25.06.2018., ponedjeljak

SDP se mora promijeniti ili ga neće biti Današnji SDP, sa ništa socijalnog i ničeg demokratskog u svojem (ne)djelovanju je tek HDZ II u službi HDZ-a. Prerano preminuli nesuđeni lider hrvatske ljevice, Vladimir Bebić, Bombarder s Kvarnera, SDP je svojedobno opisao ovako: “HDZ je izdao zemlju, a nastavio je SDP u kojem ne sjede nikakvi komunisti. To su moderni kokošari čija je stranka trgovačko društvo.“ Uz sve nedaće i subjektivne i objektivne poteškoće jedan broj članova stranke na razno raznim hijerarhijskim razinama neprekidno tjera stranku da se bavi sama sobom. Evo ih gdje sad potpisuju peticiju tražeći od predsjednika stranke da odstupi. U možda po stranku najnepovoljnijem trenutku. Digresija: „Do jučer su se zvali komunistima, ponosili se antifašističkom borbom i pobjedom nad silama mraka u 2. Svjetskom ratu, obnavljali u ratu porušeno, gradili industrijske i energetske kapacitete, provodili elektrifikaciju, gradili puteve, stanove, škole, bolnice, vrtiće, sveučilišta … izgrađivali samoupravljanje kao društveno-političko uređenje sa delegatskim sustavom s elementima direktne demokracije, kao društvo za ljude a ne za profit, postupno se demokratizirajući i gradeći sekularnu državu blagostanja za sve, koja je sve više poprimala i konture države vladavine prava. Dakle sustav diktature proletarijata je uspješno prerastao u sustav koji mirne duše možemo zvati demokratskim socijalizmom, a tako ga je i opisao i nazvao vodeći svjetski stručnjak za strukturalne promjene, Ichak Kalderon Adizes, ali i drugi znalci od imena, posebno Phil Butler i Michael Parenti. Jugoslavenski komunisti, koji su znali iskoristiti svoj revolucionarni zanos i povesti borbu protiv okupatora i dovesti je do pobjedonosnog završetka, znali su po završetku rata taj revolucionarni zanos pretvoriti u stvaralački zanos, krećući odmah po završetku rata u obnovu i izgradnju ratom razorene i opustošene zemlje, potičući njen ne samo gospodarski nego i društveni razvoj. Taj stvaralački zanos trajao je dvadesetak godina u kojem je periodu nerazvijena poljoprivredna zemlja, postupno se demokratizirajući, dostigla stupanj srednje razvijene evropske države. Postavlja se pitanje što je osim spomenutog stvaralačkog zanosa, koji je ponekad poprimao obrise fanatizma, najviše doprinijelo sveopćem razvoju društva, kako su se svladavali brojni otpori koji su se javljali u heterogenom jugoslavenskom društvu i u hodu nadilazile brojne poteškoće, nastajale unutar zemlje, ali i one koje su u obliku razno-raznih prvenstveno političkih pritisaka, ponekad praćenih i terorističkim nasrtajima, dolazile izvan njenih granica? Po mojem sudu presudno je bilo to što su vlasti uspješno obračunavale s ostacima u ratu poraženog fašizma i pojavama neofašizma, držeći se maksime da promocija fašizma nije demokratsko pravo na drugačije mišljenje i da se s fašizmom ne uspostavlja dijalog, već da ga se ruši svim sredstvima. Drugim riječima promocija fašizma bila je zapriječena zakonom, jednako kao i negacija holokausta. Osim toga vlasti su, sve vrijeme jamčeći punu slobodu ispovijedanja vjere, što je bilo moguće zato jer je KPJ bila jedina komunistička partija u svijetu koja u svojem programu nije imala borbeni ateizam, uspijevale i klerofašiste, posebno one iz redova KC, držati „ vezane kratko“. Čak što više, na pritiske i bezobrazluke koji su dolazili od pape Pia XII, znali su odgovoriti na pravi način, pa i prekidom diplomatskih odnosa s Vatikanom, kad je ovaj „prevršio mjeru“. Vjerske zajednice su se financirale iz doprinosa vjernika (milodari) i iz prihoda ostvarenih naplatom usluga ko što su krštenja djece, krizme, vjenčanja, pogrebi, mise zadušnice … vjerski objekti, pogotovo oni iz kategorija spomenika kulture, su održavani, sanirani i obnavljani uz veliku pomoć ili u cijelosti na račun države. Državnim sredstvima građene su i nove bogomolje, doduše ne u svakom sokaku. KPJ/SKJ se od drugih komunističkih partija razlikovala po tome što u svojem programu nije imala borbeni ateizam, niti je bila isključivo kadrovska partija, na putu vlastitog razvoja su se odrekli i revolucije kao isključivog sredstva za preuzimanje vlasti, ocjenjujući da je društveni razvoj dosegao onu razinu da se vlast može osvojiti i sredstvima dopuštene političke borbe.“ A onda su neki od tih komunista pokleknuli u hodu, odriču se i internacionalizma i prelaze u „nacionalne torove“, prihvaćajući elemente nacionalne isključivosti, što dovodi do promjene programa i preimenovanja partije, najprije u SKH-SDP, a kasnije samo SDP, govoreći „evo mi više nismo komunisti, sad smo socijaldemokrati“. No kako su komunisti socijaldemokrate imenovali „salonskim ljevičarima“, ispada da su oni sami svojevoljno postali upravo to, salonski ljevičari. No to nije bilo ono najgore, najgore od svega je kad su se iz meni nepoznatih razloga slizali sa Crkvom, a potom i prihvatili dijalog s fašizmom, pa i neki na vodećim funkcijama, neke su fašisti uspjeli uvjeriti da u tom samoupravljanju ima premalo demokracije, što je dovelo do toga da se jedan dio komunista stavio u službu „demokracije“ i Tuđmana i njegov HDZ, „stranku opasnih namjera“, doveo na vlast. Otad, uspostavljeni kao HDZ II, najvećma služe HDZ-u i ne grade ništa. Jedino što sami sebi tepaju da su politička ljevica i opozicija HDZ-u na vlasti. I to tako da kao „konstruktivna opozicija“ sve vrijeme nude suradnju HDZ-ovim vlastima. Tako da danas biti socijaldemokrat u Hrvatskoj znači biti uškopljeni komunist, dakle bivši komunist, kojemu ne samo da su odstranjene žlijezde, nego su mu pride i zubi izvađeni. Za svaki slučaj. Oni pak mladi ljudi koji pristupaju u redove SDP, zavaravajući se da je to stranka/partija lijeve političke orijentacije, su već sterilizirani, jer su prvenstveno radi nakaradnog neznanstvenog i nepovijesnog tumačenja prošlosti prikraćeni za mnoga saznanja a posebno ona o periodu revolucionarnog zanosa, veličanstvene NOB-e kao i stvaralačkog zanosa jugoslavenskih komunista po završetku 2. Svjetskog rata. Pa jel' onda čudno što od prelaska na Tuđmanovo „demokratsko“ uređenje sustavno propadamo, svijet nas doživljava kao zemlju u kojoj buja fašizam i klerofašizam, a zagovornicima tog „prava na drugačije mišljenje“, jednako kao i negatorima holokausta se nitko u Hrvatskoj odlučno i tvorno ne suprotstavlja. Kako su na krajnje desnoj strani političkog spektra u Hrvatskoj pojedinci, nezadovoljni „desnom“ pozicijom HDZ-a ili čak i HSP-a, osnivali proustaške strančice koje su se nadmetale u svojem „starčevićanstvu“, tako se i na lijevom kraju spektra osnivaju stranke s predznacima „socijalistička“ ili čak i „komunistička“. Kako niti ove desne ni same ni u međusobnim koalicijama na izborima nisu mogle prijeći izborni prag, tako niti ove lijeve. Neki pojedinci s desne strane imali su ideje ujediniti desne, mahom pravaške strančice u jednu stranku desnice, ali su se ta nastojanja uvijek nasukala na liderskim ambicijama pojedinaca iz vodstava tih stranaka. Jednak proces se odvijao i na lijevoj strani političkog spektra, kad se objedinjavanje lijevih stranaka nastojalo realizirati oko velikog Račanovog oponenta Ivana Ninića i Vladimira Bebića, „Bombardera s Kvarnera“, jednako neuspješno, Ninića je „kupio“ HDZ, a Bebić je prerano umro. O tome koliko je hrvatska politička scena pomaknuta udesno najbolje govori to što se i HNS percipira kao stranku ljevice. A gdje su pak „narodnjaci“ ljevica? U aktualnoj političkoj situaciji objektivno ostaje jedino SDP kao značajna stranka ljevice, ma koliko njegova lijeva politička orijentacija bila upitna, ali jedino SDP ima i svu potrebnu stranačku infrastrukturu i dovoljan broj članova. Da bi se SDP iz uvjetno lijevo pozicionirane stranke/partije transformirao u istinsku stranku ljevice i mogao se stvarno pozicionirati na lijevu stranu političkog spektra, morao bi izvršiti neke promjene u programu, ali i na organizacijskom planu. Prvo, jasno se ideološki opredijeliti za antifašizam, a na planu aktivnosti naglasiti ultimativno zalaganje SDP-a za RH kao isključivo sekularnu državu vladavine prava, uz naglašenu borbu za zaštitu prava svih onih koji žive od svojeg rada, zaštitu prava manjina i svih ranjivih skupina u društvu. Na organizacionom planu bi se predsjednik SDP-a trebao konačno početi ponašati kao politički lider i stvarno preuzeti ulogu vođe opozicije u Hrvatskom saboru, čiji će nastupi biti dobro osmišljeni i tako kao vjerodostojni imati značajnu političku težinu. Trebaju li mu za to savjetnici i glasnogovornik, neka ih angažira. Mislim da ne trebam posebno naglašavati da SDP ne samo da treba biti značajno prisutan na nekim okupljanjima antifašističkog predznaka, poput primjerice „Kapelskih kresova“ ili inicijativa za povratak imena TMT, povrata Ulice 8. maja … već i sam inicirati takva okupljanja ili organizirati prosvjede radi „privođenja vlasti pameti“, kako na državnoj razini tako i na razini subjekata lokalne samouprave. Ne oklijevati i pridružiti se zahtjevima za raskid „Vatikanskih ugovora“, kad već ta inicijativa nije potekla od SDP-a. Na predsjedniku SDP-a je da odlučno zakorači tim putem i počne energično djelovati predvodeći saborsku opoziciju i tako vrlo brzo izbiti adute onima u SDP-u, koji neprekidno tjeraju stranku da se bavi sama sobom. To naravno znači i discipliniranje članstva, SDP mora proći kroz proces svojevrsne katarze sličan onome kroz koji je Krešo Beljak proveo HSS.

- 20:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Velika koalicija – izuzetno opasna ideja U zadnjih nekoliko godina iz raznih izvora nam dolazi ideja o potrebi uspostave velike koalicije HDZ – SDP (s njihovim koalicijskim partnerima ili bez njih) i formiranju koalicijske vlade, jer bi se time prema predlagateljima bitno smanjile ideološke podjele u hrvatskom društvu, a vlasti se mogle posvetiti provedbi neophodnih reformi. Zadnji je o potrebi velike koalicije „već jučer“ progovorio dr. Ivo Sanader, jer eto takva koalicija, SPD – CDU/CSU, se kao spasonosna pokazala u Njemačkoj. No bilo je i drugih zagovornika velike koalicije koji su se pozivali na taj njemački primjer, gubeći iz vida karakter stranaka u njemačkoj velikoj koaliciji, zato što bi to prevedeno na hrvatske prilike bilo kao da u Njemačkoj koalicijski partneri budu SPD i AfD, a to je nemoguće, naime ne postoji ništa što bi na bilo koji način motiviralo ili prisililo SPD da koalira sa AfD. Naime ako uzmemo da su SDP i SPD programski i prema političkom ponašanju i djelovanju poprilično bliske, HDZ i CDU/CSU to nisu, možda manje na planu programskih načela, a daleko više prema stvarnom političkom ponašanju i djelovanju, tu je HDZ daleko bliži AfD-u nego CDU/CSU. Dakle velika koalicija, SDP – HDZ, meni liči na pokušaj oživotvorenja izvorno Luburićeve ideje pomirbe sinova ustaša i partizana, koju je tako zdušno prisvojio Franjo Tuđman i u pokušaju njene realizacije uspio ustaštvu, toj hrvatskoj inačici fašizma, u Hrvatskoj dati pravo građanstva izvodeći ga na hrvatsku javnu i političku scenu. To je jedan dio tog Tuđmanovog „uspjeha“, drugi dio se odnosi na to da je izlazak ideologija poraženih u 2. Svjetskom ratu na hrvatsku javnu i političku scenu rezultirao neviđenim ideološkim podjelama u hrvatskom društvu. Nitko da uoči, nitko da prihvati činjenicu, da su ideološke podjele u hrvatskom društvu poticane s platforme ideologija poraženih u 2. Svjetskom ratu, koje nemaju prava građanstva gotovo niti u jednoj od država EU. Gotovo niti u jednoj od evropskih država, a posebno u Njemačkoj, promocija fašizma nije demokratsko pravo na drugačije mišljenje, zato jer je fašizam protiv svake demokracije i svakog individualnog mišljenja, radi čega je takvo djelovanje uz negaciju holokausta u Njemačkoj zapriječeno zatvorskim kaznama. Osim toga, kad su krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća polemike u njemačkoj javnosti o tzv. „Rajnskim logorima“ počele rezultirati pojačanim buđenjem neonacizma, odgovorne njemačke vlasti su zakonski zabranile svaku javnu polemiku na tu temu u svim medijima. Povjesničarima je ostavljeno pravo da istražuju tu materiju, ali o saznanjima do kojih su došli ni oni ne smiju javno polemizirati. To uklanjanje „zapaljive“ teme iz njemačkog javnog prostora, koliko god tko govorio o uskrati demokratskog prava na javno iznošenje vlastitih stavova, rezultiralo je smirivanjem strasti i bitnim smanjenjem neonacističkog „zanosa“. I sada bi te razorne ideološke podjele, koje svoje ishodište imaju u Tuđmanovom „nauku“, a sve vrijeme su tako uspješno poticane kako iz redova ekstremne desnice, tako i iz redova vladajućeg HDZ-a, ali i klera Stepinčeve crkve, prema mišljenju zagovaratelja uspostave „velike koalicije“, valjalo prevladati upravo uspostavom te koalicije ljevice i desnice … ko rukom odneseno!? A to jednostavno nije moguće bez uklanjanja simbola fašizma/ustaštva iz javnog prostora i bez kriminalizacije promicanja fašizma i negacije holokausta. Naravno da bi to značilo da se prvo HDZ mora „očistiti“ od desnog ekstremizma koji baš nikakve veze nema s demokršćanstvom, kako bi ga se osposobilo za koaliciju sa strankom ma i slabašne lijeve orijentacije, kakav je danas SDP. Što se SDP-a tiče, ta stranka/partija bi se također trebala promijeniti u smislu svojeg jasnog ideološkog opredjeljenja, a to bi trebao biti antifašizam, a u programu naglasiti ultimativno zalaganje za RH kao isključivo sekularnu državu vladavine prava, uz naglašenu borbu za zaštitu prava svih onih koji žive od svojeg rada, zaštitu prava manjina i svih ranjivih skupina u društvu, što bi SDP-u omogućilo repozicioniranje na lijevu stranu političkog spektra, jer ta stranka/partija je danas, u uvjetima krajnje desno pomaknute hrvatske političke scene, tek uvjetno ljevica. Ići formirati koalicijsku vlast znači imati zajedničku platformu djelovanja, a to znači postići bar minimum konsenzusa o svim pitanjima vezanim uz funkcioniranje društva na političkom i gospodarskom planu kao i pravca razvoja društvenih odnosa. No kad bi se to baš i postiglo, RH nije Njemačka, a onda kako rekosmo HDZ nije CDU/CSU, ali ni SDP nije baš SPD, značilo bi to tek nepodnošljivu lakoću vladanja bez opozicije, što je opasnost od koje gotovo da i nema veće, a po meni, bar koliko ja poznajem one koji „veliku koaliciju“ zagovaraju, to i je njihov cilj. Oni se prisjećaju vremena kako je sve „glatko“ teklo za vrijeme Tuđmanovog života, kad je HDZ imao gotovo dvotrećinsku većinu u Hrvatskom saboru i priželjkuju ta vremena. Oni bi tu koaliciju oformili ne mijenjajući ništa u postojećim društvenim odnosima. Demokratičnost u hrvatskom društvu je ozbiljno narušena, pa upravo radi daljnjeg njenog urušavanja, „veliku koaliciju“ ne smijemo dopustiti, rekao bih, ni pod koju cijenu.

