29.11.2018., četvrtak

Demokratski socijalizam (Povodom 29. 11., koji je u Jugoslaviji kroz čitavo vrijeme njenog postojanja slavljen kao Dan Republike) Ne, neću je sad o Drugom zasjedanju AVNOJ-a održanom u Jajcu 29. 11. 1943., osim napomene da su na tom zasjedanju udareni temelji države koju su kasnije zvali Nova Jugoslavija ili Titova Jugoslavija. Države koja je trajala je dok je trajala, a sve dok je trajala, uz izuzetak perioda od 1945. do 1953., u kojem su konačno očišćeni svi džepovi otpora i likvidirane četničke, ustaške i balističke bande i otklonjena opasnost koja je zemlji prijetila poslije Rezolucije IB-a, bila je uglavnom mjesto ugodno za život. Socijalistički uređena država se poslije rata ubrzano obnavljala, izgrađivala i za razliku od drugih socijalistički uređenih država se postupno demokratizirala i otvarala granice postavši i do svojeg kraja ostavši najotvorenija i najsigurnija država svijeta. Landrali smo po svijetu, ali smo se uvijek rado u nju vraćali. Da, bilo lijepo dok je trajalo. A onda su se namnožili „mangupi u našim redovima“, pa postali disidenti i „disidenti“, svojom voljom ili izgonom zbog kriminala ili nekih drugih aktivnosti mahom na planu nacionalističkih isključivosti, nespojivih s koncepcijom multinacionalnog i multikonfesionalnog društva. Mnogi od njih pomodarski povodljivi, fascinirani upravo pogubnim Tačerizmom i višestranačjem kao istoznačnicom za demokraciju, oni isti koji su tumačili zahtjev EZ da se privatno vlasništvo zakonski izjednači sa drugim oblicima vlasništva kao zahtjev za provedbom sveobuhvatne privatizacije, što EZ nije tražila. Ti „mangupi u našim redovima“ su među sobom pronalazili kojekakve ljude s poslanjem, tobožnjim ljudskim veličinama, nerijetko ordinarne nikogoviće, pa samoupravljanje proglašavali „zločinačkim (jugo)komunističkim mrakom“ iz kojeg valja što prije izaći, ne pitajući za cijenu. Pa ni u ljudskim životima. Lažući „na klaftre“, mahalo se Bleiburgom, otokom Goli, a posebno „pljačkom i otimačinom“, kako su prozivali poslijeratne procese nacionalizacije i konfiskacije imovine Na ovo me ponukala saborska rasprava o „Zakonu o izmjenama i dopuni Zakona o najmu stanova“, koja je jasno pokazala kako se ni pod koju cijenu radi novih nepravdi nije smjelo vraćati poslije 2. Svjetskog rata nacionaliziranu, konfisciranu ili oduzetu imovinu. Kao da su procesi nacionalizacije, konfiskacije ali i drugih oblika izvlašćivanja nekakav „komunistički izum“ kao da tome razno-raznim povodima i u razno-raznim prilikama i uvjetima nisu pribjegavale brojne države, konfisciranje imovine je još manje nepoznata i sporna kategorija, primjerice, kao ratna dobit, a sporna ne bi trebala biti niti oduzimanja imovine, primjerice osuđenim ratnim zločincima. Nekako mi se čini da je danas, kako se tko sjeti, u zemlji, iz EU ili izvan nje, izuzetno poželjno obračunavati s bivšom SFRJ, naročito pod egidom „ispravljanja nepravdi“ ili jednako sumanutim samo njima jasnim potrebama za „suočavanjima s prošlošću“. Dokle se u tome ide pokazuje predsjednica Republike, koja se ne libi proglašavati bivšu državu kao zemlju „iza željezne zavjese“ … Tu su napadi na Tita, „jednog od najvećih zločinaca 20. stoljeća“, na „bastion komunizma“, na „nemilosrdne Titove ubojice“, „otimače tuđe imovine“ … itd. i t. sl. Kostimirani performeri Stepinčeve crkve, iz institucije čija čitava povijest stane u jednu jedinu rečenicu koja glasi: "2000 godina opsjena, obmana, laži, prevara, nasilja, kriminala, pljačke, zločina i terora", ne posustaju