20.08.2020., četvrtak

SDP-ovci pozivam vas da si za predsjednika izaberete Mišu Krstičevića! A evo i zašto! Mišo Krstičević je jedini u svojim intervjuima poslije uvjerljivog poraza RESTART koalicije na parlamentarnim izborima jasno i precizno naveo razloge poraza, označivši kao glavnog krivca ukupno stanje u partiji koje je pozicioniralo SDP negdje u politički centar. Radi katastrofalnog stanja u partiji a onda vjerojatno i radi slutnje lošeg rezultata Krstičević je odbio mjesto na izbornoj listi. On ispravno smatra da SDP mora biti stranka ljevice, nikakvog centra ni lijevog centra. I nikakve liberalne demokracije. Krstičević između ostalog kaže: “Zapeli smo u dubokom klijentelizmu i bezidejnom pragmatizmu upravo zbog dosadašnjeg monopolističkog položaja na parlamentarnoj ljevici. SDP nije niti smije biti stranka lijevog centra, već isključivo stranka demokratske ljevice. Za pobjedu s tih polazišta potreban je dugotrajan rad i komunikacija s građanima koje moramo upoznati s prednostima politika koje u budućnosti moramo zastupati.“ „U tom razdoblju (posljednjih 20 godina) SDP je konstantno gubio svoju socijaldemokratsku supstancu u obliku zastupanja radničkih interesa i interesa društveno marginaliziranih skupina. Prekinuta je suradnja sa sindikatima, nedovoljno se ulagalo u edukaciju članstva i terenski rad, koji je nužno morao podrazumijevati solidarne akcije s ugroženim skupinama, ponajprije radnicima. U tom smislu većina vodstva nosi odgovornost jer su oni eksponenti tih promašenih i devijantnih politika.“ „Za poraz SDP odgovoran je bezidejni, klijentelistički sastav vodstva i pragmatični pristup političkog centra. Na ovim izborima SDP je evidentno poražen, ali to ne možemo reći za lijeve politike koje su ovim izborima s jedne strane dobile konkretnu afirmaciju u liku zeleno-crvene koalicije, a s druge strane i jasnu poruku svih apstinenata za potrebu transformacije SDP-a u modernu stranku demokratskog participativnog socijalizma.“ Izabere li si SDP za predsjednika onu ogromnu hrpu politički ničega, Peđu Grbina ili nekoga od politički još nepismenijih luzera i parazita, uz Davora Bernardića najodgovornijih za nered i nerad u stranci, a onda slijedom toga i za stravičan poraz na parlamentarnim izborima, osigurao si je nastavak tavorenja na hrvatskoj političkoj sceni, a možda i put u nestanak, polako umiranje u sjeni HDZ-a. Osobno smatram da se to u najboljem interesu hrvatskog naroda i njegove države naprosto ne smije dogoditi. Dosad se kao potencijalne kandidate za predsjednika SDP-a spominje desetak imena, a prema njihovim izjavama jedino je Miši Krstičeviću jasno što je to socijaldemokracija i koji je njen politički cilj, ne libeći se reći da je to socijalizam. Izgleda da je jedino za njega kapitalizam potrošen i da demokratski socijalizam nije utopija. Da bi SDP postao partija ljevice, on bi se nužno morao distancirati jednako od Tuđmana i od svog njegovog „stvaralaštva“ i „veličanstvenosti“, a ustvari laži i obmana podvaljenih hrvatskom narodu, na kojima HDZ ostvaruje svoj politički profit, a onda i od Kaptola na putu ostvarenja istinski sekularne države. Samo tako će biti moguće graditi Hrvatsku kao državu blagostanja za sve. SDP mora odustati od uloge „konstruktivne opozicije“ HDZ-u, a ustvari trulog kompromiserstva, kojeg mu je namro Ivica Račan. Dakle SDP bi trebao postati ona politička snaga koja bi stvari trebala početi nazivati pravim imenom kao uvod u svojevrsnu katarzu kroz koju bi hrvatsko društvo trebalo proći, želi li se hrvatski narod, ali i sve građane RH izvući iz duboke letargije, opterećenja prošlošću i posvemašnje besperspektivnosti. Moglo bi se postaviti pitanje zašto se ja koji nisam član SDP zalažem da se SDP prihvati zadaće od koje je dosad bježao? Prvo zato što SDP, iako nezasluženo, nosi epitet lijeve stranke, velik dio hrvatske javnosti ga tako percipira i drugo, zato što SDP ima svu potrebnu stranačku infrastrukturu da to može provesti. Njemu bi se, u to sam gotovo siguran, na tom putu ozdravljenja hrvatskog društva pridružio pročišćeni HSS, stranka lijevog predznaka, jer i sam njegov osnivač, Stjepan Radić, bio je na lijevoj strani političkog spektra, sa nezanemarivom stranačkom infrastrukturom, tako nužnom za rad na terenu. Ako bi prepoznali taj novi SDP kao istinsku partiju ljevice njima bi se pridružili i gotovo svi lijevo orijentirani aktivisti i ne samo oni okupljeni oko platforme „Možemo“. Na članstvu SDP-a je da odluči želi li SDP kao istinsku stranku ljevice ili ne mijenjati ništa, ostati „konstruktivna opozicija“ HDZ-u i nastaviti svoj put u beznačajnost i nestanak. Ako SDP-ovci žele novi početak, za to im treba Mišo Krstičević kao predsjednik. Oznake: SDP, Mišo Krstičević, partija ljevice, demokratski sociojalizam, Tuđman, HDZ, hss, platforma "Možemo", stjepan radić, . stranačka infrastruktura

- 10:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.08.2020., četvrtak

Pokušaj „demokratizacije“ ili prije „ukrajinizacije“ Bjelorusije Ukratko, 09. 08. 2020. održani su predsjednički izbori u Bjelorusiji na kojima je sa više od 80 % glasova pobijedio dosadašnji predsjednik Aleksandar Lukašenko, osvojivši svoj šesti mandat. I sve bi proteklo u najboljem redu da su s izborom građana Bjelorusije bili zadovoljni u Varšavi, Pragu, Londonu i još ponegdje, to što Lukašenkova protukandidatkinja na izborima, Svetlana Tihanovskaja, na izborima nije bila zadovoljna rezultatima je normalno, ali nije normalno da se ona sa osvojenih desetak posto glasova proglašava pobjednicom optužujući Lukašenka za izbornu prijevaru. Neuobičajeno brzo po proglašenju izbornih rezultata pokreću se masovni prosvjedi u glavnom gradu Minsku, masa optužuje Lukašenka za izbornu prijevaru, tražeći od njega da prizna pobjedu Tihanovskaje i odstupi. Naravno sve je puno optužbi na račun zadnjeg evropskog diktatora, kako „demokratski svijet“ i prosvjednici imenuju Lukašenka opisujući ga kao nekog tko je na vlast došao nekakvim državnim udarom ili pučem a ne demokratskim izborima. „Demokratski svijet“ Lukašenku ne može oprostiti neprovođenje gospodarske „šok terapije“ prema Jeffreyu Sachsu, kao svespasavajuće tranzicijske metode na putu iz „komunističkog pakla“ u globalizacijski kapitalistički „raj“. Na stranu to što su sve zemlje bivšeg realsocijalizma, uključujući i države nastale poslije raspada samoupravne Jugoslavije, (pre)skupo platile provođenje Sachsovih mudroserina, čija je provedba gotovo i samu Rusiju bacila na koljena. Aleksandar Lukašenko je pametnom politikom izbjegao šok terapiju i poštedio svoju zemlju i narod gorkih iskustava i općeg osiromašenja. „Demokratski svijet“ mu je taj nestašluk zapamtio i nikad oprostio, sve češće mu lijepeći diktatorske atribute, priželjkujući da on ode, a oni u Bjelorusiju na vlast dovedu nekog „podobnijeg“ i „savitljivijeg“, „demokratski opredijeljenog“ i što distanciranijeg od Rusije i Putina. Dakle, „demokratizatori“ su gotovo isti kao i u Ukrajini, Varšava kolo vodi, a i namjere su im iste kao i one u Ukrajini, gdje su djelomično uspjeli; srušili su predsjednika i bacili Ukrajinu na koljena, posvadivši je s Rusijom, što je Ukrajini donijelo, po svemu sudeći, trajni gubitak Krima i gubitak kontrole nad najrazvijenijim pokrajinama Donjeckom i Luganskom. Valjalo bi Ukrajince pitati jel' im se isplatila „demokratizacija“. Bjeloruske službe sigurnosti prikupile su dovoljno dokaza o umiješanosti stranih sila ne samo u organizacije prosvjeda, nego i upravljanja njima. Samo tu je i rezolutni Lukašenkov odgovor da „u Minsku Maidana neće biti“. A da se nije šalio pokazuju energične reakcije snaga sigurnosti u suzbijanju nereda što je rezultiralo i brojnim uhićenjima. I još nešto, u odnosu na Ukrajinu u Bjelorusija je bila zemlja socijalne i ekonomske stabilnosti, a prava ruske nacionalne manjine ničim nisu bila ugrožavana, kao ni upotreba ruskog jezika, što baš nije bez značaja. Nije trebalo dugo čekati da Litva, Latvija i neizbježna Poljska pošalju svojevrsni utimatum Lukašenku, kojim traže oslobađanje svih uhićenih prosvjednika i nude se kao posrednice u sporu između Lukašenka i prosvjednika, koje za divno čudo još nisu prozvale demokratskom opozicijom. Ako Lukašenko na to ne pristane prijete mu uvođenjem sankcija. Osobno mislim da Lukašenko na ultimatume neće pristati, on ima vrlo kvalitetan “izlaz za nuždu“, oslanjanje na Putina i Rusiju, pa i ujedinjenje Bjelorusije s Rusijom, što je već prije bilo najavljivanu kao moguće rješenje. Oznake: predsjednički izbori u Bjelorusiji, Aleksandar Lukašenko, Svetlana Tihanovskaja, optužbe za izbornu prijevaru, prosvjedi u Minsku, energične reakcije snaga red

- 17:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.08.2020., nedjelja

Kupovanje indulgencije za „Oluju“ Ili što je to pokojni Miko Tripalo vidio i znao te 1995., a g. Boris Milošević ne vidi i ne zna 25 godina kasnije? Nikad neću zaboraviti ona Tuđmanova likovanja nad „spaljenom zemljom“ nekadašnjeg UNPA sektora „Jug“ i nesrećom, tugom i patnjama „Olujom“ izgnanih Srba, čime je pokazao svu svoju bezosjećajnost i svirepost i sve one licemjere kojima je bio okružen, koji su mu ozarenih lica pljeskali i čestitali na silom oružja uspješno okončanoj “velikosrpskoj okupaciji“, jedino je pokojni Miko Tripalo „iskočio iz kola“ i na trenutak pomutio opće oduševljenje pitajući Tuđmana: „Dobro Franjo, samo što će ti zemlja bez ljudi?“ Miko Tripalo djelovao je kao jedini glas razuma, kao jedini koji je sagledavao svu besmislenost trenutka koji je određivao sudbinu hrvatskog naroda i države, a možda je kao iskusan političar predosjetio naš put u sveopću propast. Ne, ne dovodim ja u pitanje pravo države da okonča pobunu dijela vlastitih državljana pa i silom oružja, ako ne ide drugačije, ali dovodim u pitanje izostanak drugih metoda, posebno političkog djelovanja kojima se pobuna mogla i trebala okončati, pa i uz pomoć OUN, kao što je to učinjeno operacijom UNTAES, kojom je mirnim putem u ustavno pravni poredak Hrvatske integrirana Baranja, hrvatsko Podunavlje i zapadni Srijem i time okončana „velikosrpska okupacija“ i ostvaren teritorijalni integritet R. Hrvatske, koji nije ostvaren VRO „Oluja“. Završetak te operacije OUN ne slavimo, jedva da ga spominjemo, usudim se reći zato što njome nije integriran samo spomenuti teritorij nego i građani srpske nacionalnosti, pa što ćeš onda to slaviti!? Zamisli ti svu tu tugu koju su „domoljubi“ dijelili s „hrvatskim državnim poglavarom“, R. Hrvatska kao „regionalna vojna sila“ ne smije po volji „uredovati“ na nesporno svojem državnom teritoriju, nisu dali „mrzitelji svega hrvatskog“. A baš bi bilo lijepo, da se smjelo, ne bi bilo problema ni sa ćirilicom u Vukovaru. Zar ne? Svake godine se 05. 08. se obilježava Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i dan hrvatskih branitelja, završetak VRO „Oluja“, prikazane kao „majka svih bitaka“ i „najveća pobjeda u hrvatskoj povijesti“ za okrutne pljačkaše bagru i brabonjke, zaljubljenike u laž, mržnju i zločin, bez ijedne ozbiljnije bitke od vojnički obrazovanih znalaca opisana kao nešto što „smrdi do neba“ i ne samo radi američkog angažmana, a radi popratnih pojava, izgona Srba i ubojstava civila i kao zločin protiv čovječnosti prema odredbama međunarodnog prava. Radi tog točnog činjeničnog opisa događanja i karakterizacije VRO „Oluja“, a pogotovo radi neprocesuiranja počinitelja zločina iz redova HV i specijalne policije strani veleposlanici ne odazivaju se pozivima hrvatskih vlasti i ne dolaze na obilježavanje obljetnica u Knin. Osobno mislim da se Haaški sud teško kompromitirao oslobađajućim presudama, najprije generalu Ivanu Čermaku, u zoni čije odgovornosti su zločini počinjeni, a potom generalima Anti Gotovini kao vojnom zapovjedniku i Mladenu Markaču kao zapovjedniku specijalne policije, nakon žalbenog postupka. Oslobađajuće presude su iznuđene od strane Amerikanaca, kako bi se izbjeglo svako propitivanje njihove uloge, odnosno direktne umiješanosti u planiranju i izvođenju „Oluje“. No dobro, ako Markač i nije znao za zločine koje su počinili pripadnici specijalne policije, to se za generala Željka Sačića ne može reći, pa je on i kažnjen zastupničkom čašću u Hrvatskom saboru. Gdje je bila i što je radila vojna policija HV i njen zapovjednik general Mate Laušić, nije vrag da ni oni ništa nisu ni vidjeli, ni čuli, ni znali!? Da sumariziram: Ako je VRO „Olujom“ Hrvatska „oslobođena od velikosrpske okupacije“, kako trabunjaju „domoljubi“, a među njima prednjače branitelji, odnosno njihovi „lautšpreheri“, što se onda dogodilo završetkom procesa Mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, Baranje i zapadnog Srijema 15. 01. 1998.? Nije li tek onda Hrvatska ostvarila svoju teritorijalnu cjelovitost? Ili se to ne računa, jer u tom procesu nije došlo do izgona Srba? I da, nije da se i dosad „domoljubne“ i ZDS-om osviještene hrvatske vlasti nisu trudile da na obilježavanje završetka VRO „Oluja“, odnosno Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i dana hrvatskih branitelja u Knin 05. 08. ne dobije nekoga od viđenijih hrvatskih Srba, to je do ove godine ostalo neuslišano. No Andrej Plenković je uspio, vjerojatno metodama mrkve i batine, privoljeti potpredsjednika Vlade g. Borisa Miloševića, da ove godine osvane u Kninu, bajajući o nekakvom tobožnjem pomirenju i izgradnji povjerenja između hrvatskog i srpskog naroda, kao tobožnji otklon od prošlosti i okretanje budućnosti. (sic!) Pa će kao valjda nekakva mjera reciprociteta i pokazivanje dobre volje sa strane hrvatskih vlasti ministar Tomo Medved na dan počinjenja zločina u Gruborima, da se doći na komemoraciju žrtvama u Grubore , da se pokaže kako hrvatske vlasti „ne prave razliku među žrtvama“. Samo tko je dosad sprječavao Andreja Plenkovića i hrvatske vlasti da poštuju Ustav i zakone RH, da olakšaju život onoj mahom srpskoj starčadiji koja je ostala živjeti u RH, da im se poprave straćare, dovede struja i voda i tako bar malo osjete skrb i brigu svoje države? Znam da je bilo prječih briga, a i novca nije bilo, trebao je za plaćanje glasača HDZ-a u susjednoj državi. Ćirilica u Vukovaru mi ispada kao marginalni problem. Jel' tko sprječavao hrvatski represivni aparat i pravosuđe da istraži zločine koje su počinili pripadnici HV i specijalne policije za vrijeme VRO „Oluja“ i neposredno poslije njenog okončanja i krivce osudi? Da ne ostane da se zločin dogodio samo u Gruborima. Na tom planu ni poslije posjete g. Borisa Miloševića Kninu neće se ništa bitnog dogoditi, on treba poslužiti samo kao kupovanje indulgencije hrvatskim vlastima za zločin protiv čovječnosti, a i da možda ponuka neke strane veleposlanike pa da se bar neki od njih predomisle i pojave 05. 08. u Kninu. I na kraju, sve kad bi se g. Boris Milošević pojavio u Kninu u ustaškoj uniformi i pozdravio „rimskim pozdravom“ i ZDS, on bi za „domoljube“ i braniteljske „lautšprehere“ ostao tek velikosrbin i četnik. Zato mislim da je dolazak g. Borisa Miloševića u Knin velika pogreška i da će izazvati podjele unutar srpskog nacionalnog korpus u Hrvatskoj. Oznake: VRO Oluja, Boris Milošević, Miko Tripalo, Franjo Tuđman, Knin, Grubori, UNTAES, zločin protiv čovječnosti

- 11:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.