- 20:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.06.2018., petak

Dan antifašističke borbe, državni praznik koji bi valjalo ukinuti? (objavljeno 22. 06. 2015.) Do ove godine su hrvatske vlasti odolijevale, nije ih bilo na ustaškim dernecima kod jame Jazovka, ali ove godine je drugačije prvi puta je predsjednica RH pokroviteljica "komemoracije", pa se tamo pojavila izaslanica antifašistkinje par excellence, predsjednice RH, valjda radi hrvatskog jedinstva. Ne, predsjedničinu izaslanicu nisu smetale ni ustaške uniforme, ni ustaška obilježja ni ZDS, jednako kao, sto to ne smeta ni njenu šeficu, koja je ne znam što tražila u šumi Brezovica, jer ona veze s antifašizmom nema. Njeno prisustvo tamo je uvreda svakom antifašistu. Prepuni „entuzijazma“ obilježismo na „dostojanstven“ način još jednu obljetnicu, ovaj puta 74., osnutka Sisačkog partizanskog odreda kao prve antifašističke oružane formacije na tlu okupirane Kraljevine Jugoslavije i jugoistočne Evrope. Da su ti nekadašnji začetnici NOB-e znali tko će ih „svojatati“ i „slaviti“ obezglavljujući ih anatemiziranjem simbola antifašističke borbe Tita, tri četvrt vijeka kasnije i da će ih gurati u društvo onih koji su poslije pedeset godina, pa i uz pomoć nekih njihovih suboraca, pod vodstvom nekadašnjeg majora OZN-e Franje Tuđmana, proveli fašističku kontrarevoluciju, vjerojatno bi se 1941. skrili u mišju rupu, a ne ginuli za to da bi pedesetak godina kasnije ustaše ovladali Hrvatskom. Tu novu „modu“, guranja „našeg ponosa“, „hrvatske svetinje“ pače, „hrvatskih branitelja“ u prvi plan, tamo gdje im sasvim sigurno nije mjesto, inaugurirao je bivši predsjednik RH Ivo Josipović. Znamo da Ivo Josipović pod „našim ponosom“ ne podrazumijeva onih oko 250.000 tokom rata u HV mobiliziranih, nego uglavnom „elitu“, dragovoljce DR-a, a iz isticanja Nezavisne države Hrvatske slobodno možemo zaključiti da su kroz DR ustaše pobjedonosno okončale 2. Svjetski rat u Hrvatskoj ... Mislim, da ćemo uskoro, ako ovako nastavimo „slaviti“ Dan antifašističke borbe, tom prigodom spominjati tek hrvatske branitelje, koji su bili onako okićeni ustaškim znakovljem, s krunicom oko vrata i „Jurom i Bobanom“ na usnama, spremni život dati u borbi protiv Hitlerove zavojevačke soldateske. Koliko je smisleno stavljati hrvatske branitelje uz bok osnivačima Sisačkog partizanskog odreda, koji ni slutili nisu da će im kasnije biti pridodan i Janko Bobetko, iako je on u to doba bio u domobranstvu, a u partizane je došao tek 1942. Istini za volju među osnivačima Odreda bio je jedan Bobetko, ali ne Janko već njegov brat Mijo, pokazuje i činjenica da su se pred koju godinu neki predstavnici branitelja okupljenih oko Akcije za bolju Hrvatsku obratili tadašnjem predsjedniku RH Ivi Josipoviću predstavkom u kojoj eksplicite navode da su „usporedbe hrvatskih branitelja s partizanima za njih uvredljive“. Neprijeporna je činjenica da je 22. 06. 1941., na dan nacističkog napada na SSSR, osnovan prvi partizanski odred u Hrvatskoj, Sisački partizanski odred i da je tim činom počela antifašistička narodno-oslobodilačka borba u Hrvatskoj, borba protiv okupatora i njihovih slugu. Dakle u jeku izgradnje Hitlerove "Evropske tvrđave", kao prve faze u uspostavi "Novog svjetskog poretka", na dan kad se pod kodnim imenom "Plan Barbadosa" pokreće najmoćniji ratni stroj ikad u napadu na SSSR, šačica domoljuba-komunista u šumi Brezovica kod Siska, osniva prvi partizanski odred na tlu okupirane Kraljevine Jugoslavije. Tko je toga dana mogao i slutiti da je upravo tu začet općenarodni ustanak protiv okupatora i njegovih domaćih pomagača, koji će pod vodstvom Tita prerasti u najveći antifašistički pokret u porobljenoj Evropi. Taj pokret kroz oružanu borbu doveden je do pobjedonosnog kraja, a u povijesti hrvatskog naroda ostat će zapisan zlatnim slovima jer je Hrvatsku svrstao na stranu sila pobjednica nad fašizmom i osigurao opstojnost hrvatskom narodu i državi. U oružanoj borbi fašizam je poražen, a antifašizam prihvaćen kao civilizacijsko dostignuće, na zasadama kojeg se zasniva sav slobodni svijet. E sad jela' samo radi taštine KPJ/SKJ ili i radi toga što nije bilo nekakve spomena vrijedne ustaničke aktivnosti Odreda, taj dan nikad nije prihvaćen kao dan na koji je započeo ustanak u Hrvatskoj, jer je partija htjela imati monopol na organizaciju i započinjanje NOB-e, a ona je odluku o podizanju ustanka donijela 04. 07. 1941., pa nije mogla prihvatiti da ju je netko preduhitrio, pa bili to i istaknuti članovi KPJ i SKOJ-a. Značaj Sisačkog partizanskog odreda je velik već i radi toga, jer je to bio prvi partizanski odred ne samo na području okupirane Kraljevine Jugoslavije, već i prva antifašistička postrojba u ovom dijelu Evrope. To je činjenica na koju mi Hrvati trebamo biti izuzetno ponosni. Pa iako antifašizam u Hrvata ne baštine isključivo i samo komunisti, oni su na čelu s Titom bili organizatori ustanka i najistaknutiji i najenergičniji borci protiv fašizma, prvenstveno radi svojeg revolucionarnog zanosa i discipline. Već i zbog toga većina Hrvata je prema reprezentativnoj anketi tjednika Nacional (siječanj 2004.) za najvećeg Hrvata u povijesti izabrala Josipa Broza Tita Trebamo biti ponosni i na činjenicu da je u Hrvatskoj, u okvirima narodno-oslobodilačkog pokreta naroda bivše Jugoslavije, izrastao snažan pokret otpora njemačkim i talijanskim okupatorima i njihovim saveznicima ustašama, četnicima i drugim fašistima. Od devet korpusa NOVJ Hrvatska je dala pet. Bez obzira na to što se Ustav RH poziva na antifašizam i činjenicu da je prvi predsjednik demokratske Hrvatske Franjo Tuđman bio sudionik antifašističke borbe, hrvatski antifašizam je za HDZ-ove vladavine, ponajviše zaslugom samog 'antifašista' Tuđmana, sustavno potiskivan i omalovažavan. Preko tri tisuće spomenika NOB-i na području RH je posve uništeno ili devastirano, a da za to nitko nije odgovarao, a antifašizam je na koncu postao sinonim za komunizam, a komunizam je totalitarizam, pa … Mnogi političari, nastojeći legitimirati svoju politiku kao antifašističku, zaboravljaju da antifašizam ne podrazumijeva samo oružani otpor Nijemcima i silama Osovine, već da on ima i jednu dublju, unutarnju komponentu koja se ogleda u kritici nacional-šovinizma i etno nacionalizma, dakle pravi antifašizam u sebi sjedinjuje borbu protiv okupatora i fašističkih ideologija, ali i borbu protiv uskogrudnog šovinizma. Zato je antifašizam prihvaćen kao civilizacijsko dostignuće, dostignuće na kojem se zasniva moderna demokracija, a u globaliziranom svijetu antifašizmom se protivimo korporativnom kapitalizmu. Danas su građanski politički koncept i građanski pokreti vodeće političke snage u borbi za političku, vjersku i nacionalnu toleranciju, suprotstavljenu neofašizmu, s jasnim stremljenjima prema izgradnji multinacionalnog, multikulturalnog i bogatog društva. 'Iskustvo antifašističke borbe i socijalističke revolucije, najpouzdanija je povijesna osnova za suvremeni antifašizam i promišljanje o strateškom usmjerenju ovdašnjeg društva', tvrdi slovenski profesor sociologije Rastko Močnik. Znači antifašizam nije samo oružana borba protiv fašizma već se radi o svjetonazornom principu koji jamči slobodno društvo i slobodnog pojedinca u tom društvu. S antifašističkom idejom u mislima kod spomenika Prvom partizanskom odredu u šumi Brezovica, na dan osnivanja odreda, 22. 06., obilježava se svake godine Dan antifašističke borbe. To je dan kad se s pijetetom prisjećamo svih onih stotina tisuća ljudi koji su svoje živote položili u borbi protiv fašizma, najvećeg zla koje se nadvilo nad čovječanstvo. Oružanom borbom antifašisti su slomili i pobijedili fašističke sile mraka, ali time nije u potpunosti ubijena fašistička ideja, koja se na raznim mjestima s vremena na vrijeme i u raznim pojavnim oblicima ponovo rodi. Zato je njegovanje antifašističkog svjetonazornog principa univerzalne slobode najveća brana svakom pokušaju fašističkog revivala. I dok se u šumi Brezovica, a i na drugim mjestima u Hrvatskoj, obilježava Dan antifašističke borbe, hrvatski fašisti i klerofašisti "komemoriraju", ustvari slave Ustaški pokret i ustašku "državu" kod jame Jazovka. Tko se i zašto tamo sastaje i baš na dan obilježavanja antifašističke borbe, dovoljno govori retorika iz govora i "propovijedi", kao i ikonografija. To su isti oni koji se pozivaju na "krv i tlo", koji pozivaju na mržnju prema drugima i drugačijima, pa su samim time i protiv slobodnog društva i slobodnog pojedinca u njemu. Dakle pisati o obilježavanju Dana antifašističke borbe, znači svake godine pisti isto, jer je svake godine jednako i svake godine isto; 22.06 službeno se obilježava Dan antifašističke borbe kod spomen-obilježja u šumi Brezovica, a istodobno fašisti i klero-fašisti uz isticanje ustaških obilježja, lažući i mažući proglašavaju antifašizam zločinom, „slave“ kod jame Jazovka. I onda te, koji iz dna duše mrze antifašističke borce, prokazujući ih kao one koji su se borili protiv Hrvatske, i koji ističu ustaše kao borce za Hrvatsku, samo budale mogu imenovati antifašistima i stavljati ih uz bok antifašističkim borcima. Još poraznije je „naš ponos“ spominjati prilikom obilježavanja godišnjica proboja zatočenika iz logora Jasenovac ... za što su ti pak tamo zaslužni? Jer za boga miloga što su nego rasni „antifašisti“ bili oni koji su nasrnuli na Jugoslaviju, kako to lijepo govori i piše Josip Boljkovac, nazivajući DR pravim imenom. I zaista bio je to ustaški ustanak protiv Jugoslavije u smislu realizacije ustaškog programatskog načela „rušenje Jugoslavije svim sredstvima“. Prisjetimo s samo svih tih dičnih „antifašista“ koji su krenuli „braniti domovinu“, od Branimira Glavaša, Mate Šabića, Tomislava Merčepa, Blage Zadre, obojice „Jastreba, Đure Dečaka, Vladimira Katića, Đure Brodarca, Vladimira Milankovića, Mirka Norca, Tihomira Oreškovića, pa onih tako pitomih i antifašizmom prožetih, okupljenih oko Nikole Štedula, pa onda svih „hrvatskih generala“, a posebno onih 24 iz Širokog Brijega ... pa svih onih okupljenih u razno-razne udruge, pod crnim barjacima od kojih samo rijetki nemaju na sebi stilizirano slovo „U“ ... E ti „antifašisti“ su svojim „briljantnim pobjedama“ nad „agresorom“ uspjeli izboriti Plan Z-4 i dovesti u pitanje teritorijalnu cjelovitost Hrvatske za koju su se u 2. Svjetskom ratu izborili antifašistički borci. Tko iz redova tih „antifašista“, „našeg ponosa“ je i kad došao na obilježavanje Dana antifašističke borbe, gdje je itko ikad vidio nekoga od njih tamo gdje se antifašizam makar samo spominje? Oni „slave“ na Blajburškom polju i kod Jazovke, pa i Dan pobjede ne slave u Kninu nego u Čavoglavama ... iz redova tih „antifašista“ regrutirani su oni koji su oskvrnuli, porušili i uništili tisuće obilježja antifašističkoj borbi. Za razliku od predstavnika aktualne vlasti, bivši predsjednik RH Stjepan Mesić je uvijek stvari nazvao pravim imenom, uvijek upozoravajući na buđenje i bujanje neofašizma u Hrvatskoj, ne zaboravljajući spomenuti i ulogu KC u tom procesu, kojega hrvatske vlasti promatraju ne djelujući, a trebale bi i morale bi. Iz SABAF-a ističu koliko je veliki problem s udžbenicima povijesti iz kojih mladi ljudi sasvim sigurno ne mogu naučiti istinu ni o 2. Svjetskom ratu ni o antifašističkoj borbi. To, međutim, ne pada na plodno tlo, jer se predstavnici aktualnih hrvatskih vlasti ponašaju kao da to nije njihov problem ili kao da ih to uopće ne zanima. Zato bi bilo najbolje da se istinski antifašisti i još uvijek živi antifašistički borci uopće ne pojavljuju na „svečanim obilježavanjima Dana antifašističke borbe“ u organizaciji hrvatskih vlasti, već da sami pa makar i dan prije ili dan poslije svečano obilježe taj Dan, svjedočeći istinu o njemu, ali i o antifašističkoj borbi naroda Jugoslavije, borbi u kojoj su antifašistički borci, Hrvati, dali najveći doprinos.

- 08:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.06.2018., utorak

„Bijela kuga“ očito nije problem koji zanima hrvatski politički establishment (objavljeno 22. 02. 2016.) I dok kao narod ubrzano nestajemo s lica zemlje, svake godine nas je petnaestak tisuća manje, naš politički establishment, kako pozicija, tako i opozicija, ponaša se kao da taj problem ne postoji, kao da se radi o nekakvoj virozi koja će sama proći i bez medicinske terapije. Osobno ne znam da u hrvatskom društvu trenutno postoji veći i teže rješiv problem od demografske obnove društva, saldo umrlih i novorođenih pokazuje da nas je svake godine petnaestak tisuća manje. Dok bi u normalnom društvu sva zvona već odavno zvonila na uzbunu i sve sirene za znak opasnosti bile uključene na maksimumu, hrvatski politički establishment ostaje gluh, slijep i nijem, čineći tako ionako težak problem nerješivim. Zanimljivo je da ni oni, koji gorke suze liju nad „gorkom i teškom sudbinom hrvatskog naroda i nedaćama kroz koje je prolazio kroz povijest“, od „posade“ Instituta „Ivo Pilar“, preko Crkve u Hrvata, do razno-raznih „u ime obitelji“ i drkadžija ne-masturbatora također ne pokazuju bogznakakvu revnost na tom planu. Svi oni problem, ako ga i spominju, spominju tek lapidarno. A stvarno stanje je takvo da zahtjeva hitne i učinkovite mjere, jer nam vrijeme izmiče, za početak rješavanja problema vrijeme nije „pet do dvanaest“ već „pet poslije dvanaest“. Uništavanjem materijalne osnovice društva, uništiše nam „domoljubi“ i samu nadu u budućnost, a time i sposobnost za reprodukciju, sve se boreći za bolju prošlost i osobne probitke uz parolu „Sve za Hrvatsku, a jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što“. Licemjer nad licemjerima, etalon Tuđmanove nakaradne kadrovske politike, okupivši oko sebe sav talog hrvatskog društva, obećava u predizbornoj kampanji izdvajanje iz proračuna 1.000 EUR za svako novorođeno dijete u cilju poticanja nataliteta, a po preuzimanju vlasti mrtvo hladno kaže da ni to ne može jer nema novca. Za čitav državni vrh, sva tijela i organe vlasti, sve je preče od biološkog opstanka vlastitog naroda u ljubav prema kojem se svi kunu, preči su tuđi interesi poput kojekakvih „uspravnica“, poziva na zajedništvo na osnovama tzv. NDH, priprema procesa lustracije, naravno ne za njih i sve one koje bi prve trebalo lustrirati. Ali kad već poziciju nije briga, zašto opozicija bar ne inicira saborsku raspravu na temu „bijele kuge“, koja bi trebala rezultirati zaključkom kojim se nalaže izvršnoj vlasti da poduzme sve raspoložive mjere kojima bi se potaknula demografska obnova. U pronatalitetne mjere sasvim sigurno ne spadaju zabrana upotrebe kontracepcijskih sredstava i zabrana pobačaja. Ako ne znaju što napraviti, neka jednostavno, bar što se toga tiče vrate kotač povijesti, pa zaštite trudnoću i materinstvo onako kako je to bilo u „nenarodnom režimu“, jer su u postupku posvemašnjeg "kresanja" radničkih prava u Tuđmanistanu i ta prava teško stradala, a da prije toga zakonom zapriječe svako uvjetovanje poslodavaca zaposlenim ženama da se obavežu da neće zatrudnjeti. Jedina kazna za takvo neljudsko ponašanje trebala bi biti prestanak biznisa na vrijeme od najmanje dvije godine, a u slučaju recidiva i trajno, naravno sve to bez ikakve mogućnosti da poduzeće nastavi rad u nečijem drugom vlasništvu (možda u državnom). No danas mislim da razina zaštite trudnoće i materinstva od prije 25 godina više neće biti dovoljna, mislim da bi i smještaj djece u jaslice i vrtiće trebao biti besplatan, odnosno na trošak državnog proračuna. Osim toga mlade parove trebalo bi stambeno zbrinuti, pa makar kao povlaštene najmoprimce u stanovima u državnom vlasništvu. Znam ja, odmah će se javiti „domoljubi“ s pričom kako za to u inače već prezaduženoj državi novca jednostavno nema, odnosno kad sam tako pametan neka kažem gdje naći potrebna sredstva. Pa evo, prvo, nemilosrdno s „državne sise“ skinuti sve one lažne umirovljenike i invalide, te korisnike socijalne pomoći onima koji takvu pomoć primaju bez ikakve osnove. Drugo, prestati financirati kojekakve silno „potrebne i produktivne“ “institute za izučavanje historije radničkog pokreta“ poput Instituta „Ivo Pilar“, čiji bi znanstvenici radi rezultata svojeg „znanstvenog“ rada, koji se gotovo sav može podvesti pod promociju fašizma i negaciju holokausta, u jednoj Njemačkoj vjerojatno bili više u zatvoru nego na slobodi. Trebalo bi razmisliti i što učiniti s „tvornicom“ profesionalnih Hrvata, „Hrvatskim studijima“ i sličnim „obrazovnim“ institucijama. Itd. I t. sl. Treće, branitelje, koji su naprosto pretvoreni u parazitski društveni sloj, treba prestati divinizirati, preimenovati ih u bivše borce, a njihova prava svesti na razinu prava koja su priznata borcima NOR-a. Naravno ukinuti Ministarstvo branitelja. Četvrto, raskinuti, a ne revidirati, ugovore s Vatikanom, radi kojih državni proračun „pati“ za gotovo 2 milijarde kuna godišnje, a za potrebe financiranja vjerskih zajednica uvesti „crkveni porez“, ako je to dobro za Njemačku i Italiju, ne znam zašto ne bi bilo dobro i za Hrvatsku. Po mojem sudu samo jedna trećina ovako „oslobođenih“ sredstava, koja ne treba promatrati kao trošak već kao neophodno ulaganje u budućnost, bila bi više nego dovoljna za podmirenje svih troškova demografske obnove. Problem je jedino u tome kako doći do političke volje da se pobrojeno provede, pogotovo kad je u pitanju Crkva u Hrvata i na području gdje novac najviše curi, a to su izdaci s naslova braniteljskih prava, u uvjetima kad su oni potpuno bez osnove i nekritički proglašeni „hrvatskim ponosom“ i „hrvatskom svetinjom“, kao da su oni budućnost hrvatskog naroda i države.

- 14:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Zašto Trg maršala Tita treba ostati? (objavljeno 16. 10. 2011.) Uvod Uvijek kad se u kolo uhvate hrvatski fašisti, klerofašisti i poklonici zova krvi i tla, riječju hrvatski nacional-šovinisti, možemo biti sigurni da će se iz tog kola roditi nešto za Hrvatsku vrlo “korisno”. Jučer je to bilo “stvaranje države”, “jedinstvo državne vlasti”, preuređenje Jasenovca, uvođenje “korienskog” pravopisa i sl., pa sve do današnje “građanske inicijative” za promjenu imena Trga maršala Tita u Zagrebu u Trg bilo čega. Zanimljivo je da se pritom uvijek poziva na neka “zvučna imena” koja kao podupiru te inicijative, potpisuju peticije ili su i sami njihovi nositelji, tvrdeći pritom da se radi o opredjeljenju većine hrvatskih državljana. O da, ti isti svojim potpisima pružali su potporu Marku Perkoviću Thompsonu kojemu su “gažena ljudska prava” tako što mu se nije dopuštalo da raspiruje čovjekoljublje u pulskoj Areni. Ne nemam ja namjeru sumnjati u stručnost jednog H. Kačića, D. Rudolfa, J. Pečarića kad je u pitanju struka kojom se bave, ali ne samo da imam namjeru nego i sumnjam npr. u stručnost jednog I. Banca ili J. Jurčevića zato jer ne prihvaćaju činjenice značajne za područje kojim se bave ili su se bavili. I jedni i drugi, međutim, pokazuju “opasne namjere” kako jučer tako i danas, namjere svađalačke, namjere fašističke, namjere koje Hrvatskoj ne donose ništa dobrog. Samo primjera radi, po H. Kačiću i D. Rudolfu nikad ne bi došlo do normalizacije odnosa s R Slovenijom … a koliko je to u interesu RH procijenite sami. Što su, kamo vode, kome koriste zadnja čekićanja I. Banca i slanje peticije Skupštini Grada u okviru “građanske inicijative” za promjenu imena TMT-a u Zagrebu, o komunizmu, Jugoslaviji, “zločincu” Titu … pa još kad pored njega vidite neizbježnu “eminenciju” S. Leticu, dođe vam da odete na lice mjesta i “uvaženom profesoru sa Sveučilišta Yale” odvalite takvu zaušnicu da mu se drugo uho za zid prilijepi. Zašto nasilje i zašto zaušnica? Pa zato što Banac i bancoliki izgleda drugi jezik ne razumiju, pa se onda u komunikaciji s njima treba poslužiti univerzalnim jezikom, jezikom koji svatko razumije. Bančeva laprdanja, naravno i ne samo njegova, su naprosto vrijeđanja istine, zanemarivanja činjenica, pa i toga da se u reprezentativnoj anketi koju je među 8.000 hrvatskih državljana, različite dobi i uvjerenja, 2003. proveo tjednik “Nacional”, gotovo 75 % ispitanika izjasnilo o Titu kao najznačajnijem Hrvatu i najvećem državniku iz redova hrvatskog naroda. Ne prihvaća “eminencija” ni činjenicu da je prema brojnim anketama, provedenim u čitavom svijetu na prijelazu stoljeća, Tito svrstan među stotinu onih značajnih ljudi koji su u pozitivnom smislu obilježili 20. stoljeće. Sumnjam ja da to Banac ne zna, samo Banac u svojim nasrtajima na antifašizam želi oblatiti i rušiti Tita kao simbol antifašizma na ovim prostorima. A kad se jednom sruši Tita, onda je srušen i antifašizam kao civilizacijski doseg i svjetonazorni princip slobodnog pojedinca u slobodnom društvu. Vrata fašizmu bit će širom otvorena. Može se netko zapitati otkud meni pravo proglašavati Banca protivnikom antifašizma, a ja upućujem svakog na činjenicu da su svojedobni “Koncert za istinu”, održan u Splitu 13. 06. 2010., radi fašističkih ispada i ikonografije osudili svi koji antifašistički dišu ili su to neki, poput J. Kosor, jednostavno morali učiniti “zato jer to EU od nas traži”. Osudili su to svi osim “najvećih boraca” za ljudska prava, onih iz HHO-a, jer očito za njih fašizam, osim što je najveća opasnost i ne predstavlja nikakvu opasnost po ljudska prava. Zašto je tome tako upitali su novinari I. Banca, a čovjek im odgovara tako što iznosi svoju teoriju “tolerancije netolerantnih” i to u vrijeme kad u civiliziranom svijetu vrijedi princip nulte tolerancije prema fašizmu, svijetu u kojem se promoviranje fašizma opravdano ne smatra demokratskim pravom na drugačije mišljenje. Čime je Tito zadužio Hrvatsku, a čime cijeli svijet? Vrednujući Tita sustavom pluseva i minusa, ispod podvučene crte ostaje zaključak da je Tito nesporno: 1. bio na čelu najvećeg antifašističkog pokreta, koji je doveo do pobjedonosnog kraja, a time i Hrvatsku preveo na stranu sila pobjednica nad fašizmom i osigurao joj pravo na postojanje. 2. vodio je Jugoslaviju putem razvoja, postupno je demokratizirajući, dovevši je do toga da je u vrijeme njegove smrti bila najsigurnija i najotvorenija država u svijetu 3. osnivač i neprijeporni lider Pokreta nesvrstanih, organizacije silno zaslužne za politiku detanta u blokovski suprotstavljenom svijetu, kao i oslobođenje brojnih zemalja ispod kolonijalnog jarma 4. otac doktrine "Aktivne i miroljubive koegzistencije" pod motom da je bolje sto godina pregovarati o rješenju problema nego jedan jedini dan ratovati. Malo vam se čini? Tito je u svijetu i kao autor daleko citiraniji nego svi potpisnici peticije za promjenu imena Trga zajedno. Ako bacimo pogled na "Britannicu", taj poznati “komunistički bilten”, vidjet ćemo što, kako i koliko tamo piše o Titu, a što kako i koliko, recimo o Tuđmanu. Porazno za Tuđmana. A jednako tako je i u drugim enciklopedijama i almanasima. Tito je stvarno bio igračina, poznat i priznat u čitavom svijetu, kako za života, tako i danas, 31godinu poslije smrti. Čovjek koji je zadužio svijet, kao pokretač najvećeg antifašističkog pokreta u porobljenoj Evropi, osnivač Pokreta nesvrstanih i autor doktrine Aktivne i miroljubive koegzistencije. Njegov značaj u svijetu daleko je nadilazio značaj države kojoj je bio na čelu, njega se nije samo konzultiralo o svim važnijim svjetskim pitanjima, njega se je i pitalo za mišljenje o načinu rješavanja pojedinih pitanja iz međunarodnih odnosa i rješavanja konflikata među državama i među narodima. Tako je Tito za čitav svijet osoba koja je u pozitivnom smislu obilježila 20. stoljeće, osim za protivnike antifašizma, za njih je zločinac. O da, “ljubitelji istine” spočitavaju Titu mnoge stvari, najčešće vadeći ih iz konteksta vremena, dajući im zluradim i nakaradnim tumačenjima potpuno krivi smisao, sve u funkciji prikazivanja Tita kao zločinca, jer se npr. “jugoslavenska partizanska vojska” pod Titovim vodstvom tobože borila za Jugoslaviju, a protiv hrvatske države. Samo, nije li možda ta "partizanska komunistička vojska" bila i vojska hrvatskog naroda? Samo, nije li se možda ta vojska borila protiv okupatora? Samo, nije li možda ta vojska udarila pečat antifašizma hrvatskom narodu i državi i uspostavom Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda u svibnju 1944. osigurala i hrvatskom narodu i državi pravo na opstojnost? Bez te vojske bila bi poslije rata, temeljem odluka Teheranske konferencije "velike trojice", restituirana Kraljevina Jugoslavija kao unitarna država, a "Kraljevska vojska u otadžbini" pod zapovjedništvom Draže Mihailovića bila bi legalna OS te države. Spočitava se Titu i kažnjavanje zločinaca krajem i neposredno po završetku 2. Svjetskog rata, u svibnju 1945., posebno ono koje se događalo izvan pravnog sustava, a poznato je pod zbirnim nazivom “Bleiburg”, gubeći pritom iz vida da je taj svibanj 1945. vrijeme u kojem se kolaboracionistima i kvislinzima diljem Evrope presuđivalo po "kratkom postupku". Tako je primjerice u Francuskoj desnica (sic!) tvrdila da su pripadnici Pokreta otpora, jednako oni pod komunističkim kao i oni pod građanskim nadzorom, krajem rata, bez suda i suđenja, likvidirali 105.000 kolaboracionista, sam General de Gaulle priznaje brojku od 10.842, dakle deset puta manju, komentirajući je: "Ta je brojka bolna, ali je ograničena s obzirom na to koliko su groznih zločina počinili (fašisti) i kakve su njihove posljedice". (Herbert Lotman: L' epuration). U tom izboru velika većina Francuza prihvatila je de Gaullea i napetosti u francuskom društvu su bile bitno smanjene. Možda je i Tito trebao postupiti na isti način kao i de Gaulle!? Spočitava mu se i otok Goli kao mjesto internacije onih koji su se izjasnili za Rezoluciju IB-a, dakle počinili klasično djelo veleizdaje, koje je u to vrijeme u svim državama svijeta, pa i onim najciviliziranijim, bilo zaprijećeno smrtnom kaznom. Znači li to da je svim tim tisućama IB-ovaca trebalo suditi, osuditi ih na smrt, a ne ih poslati na „preodgoj“ i time ih ostaviti na životu. Spočitava mu se progon „političkih protivnika“, gubeći iz vida da se najčešće radilo ili o klasičnom terorizmu ili pokušaju rušenja ustavno-pravnog poretka. Pa to se kažnjavalo i kažnjava u svim državama svijeta. Ne znam da je u Jugoslaviji postojao progon koji bi se mogao usporediti s McCarthyjevim istragama u SAD, pri čemu je oko 8 milijuna Amerikanaca ostalo bez posla. Banac i druge “eminencije” gube iz vida da se u Kumrovcu na dan 25. svibnja svake godine, na proslavi Titovog rođendana, ne sastaju više samo oni koji su bili Titovi suborci u NOR-u, samo oni koji se prisjećaju svoje mladosti, samo oni koje se može prozvati jugonostalgičarima, već svake godine u sve većem broju dolaze oni koji su rođeni poslije njegove smrti, pa i oni koji se Jugoslavije gotovo i ne sjećaju. Iz pozitivne atmosfere kumrovečkih okupljanja, može se jedino zaključiti da će ta okupljanja svake godine biti sve brojnija, pa i da će se održavati i onda kad više na životu ne bude nijednog Titovog suborca iz NOR-a. Slavu najvećeg hrvatskog sina, koji je to postao svojim djelima, ne mogu potamniti razno-razni banci i slične “eminencije”, ma koliko se trudili. Rekli su o Titu Brojni Titovi suvremenici, kolege državnici, prijatelji i neprijatelji imali su potrebu u raznim prilikama I raznim povodima iznijeti svoje mišljenje o njemu. Evo nekoliko tih mišljenja: "...Jugoslavija je preuzela duhovno-političko vodstvo u Evropi. Za mene je izvan svake sumnje da to što se sad tamo događa ima evropski značaj i da će Tito biti vrlo, vrlo značajan čovjek u Evropi..." Kongresni zapisnik SAD, stenografske bilješke debate 78. kongresa Drugog zasjedanja, 14. ožujka, 1944. "...Maršal Tito se pokazao ne samo kao veliki vojskovođa već isto tako i kao izvanredan državnik, koji je dao golem doprinos ujedinjavanju jugoslavenskih naroda..." Winston CHURCHILL, Napulj, kolovoz, 1944. "...Volio bih vam navesti još jedan primjer upornosti maršala Tita. Taj zaista zaslužuje titulu maršala. On je naš neprijatelj, ali ja bih volio da imamo jedan tucet Tita u Njemačkoj, ljudi koji bi bili vođe i koji bi imali takvu odlučnost i tako čvrste nerve... Taj čovjek ne raspolaže ničim, apsolutno ničim. Uvijek je bio opkoljen, ali taj je čovjek uvijek našao načina da se probije. Nikad nije kapitulirao..." Heinrich HIMMLER, Šef Gestapoa, Berlin, rujan, 1944. "...Titova odluka da se Jugoslavija bori protiv nacista jest prekretnica u historiji Drugoga svjetskog rata..." Franklin D. ROOSEVELT, predsjednik SAD, 1944. "... Tito je najmarkantnija ličnost današnjice. Odlikuje se otporom prema agresiji i ratu i nametanju stranih dominacija u miru. To će zauvijek ostati u povijesti primjer inspirirane hrabrosti i nezavisnosti..." Trygve LIE, generalni sekretar Ujedinjenih naroda, 1949. "...On je vodio svoj narod u pobjedonosnom otporu protiv najvećeg militarističkog kompleksa svih vremena. On se prkosno suprotstavio najmoćnijoj autokratskoj državi svih vremena. On je natjerao na uzmicanje dvije najmoćnije demokracije dvadesetog stoljeća. Eto, to će vjerojatno biti napisano u objektivnim povijesnim udžbenicima budućih generacija studenata..." "Germinal" Bruxelles, prosinac, 1953. "...Tito je, danas nema sumnje, državnik svijeta koji svojim snagama, umom i srcem, bez rezerve i sasvim iskreno, brani prava svih naroda da sami biraju svoj "vlastiti put" - oblik državnog upravljanja, društveno uređenje i nezavisnost u vanjskoj politici. I upravo zbog toga, možemo bez straha na prigovor o našoj pristrasnosti, tvrditi da je on podjednako borac za nezavisnost svih zemalja svijeta, a ne samo Jugoslavije. Sjetite se Titove borbe 1941, 1948, 1950, 1968... Branio je pravo na slobodu drugih dovodeći i sebe i Jugoslaviju, ponekad, u težak položaj..." Martin Luther KING, vođa, američkih Crnaca, New York, 1968. "...Želim podići ovu čašu za zdravlje čovjeka koji je razaranje i rat pretvorio u stvaranje i mir, u zdravlje predsjednika Tita..." Neil ARMSTRONG, američki astronaut, lipanj, 1969. "...Tito je jedan od najotpornijih, najsposobnijih i najsmjelijih takmičara u trci historije. Neki od takmičara su napustill trku... sletjeli s piste... odustali zbog kvara. Izgleda da će jedino Tito, koji je krenuo bez posebnih prednosti, trku privesti kraju. Može se tvrditi da je u trci historije Tito ostavio za sobom mnoge takmičare i da ga, valjda, nitko nije pretekao..." Alberto MORAVIA, književnik, Rim, 1972. "... Ja predsjednika Tita vidim kao jednu od najmarkantnijih političkih ličnosti našeg vremena. Njegova politika je oduvijek stajala u službi mira. Ja cijenim Titovu smjelost i njegovu državničku mudrost..." Willy BRANDT, kancelar SR Njemačke, 1973. "... Borca, predsjednika Josipa Broza Tita karakterizira mudrost, oštroumnost i prijateljski odnos prema ljudima. Predsjednik Tito je u srcima svih koji se bore za pravdu i slobodu, zbog svojih herojskih dostignuća..." Jaser ARAFAT, vođa Palestinskog oslobodilačkog pokreta, Bejrut, svibanj, 1977. "... Josip Broz Tito je veliko ime među praočevima ljudske civilizacije i među graditeljima budućnosti čovječanstva. Studirao je život na sveučilištu borbe svog naroda, a habitirao pobjedom nad nasiljem i hegemonijom moćnih sila. I danas Titova ideja, bez obzira na broj njegovih sljedbenika, koji usput rečeno nije mali, ugrađena je u moralni kodeks čovječanstva i u etičke ideale humanizma, slobode i demokracije..." Maurice SABADIER, publicist, Marseilles, svibanj, 1977 "... Predsjednik Tito je lider koji je dočekao mnoge... On je čovjek neugasive snage, neugasive mladosti, neugasive borbenosti i neugasive hrabrosti. On je čovjek koji posjeduje veliku snagu rukovođenja. Predsjednik Tito je čovjek koji vjeruje u razoružanje. I činjenica je da je on otac predstojeće konferencije Ujedinjenih nacija o razoružanju..." Jimmy CARTER, predsjednik SAD, Washington, 1978. "... Pobjeda predsjednika Tita je bila postignuta a da nijedan princip nije žrtvovan..." "Times", London, 1978. "Tita se može voljeti ili ne voljeti, slagati se s njime ili ne slagati, ali priznati se mora da je bio čovjek koji je u pozitivnom smislu obilježio 20. stoljeće." A to znači i da Trg maršala Tita treba ostati! Zaključit ću s onom Bilandžićevom s kojom je pred desetak godina poantirao svoje izlaganje o Titu u Evropskom domu: "Vrijeme prolazi, a Tito se vraća sve veći i veći!"

- 12:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Bili smo slijepi kod zdravih očiju (objavljeno 09. 02. 2013.) (I dalje smo takvi!) Da, bili smo slijepi Kod očiju zdravih, Izabrasmo krive Mjesto onih pravih. Krenule su priče, Stravične od reda Beograd nas tlači, Disati nam ne da. Uz pritiske razne, Dok Hrvatska radi, Devize nam pljačka I Srbiju gradi. ”Odlijepit” se treba, Od silnih dušmana I protjerat Srbe Sqa plavog Jadrana. Ta Srbi su krivi Što nam loše ide, Puna ih je milicija, A i vojska pride. Književnik je znani Sa Srbima znao, “Krstio” ih kamom, U logore slao. leševima srpskim Punio je jame, Mnogi "leđno" zaplivali U vodama Save. Nismo ni mi gori Od dičnoga Mile Znamo i mi; sa Srbima Nema cile-mile. Vrbe ćemo “kitit'” Srpskim leševima, Punit s njima Drinu, Što bi drugo s njima!? Radit ćemo svašta, Samo kad se spuste Iz pjesama znanih One “magle guste”. Krenule su “trojke” U pohode noćne, Mnogi Srbi osjetiše Koliko su moćne. Naivni smo bili, K'o “Ivica mali”, Niti smo što vidjeli, Niti smo što znali. Pa vidjeli nismo Susjed ne postoji, Mjesto kuće njegove Ruševina stoji. Pojma nismo imali O tom što se zbilo, Snajpere smo gonili, Kojih nije bilo. Propast nismo vidjeli Mnogih poduzeća, Dok je vojska otpuštenih Bivala sve veća. I dok su nas gonili Ratom tražit sreću, Zapadali mi smo U bijedu sve veću. Umro nam je guru, Ništa se ne mijenja, Sebi slične izrodio Za sva pokoljenja. Stalne tek će biti Iste vlasti mijene, Dok i zadnji Hrvat Ne ode sa scene.

- 12:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.06.2018., srijeda

Franjo Tuđman je planirao pljačku Hrvatske „Ono što je danas državno, društveno, bit će sutra vaše, to je naš konačni cilj“ - izrekao je 1987., kako navodi Josip Manolić u svojoj knjizi „Špijuni i domovina“ (str. 239), dr. Franjo Tuđman u restoranu „Croatia“ u Mississaugi tamo okupljenoj ustašiji, prilikom jednog od svojih hodočašća u Kanadu. Na taj način je valjda „hrvatski George Washington“ naumio ustašama platiti njihovu političku podršku i novčanu potporu prilikom njegovog uspona na vlast u Hrvatskoj. Rečenica je prestrašna, zato što najavljuje pljačku, a njena realizacija bila je još strašnija, jer je pljačka bila temeljita. Franjo Tuđman se ponaša kao da mu je shizofreni ćaća namro sve ono što su hrvatski narod i svi građani Hrvatske stvorili u 45 godina, pa može raditi s time što ga je volja, pa i poklanjati to onima koji su se svih tih godina, u zemlji i iz inozemstva, iz petnih žila trudili, lažima, sabotažama i terorizmom, opstruirati narodno pregalaštvo. Uz bok navedenoj Tuđmanovoj izjavi iz Mississauge stoji i ova njegova jednako strašna: "Nastavit ću tamo gdje su ustaše stali 1945., istjerat ću Srbe iz Hrvatske!" kako je to u svojim intervjuima "Novom listu" i "Blicu" svjedočio Edo Murtić (izjave hrvatskih političara, iz knjige Snježane Fridrih) Branimir Bunjac saborski zastupnik iz kvote Živog zida u jednoj svojoj raspravi poentirao je ovako : „Korupcija je premrežila svaku poru društva, a za sve su krivi Tuđman i HDZ. Franjo Tuđman, HDZ i njihovo pleme napravili su u Hrvatskoj povijesni zločin – veći od Huna, Avara i svih drugih osvajača.“ Protiveći se Miloševiću i velikosrpskom nacionalizmu, proslavljeni partizanski komandant, narodni heroj, ministar vanjskih poslova bivše države … tada umirovljenik, obraća se te 1992. svojim Srbima sljedećim riječima: „ Bašibozluk, bagra i brabonjci ustali da obnove Dušanovo carstvo. Srbi su samo protiv onoga ko bi hteo da ih makar malo opameti, a oduševljeno kliču svakome ko ih još više zaglupljuje, unazađuje i unesrećuje. Žalosno je što su Srbi u civilizacijskom i kulturnom pogledu ostali na nivou na kome su bili pre sto godina. Oni nisu u sukobu sa svetom, već sa samima sobom, vraćajući se na šajkaču i opanak iz kojih su jedva izašli. Bio sam i ostao Srbin, ali nisam bolesna zadribanda i Srbenda. Takvi su izdali i osramotili srpski narod i narugali se njegovoj slavnoj istoriji.“ Ako bih parafrazirao Koču Popovića, onda bih napisao sljedeće i ne bih pogriješio: „Okrutni pljačkaši, bagra i brabonjci ustali su kako bi obnovili Hrvatsko kraljevstvo. Hrvati su samo protiv onog tko bi ih htio makar malo opametiti, a oduševljeno kliču svakom tko ih još više zaglupljuje, unazađuje i unesrećuje. Žalosno je što su Hrvati u civilizacijskom i kulturnom smislu ostali na razini na kojoj su bili prije stotinu godina. Oni nisu u sukobu sa svijetom, već sa samima sobom, vraćajući se na „šahovnicu“, tkanicu i pleter, od kojih jedva da su se odmaknuli. Bio sam i ostao Hrvat, ali nisam zadrigli uskogrudni šovinist i 'Rvatina. Takvi su izdali i osramotili hrvatski narod i narugali se njegovoj slavnoj povijesti.“ Oni koji su 1941. puni revolucionarnog zanosa pokrenuli NOB-u i doveli je do pobjedonosnog završetka, znali su kako taj revolucionarni zanos poslije rata pretvoriti u stvaralački zanos, koji je u narodu vladao više od dvadeset godina, omogućivši tako Hrvatskoj da u razvojnom smislu u samo 25 godina prijeđe put od zaostale poljoprivredne zemlje s 90 % poljoprivrednog stanovništva, s 50 % nepismenih, u kojoj se još oralo drvenim plugovima, a i harale zarazne bolesti, uključujući i malariju, do srednje razvijene evropske države. Za prijeći takav razvojni put jednoj je Švedskoj trebalo 140 godina. Spomenuta Tuđmanova rečenica izrečena u Mississaugi prevedena s ustaškog za „domoljubne“ potrebe glasila je: „Sve za Hrvatsku, a jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što!“ Inače u obje svoje knjige Josip Manolić naglašava svoju bezuvjetnu opredijeljenost za hrvatsku nacionalnu samostalnost i pomirbu unutar hrvatskog nacionalnog korpusa, ali se i svojski trudi umanjiti svoju ulogu u dovođenju Tuđmana na čelo HDZ-a, a onda i na čelo države, a i u svim kasnijim „nestašlucima“ prozvanim „stvaranje države“, od privatizacijske pljačke, preko diskriminatornih postupaka pa i mjera državnog terora prema Srbima, do pokretanja rata u Hrvatskoj, da agresiju na BIH, koja je na kraju Hrvatsku dovela na prag sankcija, a Manolić je navodi kao glavni razlog svojeg razlaza s Tuđmanom i ne spominjem. Manolić, jednako kao i drugi veliki zagovornici Hrvatske kao samostalne države, dakle njenog izdvajanja iz Jugoslavije, se ne opterećuje činjenicom da je taj čin u gospodarskom smislu ravan samoubojstvu, zato jer je Jugoslavija bila sirovinska osnova hrvatskoj industriji i glavno tržište za njene proizvode. Sve da i nije bilo pretvorbeno-privatizacijskog kriminala, pa čak da i nije bilo rata, hrvatsko gospodarstvo bi teško stradalo poslije razdruživanja. Nadalje niti on niti drugi zagovornici procesa pomirbe ne definiraju tko je to u hrvatskom nacionalnom korpusu bio posvađen i koga je to trebalo miriti i radi te pomirbe gospodarski uništiti državu, a neprekidno naglašava kako ga je baš ta ideja pomirbe privukla Tuđmanu. Landrajući po svijetu, sa čime je počeo već polovicom šezdesetih, Tuđman tobože posjećuje hrvatsko iseljeništvo, a u stvari ustaške punktove i one iseljeničke organizacije koje su kontrolirali ustaše. One druge baš i nisu pokazivale zanimanje za Tuđmanove eskapade, tako su mu na njegov užas nastup pred članstvom najveće i najuglednije organizacije Hrvata u SAD „Hrvatske bratske zajednice“, uvjetovali prisustvom konzula SFRJ. Tuđmanova prenemaganja nisu pomogla, između njega i HBZ ljubav se nije rodila. Naprotiv! Posjetio je vrli antifašistički borac, kako se volio predstavljati izvan ustaških redova, Franjo Tuđman, autora ideje pomirbe sinova partizana i ustaša, Vjekoslava Maksa Luburića, generala Drinjanina, valjda da s njime razradi tehnologiju provedbe te ideje, koja je dovela do pomirbe ustaša u iseljeništvu, a onda i s onima u domovini, posebno najzadrtijim i najbrojnijim, onima „izbosne“, što je rezultiralo time da su uz pomoć sinova partizana ustaše vraćeni na vlast u Hrvatskoj. A Srbi izagnani. Nakon izjave Igora Mandića dane u intervjuu Novom listu od 08. 01. 2012. objavio sam sljedeće priloge pod naslovom: „Promašeni projekt treba zaključati i srušiti!“ 16. 12. 2012. Ured za gubljenje vremena, jer upravo to je Vlada Zorana Milanovića, uspio je ne trepnuvši okom nepovratno izgubiti čitavu godinu ne učinivši ništa od onoga što je trebalo učiniti, pa čak ni od onoga što su si sami zadali svojim „Planom 21“, pa su skladno uloženom trudu i rezultati i postignuća očekivani, Bonitetna agencija Standard&Poors srezala nam je kreditni rejting na razinu „smeća“. Što činiti? I može li se uopće nešto učiniti u državi oboljeloj od vrlo specifične i teške bolesti? Čini mi se da je najbolju dijagnozu te teške bolesti, zvane Hrvatska, dao Igor Mandić: „Ako je Hrvatska stvorena u nacionalističkoj euforiji 90-ih godina, onda moramo biti svjesni da su temelji truli i da se na njima uzaludno pokušava graditi, nadograđivati sve dok se netko ne sjeti da bi trebalo cijeli taj projekt zaključati i srušiti. Kao što je bio promašen projekt kvislinške Endehazije tako je promašen i projekt neoustaške tuđmanovske Hrvatske.“ Igor Mandić je i više nego u pravu, Jugoslaviju su srušili oni koji su je uvijek rušili, ali nisu uspijevali, jer nije bilo pomoći "božje providnosti i našeg saveznika", saveznik se bojao SSSR-a, a božja providnost sama nije mogla puno. Međutim, urušavanjem VU i rušenjem Berlinskog zida, „saveznik“ se naglo okuražio i odlučio Hrvatima drugi puta u povijesti "stvoriti državu". I uspio, stvorio je divot-državu po uzoru na onu prvu, omogućivši ustašama da uz pomoć „saveznika“ pobjedonosno okončaju 2. Svjetski rat na tlu Jugoslavije. Danke Deutschland! Poznato je da kotač povijesti nije moguće vratiti unazad, ali je moguće prestati sa tuđmanizmom kao samoubilačkom politikom i krenuti od uspostavljenog „novog stanja stvari“, a to je hrvatska država zasnovana na antifašističkim vrijednostima, kao subjekt međunarodno prava, odbacujući tuđmanizam i ustaštvo, kao neprijeporne uzročnike bolesti hrvatskog društva. A to znači detuđmanizirati i deustašizirati Hrvatsku, a Crkvu u Hrvata, impregniranu ustaštvom i klerofašizmom, udaljiti od svakog političkog djelovanja, ali i onog društvenog izvan njene dušobrižničke i karitativne funkcije. Može li se to? Mislim da može, ali mislim da to Milanović i njegova Vlada ne mogu, niti im u tome može pomoći politika „Zamporiona“ s Pantovčaka. A trebalo bi odmah u kola ideološke i društvene preobrazbe upregnuti prvenstveno javnu televiziju u cilju stvaranja takve društvene klime koja bi građane učinila prijemčivim za promjene na društveno-političkom planu. A trebalo bi odmah, svom silinom, krenuti u naplatu poreza, pa i zapljenom privatne imovine “poduzetnika“. U tom dijelu hitno novelirati zakone, ako je potrebno. A trebalo bi odmah, svom silinom, pa makar i po cijenu da se izgubi pola policije (radi korumpiranosti), krenuti u nemilosrdni obračun s organiziranim kriminalom, mislim da je postojeća zakonska regulativa dostatna i da čak ni novelacije važećih zakona nisu potrebne. U okviru ovih aktivnosti zahvatiti i djela pretvorbeno-privatizacijskog kriminala. A trebalo bi odmah, svom silinom, krenuti u reviziju svih mirovina, starosnih, invalidskih i obiteljskih, kao i reviziju korisnika nekog od vidova socijalne skrbi. I lažnjacima, ne samo ukinuti mirovine i prava na socijalnu pomoć, nego ih i natjerati da vrate nepripadnu materijalnu korist u državni proračun. A trebalo bi odmah, svom silinom, krenuti u reviziju sramnih ugovora sa Sv. Stolicom. A trebalo bi odmah, odnosno u najkraćem mogućem roku koji demokratska procedura dopušta, izmijeniti Zakon o pravima hrvatskih branitelja i u pravima ih izjednačiti s borcima NOR-a. Pritom se ne obazirati na proteste iz udruga ovih i onih proizašlih otuda i odonuda i osloniti se na one koji kažu otprilike ovako: „Ne svrstavajte me među branitelje, jer ja sam u rat išao nerado, samo zato što sam morao, jer sam bio mobiliziran! Nikakva prava ni privilegije me ne zanimaju!“ I nemojmo se dati zavarati pričama o onima „najčasnijim među nama“, jer časni ljudi ne bi dopustili sva ona zlodjela počinjena za vrijeme rata, posebno VRO „Oluja“, koja daleko nadilaze kategoriju „pojedinačnih incidenata koji prate svaki rat“, niti bi dopustili da se u njihove redove uvuče 40-ak posto „lažnjaka“, jednako kao što ne bi dopustili ni 5.100 lažnih vojnih invalida. Zar zaista nikom nije jasno da uzimanje prosvjeti i znanosti, a dajući braniteljima i „braniteljima“, zemlju vuče u propast i lišava budućnosti? Te mjere bi rasteretile državni proračun za otprilike 10 milijardi kuna, svodeći proračunski deficit u sasvim prihvatljive okvire. Samo kako rekoh to u Hrvatskoj nema tko provesti. A da aktualne vlasti ni ne razmišljaju o tome pokazuje i njihov pogled pun nade uprijet u HNB i njenog guvernera Borisa Vujčića, očekujući da monetarne vlast potroši devizne pričuve za očuvanje vlasti Z. Milanovića i njegovog „Ureda za gubljenje vremena“, kako bi nakon još jedne izgubljene godine mogli proglasiti bankrot. 22. 02. 2013. Rimski državnik i pravnik Marcus Portius Caton (234 p. n. e. – 149 p. n. e.) uveo je u područje pravnih poslova tzv. Katonovo pravilo (Regula Catoniana) koje glasi: Quod ab initio vitiosum lapsu temporis convalescere nequit – Što ne valja od samog početka ne može se popraviti protekom vremena. A to ukratko znači i da se zlo, ma u kojem obliku, ne može popraviti, pogotovo se neće tokom vremena popraviti samo od sebe, već zlo treba rušiti … primjerice fašizam se ne popravlja, fašizam se ruši. Koliko je to pravilo životno i danas najbolje se vidi na primjeru “Tuđmanove Hrvatske”, u kojoj protekom vremena doslovno ništa ne postaje bolje, radilo se o bilo čemu, kvalitete života, odnosa u društvu, gospodarstva, međunacionalnih odnosa, demokracije ... Da, Tuđman je “voljom naroda” “redizajnirao” Hrvatsku, danas je valjda svakom iole pismenom jasno da on nije ništa stvarao i ništa stvorio. A sasvim sigurno ne voljom naroda. Da malo pobliže pogledamo tu “volju naroda” u kojoj su onda sadržane i “tisućljetne težnje” i sve Tuđmanove “vizije” “hrvatskog kraljevstva”. Voljom naroda, pobjedom na demokratski provedenim izborima je Tuđman sa svojim HDZ-om jedino osvojio vlast, sve drugo što se nakon toga događalo bila je Tuđmanova volja. I on ju je provodio, ne pitajući za cijenu koju će narod platiti radi toga. Kako je to bilo moguće? U našem narodu je poznata uzrečica: „Hoćeš dobro? Neću! Hoćeš zlo? Obim rukama!“ Po tom principu prihvaćanja zla, hrvatski narod je prihvatio Franju Tuđmana i otada sve što radimo je rad u korist vlastite štete. Ne znam postoji li u povijesti nekakav primjer, osim Njemačke, da je neki narod uspio sam sebi u tako kratkom vremenu zabiti više autogolova, ali Nijemci te svoje „uspjehe“ i njihovog “autora” bar ne slave, a mi jednako slavimo i “uspjehe” i „autora“ tih „uspjeha“. Primjerice voljom naroda iskazanom na izborim nigdje nije iskazana potreba promjene ili rušenja bilo čega što je u bivšem sustavu bilo dobro ili čak u slučaju SDK, jednog od najboljih financijskih servisa u svijetu, odlično funkcioniralo. Kojom voljom naroda je srušeno dobro hrvatsko pravosuđe uz obrazloženje da su suci sudili prema odredbama neprihvatljivog KZ, a u tom KZ je neprihvatljiv bio članak o “verbalnom deliktu”, što se pokušavalo prikazati kao gore i od “rasnih zakona”. Voljom kojeg naroda je rušen i razgrađivan vrlo uspio i funkcionalan teritorijalni ustroj zemlje? Voljom kojeg naroda i gdje iskazanom se pristupalo centralizaciji svega živog u prije dobrano decentraliziranoj državi? Voljom kojeg naroda je gotovo sva vlast u državi koncentrirana u rukama jednog čovjeka? Koji je to narod kad i gdje iskazao volju da se pristupi promjeni ustavnog položaja Srba u Hrvatskoj i prevede ih se iz statusa konstitutivnog naroda u status nacionalne manjine? Objektivno, zašto je taj status uopće trebalo mijenjati? Voljom naroda nigdje nije iskazano odricanje od antifašizma i davanje prava građanstva ustaštvu i njegovom izvođenju na javnu i političku scenu. Svjedoci smo da je Tuđman to napravio, ali i ne samo to, on je i organiziranom kriminalu dao pravo građanstva i izveo ga na javnu i političku scenu. Voljom naroda nigdje nije iskazana želja da se dotadanje društveno vlasništvo prvo podržavi, a potom budzašto raskrčmi ili čak dijelom i podijeli Tuđmanovim partnerima s tenisa ili preferansa. Primjerice, što je bila volja naroda, dotad već obilato nacional-šovinistički “osviještenog”, iskazana na referendumu iz svibnja 1991.? Bila je sve ono što je bilo obuhvaćeno referendumskim pitanjima! A što je sve Tuđman izveo iz te na referendumu iskazane volje naroda? Dao je pravo građanstva ustaškoj želji, definiranoj maksimom “rušenje Jugoslavije svim sredstvima”, jednako kao i izgonu Srba iz Hrvatske. Dao je pravo građanstva ideji pripajanja dijelova susjedne BiH Hrvatskoj. Dakle na konzultativnom referendumu, tadašnji pravni sustav nije poznavao institut obavezujućeg referenduma, Tuđman je jedino dobio suglasnost da pokrene proces osamostaljenja Hrvatske i njeno izdvajanje iz savezne države, ali sasvim sigurno nije dobio mandat da to provodi nasilno, a još manje ratom. Sve to Tuđman jest radio, provodeći isključivo svoju volju, a nikako provodeći volju naroda. Sve što je Tuđman radio i “stvarao” liči na gradnju kuće u “živom blatu”, pa su i rezultati tog “stvaranja” i te gradnje takvi kakvi jesu i svakom pametnom vidljivi kao neodrživi, pa i taj “projekt” jednostavno treba do temelja srušiti, a njegovog se “neimara” odreći i potpuno napustiti. Sve kad današnji hrvatski politički establishment i ne bi bio sastavljen od kadrova “ispilavljenih iz Tuđmanovog inkubatora”, dakle od lažljivih, nesposobnih, ignorantskih, bešćutnih i potpuno neodgovornih gadova, na sliku i priliku svojeg tvorca, već od samih časnih ljudi i eksperata, s izrazitim smislom i voljom za rad za opće dobro i izgradnju države blagostanja za sve, na temeljima koje je udario Tuđman, ne bi mogli doslovno ništa učiniti. Rezultat njihovog rada i napora gotovo da se i ne bi razlikovao od ovoga koji postiže Milanovićeva Vlada. Stoga se treba u potpunosti odreći i Tuđmana i njegovog nedotupavnog projekta i “građevine” građene u “živom blatu”, koju je “The Economist” prepoznao i na osnovu nje opisao RH kao “soggy bottom of Europe” (muljevito no Evrope). Odričući se Tuđmana i njegovog (ne)djela značilo bi odreći se i svih njegovih laži i podvala obuhvaćenih sintagmom “proglašene istine” i nazivanje stvari i događanja njihovim pravim imenom (napadi Tuđmanove paravojske na JNA postali bi upravo to, a ne “agresija JNA na Hrvatsku”, rat u Hrvatskoj bio bi rat za teritorije i etničko čišćenje, a ne nikakvi “pravedni i obrambeni DR”, značilo bi to i priznanje napada na SFRJ, pobuna dijela Srba u Hrvatskoj bila bi upravo i samo to, a ne nikakva “srpska agresija” itd.). Značilo bi to i suđenje bez fige u džepu i olakotnih “braniteljskih zasluga” svima onima koji su s hrvatske strane počinili brojne i stravične zločine. Ovim se naravno ne bi mijenjalo “novo stanje stvari” kao što je RH kao samostalna država i subjekt međunarodnog prava. Značilo bi to i odricanje od fašizma, odnosno ustaštva kao njegove hrvatske inačice, ali jednako tako i od klerofašizma jer je Crkva u Hrvata naprosto premrežena i impregnirana ustaštvom. Značilo bi to i početak istinske borbe protiv organiziranog kriminala, korupcije i nepotizma, dakle svega onoga što je Tuđman izveo na javnu scenu i dao mu ne samo pravo građanstva, već ga učinio ne samo stilom vladanja, već i stilom života. Značilo bi to i potpuno poništenje procesa pretvorbe i privatizacije društvenog vlasništva, ali i poništenje procesa denacionalizacije, koja je provedena samo radi vraćanja Crkvi njene, a ustvari kroz vjekove od naroda na bezbroj načina otete i opljačkane imovine. Značilo bi to i poštivanje ustava i njegove definicije RH kao sekularne države, udaljujući Crkvu od ikakvih društvenih i političkih aktivnosti izvan sfere duhovnog i karitativnog. Značilo bi to i povratak antifašističkim temeljima na kojima zaista počiva hrvatska država. Ali značilo bi to i ulaganje svih napora da se uđe u trag novcu isisanom iz Hrvatske putem kriminala, pljačke i korupcije, a ne zavaravanje ljudi ulaskom u EU i tobože spasonosnim “povlačenjem novca iz EU fondova”. Itd. i t. sl., sve na tom tragu. A kad smo već kod “novca iz EU fondova”, otamo dolaze sve glasniji zahtjevi da se hrvatske vlasti natjera da se konačno ozbiljno pozabave vraćanjem onih 15,2 milijarde USD, koje su prvenstveno spregom kriminala i politike izvučene iz Hrvatske u periodu od 2001. do 2010., a da se nečinjenje po tom pitanju zapriječi zabranom pristupa novcu iz EU fondova. Milanović i njegova Vlada dosad su se pravili kao da se to, sav taj ogromni “nestali” novac, njih ništa ne tiče. Oni i dalje mantraju svoju mantra o povlačenju raspoloživih “gotovo 12 milijardi EUR iz EU fondova do 2020.”, što i ne čudi jer su oni ipak samo “Tuđmanovi sinovi” i produkt tuđmanizma. Dakle i oni, kao dio “muljevitog dna Evrope”, su samo dio problema, a ne njegovo rješenje, 07. 03. 2013. Aktualne hrvatske vlasti, kao i one prije njih uostalom, produktivne su poput crva u kamenu u svojim sizifovskim nastojanjima dograđivanja Tuđmanovog neodrživog projekta. Zamišljam si tako u svojoj naivnosti što bi bilo da je Konrad Adenauer, umjesto što je u uvjetima radikalne denacifikacije išao obnavljati i izgrađivati Njemačku, ne pod motom izgradnje države blagostanja za sve, već da ju je nastavio nadograđivati na Hitlerovim temeljima, popravljajući nacional-socijalizam? Samo K. Adenauer je znao da se na truleži i u živom blatu nacional-socijalizma ne može graditi ništa, jer se nešto što je u svojoj osnovi loše, tokom vremena sigurno neće popraviti, već da se Hitlerov projekt mora u potpunosti odbaciti i srušiti i krenuti u izgradnju „nove zgrade“ na zdravim temeljima, dakle Njemačke kao države blagostanja za sve. Sličan slučaj je i s našom Hrvatskom, koju je Franjo Tuđman krajem 20. stoljeća krenuo redefinirati na idejama 19. stoljeća, pokušavajući je uspostaviti kao „nacional-socijalističku državu u srcu Evrope na pragu 21. stoljeća“, kako je Tuđmanovo remek-djelo“ opisao Klaus Kinkel. I sad, gle paradoksa, taj truli Tuđmanov projekt zasnovan na nacionalističkoj isključivosti, posttuđmanovske hrvatske vlasti ne ruše, niti se odriču Tuđmana, već u tom živom blatu tuđmanizma njegovu gradnju pokušavaju nastavljati. Jasno je pritom vidljivo da ma što god se poduzimalo, kakvi god se potezi vukli, građevina zvana Republika Hrvatska sve dublje propada u „živo blato“, jer je to teren na kojem je Tuđman utemeljio i gradio svoja „čuda“, a ustvari laži i obmane. Na tom planu popravljanja i dogradnje Tuđmanovog projekta ne može uspjeti nitko, već i radi kroz povijest nebrojeno puta verificiranog „Katonovog pravila“, ne bi mogli ni da su na vlasti zaista sposobni ljudi s izrazitim osjećajem za opće dobro, a kamo li ovi „Tuđmanovi sinovi“ stvoreni na sliku i priliku svojeg tvorca. Dosad sam bezbroj puta napisao da je radikalna detuđmanizacija hrvatskog društva conditio sine qua non svakog napretka i progresa, bez toga se ne može krenuti naprijed. Svojom idejom nacionalne pomirbe Tuđman nije nastojao pomiriti sinove ustaša i partizana, jer oni na gro planu i nisu bili posvađani, ipak malobrojni pojedinci nisu bili od značaja, sinove se ne može kriviti za pogreške očeva niti im se mogu pripisivati očinske zasluge, već je u svojoj borbi za bolju prošlost, zapravo krenuo popravljati ustaštvo, tu hrvatsku inačicu fašizma, kao da se fašizam može popraviti. Lažima o neravnopravnom i podređenom položaju hrvatske države i naroda u SFRJ i „besprimjernoj pljački Hrvatske od strane Beograda, koji je iz Hrvatske izvlačio više nego li su kolonijalne vlasti ikad izvlačile iz svojih kolonija“, kroz provedbu državnog terora nad Srbima u Hrvatskoj, čime ih nagoni na pobunu, a formiranjem paravojski i njihovim napadima na saveznu vojsku kreće u „rušenje Jugoslavije svim sredstvima“, proglašavajući to obranom od velikosrpske agresije. Pljačku provedenu kroz proces „pretvorbe i privatizacije društvenog vlasništva“ se ne može popraviti, jer je gotovo svaki postupak impregniran kriminalom, taj se proces jednostavno mora poništiti i imovinu vratiti hrvatskim državljanima. Hrvatske skorojeviće, koji su se gotovo svi do zavidne imovine došli na netransparentan način, a kojima vlasti tepaju nazivajući ih poduzetnicima i zahvaljuju im zato „što nam daju plaće“, ljudi koje mahom resi nasilništvo i bezobzirnost prema svojim zaposlenicima, se ne može smatrati onima uz čiju će se pomoć Hrvatska izvući iz gospodarske krize i recesije. Većinu njih ne zanimaju ni investicije ni razvoj kao ulaganje u budućnost, otkud onda ikakva očekivanja da će takvi pokrenuti Hrvatsku, ma kakva god bila pomoć koju im mogu pružiti vlasti? Brojni ne poštuju ni ustav RH pa primjerice svako sindikalno udruživanje sankcioniraju otkazima, država ne reagira, a morala bi. Ne reagira ni ZAMPORION s Pantovčaka, kao „gorljivi ustavobranitelj“ i PRAVDOljubiv čovjek, kojemu čak i u „opisu posla“ stoji zaštita ustava i zakonitosti postupanja. Kad bi se primjerice vlasnici moćnog koncerna Thyssen-Krupp u Njemačkoj odlučili zabraniti sindikalno organiziranje, ne znam što bi se dogodilo prije, bili ih njemačka država prije izvlastila ili bi prije Metall IG „zapalio“ Njemačku. Kod nas se kao posljedica tuđmanizma ne događa ništa, jer je dobro poznato, da su sindikati „neradnici i bundžije“ i kao takvi protivnici samostalne, neovisne ..., ma svake Hrvatske. I ti poduzetnici, umjesto da se pokriju ušima, „grizu“ i optužuju sve oko sebe ... Uzmimo kao primjer jednog od najeksponiranijih, koji samo što „iz paštete ne iskače“, vlasnika „Munje“, Ivana Miloložu, pa ga zapitajmo, ne ulazeći čak ni u to kako je postao vlasnikom „Munje“ ili kako je od CO izvukao milijunsku odštetu radi „štete“ koju je pretrpio radi svojedobne redukcije potrošnje plina, koliko je dosad investirao, koliko uložio u razvoj novih proizvoda i tehnologija, koliko „kreativaca“ (diplomiranih inženjera) zapošljava i koliku plaću daje primjerice dipl. ing. strojarstva s desetak godina radnog iskustva. A onda to usporedimo s ulaganjima u razvoj u „Munji“ u periodu 1980. do 1990. Oko promašenog i propalog projekta ne može se graditi ništa, ne može se čak neprijateljskim stavovima prema sindikatima i poljoprivrednicima, a podilaženjem „poduzetnicima“ graditi nekakav prijeko potrebni konsenzus oko izvlačenja države iz gliba u koji su je uvukli Tuđman i njegovi apologeti. Dakle, uspostaviti partnerski odnos sa sindikatima i onim poduzetnicima koji zakonito posluju, uredno isplaćuju radnicima plaće veće od 250 EUR, uzeti u zaštitu domaće poljoprivrednike, odreći se svih tekovina tuđmanizma i na osnovi „novog stanja stvari“, samostalne Hrvatske, koja bi to ionako bila i bez Tuđmana i bez rata, a već odavno i članica EU, poništiti pretvorbu društvenog vlasništva i privatizaciju, jednako kao i denacionalizaciju pogotovo crkvene imovine, raskinuti ugovore s Vatikanom i uvesti financiranje vjerskih zajednica iz crkvenog poreza, uvesti i vjerske zajednice u sustav plaćanja PDV-a, odreći se svih proglašenih istina, a ustvari Tuđmanovih laži i obmana, prestati zločince zvati herojima, a one koji unose nemir i rade nerede prestati zvati braniteljima, ukinuti sve povlaštene mirovine, osim onih proizašlih iz beneficiranog radnog staža, izvršiti reviziju svih mirovina ali i svih korisnika nekog od vidova socijalne skrbi, striktno poštovati sekularnost, bez fige u džepu, vratiti se antifašističkim osnovama hrvatske državnosti, suzbijati fašizam u svim njegovim pojavnim oblicima i naravno „pokupiti“ oružje od stanovništva ... to su uglavnom stvari oko kojih treba postići najširi konsenzus. Jedino pravo pitanje je gdje u Hrvatskoj pronaći kritičnu masu ljudi koji bi bili voljni žrtvovati se za opće dobro? I još, ima li u Hrvatskoj kakav Adenauer da oformi vladu, ali i kakav Erhard za ministra gospodarstva? Radikalno? Preradikalno? Ništa ne može biti radikalnije od procesa denacifikacije kakav je poslije 2. Svjetskog rata proveden u Njemačkoj. Žale li Nijemci zbog tog radikalizma? Neki pojedinci vjerojatno da, ali njemački narod u cijelosti sasvim sigurno ne! 29.10. 2013. Napisao sam ja dosad dovoljno o tome zašto je projekt “Tuđmanove Hrvatske” promašen i zašto ga treba napustiti i otvoriti novu stranicu uređenja hrvatske države i društva na sasvim novim osnovama. Uz bonitetne agencije evo nam i EU da nas “pere” radi nedopustivog proračunskog deficita, s time da je “batina” kojom maše EU velika i opasna, a mi se umjesto ozbiljnim stvarima bavimo uspostavom komunikacije s fašizmom, prekjučer s “bleiburgerima”, jučer s Bozanićem i Opusom Dei (“U ime obitelji”), danas sa “stožerlijama”. Pogledajte čime se bave i čije interese brane ministri Mirando Mrsić i Rajko Ostojić, prvi da pretvori hrvatsko radništvo u obespravljeno roblje, a drugi da svojim pregalaštvom istjera sve ono što u medicinskoj struci vrijedi iz Hrvatske. Prvo, uz ovakvo stanje hrvatskog društva i države nitko neće investirati, niti uz potpuno obespravljenu radnu snagu, za što se Mrsić tako zalaže, niti će nam procvjetati zdravstvo ma koliko Ostojić obezvrijedio medicinsku struku. Problem hrvatskog zdravstva leži prvenstveno u nedostatku novca, a onda i u tome što su brojni klinički centri pretvoreni gotovo u privatna lena nekog od HDZ-u vjernih liječnika, poput primjerice Ž. Reinera, radi kojih nije bilo moguće dovršiti Sveučilišnu bolnicu u Blatu, dok je novca bilo sasvim dovoljno za dogradnje na Rebru, u Vinogradskoj i drugdje … U SRH se za zdravstvenu zaštitu trošilo cca 7 milijardi DEM godišnje, što znači da bi takva zdravstvena zaštita danas stajala 7 milijardi EUR … A koliko se danas izdvaja za te svrhe? Vladi Zorana Milanovića, odnosno tom svojevrsnom “Uredu za gubljenje vremena”, nikako da “pukne pred očima”, pa da se okrene prema narodu i konačno mu kaže istinu i o HDZ-u i o “stvaranju države” i o Tuđmanu i o njegovom “hrvatskom kraljevstvu” i “agresiji” i DR i vukovarskom martiriju i što je do njega dovelo, braniteljima, a pogotovo njihovom “elitnom” dijelu, dragovoljcima DR, pretvorenim u parazitski sloj društva na koji se potpuno neopravdano troše ogromna proračunska sredstva, uz istodobnu kuknjavu nad proračunskim deficitom, kojega, je li, nije moguće smanjiti, bez daljnjih “rezanja”. A prava istina, ona na činjenicama zasnovana, jako se razlikuje od Tuđmanovih tlapnji i podvala pretočenih u proglašene istine. Navodno da su se u toku pregovora za ulazak u EU pregovarači EU žestoko okomili na ogromna braniteljska prava i privilegije, ali su na kraju ustuknuli pred silnim uvjeravanjima kako ta prava i privilegije onih koji su “stvorili Hrvatsku” ne predstavljaju problem i da ih RH može bez problema “servisirati”. Nije se Jadranka Kosor mogla samo tako odreći svojeg “čeda”, jer su braniteljska prava i privilegije njezino životno djelo. Pa na suzama prolivenim za hrvatske branitelje stekla je i nadimak “Suzana” i izgradila svoju političku karijeru i dosegla sam vrh na hrvatskoj političkoj sceni, što samo za sebe govori o toj sceni. Vlasti u RH, kako ona Tuđmanova, tako i sve posttuđmanovske, sve vrijeme pokušavaju graditi državu na bolesnim Tuđmanovim “vizijama”, izvitoperenom pojmu nacije, na principima “zova krvi i tla”, “pomirbe sinova ustaša i partizana”, ustvari uspostavom dijaloga s fašizmom kroz izvođenje u 2. Svjetskom ratu poraženih ideologija i snaga na hrvatsku javnu i političku scenu, pravdajući to demokratskim pravom na drugačije mišljenje, pokazujući i time potpuno nerazumijevanje i samog pojma demokracije. Ukupno stanje u zemlji, koje nije moguće braniti, naprosto sili Hrvatsku na defanzivu, popuštanja tamo gdje se popuštati ne smije, pa i na nerazumna ponašanja kao primjerice ova oko “slučaja Perković” … Jaka i stabilna Hrvatska bi mogla mirne duše Njemačkoj sasuti u lice sve što je ide i ne izručiti Perkovića naprosto zato što se obavještajce toga ranga, radi zaštite sigurnosnih interesa zemlje, ne izručuje drugim državama, pa baš da ta zemlja i nije eksplicitno iskazala svoje namjere, a Njemačka ih je iskazala. A osim toga Nijemci sasvim sigurno znaju da Josip Perković niti je donio odluku o “neutralizaciji” Stjepana Đurekovića, jer takvu odluku nije mogao donijeti, niti ga je on “neutralizirao”, obavještajci tog ranga takve stvari ne rade. Ni u jednoj zemlji svijeta, pa to nisu radili ni oni jugoslavenski. Kako tumačiti agresivno i neprimjereno ponašanje KC, a kako “divljanje” Opusa Dei kroz “U ime obitelji” i neke druge udruge, koje je takvo jer ostaje bez pravog odgovora, a odgovor bi morao biti striktno poštivanje sekularizma i da se o manjinskim pravima zagarantiranim poveljama, rezolucijama i deklaracijama OUN i ugrađenima u ustav ne odlučuje na referendumu. Isto je trebalo reći i vukovarskim “stožerlijama”, ali ih i uputiti da oni nisu partner hrvatskoj Vladi. Ni u čemu! A da će oni koji uništavaju dvopismene ploče biti i privođeni i kažnjavani po zakonu, pa tko duže izdrži. Zamislite si samo da hrvatske vlasti ne izvršavaju obaveze prema poljoprivrednicima, koji se potom opravdano pobune, ali Zoran Milanović za njih nema vremena, ali za bulumentu besprizornih iz Vukovara, obilno “podmazivanih” sredstvima iz hrvatskog proračuna, koji ne poštuju ni ustav ni zakone zemlje u koju se kunu, nisu ih nikad ni poštivali, premijer pokazuje razumijevanje i nalazi vremena za razgovor s njima. Inače moć manipulacije i oblikovanja svijesti naroda je odavno poznata, zato se jednostavno ne dopušta da se o stvarima gdje većina jamči sigurnost manjini ne može odlučivati na referendumu. Premda ne mogu dokazati, ali kladio bih se da bi u Hitlerovoj Njemačkoj Nijemci na referendumu glatko odlučili o ukidanju svih prava Židovima, uključujući i pravo na život. A što reći o instituciji preuzetnog imena Ustavni sud, koja opravdano reagira i ukazuje izvršnoj vlasti da je odluka donijeta na obavezujućem referendumu obavezujuća za sve pa iza Hrvatski sabor, propustivši pritom upozoriti da se o umanjenju i derogiranju ljudskih i manjinskim prava ne može odlučivati na referendumu. A to već je u domeni Hrvatskog sabora, koji je propustio zatražiti mišljenje Ustavnog suda, kad se on već sam nije udostojao reagirati. Proračunski deficit, na radikalnom smanjenju kojega će EU inzistirati, jer si naprosto više ne može priuštiti “grčki scenarij”, je takav problem koji RH ne bi mogla riješiti i da nije ovog Tuđmanovog naslijeđa i ovakvog ponašanja fašista, klerofašista, “dignitetlija”, “stožerlija” i drugog šljama koji može dići glavu i uspijevati jedino u “građevini”, kojoj su temelji u živom blatu nacional-šovinizma, jer RH, zapravo Tuđmanistan, je upravo takva građevina. Dakle ni “Plan 21”, s kojim su kukurikavci pobijedili na izborima, ni “35 reformi”, koje to i nisu, ne mogu se provesti u teško bolesnom društvu, a hrvatsko društvo je oboljelo od najteže bolesti, tuđmanizma, niti mogu dovesti dao društvenog i gospodarskog oporavka, pa ni do smanjenja proračunskog deficita. Napose bi hrvatskom narodu trebalo reći da mu, koliko jučer, tako ni danas, nisu bili krivi ni Mlečani, ni Turci, ni A-U Monarhija, ni Država SHS ni Kraljevina Jugoslavija, ni Srbi, ni Pešta ni Beč ni Beograd i slični, već smo si, ovakve lijenčine, lažovi, kriminalu skloni prevaranti i budaletine sami krivi za sve nedaće koje su nam se u povijesti događale. Opijeni nekakvom izmišljenom slavom i lažnim ponosom ne znamo i nismo kadri učiniti ništa, ni svaki za sebe pojedinačno, a kamoli za opće dobro. Valjda nam treba nekakav karizmatični vođa, kakvog smo primjerice, na svoju nesreću, prepoznali u Tuđmanu, koji nas je onako zadrt odveo u bezizlaz, a oni koji nas danas vode, od pape i kardinala, fašizmom impregniranog klera, polupismenih i pokvarenih političara u sprezi s organiziranim kriminalom, zajedno s nesposobnim sindikalnim vođama i ostalim ništarijama koje su uvijek kao pijavice sisale državno, zajedničko, sirotinjsko, nas ne mogu iz gliba izvući, jer to niti žele, niti znaju, niti im je to u interesu, jer kakvi god da jesu, svjesni su činjenice da za njih u iole uređenoj državi naprosto nema mjesta. Pitam se hoće li nam ikad i može li nam uopće doći iz guzice u glavu, pa da se odlijepimo od dna i proglašenih istina i krenemo putem svekolikog društvenog i gospodarskog oporavka. Ili, treba li nam za to ipak nekakav karizmatični vođa? Ako treba, bojim se da ga mnogi od nas pogotovo oni malo vremešniji neće dočekati.“ Red je bio i zahvaliti se onima koji su uz Tuđmana najzaslužniji za „obranu od agresije i stvaranje države“, pa sam i to učinio objavom priloga pod naslovom: „Hvala vam svima, živim i mrtvim, gdje čuli i ne čuli, ... 10. 07. 2013. ... hvala vam što ste nam “stvorili državu”. Hvala vam što ste u tom procesu “stvaranja države” uništili i upropastili sve što se uništiti i upropastiti moglo i od prosperitetne i funkcionalne države, jer SRH je to bila, stvorili kripla od države nesposobnog za život. Dakle u svojem “stvaralačkom zanosu” uz sveobuhvatnu deindustrijalizaciju uništili ste funkcionalni i besplatni zdravstveni sustav, funkcionalni i besplatni obrazovni sustav, funkcionalno i dobro pravosuđe, SDK kao jedan od najboljih financijskih servisa u Evropi, funkcionalnu i svrsishodnu teritorijalnu organizaciju, a umjesto dobrano decentralizirane vlasti centralizirali ste sve živo. Lagali ste nam i obmanjivali nas tvrdeći da SRH nije država, na prigovore da je ona država i po svojem i po federalnom ustavu, odgovarali ste usprkos njenoj jasnoj poziciji temeljenoj na teoriji države i prava, da je to privid i da je Hrvatska samo geografski pojam, a da je državu tek trebalo stvoriti. Znači li to i da je po ulasku u EU Hrvatska opet svedena na geografski pojam pogotovo stoga jer je njena ravnopravnost s drugima u toj nad-državi i više nego upitna, a svakako, bar kad je ravnopravnost u pitanju, neusporediva s njenim položajem u SFRJ. Taman kad vlasti najave provođenje nekakvih aktivnost koje bi trebale rezultirati uvođenjem reda u neke segmente funkcioniranja države, pojave se nekakvi “ali” i najave nekakvi izuzeci. Pisao sam dosad na temelju javno dostupnih podataka koliki se novac iz državnog proračuna godinama nesmetano “prelijeva” u džepove onih koji ne udovoljavaju nijednom kriteriju prema kojemu bi taj novac trebali primati. Neovisno radilo se o “lažnim braniteljima” (kao da nekakvi pravi postoje), lažnim umirovljenicima tzv. “rubalistima”, lažnim invalidima, dakle ljudima koji koriste invalidnine a da uopće nisu invalidne osobe ili možda i jesu, ali su im postoci invaliditeta “napuhani”, pa do korisnika nekih od vidova socijalne pomoći, a da uopće ne ispunjavaju uvjete da bi takvu pomoć uopće mogli/trebali/smjeli primati. Naime radi se o tolikom neopravdanom odljevu proračunskih sredstava da bi se uvođenjem reda u taj segment korisnika proračuna slobodno moglo prestati razmišljati o rasprodaji preostale državne imovine ili o davanju autocesta u koncesiju. Ono što bi svakako trebalo učiniti i to što prije je izjednačavanje braniteljskih prava s pravima koje ostvaruju borci NOR-a, prvo ukinuti sam izmišljeni i ni na čemu zasnovani naziv “branitelji” i proglasiti ih ratnim veteranima ili bivšim borcima i tako im skinuti svetačku aureolu učiniti ih dodirljivima i podložnim zakonima RH, valjda se zna tko je to i kakav rat vodio i protiv kakve vojne sile. No dobro, jasno je meni da na hrvatskom političkom nebu ne postoji ona politička opcija koja bi se usudila napraviti nešto takvo, pa DR proglasiti onim što je stvarno bio, ratom za teritorije i provedbu etničkog čišćenja, jer doslovno svaka “fotelja” u sustavu vlasti ovisi o DR i braniteljima. Uostalom, svatko koga to zanima, iz uvida u stvarna događanja, lako će zaključiti da je sama Bitka na Neretvi, prema angažiranim snagama, trajanju i intenzitetu borbi i broju ranjenih i poginulih veća od čitavog DR. Ne znam kako ste vi, ali ja sam najavu ministrice M. Opačić o reviziji svih invaliditeta, u sustavu je 500.000 korisnika invalidnina ili invalidskih mirovina, doživio kao glazbu za moje uši. Ali samo u prvi mah, zgrozio sam se odmah na ono prateće “ali” i ono izuzeće, jer je striktno najavljeno da se jedino invaliditeti iz sustava HRVI neće podvrgavati reviziji. Dakle unaprijed se amnestiraju oni za koje se sasvim pouzdano zna da je među njima najveći postotak lažnjaka. Pa o 5.000 lažnih invalida iz “braniteljskih” redova govorio je i ministar branitelja Predrag Matić Fred ... i sad najednom jedino njih nećemo dirati. Oni neka slobodno i dalje budu na državnoj sisi i uživaju primajući iz državnog proračuna ničim zasluženu milijardu kuna godišnje. Neka i autoceste idu u koncesiju, ma neka i država propadne, nama je važno sačuvati naše lažnjake, ta oni su nam “stvorili državu”, ta samo zahvaljujući njima Hrvatska postoji, ta samo zahvaljujući njima ne moramo pisati ćirilicom, a to su već takve “zasluge” da im možemo i oprostiti to što su se malo “zaigrali” i bili ponešto “nestašni”, zar ne!? I naravno da poslije svega ja jednostavno ne mogu ne zahvaliti se svim onim udbašima, kosovcima, disidentima, fašistima, klerofašistima, “borcima za Hrvatsku, a ne teroristima”, crnim, crvenim, žutim i zelenim vragovima, staljinistima i čvrstorukašima iz redova nekadašnjeg SKH skoncentriranim u HDZ-u i oportunistima koji su se svrstali uz Ivicu Račana u SDP-u, koji su mi predvođeni “najvećim Hrvatom u povijesti”, jer prateći sve ono što se danas o ulozi i aktivnostima pojedinih grupacija i političkih opcija u procesu stvaranja države” piše, to su upravo pobrojani svojim sinergijskim djelovanjem uspjeli “stvoriti državu”. I to ne bilo kakvu državu, već državu koju svijet doživljava kao “muljevito dno Evrope”, kako ju je nadahnuto opisao The Economist. Pa sad, ako uzmemo u obzir tko ju je “stvarao”, ona zaista nije mogla ispasti bolja, jer ispada da su je “stvorili” najgori iz redova hrvatskog naroda, dakle oni koje je Nojko Marinović opisao kao “od lošeg oca i još gore matere”. Hvala vam, al' zaista niste trebali, siguran sam da bismo bez vašeg “stvaralaštva” živjeli puno bolje.“

- 14:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.06.2018., utorak

Hrvatska (ostaje) s krive strane povijesti Povodom objave „Dokumenta dijaloga“ Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima 01. 03. 2018. objavio sam sljedeće: "Ako ste od šarolikog društva sastavljenog od ideološki suprotstavljenih članova očekivali išta upotrebljivo, išta suvislo, jako ste se prevarili. Zato što se dijametralno suprotne ideologije fašizma i antifašizma ne mogu pomiriti, niti ih treba miriti, zato je iz tog pregalaštva Vijeća konsenzusom izašao dokument kvalitete „nit' ga jebi, nit' ga kući vodi“. U društvu koje si dopušta luksuz tumačenja prošlosti na nepovijestan i neznanstven način, a upravo to je slučaj u Hrvatskoj od Tuđmanovog dolaska na vlast, rađaju se ne samo kontroverze i prijepori nego i ozbiljni konflikti, koji mogu rezultirati i ozbiljnim sukobima koji možda neće biti samo verbalne naravi. Ti prijepori i konflikti, koji rezultiraju nepomirljivim ideološkim i drugim podjelama u društvu, nas sile da se neprekidno bavimo prošlošću sve do toga da i svoju sadašnjost živimo u prošlosti. Pa što je to, koji je to Tuđmanov magnum krimen, koji je rezultirao erupcijom mržnje i podjela u hrvatskom društvu? Prvo je izvođenje fašizma, odnosno njegove hrvatske inačice, ustaštva, na hrvatsku javnu i političku scenu, što nije sadržano samo u Tuđmanovim verbalnim eskapadama nego je pretočeno i u izvorišne osnove Ustava RH. Dakle Franjo Tuđman, ničim izazvan, na Prvom saboru HDZ-a izriče potpuno neistinitu tvrdnju kako tzv. NDH „nije bila samo fašistički zločin, nego i izraz težnje hrvatskog naroda za svojom državom“, što je par excellence primjer za neznanstveni i nepovijesni pristup tumačenju prošlosti. Zašto? Pa zato što je uspostava tzv. NDH jedino plod volje Adolfa Hitlera, koji je tu „državu“ uspostavio svojom „Direktivom br. 25“ od 27. 03. 1941. A evo kako je tu svoju podvalu hrvatskom narodu Tuđman pretočio u izvorišne osnove Ustava RH: „– u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.“ Fašistički zločin, tzv. NDH, nema na bilo kakav način i bilo kako formulirano što tražiti u ustavu demokratski uređene države, jednako kao ni komunistički sustav, niti je na izborima 1990. potvrđivano išta što već nije postojalo. Ali ovom formulacijom se svjesno u Ustav RH ugurala Tuđmanova teza da tzv. NDH „nije bila samo kvislinška tvorevina i fašistički zločin, nego i izraz težnji hrvatskog naroda za uspostavom vlastite države“. Ako je Hitler svojom „Direktivom 25“ od 27. 03. 1941. odgovorio na molbu pape Pia XII o „uspostavi dvije katoličke države na području nekadašnje A-U Monarhije“, uspostavljajući tzv. NDH uz već uspostavljenu Tisovu Slovačku, može li u tome itko prepoznati ičije i kakve težnje osim volje najmoćnijeg čovjeka toga doba. Može li itko iole pametan makar zamisliti da su Francuzi u ustave Četvrte i Pete republike na bilo kakav način ugradili „Višijsku Francusku“? Korektno i istinito bilo bi: „– u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.),“ U međuvremenu su hrvatskom društvenom i političkom scenom prevladale proglašene istine, koje su postale državne, a potom i gotovo posve pretočene u dogmu. Kaže se da nisu opasni oni ljudi koji tragaju za istinom, ali da silno opasni mogu biti oni koji su istinu spoznali ili su uvjereni da su je spoznali. Tako kod nas nisu opasni oni koji propituju što nas je to kao narod i državu snašlo od 1990. pa nadalje, ali su silno opasni oni koji znaju „đe su bili '91.“ Oni su uvjereni da su spoznali istine i ne samo da su ih spoznali, nego ih podržavili i pretvorili ih u dogmu. Uskoro će biti u opasnosti svi oni koji budu propitujući ili na bilo koji drugi način te istine dovodili u sumnju i tako „iskačući iz kola“ ne budu bespogovorno slijedili „spoznate“ državne istine. Ti koji su tobože istine spoznali, opljačkali su nas, dalje nas pljačkaju i još dugo će nas pljačkati, a jednako tako su nas pred svijetom sramotili, sramote nas i očito imaju namjeru i dalje sramotiti i narod i državu, pozivajući se upravo na te proglašene istine pretvorene u dogmu. Povijest je pokazala da svaka ideja, ma koliko u svojoj suštini bila plemenita, postaje svojom suprotnošću ako je se pretvori u dogmu, tako je primjerice plemenita ideja komunizma pretvorena u dogmu postala opaka praksa koju poznajemo pod imenom staljinizam. Na isti način bismo mogli promatrati i kršćanstvo, odnosno katolicizam koji je radi dogme prerastao u srednjevjekovnog zločinačkog monstruma, odnosno u klerofašizam u današnje vrijeme. Hrvatska državna istina, pretočena kroz zakonske odredbe i druge propise u dogmu, traži od nas da bismo neke pojedince, ali i čitave skupine ljudi, koje bi inače valjalo zaobilaziti u širokom luku, morali silno uvažavati, poštovati ih, diviti im se i ponositi se njima, samo zato što znaju „đe su bili '91.“ Kako se uopće dolazi do tih državnih istina da bi se one mogle pretočiti u dogmu, koja onda razara i samu dušu hrvatskog naroda? Vrlo jednostavno, kroz neznanstveno i nepovijesno tumačenje prošlosti! Dakle radi ovih koji su tobože spoznali stinu na hrvatskoj društvenoj, političkoj i javnoj sceni caruje laž transformirana u proglašene istine koje su postale dogma. HDZ-ovske laži, ustašuljačke laži, laži hrvatskog državnog vrha, laži klera Stepinčeve crkve … čine laž službenom hrvatskom politikom. S Nijemcima sam počeo komunicirati još kao osnovnoškolac, provjeravajući moje znanje njemačkog jezika, već onda kad su počeli malo masovnije dolaziti na more. Za vrijeme radnog vijeka desetljećima sam surađivao, radio i poslovao s više njemačkih tvrtki, bio u Njemačkoj na po nekoliko dana dvadesetak puta, upoznao stotine Nijemaca razne životne dobi, razno-raznog obrazovnog i imovnog statusa, s mnogima od njih „bistrio“ politiku, ali nikad nisam sreo niti jednog da bi na bilo koji način makar pokušavao braniti nacizam. U svjetlu toga postavlja se pitanje otkud potreba ijednom Hrvatu da brani hrvatsku inačicu fašizma, ustaštvo, fašistički zločin i kvislinšku tvorevinu tzv. NDH, a kamoli da se poistovjećuje s time, nad čijim su se monstruoznim zločinima zgražali i sami nacisti, o čemu najbolje svjedoče veleposlanik Trećeg Reicha u tzv. NDH Siegfried Kasche i opunomoćenik Gestapa Hans Helm, u svojim izvješćima, a opunomoćeni njemački general u Zagrebu Edmund Glaise von Horstenau u svojim memoarima. Zločini ustaškog režima ne mogu se „oprati“ nikakvim poslijeratnim procesima kažnjavanja zločinaca iz redova pripadnika odmetnutih kvislinških formacija, pa ni onim izvan pravnog sustava u kojima i nevini stradavaju, a pogotovo se to ne može izmišljanjem genocida nad Hrvatima koje su tobože izvršili „četnici preobučeni u partizane“, niti drugim mitovima i lažima ispredenim od ustaške emigracije a obuhvaćenim skupnim nazivom „Bleiburg“ i „Križni putovi“. Pojave bezobzirne osvete i retalijacije ne treba negirati, jer ih je bilo kao uostalom svuda u Evropi, neovisno radilo se o CA, Savezničkom ekspedicionom korpusu ili pokretima otpora, radi toga možemo žaliti, ali ti postupci postaju razumljiviji ako ih promatramo kao posljedicu svih zvjerstava koja je nacifašizam počinio, a „višak nasilja“ koji se kod boraca javlja prestankom borbi, s kojim se do danas nije znalo nositi nijedno vojno zapovjedništvo, je stvari samo potencirao. Važno je da se nije radilo ni o kakvim zapovijedima niti državnoj politici, a svi bivši pripadnici kvislinških formacija s područja Jugoslavije bili su od strane ratnih pobjednika jednako tretirani. Ne znam ni otkud potreba aktualnom hrvatskom državnom vrhu da na tu temu laže i manipulira, u čemu prednjači predsjednica Države, pozivajući tobože narod na jedinstvo, a ustvari potičući ideološke podjele u hrvatskom društvu, optužujući neznano koga izvan njih da to radi? Kler iz redova Stepinčeve crkve je priča za sebe, ta institucija je, vjerojatno i radi Stepinčeve najpriležnije suradnje s ustaškim režimom, naprosto impregnirana ustaštvom. I na kraju, kako bi vam se činilo i što mislite kako bi to odjeknulo u Njemačkoj, a kako u svijetu kad bi predsjednik Unije njemačkih akademija znanosti predložio njemačkim vlastima da se nekadašnji pripadnici Waffen-SS sahranjuju uz državne počasti, insignije Trećeg Reicha i izvođenje himne „Deutschland, Deutschland ueber alles“? Jel' vam to uopće zamislivo?"

- 17:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.