kao nositelji „popravljanja prošlosti“, odnosno povijesnog revizionizma u RH. Znači li to čekićanje po prošlosti, najčešće garnirano bezočnim lažima, za potrebu čega vam nisu dosta domaći maloumnici, već ih i "uvozite", da ćete sreću naći kad nas u tom povratku u prošlost vratite u godinu 1945. kao nultu godinu od koje ćete početi graditi novo bolje društvo? Samo, kao što sam napisao, postojali su neki koji su vas pretekli, oni neki, puno bolji od vas, oni koji su te 1945. uzeli baš tu 1945. kao nultu godinu od koje su zaista počeli graditi neko novo društvo i izgradili dosad nenadmašeni društveno-politički sustav, socijalističko samoupravljanje, sustav kojemu je briga za čovjeka umjesto profita bila u žiži interesa. Sustav kojeg ste vi, na zgražanje pametnih i dobronamjernih ljudi i u zemlji i u svijetu, zajedno s državom srušili i uništili. Zaista ste se svojski potrudili da nas od ponosnog naroda i respektabilne države, pretvorite u roblje koje glavom bez obzira napušta ruglo i ruševinu od države i bježi glavom bez obzira, tražeći za život bolje mjesto pod suncem. Ja osobno našu prošlost prihvaćam onakvom kakvom je ona bila, ne osjećam nikakvu potrebu da bih u njoj išta mijenjao, zato što pametni ljudi znaju da je to nemoguće. U prošlosti svakog pojedinca, a isto vrijedi i za čitav narod, nema ničeg neizvjesnog, nema ničeg što bi se moglo promijeniti bilo kojim sredstvima i na bilo koji način. Prošlost je jedina izvjesna, neizvjesna je tek budućnost. Ali dajte se konačno izjasnite što je to u toj našoj prošlosti što uporno pokušavate izmijeniti, koje to dokumente u arhivi mislite naći, koji bi vam pokazali da je opravdano tjerati vlastiti narod da svoju sadašnjost živi u prošlosti, lišavajući ga tako i sadašnjosti i budućnosti. Poredak zvan socijalističko samoupravljanje s delegatskim sustavom kao elementom direktne demokracije, koji bez ikakve zadrške vodeći svjetski stručnjak za strukturalne promjene, Ichak Kalderon Adizes, zove demokratskim socijalizmom, šaljući nam zapravo poruku kuda bivšu državu ne bismo smjeli gurati, a sasvim sigurno je ne bismo smjeli gurati među zemlje bivše pripadnice VU, kamo je smještaju svi domaći „znalci“, ali i mnogi u EU, koji se ipak libe koristiti sintagmu „jugokomunistički zločinački sustav“ tako omiljenu našim „stvarateljima države“, „demokratizatorima“ i „reformatorima“.

- 12:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.11.2018., ponedjeljak

Stasaju li negdje u Hrvatskoj „neki novi klinci“? Svojedobno, negdje oko polovice mandata Milanovićeve vlade, kad su bonitetne agencije Standard&Poor's i Moody's srušile kreditni rejting Hrvatske na razinu smeće, ondašnji ministar financija, Slavko Linić, tada još ne znajući da će uskoro biti bivši, komentirajući tu procjenu bonitetnih agencija je između ostalog rekao i sljedeće: "Jedna konstatacija je vrlo bitna: prije Hrvatske nije ništa učinjeno da se Hrvatska pripremi uopće za normalno poslovanje, a kamoli za Hrvatsku. Vlada korigira potpuno pogrešnu strategiju, reforme su naznačene i koliko god je ova ocjena nepovoljna jer će zamisliti neke od stranih investitora, toliko se nadam da će doprinijeti da građani Hrvatske polako shvate u kojoj je situaciji Republika Hrvatska." Slavko Linić je očekivano propustio precizirati, odnosno smjestiti ishodište problema tamo gdje i kad je problem nastao i odakle je krenuo. Zato bi ova Linićeva izjava, da bi bila svakom jasna, trebala glasiti: "Jedna konstatacija je vrlo bitna: prije osamostaljenja Hrvatske nije ništa