08.11.2021., ponedjeljak

Gauleiteri i oni drugi Tužno je saznanje da mnogi, iako rođeni kao ljudska bića, do svoje smrti ne uspijevaju stasati kao poštovanja vrijedni ljudi. Prebirući između svih onih što su ispilavljeni i stasali u Tuđmanovom inkubatoru zvanom MVP, od Mate Granića preko Ive Sanadera do današnjih dana, na prste bismo mogli nabrojiti one koji doista vrijede i koriste narodu i državi, sve je prepuno ništarija, među kojima prednjače oni pravnog obrazovanja, a upravo takvi od dolaska HDZ na vlast u Hrvatskoj „kroje kapu“ i narodu i državi nepokolebivo ih vodeći u ponor. Tko su što su i kakvi su dobro je vidljivo i u ovom epskom psihijatrijskom „hvatanju za grkljan“ momaka s „velikim mudima“ s Pantovčaka i Banskih dvora. U tom čerupanju u kojem se ne biraju riječi pao je i izraz „Gauleiter“ predsjednika RH na račun tobože neprihvatljivih ponašanja članova Vlade i njenog predsjednika. Ako se dobro zna kuda spada, na koje područje i kojem vremenu taj izraz pripada, odgovor predsjednika Vlade nije trebalo dugo čekati: „On govori o HDZ-u kao nacističkoj stranci. Nisam čuo da je netko reagirao. To je sramotno, uvredljivo, lažno. Nije dovoljno da krši Zakon o sudovima, Zakon o obrani, nego naziva HDZ koja je dobila povjerenja građana, koja ima parlamentarnu većinu, nacističkom strankom.“ Predsjednik vlade dobro zna što je i kuda spada „Gauleiter“, malo veći mu je problem svrstavanja „starog hrvatskog pozdrava“ ZDS. Zamisli ti samo to „… on naziva HDZ koja je dobila povjerenja građana, koja ima parlamentarnu većinu, nacističkom strankom”…, kao da NSDAP od dolaska Hitlera na vlast pa do kraja 2. Svjetskog rata nije imala plebiscitarnu podršku u redovima njemačkog naroda, što je ako se vodimo Plenkovićevom logikom izraz najveće demokratičnosti. I nije Milanović prvi koji je HDZ doživio kao nešto opasno i nešto što veze ne samo s demokracijom, nego ni zdravim razumom nema, ali ima s ustašijom, koja usput rečeno Milanoviću uopće ne smeta, pa ga je onaj kunktator i lijenčina Ivica Račan, nakon što je Franjo Tuđman na osnivačkom saboru HDZ-a izjavom da „ … NDH nije bila samo kvislinška tvorevina i fašistički zločin, nego i izraz ostvarenja vjekovnih težnji hrvatskog naroda za svojom državom …“ toj tvorevini dao legitimitet, prozvao „strankom opasnih namjera“, umjesto da je to nacifašističko smeće odmah zabranio. No kako Franjo Tuđman nikad nije smio postati netko tko odlučuje o sudbini naroda i države, tako ni Ivica Račan nikad nije smio postati čelnik SKH, iz današnje perspektive Ivica Račan je zapravo doveo Franju Tuđmana na vlast u Hrvatskoj. Klaus Kinkel, njemački ministar vanjskih poslova, je prilikom svoje zadnje posjete RH 1998., kad je shvatio da Tuđman, usprkos svim potpisima na brojnim sporazumima, ne mijenja svoju politiku posebno prema BiH, vrlo razočaran i ljut, neki kažu i bez pozdrava, napustio Predsjedničke dvore, rekavši po povratku svojima u Njemačkoj da „Franjo Tuđman na pragu 21. stoljeća u srcu Evrope uspostavlja nacionalsocijalističku državu“. Iako Mate Granić u svojim memoarima spominje da mu je Klaus Kinkel rekao da Hrvate u BiH vode lopovi, ovo s nacionalsocijalističkom državom ne spominje. A tko je sve vrijeme njegovog svevlašća pružao pun suport tom Tuđmanovom ludilu i bio mu glavni oslonac, ako to nije bio nacionalsocijalistički HDZ. Dakle predsjednik RH, Zoran Milanović, nije bio nimalo originalan u svojem izričaju, bilo je i onih prije njega koji su prepoznavali pravi karakter HDZ-a. Oznake: mvp, Pantovčk, Banski dvori, HDZ, Franjo Tuđman, stranka opasnih namjera, Klaus Kinkel, Bih, nacionalsocijalistička država

