05.06.2018., utorak

Hrvatska (ostaje) s krive strane povijesti Povodom objave „Dokumenta dijaloga“ Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima 01. 03. 2018. objavio sam sljedeće: "Ako ste od šarolikog društva sastavljenog od ideološki suprotstavljenih članova očekivali išta upotrebljivo, išta suvislo, jako ste se prevarili. Zato što se dijametralno suprotne ideologije fašizma i antifašizma ne mogu pomiriti, niti ih treba miriti, zato je iz tog pregalaštva Vijeća konsenzusom izašao dokument kvalitete „nit' ga jebi, nit' ga kući vodi“. U društvu koje si dopušta luksuz tumačenja prošlosti na nepovijestan i neznanstven način, a upravo to je slučaj u Hrvatskoj od Tuđmanovog dolaska na vlast, rađaju se ne samo kontroverze i prijepori nego i ozbiljni konflikti, koji mogu rezultirati i ozbiljnim sukobima koji možda neće biti samo verbalne naravi. Ti prijepori i konflikti, koji rezultiraju nepomirljivim ideološkim i drugim podjelama u društvu, nas sile da se neprekidno bavimo prošlošću sve do toga da i svoju sadašnjost živimo u prošlosti. Pa što je to, koji je to Tuđmanov magnum krimen, koji je rezultirao erupcijom mržnje i podjela u hrvatskom društvu? Prvo je izvođenje fašizma, odnosno njegove hrvatske inačice, ustaštva, na hrvatsku javnu i političku scenu, što nije sadržano samo u Tuđmanovim verbalnim eskapadama nego je pretočeno i u izvorišne osnove Ustava RH. Dakle Franjo Tuđman, ničim izazvan, na Prvom saboru HDZ-a izriče potpuno neistinitu tvrdnju kako tzv. NDH „nije bila samo fašistički zločin, nego i izraz težnje hrvatskog naroda za svojom državom“, što je par excellence primjer za neznanstveni i nepovijesni pristup tumačenju prošlosti. Zašto? Pa zato što je uspostava tzv. NDH jedino plod volje Adolfa Hitlera, koji je tu „državu“ uspostavio svojom „Direktivom br. 25“ od 27. 03. 1941. A evo kako je tu svoju podvalu hrvatskom narodu Tuđman pretočio u izvorišne osnove Ustava RH: „– u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.“ Fašistički zločin, tzv. NDH, nema na bilo kakav način i bilo kako formulirano što tražiti u ustavu demokratski uređene države, jednako kao ni komunistički sustav, niti je na izborima 1990. potvrđivano išta što već nije postojalo. Ali ovom formulacijom se svjesno u Ustav RH ugurala Tuđmanova teza da tzv. NDH „nije bila samo kvislinška tvorevina i fašistički zločin, nego i izraz težnji hrvatskog naroda za uspostavom vlastite države“. Ako je Hitler svojom „Direktivom 25“ od 27. 03. 1941. odgovorio na molbu pape Pia XII o „uspostavi dvije katoličke države na području nekadašnje A-U Monarhije“, uspostavljajući tzv. NDH uz već uspostavljenu Tisovu Slovačku, može li u tome itko prepoznati ičije i kakve težnje osim volje najmoćnijeg čovjeka toga doba. Može li itko iole pametan makar zamisliti da su Francuzi u ustave Četvrte i Pete republike na bilo kakav način ugradili „Višijsku Francusku“? Korektno i istinito bilo bi: „– u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.),“ U međuvremenu su hrvatskom društvenom i političkom scenom prevladale proglašene istine, koje su postale državne, a potom i gotovo posve pretočene u dogmu. Kaže se da nisu opasni oni ljudi koji tragaju za istinom, ali da silno opasni mogu biti oni koji su istinu spoznali ili su uvjereni da su je spoznali. Tako kod nas nisu opasni oni koji propituju što nas je to kao narod i državu snašlo od 1990. pa nadalje, ali su silno opasni oni koji znaju „đe su bili '91.“ Oni su uvjereni da su spoznali istine i ne samo da su ih spoznali, nego ih podržavili i pretvorili ih u dogmu. Uskoro će biti u opasnosti svi oni koji budu propitujući ili na bilo koji drugi način te istine dovodili u sumnju i tako „iskačući iz kola“ ne budu bespogovorno slijedili „spoznate“ državne istine. Ti koji su tobože istine spoznali, opljačkali su nas, dalje nas pljačkaju i još dugo će nas pljačkati, a jednako tako su nas pred svijetom sramotili, sramote nas i očito imaju namjeru i dalje sramotiti i narod i državu, pozivajući se upravo na te proglašene istine pretvorene u dogmu. Povijest je pokazala da svaka ideja, ma koliko u svojoj suštini bila plemenita, postaje svojom suprotnošću ako je se pretvori u dogmu, tako je primjerice plemenita ideja komunizma pretvorena u dogmu postala opaka praksa koju poznajemo pod imenom staljinizam. Na isti način bismo mogli promatrati i kršćanstvo, odnosno katolicizam koji je radi dogme prerastao u srednjevjekovnog zločinačkog monstruma, odnosno u klerofašizam u današnje vrijeme. Hrvatska državna istina, pretočena kroz zakonske odredbe i druge propise u dogmu, traži od nas da bismo neke pojedince, ali i čitave skupine ljudi, koje bi inače valjalo zaobilaziti u širokom luku, morali silno uvažavati, poštovati ih, diviti im se i ponositi se njima, samo zato što znaju „đe su bili '91.“ Kako se uopće dolazi do tih državnih istina da bi se one mogle pretočiti u dogmu, koja onda razara i samu dušu hrvatskog naroda? Vrlo jednostavno, kroz neznanstveno i nepovijesno tumačenje prošlosti! Dakle radi ovih koji su tobože spoznali stinu na hrvatskoj društvenoj, političkoj i javnoj sceni caruje laž transformirana u proglašene istine koje su postale dogma. HDZ-ovske laži, ustašuljačke laži, laži hrvatskog državnog vrha, laži klera Stepinčeve crkve … čine laž službenom hrvatskom politikom. S Nijemcima sam počeo komunicirati još kao osnovnoškolac, provjeravajući moje znanje njemačkog jezika, već onda kad su počeli malo masovnije dolaziti na more. Za vrijeme radnog vijeka desetljećima sam surađivao, radio i poslovao s više njemačkih tvrtki, bio u Njemačkoj na po nekoliko dana dvadesetak puta, upoznao stotine Nijemaca razne životne dobi, razno-raznog obrazovnog i imovnog statusa, s mnogima od njih „bistrio“ politiku, ali nikad nisam sreo niti jednog da bi na bilo koji način makar pokušavao braniti nacizam. U svjetlu toga postavlja se pitanje otkud potreba ijednom Hrvatu da brani hrvatsku inačicu fašizma, ustaštvo, fašistički zločin i kvislinšku tvorevinu tzv. NDH, a kamoli da se poistovjećuje s time, nad čijim su se monstruoznim zločinima zgražali i sami nacisti, o čemu najbolje svjedoče veleposlanik Trećeg Reicha u tzv. NDH Siegfried Kasche i opunomoćenik Gestapa Hans Helm, u svojim izvješćima, a opunomoćeni njemački general u Zagrebu Edmund Glaise von Horstenau u svojim memoarima. Zločini ustaškog režima ne mogu se „oprati“ nikakvim poslijeratnim procesima kažnjavanja zločinaca iz redova pripadnika odmetnutih kvislinških formacija, pa ni onim izvan pravnog sustava u kojima i nevini stradavaju, a pogotovo se to ne može izmišljanjem genocida nad Hrvatima koje su tobože izvršili „četnici preobučeni u partizane“, niti drugim mitovima i lažima ispredenim od ustaške emigracije a obuhvaćenim skupnim nazivom „Bleiburg“ i „Križni putovi“. Pojave bezobzirne osvete i retalijacije ne treba negirati, jer ih je bilo kao uostalom svuda u Evropi, neovisno radilo se o CA, Savezničkom ekspedicionom korpusu ili pokretima otpora, radi toga možemo žaliti, ali ti postupci postaju razumljiviji ako ih promatramo kao posljedicu svih zvjerstava koja je nacifašizam počinio, a „višak nasilja“ koji se kod boraca javlja prestankom borbi, s kojim se do danas nije znalo nositi nijedno vojno zapovjedništvo, je stvari samo potencirao. Važno je da se nije radilo ni o kakvim zapovijedima niti državnoj politici, a svi bivši pripadnici kvislinških formacija s područja Jugoslavije bili su od strane ratnih pobjednika jednako tretirani. Ne znam ni otkud potreba aktualnom hrvatskom državnom vrhu da na tu temu laže i manipulira, u čemu prednjači predsjednica Države, pozivajući tobože narod na jedinstvo, a ustvari potičući ideološke podjele u hrvatskom društvu, optužujući neznano koga izvan njih da to radi? Kler iz redova Stepinčeve crkve je priča za sebe, ta institucija je, vjerojatno i radi Stepinčeve najpriležnije suradnje s ustaškim režimom, naprosto impregnirana ustaštvom. I na kraju, kako bi vam se činilo i što mislite kako bi to odjeknulo u Njemačkoj, a kako u svijetu kad bi predsjednik Unije njemačkih akademija znanosti predložio njemačkim vlastima da se nekadašnji pripadnici Waffen-SS sahranjuju uz državne počasti, insignije Trećeg Reicha i izvođenje himne „Deutschland, Deutschland ueber alles“? Jel' vam to uopće zamislivo?"

- 17:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.