učinjeno da se Hrvatska pripremi uopće za normalno poslovanje, a kamoli za samostalnu Hrvatsku. Vlada pokušava korigirati potpuno pogrešnu strategiju, reforme su naznačene i koliko god je ova ocjena nepovoljna jer će zamisliti neke od stranih investitora, toliko se nadam da će doprinijeti da građani Hrvatske polako shvate u kojoj je situaciji Republika Hrvatska". S druge strane ne vidim što su to građani RH trebali shvatiti onda ili to trebaju danas shvatiti, a da to već davno nisu shvatili? Jel' to da je RH danas prema većini mjerljivih parametara na samom začelju među zemljama EU i da je iza nas još samo Cipar? Ili možda samo Slavko Linić nije shvatio na vrijeme, ono što je morao shvatiti onda kad je “uragan 5. stupnja, Franjo Tuđman” krenuo u svoj rušilački pohod, a ako ne tada, onda svakako 2000., ubrzo nakon što je koalicija predvođena SDP-om preuzela vlast. I nikakve “korekcije pogrešnih strategija” niti su moguće niti mogu biti djelotvorne, čak ako i kad bi i bile moguće, ako ih trebaju provesti “Tuđmanovi sinovi”, oni koji su uz Tuđmana stasalo, problem stvarali ili nastavljali “Tuđmanovo genijalno djelo”, zato jer su svi oni samo dio problema, nikako ne i njegovo rješenje. Nagomilane probleme hrvatskog društva i države u cjelini mogli bi riješiti jedino „neki novi klinci“, oni koji bi u potpunosti odbacili Tuđmanovo (ne)djelo i prije svega proveli sveobuhvatnu detuđmanizaciju i deustašizaciju hrvatskog društva, ali i sekularizaciju hrvatske države i potpuno izvlašćivanje KC, sprječavajući svaki njen utjecaj na hrvatsko društvo kao i njezino djelovanje izvan sfere duhovnoga. To je conditio sine qua non svakog hrvatskog oporavka i izgradnje Hrvatske kao mjesta ugodnog za život. Drugim riječima Tuđmana i njegov promašeni projekt treba u potpunosti srušiti i odbaciti. Tek nakon toga bi vlasti mogle narod pozvati u pomoć, tek tad bi narod mogao shvatiti sve zlo koje su mu nanijeli Franjo Tuđman i njegova kamarila, a zlo nastavili činiti oni iz hrvatskog političkog establishmenta koji su ispilavljeni iz “Tuđmanovog inkubatora”. Zoran Milanović, primjerice, HDZ-ov kadar, kojeg je dr. Ivo Sanader podvalio pokojnom Račanu, sigurno nije onaj koji je bio sposoban riješiti bilo koji od nagomilanih problema, on je bio jedino sposoban i spreman dovesti sebe u redove poslanika u EU Parlamentu. Ali ne samo da u redovima hrvatskog političkog establishmenta nema nikoga tko bi bio u stanju uhvatiti se u koštac s gorućim problemima u kojima je Hrvatska do grla i rješenje kojih vjerojatno nije moguće bez suspenzije nekih demokratskih instituta, nego se postavlja pitanje postoje li takve snage u hrvatskom društvu uopće, odnosno postoji li kritična masa takvih snaga koje bi bile u stanju izraditi platformu, oko te platforme mobilizirati građane i pokrenuti naznačene procese detuđmanizacije, deustašizacije, sekularizacije, nacionalizacije crkvene imovine, ali i izvlašćivanja svih ratnih i privatizacijskih profitera. Moram priznati da mi nije jasno kako itko misli riješiti problem isključivo pokušajima otklanjanja posljedica ostavljajući ishodišta problema netaknutim? Prvo, u proces osamostaljenja Hrvatske, odnosno njenog odvajanja od savezne države ušlo se kao „grlom u jagode“, jer, kako sam već rekao, prije osamostaljenja nije učinjeno baš ništa da se Hrvatsku uopće pripremi za normalno poslovanje, a kamoli za samostalnu Hrvatsku. Drugo, postojeći hrvatski politički establishment impregniran je Tuđmanovim proglašenim istinama, tako da taj društveni sloj, koji možemo