- 12:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.03.2021., subota

„Kum“ je otišao, ali je „familija“ ostala netaknuta Zasad! Bandićeva Gradska uprava bila je u suštini organizirana po uzoru na mafijaške „familije“ u kojoj je gradonačelnik Milan Bandić imao ulogu „kuma“. Svi oni koji su nakon Bandićeve smrti očekivali rasap tog sustava, te kriminalno koruptivne strukture, ostali su razočarani, jer svi „oficiri“, „vojnici“ i egzekutori, čvrsto interesno povezani, ostali su na svojim mjestima. Netaknuti! Nevini kao „nevina dječica“ i dalje vjerni jedni drugima i ovisni jedni o drugima. Netaknuta ostaje i politička stranka, BM 365 Stranka rada i solidarnosti, organizirana kao sekta, po uzoru na druge političke stranke u RH. Stradati bi mogla jedino Natalija Prica, koja je zapravo nevažna, jer ni o čemu nije odlučivala, ali koju iz „familije“ javnosti već nude kao „Pedra“, oličenje svih Bandićevih zala. Pokušava se stvoriti dojam kao da je Milan Bandić bio sam i usamljen, radio što je htio, bez ičije podrške i pomoći, pa i bez „žetončića“. A unutar „familije“ su ga svi bespogovorno podržavali, a i izvan kruga „familije“ podržavali su ga mnogi, kako u politici utjecajni pojedinci, tako i stranke, pa i one najveće, SDP u prvih 10 godina njegove svevlasti, a potom HDZ sve do njegovog odlaska. Da sad ne ulazim u njegovu povezanost izvan političke sfere, kako s utjecajnim pojedincima, tako i lobijima, pa i onima što „mirišu“ na kriminal. Do lokalnih izbora na čelu Gradske uprave će biti zamjenica gradonačelnika Jelena Pavičić Vukičević, koja će ujedno biti i čelnica stranke BM365 do unutarstranačkih izbora, koja je već istaknula „oficire“ kao kandidate za lokalne izbore, Jelenu Pavičić Vukičević za gradonačelnicu, a Ivicu Lovrića prepunog afera i nepodopština i Pavla BMK Kalinića za zamjenike gradonačelnika. Za očekivati je da će većina privrženika Bandićeve kriminalno koruptivne hobotnice nastaviti podržavati „familiju“ nadajući se da se ništa neće mijenjati i da će oni nastaviti profitirati na štetu Grada i njegovih građana. Najvjerojatnije da će tako do lokalnih izbora i biti, ja osobno u tom kratkom vremenu ne očekujem nikakve zaokrete, pogotovo ne nekakve „popravke“ pojedinih Bandićevih suspektnih rješenja, jer bi to za „oficire“ bio rad u korist vlastite štete, prokazivali bi i sami sebe. Osobno ne vjerujem da opcija „familije“ bez „kuma“ može odnijeti pobjedu na lokalnim izborima i „podariti“ nam Jelenu Pavičić Vukičević za gradonačelnicu, usprkos tome što su najveće stranke kao kandidate istaknule, jedna bosanskog redikula, a druga bezveznjaka. Tek ukoliko na predstojećim izborima Jelena Pavičić Vukičević ne bude izabrana za gradonačelnicu, a stranka BM365 ostvari znatno manji broj glasova nego na prošlim izborima, možemo očekivati osjetno „osipanje“ „familije“, a pogotovo ako u gradonačelničku fotelju zasjedne netko s makar minimumom osjećaja za opće dobro, pa počne u najboljem interesu Zagreba „provjetravati“ gradsku upravu i čistiti Bandićevu žabokrečinu od kadrova bez znanja i pameti dospjelih, na pozicije tek Bandićevom voljom, odnosno u procesu negativne selekcije kadrova. Pogotovo onih na pročelničkim i drugim vodećim mjestima u Gradskoj upravi. Naravno da ista priča vrijedi i za Zagrebački holding. Prije „ukazivanja“ Franje Tuđmana i puno prije Bandića i njegove „familije“ u gradskoj upravi Zagreba radilo se u interesu Grada i njegovih građana. Samo ilustracije radi i da steknete dojam o čemu se radi; prije koju godinu razgovarao sam o situaciji u Zagrebu s nekadašnjim visokim državnim i partijskim funkcionerom u bivšoj SRH koji mi je rekao: „Da je predsjednik IV Skupštine grada Zagreba (gradonačelnik) makar samo pomislio raditi to što Bandić radi, ljudi bi nas raznijeli, a danas, kad ih se vara i nemilice potkrada, svi šute.“ Očito ni “mrak“ nije bio baš toliki. Svojedobno sam upoznao jednu pravnicu koja je dobar dio svojeg radnog vijeka provela radeći u zagrebačkoj Gradskoj upravi, radeći kod Bandića onaj isti posao koji je radila i kod Mate Mikića. Zamolio sam je da usporedi ta dva gradonačelnika. Rekla mi je da se radi o dvije kategorije ljudi koje jednostavno nije moguće uspoređivati, jer „s jedne strane imamo obrazovanog i finog sveučilišnog profesora Matu Mikića, a s druge neobrazovanu nasilničku sirovinu Milana Bandića. Pa ni rezultati njihovog rada nisu usporedivi“. Da, poslije Mate Mikića Zagreb je blistao, a danas poslije Milana Bandića, ne samo radi potresa, Zagreb je prepun smeća i ostavlja dojam posvemašnje zapuštenosti. Ah da, danas svi oni koji su istaknuli svoje kandidature za zagrebačkog gradonačelnika nemilice obećavaju, najčešće ono što je Bandić dosad u predizbornim kampanjama već nekoliko puta obećao, jedino što još nisam registrirao da je tko od njih obećao probijanje tunela kroz Medvednicu. No još stignu, Obećati, mislim, ne i realizirati. Oznake: milan bandić, mafijaška "familija", BM365, SDP, HDZ, Gradska uprava, Jelena Pavičić Vukičević, Ivica Lovrić, Pavle Kalinić, lokalni izbori, Mato Mikić

- 15:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.01.2021., subota

Potresi u Zagrebu i na Baniji – kao nastavak Tuđmanove politike samo „drugim sredstvima“ I tako one 1990. okrutni pljačkaši, bagra i brabonjci, zaljubljenici u laž mržnju i zločin predvođeni Franjom Tuđmanom uvjeriše Petrinjce (ali i druge ne samo na Baniji nego diljem Hrvatske) kako nije dobro imati MI „Gavrilović“ koji je sa svojih 7.500 zaposlenih i 6-8 tisuća kooperanata diljem Banije činio petu mesnu industriju svijeta, jer „Srbi vladaju Hrvatskom, a Beograd je pljačka i više nego što su kolonijalne sile pljačkale svoje kolonije“, što se može zaustaviti i spriječiti tek „obnovom hrvatskog kraljevstva“. I to ne bilo kakvog hrvatskog kraljevstva, nego onog srednjevjekovnog, Zvonimirovog, od prije 1102. godine, jer poslije toga se nas Hrvate samo pljačkalo, prvo Pešta, a potom Beč i Beograd. Osmanlije da i ne spominjem. Ali eto, konačno smo dočekali da se toj pljački Beograda stameno ispriječi Franjo Tuđman, graditelj bolje prošlosti, „stvaratelj“ države na osebujan način, pljačkom i uništavanjem postojeće. I ne na zadnje ratom! Što povezuje Tuđman – HDZ-ovu vladavinu s potresom koji je pogodio Baniju? Pa samo to što su otprilike iste razorne moći. Zla i nedaće koje su voljom Tuđmana i HDZ-a zadesile hrvatski narod i sve građane Hrvatske veće su od svih zala i nedaća koje su nas zadesile sve tamo „od stoljeća sedmog“ pa do 1990. odnosno dolaska Franje Tuđmana i njegovog HDZ-a na vlast u Hrvatskoj. Bio sam 1999. u okviru djelovanja „Glasa 99“ prvi i jedini put u Petrinji, gradu za koji sam i ja znao samo zahvaljujući MI „Gavrilović“ svjetski poznatom brandu, čije smo proizvode sretali u trgovinama diljem svijeta. Petrinja je odavala dojam sumornosti grada u kojem dotad, pet godina poslije rata, nitko nije niti pokušao bar maskirati ratne ožiljke. Već onda je bilo jasno i tko je bio Franjo Tuđman i što je njegov klerofašizmom, ustaštvom i kriminalom impregnirani HDZ i da to stanje treba mijenjati, pa su NVO kao „Glas 99“ odlučile objedinjeno nastupati pomažući opozicionim strankama da na izborima 1999. dođe do smjene vlasti i da HDZ ogrezao u korupciju i kriminal konačno „sjaši“. Razgovarajući tada s jednim Petrinjcem, starosjediocem, pravašem, koji je i sam bio krajnje nezadovoljan stanjem u kojem se zatekla ne samo Petrinja, nego i čitava Banija, potpunom nebrigom vlasti i iz toga proizašlim beznađem i bezvoljnošću svojih sugrađana, nezaposlenih i osiromašenih, koji mi je u jednom trenutku rekao da Petrinji fali Boro Mikelić. Pogledao sam ga u čudu ne vjerujući da sam to čuo od jednog pravaša, a onda se on ispravio i rekao da ne baš Boro Mikelić, ali netko poput njega. Pa da parafraziram: „Zaželjela se Petrinja Bore Mikelića, ali Bore više nigdje nema niti će ga ikad više biti!“ A onda, gledajući od potresa do danas TV snimke iz Petrinje vidim one iste kuće čije su fasade jednako „išarane“ mecima kao i onda, potkraj 1999. i koje eto ni 25 godina poslije rata nitko nije ni pokušao popraviti. Jel' vas onda čudi onaj mladić što urla na Milanovića i Plenkovića „sipajući“ im u lice upravo to, Tuđmanovo „stvaralaštvo“, gotovo ni ne spominjući potres, valjda i on svjestan da je i potres u Petrinji tek nastavak Tuđmanove politike „samo drugim sredstvima“. Istini za volju na Baniji su u ratu mnoge kuće bile teško oštećene i porušene, brojne su u procesu obnove obnovljene ili su izgrađene nove, no kako je to rađeno u organizaciji HDZ-a, te kuće su radi nesolidne gradnje teško oštećene ili porušene u potresu. I nikom ništa. Iako kažu da će DORH sve istražiti. Ili, ako su Srbi do 1990. doista vladali u Hrvatskoj, moram priznati da su to radili znalački i u tome bili puno djelotvorniji i uspješniji od osvjedočenih „hrvatskih domoljuba“. Ne vjerujete, pa onda usporedite što je i kakva je bila Petrinja do 1990., a što je i kakva je Petrinja danas. No ni po muke da je stradala samo Petrinja, na koljena je bačena čitava Hrvatska. Razoran potres koji je pogodio Petrinju i Baniju pokazao je po tko zna koji put koliko je Hrvatska država nefunkcionalna i praktički nesposobna za život. „Domoljubi“ su one 1990., odmah po preuzimanju vlasti, s ciljem da njima „ostane više“, sakatili državne institucije i javne službe po principu „ovo nam ne treba i bez ovog se može“, tako da civilna zaštita gotovo ne funkcionira, a pitanje je jel' poslije onog nestanka žita išta ostalo i od obaveznih robnih zaliha. Procedure za postupanje u kriznim situacijama, ako i postoje, nitko ih se ne pridržava ili ne postoje ni službe ni pojedinci, osim vatrogasaca i HGSS-a, koji bi ako i postoje funkcionirali kako treba i radili ono što treba. A trebalo je angažirati vojsku, njen sanitet, smještajne kapacitete i mehanizaciju, područje pogođeno potresom „zatvoriti“, radi sprječavanja pljački, gradonačelnica Siska, Kristina Ikić Baniček, je otvoreno govorila o tome, postaviti „mrtve straže“. Tako bi se na području pogođenom potresom našli samo oni koji tamo trebaju biti radi spašavanja života, pomoći stradalim, raščišćavanju ruševina i asanaciji terena. Navijačkim skupinama poput BBB-a i „Torcide“ ili pojedincima, ma koliko „velikog srca“, tamo zaista nema mjesta. Takvi u organiziranom društvu daleko više smetaju, nego što koriste. Na potresom pogođenom području zavladala je stihijnost, premijer je nekoliko dana pričekao da se „slegnu dojmovi“, pa je onda uspostavio Stožer, na čije čelo je postavio čovjeka kojem se ne može odreći stručnost, bar kad je “podizanje šatora“ u pitanju. Ja osobno bih njemu povjerio da ruši, nikako da obnavlja i gradi nove zgrade. Oznake: potresi, Zagreb, Petrinja, Banija, Franjo Tuđman, HDZ, domoljubi, MI "Gavrilović", Boro Mikelić, Plenković, Milanović, stožer, civilna zaštita, robne zalihe

- 10:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.10.2020., srijeda

Prestaje li Hrvoje Klasić Tuđmana odriješivati od grijeha? Jednako kao što se za hrvatske antitotalitariste, koji su prema definiciji Thomasa Manna bez svake sumnje nepatvoreni fašisti, od 27. 03. 1941, pa sve do kobnog 15. 05. 1945. na Lojbaškom polju kod Bleiburga, baš ništa nije događalo, nego je tamo iz čistog mira započeo svojevrsni Danse Macabre, ples smrti, jugoslavenskih partizana nad nevinom ustaškom nejači, tako se niti za našeg vrlog Hrvoja Klasića, od Tuđmanovog osvajanja vlasti, pa do pobune kninskih Srba, 17. 08. 1990., baš ništa nije događalo. Da, Hrvoje Klasić se u svojim brojnim kolumnama i komentarima opisujući nedavnu prošlost uvelike trudio amnestirati Franju Tuđmana od krivnje ili bar odgovornosti za sve nedaće kroz koje je Hrvatska prolazila i još prolazi od HDZ-ovog preuzimanja vlasti. A onda, gotovo kopernikanski obrat, naš vrli Hrvoje je ponukan pucnjavom na Trgu sv. Marka 12. 10. 2020. odjednom u HDZ-u pronalazi krivca i zna da je hrvatski put u propast počeo upravo 30. 05. 1990., dakle onda kad je HDZ, predvođen Franjom Tuđmanom, preuzeo vlast. Tako bar Hrvoje Klasić eksplicite navodi u zaključku svojeg komentara objavljenog u Net-u od 27. 10. 2020. „Upravo stranka koja danas upozorava na zabrinjavajuću radikalizaciju svojim tridesetogodišnjim toleriranjem, a često i raspirivanjem (govora) mržnje snosi za istu tu radikalizaciju ujedno i najveću odgovornost.“ Klasić problematizira i „stvaranje države“: „S obzirom na to da je HDZ, kako misle njegovi članovi i simpatizeri, stvorio Hrvatsku, HDZ shodno tome ima i pravo s Hrvatskom raditi što želi.“ Dakle „stvaranje države“ više nije općenarodni konsenzus već tako misle članovi HDZ-a i njihovi simpatizeri. Na podrugljiv način će Klasić opisati i svu „pogubnost“ vladavine hrvatskih komunista i usporediti je s „blagotvornim“ radom HDZ-a za opće dobro: „Hrvatskim komunistima uopće nije bilo stalo do Hrvatske i sve su radili kako bi zadovoljili isključivo vlastite interese. Neprijateljskim odnosom prema svakom opozicijskom djelovanju i favoriziranjem članova svoje Partije komunisti su sustavno uništavali hrvatsko društvo. Naravno, u pauzi dok nisu pokušavali zavarati narod izgradnjom bolnica, škola, vrtića, fakulteta, knjižnica, tvornica, brodogradilišta, društvenih stanova, hidro i termoelektrana, mostova, pruga i cesta. Kako god, trebalo se riješiti takvog protunarodnog i protuhrvatskog sistema i zamijeniti ga iskrenim domoljubljem i isključivo profesionalnim pristupom rješavanju problema.“ Hrvoje Klasić navodi da je od tog pogubnog 30. 05. 1990. pa sve do danas Hrvatska upravo talac HDZ-a: „Hrvatska je bila talac HDZ-a i kada je u pitanju međunarodni ugled. Zbog načina upravljanja zemljom, autoritarnih sklonosti HDZ-ovog i državnog predsjednika, degradiranja institucija pravne države, pritisaka na medije, obezvrjeđivanja demokratskih procesa, neprocesuiranja ratnih zločina i nepoštivanja suvereniteta susjedne države Hrvatska je bila međunarodno izolirana i na rubu sankcija. I nitko zbog toga nije proglašen nacionalnim izdajnikom. Naprotiv, držanje ruke na srcu za vrijeme intoniranja himne, koketiranje s ustaštvom i stalno izmišljanje unutrašnjih neprijatelja ostali su važniji kriterij domoljublja od narušavanja ugleda domovine u svijetu.“ Čekam, ali i čikam Hrvoja Klasića da na isti način progovori o teroru i državnom teroru koji je pod vlašću istog tog HDZ-a i Franje Tuđmana provođen nad hrvatskim Srbima, kao i o nepoštivanju odredbi međunarodnog prava kad su u pitanju prava konstitutivnog naroda, kao i hijerarhijskoj poziciji federativnog ugovora, a onda i o tome što je istina o velikosrpskoj agresiji i početku rata u Hrvatskoj, s posebnim osvrtom na ulogu Hrvatske u ratu u BiH. Pa da nam Hrvoje Klasić kaže tko je to i kakvu državu stvarao, tko su hrvatski velikani, a tko okrutni pljačkaši, bagra i brabonjci, zaljubljenici u laž, mržnju i zločin. Oznake: Hrvoje Klasić, Franjo Tuđman, HDZ, Thomas Mann, put u propast, "stvbgaranje države", hrvatski komunisti, talac HDZ-a

- 09:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.08.2020., četvrtak

SDP-ovci pozivam vas da si za predsjednika izaberete Mišu Krstičevića! A evo i zašto! Mišo Krstičević je jedini u svojim intervjuima poslije uvjerljivog poraza RESTART koalicije na parlamentarnim izborima jasno i precizno naveo razloge poraza, označivši kao glavnog krivca ukupno stanje u partiji koje je pozicioniralo SDP negdje u politički centar. Radi katastrofalnog stanja u partiji a onda vjerojatno i radi slutnje lošeg rezultata Krstičević je odbio mjesto na izbornoj listi. On ispravno smatra da SDP mora biti stranka ljevice, nikakvog centra ni lijevog centra. I nikakve liberalne demokracije. Krstičević između ostalog kaže: “Zapeli smo u dubokom klijentelizmu i bezidejnom pragmatizmu upravo zbog dosadašnjeg monopolističkog položaja na parlamentarnoj ljevici. SDP nije niti smije biti stranka lijevog centra, već isključivo stranka demokratske ljevice. Za pobjedu s tih polazišta potreban je dugotrajan rad i komunikacija s građanima koje moramo upoznati s prednostima politika koje u budućnosti moramo zastupati.“ „U tom razdoblju (posljednjih 20 godina) SDP je konstantno gubio svoju socijaldemokratsku supstancu u obliku zastupanja radničkih interesa i interesa društveno marginaliziranih skupina. Prekinuta je suradnja sa sindikatima, nedovoljno se ulagalo u edukaciju članstva i terenski rad, koji je nužno morao podrazumijevati solidarne akcije s ugroženim skupinama, ponajprije radnicima. U tom smislu većina vodstva nosi odgovornost jer su oni eksponenti tih promašenih i devijantnih politika.“ „Za poraz SDP odgovoran je bezidejni, klijentelistički sastav vodstva i pragmatični pristup političkog centra. Na ovim izborima SDP je evidentno poražen, ali to ne možemo reći za lijeve politike koje su ovim izborima s jedne strane dobile konkretnu afirmaciju u liku zeleno-crvene koalicije, a s druge strane i jasnu poruku svih apstinenata za potrebu transformacije SDP-a u modernu stranku demokratskog participativnog socijalizma.“ Izabere li si SDP za predsjednika onu ogromnu hrpu politički ničega, Peđu Grbina ili nekoga od politički još nepismenijih luzera i parazita, uz Davora Bernardića najodgovornijih za nered i nerad u stranci, a onda slijedom toga i za stravičan poraz na parlamentarnim izborima, osigurao si je nastavak tavorenja na hrvatskoj političkoj sceni, a možda i put u nestanak, polako umiranje u sjeni HDZ-a. Osobno smatram da se to u najboljem interesu hrvatskog naroda i njegove države naprosto ne smije dogoditi. Dosad se kao potencijalne kandidate za predsjednika SDP-a spominje desetak imena, a prema njihovim izjavama jedino je Miši Krstičeviću jasno što je to socijaldemokracija i koji je njen politički cilj, ne libeći se reći da je to socijalizam. Izgleda da je jedino za njega kapitalizam potrošen i da demokratski socijalizam nije utopija. Da bi SDP postao partija ljevice, on bi se nužno morao distancirati jednako od Tuđmana i od svog njegovog „stvaralaštva“ i „veličanstvenosti“, a ustvari laži i obmana podvaljenih hrvatskom narodu, na kojima HDZ ostvaruje svoj politički profit, a onda i od Kaptola na putu ostvarenja istinski sekularne države. Samo tako će biti moguće graditi Hrvatsku kao državu blagostanja za sve. SDP mora odustati od uloge „konstruktivne opozicije“ HDZ-u, a ustvari trulog kompromiserstva, kojeg mu je namro Ivica Račan. Dakle SDP bi trebao postati ona politička snaga koja bi stvari trebala početi nazivati pravim imenom kao uvod u svojevrsnu katarzu kroz koju bi hrvatsko društvo trebalo proći, želi li se hrvatski narod, ali i sve građane RH izvući iz duboke letargije, opterećenja prošlošću i posvemašnje besperspektivnosti. Moglo bi se postaviti pitanje zašto se ja koji nisam član SDP zalažem da se SDP prihvati zadaće od koje je dosad bježao? Prvo zato što SDP, iako nezasluženo, nosi epitet lijeve stranke, velik dio hrvatske javnosti ga tako percipira i drugo, zato što SDP ima svu potrebnu stranačku infrastrukturu da to može provesti. Njemu bi se, u to sam gotovo siguran, na tom putu ozdravljenja hrvatskog društva pridružio pročišćeni HSS, stranka lijevog predznaka, jer i sam njegov osnivač, Stjepan Radić, bio je na lijevoj strani političkog spektra, sa nezanemarivom stranačkom infrastrukturom, tako nužnom za rad na terenu. Ako bi prepoznali taj novi SDP kao istinsku partiju ljevice njima bi se pridružili i gotovo svi lijevo orijentirani aktivisti i ne samo oni okupljeni oko platforme „Možemo“. Na članstvu SDP-a je da odluči želi li SDP kao istinsku stranku ljevice ili ne mijenjati ništa, ostati „konstruktivna opozicija“ HDZ-u i nastaviti svoj put u beznačajnost i nestanak. Ako SDP-ovci žele novi početak, za to im treba Mišo Krstičević kao predsjednik. Oznake: SDP, Mišo Krstičević, partija ljevice, demokratski sociojalizam, Tuđman, HDZ, hss, platforma "Možemo", stjepan radić, . stranačka infrastruktura

- 10:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #