio u antikomunizam.“
„Alojzije Stepinac nikada nije osudio zlo fašizma i ustaškog pokreta. Možda nije mogao, ali je bilo vrijeme i kada je mogao, pa opet nije osudio to zlo. To vrijeme je bilo 1945. I to je razlika između njega i njemačkih biskupa. Njemački biskupi su bili dobro zastranili, ali kada se u vrijeme slobodarske Evrope pokazala prilika, oni su odmah izrekli glasnu riječ protiv zla, a ovdje se to nije dogodilo.“
Radi mogućih pitanja o ulozi KC, a posebno ulozi Alojzija Stepinca u tzv. NDH za vrijeme rata, predstavnici Crkve u Hrvata izbjegavaju i ne dolaze na skupove na kojima se makar može očekivati da bi im mogla biti postavljana pitanja na tu temu.
Da Stepinčeva crkva, kako je vole zvati i danas ima više nego blagonaklon odnos prema ustaštvu i tzv. NDH ne treba posebno govoriti, ta Crkva je naprosto impregnirana ustaštvom.
Alojzije Stepinac se možda baš i nije slagao s ustaškim metodama, ali je svakako blagoslivljao cilj, tzv. NDH, Katoličku državu Hrvatsku, kako joj je on tepao, kao da je bilo moguće odvojiti tu državu od ustaškog pokreta i ustaške strahovlade.
Stepinac, umjesto da se u svoje ime i u ime KC, kojoj je bio na čelu, distancira od rasnih zakona, kao što je to učinila Slovačka biskupska konferencija, traži od ustaških vlasti npr. da Židovi samo plate oznaku (zaboga pa država je imala troškove) Davidove zvijezde na žutoj traci, ali da je ne trebaju nositi, traži i humanije postupanje prilikom transporta izopćenih (Židova, Srba, Cigana ...) prema Jasenovcu i drugim stratištima.
O da, prokazat će on 1943., poslije saznanja da su mu ustaše ubili brata (danas se to zlodjelo pripisuje Nijemcima), Jasenovac kao ljagu na hrvatskom imenu, smetnuvši s uma da to može biti jedino ljaga na imenu ustaškog pokreta.
Dakle Alojzije Stepinac je sve znao, sa svime bio upoznat, pa ipak je surađivao, primio od poglavnika visoko odličje, uz Papu Pia XII zajedno s Pavelićen zdušno radio na pokušaju očuvanja tzv. NDH i poslije rata, kad mu je bila namijenjena i uloga hrvatskog Karla Doenitza, prema kojoj bi postao šef države, jer bi Pavelić demisionirao u njegovu korist prenoseći na njega sve svoje ovlasti. Samo protiv odluka Teheranske konferencije „velike trojice“ se jednostavno nije moglo.“
Davno sam napisao da je narod kojem je Ante Starčević Otac domovine, kojem je Franjo Tuđman stvorio državu i kojem je Alojzije Stepinac svetac, osuđen na nestanak.
Post je objavljen 15.02.2020. u 11:48 sati.