mirne duše prozvati „Tuđmanovim sinovima“, nije i ne može biti rješenje problema, on je sam, takav kakav danas je, samo dio problema ni u kojem slučaju njegovo rješenje. Treće, nikakve “korekcije pogrešnih strategija” niti su moguće niti mogu biti djelotvorne, a kad bi to čak i bile, ako bi ih trebali provesti oni koji su uz Tuđmana problem stvarali ili nastavljali “Tuđmanovo genijalno djelo”, to jednostavno niti znaju, niti mogu, niti hoće. Na kraju je pitanje svih pitanja, postoje li u RH danas makar u tragovima ti „neki novi klinci“, koji bi u nekakvom razumnom vremenu mogli prerasti u ozbiljnu političku snagu, koja bi onda svojim mobilizatorskim djelovanjem mogla pokrenuti narod i dobiti njegovu podršku za provedbu svih nužno potrebnih političkih, društvenih i gospodarskih promjena? Te „nove klince“ nije moguće prepoznati među populističkim „živozidaškim“ redikulima, niti na Opus Dei oslonjenim „mostovcima, a još manje među političkim konvertitima bandićevske provenijencije, fukaru hercegbosanske vjeroispovijesti da i ne spominjem ... Nadu budi tek „pročišćeni“ HSS, koji bi, ako uspije organizacijski i kadrovski ojačati, te oko sebe okupiti kvalitetnu koaliciju, pritom ne mislim samo na „amsterdamce“ nego i na SDP, pa i SRP, RF i Novu ljevicu, mogao povesti hrvatsko društvo prema izlazu iz mračnog tunela tuđmanovštine i time narodu vratiti nadu u bolje sutra.

- 11:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.11.2018., subota

„Ugledni“ politički analitičari i ja Razno-raznim povodima i u razno-raznim situacijama javni mediji se pozivaju na ugledne, ali i „ugledne“ političke i gospodarske analitičare, tobožnje znalce i poznavatelje prilika, okolnosti i procesa u toku, pa onda najčešće imamo prilike čuti kojekakva autoritativna mišljenja, prognoze, procjene i ocjene, prikazane u medijima kao sakrosanktne istine, koje se nerijetko nakon nekog vremena pokazuju kao potpuni promašaji ili čak kao potpune nebuloze. Nemam ja namjeru ovdje govoriti o kojekakvim ridikulima poput Ivana Zvonimira Čička, Zdravka Tomca, Davora Domazeta Loše i sličnima, već o ljudima sa nespornim znanstvenim pedigreom i nespornim poznavateljima područja kojima se profesionalno bave. Nerijetko uglednim sveučilišnim profesorima, priznatim i kod kuće i u svijetu, koji kad je u pitanju tumačenje nedavne prošlosti pokazuju zabrinjavajuće nisku razinu znatiželje i gotovo posvemašnju nezainteresiranost za znanstveno propitivanje, vrline koje upravo krase znanstvenike. Mnogi od njih, vrag će ga znati iz kojih razloga, prihvaćaju proglašene istine i ne postavljaju pitanja. Valjda im je tako komotnije. Drugi neki, mogao bih ja i o imenima, ali neću, razvijaju nakaradnu i pogubnu Tuđmanovu političku misao do neslućenih razmjera, uvjereni u njegovu ljudsku i znanstvenu veličinu i nepogrešivost. Uz takve pristupe materiji teško stradava tumačenje naše novije prošlosti, jer se ona tumači na neznanstveni i nepovijesni način. Valjalo bi zapitati ne samo vrle analitičare ove i one provenijencije, nego i brojne povjesničare, kako se može našu noviju prošlost tumačiti bez uvažavanja ključnih političkih skupova i njihovih zaključaka kao i najprioritetnijih dokumenta iz tog razdoblja? Zar se Hitlerovu „Direktivu br. 25“ od 27. 03. 1941., kojom uspostavlja tzv. NDH, previđa ili ne uzima u obzir samo zato da bi se o tzv. NDH moglo laprdati kao o Pavelićevom djelu kojim su „ostvarene vjekovne težnje hrvatskog naroda“? Zar se Teheransku konferenciju „velike trojice“ previđa ili se njeni zaključci i odluke i ne spominju samo zato što je tamo NOV i POJ priznat status saveznika kao jedinoj oružanoj sili koja se na tlu Jugoslavije bori protiv fašizma. Ili se to čini zato što je odlukama te Konferencije „zapečaćena“ sudbina tzv. NDH, prema kojima je svaka rasprava o mogućem poslijeratnom opstanku te kvislinške tvorevine potpuno besmislena. Jaltsku konferenciju na kojoj su riješena brojna organizacijska i politička pitanja u poslijeratnoj Evropi se također ne spominje ili se to radi samo radi onog „fifty-fifty“, kako bi se to moglo nakaradno tumačiti kao nekakva teritorijalna podjela Jugoslavije, iako se radilo isključivo i samo o političkom utjecaju i ničem više. Akt o bezuvjetnoj kapitulaciji Njemačke, potpisan u Reimsu 07. 05. 1945. i u Berlinu 08. 05. 1945., kao hijerarhijski najstariji dokument onog vremena, se također ne spominje ili se izuzetno rijetko spominje, valjda radi onog „i svih vojski pod njemačkim nadzorom“, koje čini svaku priču o tom kako tzv. NDH „nije potpisala kapitulaciju“ potpuno besmislenom. A dobrim dijelom čini besmislenim i sve „blajburške“ tlapnje. Potsdamsku konferenciju, kojom su rješavana pitanja granica u Evropi, isplate ratne odštete, sudbinu Nijemaca, odnosno Folksdojčera u zemljama koje u bile pod njemačkom okupacijom i njihovo iseljavanje bez prava ili s pravom na naknadu za izgubljenu privatnu imovinu, se također ne spominje valjda samo zato da bi se moglo optuživati „zločinački jugo komunistički režim“ i roniti gorke suze nad iseljenim Folksdojčerima i Talijanima, koji su iz Jugoslavije iseljeni uz pravo na naknadu za izgubljenu imovinu upravo temeljem odluka i zaključaka Potsdamske konferencije. Niti s onim što se događa sada i tu nije drugačije, u principu u tumačenju sadašnjosti i prognozama za budućnost, mahom promašaji slijede jedan drugog. Razlozi za promašaje te vrste su brojni no najčešće se radi o pogrešnim polaznim osnovama, pa onda niti rezultati ne mogu biti pouzdani. Uzmimo za primjer aktualnu političku situaciju posebno vezano za Plenkovićevu vladu i prognoze vezane za vrijeme njenog trajanja … Ako bismo pošli od pretpostavke koja ima univerzalnu vrijednost da svaki političar mora imati bar minimum osjećaja za opće dobro i osjećaja odgovornosti za ukupno stanje u društvu, u startu bismo pogriješili, jer hrvatski političari, pogotovo oni stasali pod skutima Franje Tuđmana, jer poznato je da je narod trebao odgovarati Tuđmanu, a ne Tuđman narodu, mahom takvog osjećaja jednostavno nemaju, a naročito ga ni u tragovima nema Andrej Plenković, tako da vrijeme trajanja njegove vlade neće niti u kojem slučaju ovisiti o uspješno ili neuspješno odrađenom ovom ili onom projektu ili uspješno vođenoj politici jednako na unutarnjem kao i na vanjskom planu. Naš anemični, jednako poput drugih nedotupavnih likova na hrvatskoj političkoj sceni, je silno umišljen čovjek, koji previše zna o premalo toga, nametljivi je narcis, koji tobože „oštro siječe“, ali nikad tamo gdje bi to trebalo … u drugim situacijama, koje bi prema njemu mogle nositi rizik, se ili ne izjašnjava ili mu stvari „nisu jasne, pa „ne razumije“ zašto se nešto događa. Njegovo „uredovanje“ po Ukrajini i dijeljenje lekcija i packi Rusiji je vrhunac političke nepismenosti i potpunog izostanka državničke mudrosti. Bilo bi jako dobro da mu netko prišapne, jer je očito da on sam to ne zna, da se nikad nitko u povijesti nije s Rusijom poigravao nekažnjeno. Je, postojao je jedan respektabilni državnik, čelnik respektabilne države, koji je ruskom čelniku rekao ali ipak samo, NE!, dalje od toga niti je išao niti se poigravao s Rusijom, bez obzira na „zaleđe“ koje je u to doba imao. Anemični pak niti je respektabilni državnik, niti čelnik respektabilne države, niti ima ikakvo čvrsto zaleđe, pa je to nejasnije što ga pogoni da postupa kako postupa kad je Rusija u pitanju. Govore li „ugledni“ politički analitičari o tome, spominju li koje posljedice takve nedotupavne politike mogu snositi i hrvatski narod i država? Što se mene osobno tiče trudio sam se kroz život prolaziti otvorenih očiju, pokušavajući odvojiti žito od kukolja, učiti od boljih, onih koji su znali, ali i prenositi stečeno znanje drugima, onima koji su željeli znati, ne previđajući ključna događanja iz prošlosti, niti im dajući onaj značaj koji nisu imala. A onda i ponašati se odgovorno i prema sebi i prema drugima, pokušavajući ostati u sferi racionalnog i onda kad su se drugi u okruženju ponašali svakako samo ne racionalno. Mnoge životne situacije mogle bi se opisati jednadžbama sa više nepoznanica ili čak i potencijalnim i diferencijalnim jednadžbama, onima koje nude više rješenja … I tu je sve jasno i tu me ništa nije bunilo, ali kad sam se znao naći u situaciji koju možemo opisati jednadžbom s jednom nepoznanicom, a kao rješenje takve jednadžbe nudili mi više kao jednakovrijednih veličina, onda sam se nalazio u čudu, ma ne u čudu, imao sam problem. Sam sa sobom i s okolinom. Ne, nisu me bunile naoko paradoksalne situacije, kao primjerice kako u tobože nedemokratskom društvenom uređenju upravljati društvom/državom služeći se demokratskim metodama ili kako u tobože demokratskom društvenom uređenju upravljati društvom/državom služeći se nedemokratskim metodama. Ja sam jednostavno sustav upravljanja društvom/državom demokratskim metodama proglašavao demokratskim, a onaj drugi nedemokratskim. Naravno govorim o samoupravljanju i delegatskom sustavu odlučivanja u društvu, koji danas profašistički bolidi nazivaju totalitarizmom i sustavu odlučivanja, koji nam je namro Franjo Tuđman, koji ti isti bolidi radi njegovog višestranačkog karaktera nazivaju demokratskim. Ne, višestranačje za mene nikad nije bilo, nije i nikad neće biti istoznačnica za demokratski način vladavine ili upravljanja društvom. To bi ukratko bila ta razlika između „uglednih“ političkih analitičara i mene. Među „uglednicima“ ima i jedan broj onih koji sve o svemu i sve o svima znaju, ali kako previđaju događanja iz naše prošlosti ili ih se nikad nisu niti potrudili shvatiti, doznat ćete od njih primjerice sve o stradanju nevinih Hrvata na otoku Goli. Neovisno o tome što su tamo internirani uglavnom staljinisti iz komunističkih redova, među kojima je Hrvata bio mali broj u odnosu na primjerice Srbe i Crnogorce. Doznat ćete sve o po njima bespravnom iseljavanju Folksdojčera i Talijana uz pljačku njihove imovine. Zato jer ne znaju za Potsdamsku konferenciju ili ne mare za njene odluke, a nisu se potrudili saznati da su i jedni i drugi obeštećeni za oduzetu privatnu imovinu. Doznat ćete i to da je Milan Bandić, rečeni don Michele Fontana, doktor primarius za politiku u Hrvatskoj, neovisno o tome što ono čime se Milan Bandić bavi sasvim sigurno pripada nekim drugim ljudskim aktivnostima a ne politici. Jer ako ćemo priznati da je Milan Bandić doktor primarius za politiku, onda primjerice šef napuljske Camorre može biti kandidat za Nobelovu nagrade za politiku. Evo, zato oprez kad su u pitanju „ugledni“ politički anlitičari.

- 11:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #