20.03.2021., subota

„Kum“ je otišao, ali je „familija“ ostala netaknuta Zasad! Bandićeva Gradska uprava bila je u suštini organizirana po uzoru na mafijaške „familije“ u kojoj je gradonačelnik Milan Bandić imao ulogu „kuma“. Svi oni koji su nakon Bandićeve smrti očekivali rasap tog sustava, te kriminalno koruptivne strukture, ostali su razočarani, jer svi „oficiri“, „vojnici“ i egzekutori, čvrsto interesno povezani, ostali su na svojim mjestima. Netaknuti! Nevini kao „nevina dječica“ i dalje vjerni jedni drugima i ovisni jedni o drugima. Netaknuta ostaje i politička stranka, BM 365 Stranka rada i solidarnosti, organizirana kao sekta, po uzoru na druge političke stranke u RH. Stradati bi mogla jedino Natalija Prica, koja je zapravo nevažna, jer ni o čemu nije odlučivala, ali koju iz „familije“ javnosti već nude kao „Pedra“, oličenje svih Bandićevih zala. Pokušava se stvoriti dojam kao da je Milan Bandić bio sam i usamljen, radio što je htio, bez ičije podrške i pomoći, pa i bez „žetončića“. A unutar „familije“ su ga svi bespogovorno podržavali, a i izvan kruga „familije“ podržavali su ga mnogi, kako u politici utjecajni pojedinci, tako i stranke, pa i one najveće, SDP u prvih 10 godina njegove svevlasti, a potom HDZ sve do njegovog odlaska. Da sad ne ulazim u njegovu povezanost izvan političke sfere, kako s utjecajnim pojedincima, tako i lobijima, pa i onima što „mirišu“ na kriminal. Do lokalnih izbora na čelu Gradske uprave će biti zamjenica gradonačelnika Jelena Pavičić Vukičević, koja će ujedno biti i čelnica stranke BM365 do unutarstranačkih izbora, koja je već istaknula „oficire“ kao kandidate za lokalne izbore, Jelenu Pavičić Vukičević za gradonačelnicu, a Ivicu Lovrića prepunog afera i nepodopština i Pavla BMK Kalinića za zamjenike gradonačelnika. Za očekivati je da će većina privrženika Bandićeve kriminalno koruptivne hobotnice nastaviti podržavati „familiju“ nadajući se da se ništa neće mijenjati i da će oni nastaviti profitirati na štetu Grada i njegovih građana. Najvjerojatnije da će tako do lokalnih izbora i biti, ja osobno u tom kratkom vremenu ne očekujem nikakve zaokrete, pogotovo ne nekakve „popravke“ pojedinih Bandićevih suspektnih rješenja, jer bi to za „oficire“ bio rad u korist vlastite štete, prokazivali bi i sami sebe. Osobno ne vjerujem da opcija „familije“ bez „kuma“ može odnijeti pobjedu na lokalnim izborima i „podariti“ nam Jelenu Pavičić Vukičević za gradonačelnicu, usprkos tome što su najveće stranke kao kandidate istaknule, jedna bosanskog redikula, a druga bezveznjaka. Tek ukoliko na predstojećim izborima Jelena Pavičić Vukičević ne bude izabrana za gradonačelnicu, a stranka BM365 ostvari znatno manji broj glasova nego na prošlim izborima, možemo očekivati osjetno „osipanje“ „familije“, a pogotovo ako u gradonačelničku fotelju zasjedne netko s makar minimumom osjećaja za opće dobro, pa počne u najboljem interesu Zagreba „provjetravati“ gradsku upravu i čistiti Bandićevu žabokrečinu od kadrova bez znanja i pameti dospjelih, na pozicije tek Bandićevom voljom, odnosno u procesu negativne selekcije kadrova. Pogotovo onih na pročelničkim i drugim vodećim mjestima u Gradskoj upravi. Naravno da ista priča vrijedi i za Zagrebački holding. Prije „ukazivanja“ Franje Tuđmana i puno prije Bandića i njegove „familije“ u gradskoj upravi Zagreba radilo se u interesu Grada i njegovih građana. Samo ilustracije radi i da steknete dojam o čemu se radi; prije koju godinu razgovarao sam o situaciji u Zagrebu s nekadašnjim visokim državnim i partijskim funkcionerom u bivšoj SRH koji mi je rekao: „Da je predsjednik IV Skupštine grada Zagreba (gradonačelnik) makar samo pomislio raditi to što Bandić radi, ljudi bi nas raznijeli, a danas, kad ih se vara i nemilice potkrada, svi šute.“ Očito ni “mrak“ nije bio baš toliki. Svojedobno sam upoznao jednu pravnicu koja je dobar dio svojeg radnog vijeka provela radeći u zagrebačkoj Gradskoj upravi, radeći kod Bandića onaj isti posao koji je radila i kod Mate Mikića. Zamolio sam je da usporedi ta dva gradonačelnika. Rekla mi je da se radi o dvije kategorije ljudi koje jednostavno nije moguće uspoređivati, jer „s jedne strane imamo obrazovanog i finog sveučilišnog profesora Matu Mikića, a s druge neobrazovanu nasilničku sirovinu Milana Bandića. Pa ni rezultati njihovog rada nisu usporedivi“. Da, poslije Mate Mikića Zagreb je blistao, a danas poslije Milana Bandića, ne samo radi potresa, Zagreb je prepun smeća i ostavlja dojam posvemašnje zapuštenosti. Ah da, danas svi oni koji su istaknuli svoje kandidature za zagrebačkog gradonačelnika nemilice obećavaju, najčešće ono što je Bandić dosad u predizbornim kampanjama već nekoliko puta obećao, jedino što još nisam registrirao da je tko od njih obećao probijanje tunela kroz Medvednicu. No još stignu, Obećati, mislim, ne i realizirati. Oznake: milan bandić, mafijaška "familija", BM365, SDP, HDZ, Gradska uprava, Jelena Pavičić Vukičević, Ivica Lovrić, Pavle Kalinić, lokalni izbori, Mato Mikić

- 15:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.03.2021., subota

Zagrepčanke i Zagrepčani, vi ste na potezu Kako to u životu već biva, tek poslije nečije smrti postajemo svjesni svih pokojnikovih vrlina i mana koje su ga obilježavale i pratile za života. Tako sam i ja tek nakon što je Milan Bandić „lupio petama“, a posebno prilikom njegovog posljednjeg ispraćaja na Mirogoju, doznao neke zapanjujuće „istine“ o njemu, krunu saznanja činilo je “opjevavanje“ lika i djela, najdugovječnijeg zagrebačkog gradonačelnika, u „nadahnutoj“ izvedbi Ljube Jurčića, čovjeka za sve opcije i sva vremena. Ostao sam osupnut mojim nepoznavanjem činjenica, Ljubo mi je, proglašavajući Milana Bandića božanstvom i njegovim smještanjem desno od Boga oca svemogućega, u prah i pepeo srušio moja saznanja o Zagrebu i njegovim istinski velikim gradonačelnicima, pardon predsjednicima IV SO grada Zagreba; Većeslavom Vecom Holjevcem, Perom Pirkerom i Matom Mikićem. Kako sam ja to u mojoj naivnosti i nepoznavanju činjenica mislio. „Znalci“ svrstavaju Milana Bandića odmah uz bok jedne od najvećih hrvatskih ništarija Franje Tuđmana. A Ljubo Ćesić Rojs će reći da je Milan Bandić, poslije Gojka Šuška, bio najveći Hercegovac u Zagrebu. Što valjda i odgovara istini, samo ne znam što čini tu veličinu i što je uopće u ponašanju i djelovanju tih dvojice dičnih Hercegovaca bilo pozitivno, da bi nam ta veličina trebala nešto značiti. I jedan i drugi bili su zli ljudi i samo smrt ih je spasila od ozbiljnog kaznenog progona, Šuška pred Haaškim sudom, a Bandića pred traljavim hrvatskim sudovima. Dakle, ispada da je mjerilo veličine čovjeka broj kaznenih prijava kod DORH-a, a ako je tome tako, onda je Milan Bandić bez svake sumnje velik, pa možda i najveći, ja osobno ne znam da je protiv ikoga podneseno toliko kaznenih prijava. Bio je Milan Bandić u svojem „delanju“ na pretvaranju Zagreba, kojemu su njegovi istinski veliki gradonačelnici, izgradnjom i brigom za njegove građane priskrbili štih velegrada, u bosansku kazbu i balkansku nedođiju istinski neumoran. Ako kome nije jasno o čemu ja to pišem neka se primjerice uputi u Ljubljanu ili austrijski Graz pa da se sam uvjeri da ta dva znatno manja grada odišu duhom velegrada u usporedbi s od Bandića devastiranim Zagrebom. Istini za volju i čitavo desetljeće prije Bandićevog uspona i dolaska na čelo Grada Zagreb je bio traljavo vođen, razloge za to treba najmanje tražiti u nikad proglašenom ratu, jer osim napada na Banske dvore i onog sumanutog Martićevog raketiranja, Zagreb u ratu nije ozbiljnije stradao. Gotovo nepopravljivo je stradao radi neznalačkog upravljanja gradom, kad se za gradonačelnika dovodilo i one čija je primjerice jedina kvalifikacija bila da su dobro odglumili gradonačelnika u jednoj uspješnoj TV seriji. Drugima, koji su možda nešto i znali, je pogled bio zamućen jer su svijet gledali kroz HDZ-ove naočale. Tako da slobodno možemo reći da je devastacija Zagreba počela onda kad je počela i devastacija čitave države; Tuđman-HDZ-ovim dolaskom na vlast. Ipak pravi pljačkaški pohod počeo je tek nakon što se Bandić sa svojom BiH kamarilom čvrsto usidrio na vlasti u Gradu. Sve što se radilo ili gradilo počinjalo je kad se znalo koga sve „ima tute“. I dok je Bandić brzo jačao, Zagreb je još brže slabio. Već 2007. je zagrebačka gradska uprava bila prema korumpiranosti svrstana na visoko 24 mjesto između 500 gradskih uprava većih evropskih gradova. I premda su ako već ne prije, onda bar tada, na uzbunu trebala zazvoniti sva zvona, svjedoci smo da se nijedno oglasilo nije. Što je vrijeme više odmicalo, stjecao se dojam da je „ljubav“ Milana Bandića i Zagreba neraskidiva i vječna. I da će potrajati. I potrajala bi da se biologija nije umiješala, pa makar to bilo radi učinkovite „bijelo-plave“ kombinacije. Veliki meštar svih hulja se izgleda malo „prekombinirao“. Istinu o njegovom odlasku na „polaganje računa“ ćemo doznati ili možda nećemo, što je po meni malo važno, jedino je važno tko će na svibanjskim izborima zasjesti u fotelju gradonačelnika Zagreba. O tome će ovisiti hoće li „pripuzi“ „izbosne“ nastaviti i dalje suvereno vladati glavnim gradom RH, „glavnim gradom svih Hrvata“, rekli bi oni, uništavajući ga nesmiljeno. Dosad istaknuti kandidati, jednako oni koje su istaknule stranke, kao i oni bez respektabilnog stranačkog zaleđa, ne pobuđuju nas da makar pomislimo da Zagrebu dolaze bolji dani. Sve su to nekakva obećanja koje nam je Bandić dao nekoliko puta u svojih 6 mandata, dosad jedino nisam čuo da itko obećava izgradnju tunela kroz Medvednicu. No, o tom potom, kandidate ćemo čerečiti po zaključenju kandidacijske liste. A vas, Zagrepčanke i Zagrepčani, dragi moji sugrađani, pozivam da se privedete pameti i da u svibnju za gradonačelnika između brojnih kandidata izaberemo nekog relevantnog, nekog tko ima bar minimum osjećaja za opće dobro. Oznake: milan bandić, gradončćelnik Zagreba, Veco Holjevac, Pero Pirker, Mato Mikić, korupcija, kandidati za izbore, izbori u svibnju

- 12:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.09.2020., petak

SDP – ov povratak u budućnost Na proteklim parlamentarnim izborima RESTART koalicija je, prvenstveno zahvaljujući SDP-u, doživjela pravo potonuće. Politički lijevo orijentirani hrvatski državljani, a ti su uvijek dosad bili biračko tijelo SDP na izborima su konačno shvatili da SDP nije, ne samo socijaldemokratska, nego nikakva stranka/partija političke ljevice. SDP nije ni osnovan da bude stranka partija ljevice, njega je Ivica Račan uspostavio samo kao tobožnju lijevu političku partiju, prikazujući je kao sljednicu SKH, a sljedništvo se očitovalo uglavnom u prisvajanju/nasljeđivanju imovine bivšeg SKH, antifašizam i sekularizam SKH primjerice nisu baštinjeni, koga je bilo briga za radnička prava ili nacionalnu ravnopravnost, kao i za poštivanje odredbi međunarodnog prava. Pa i ime stranke/partije je izabrano samo da se “Vlasi ne dosjete”. Ja osobno za sebe volim reći da me je na političkom planu dosta teško iznenaditi i prevariti, ipak moram priznati da je to Ivici Račanu, iako samo u jednom trenutku, ipak uspjelo, naravno ne do kraja, jer sam ja za vremena prozreo njegovu i Tomčevu igru, pa nisam obnovio svoje članstvo u SKH – SDP niti sam kasnije pristupio SDP-u. Bio sam i ostao komunist. Istini za volju postojao je i jedan broj komunista koji su pristali uz Račana, pa se i učlanili u SDP, no Račan se komunista vješto oslobodio, neke je istjerao, a drugi su sami otišli, kad su shvatili tko je Račan i što je njegov SDP. Jednom broju komunista iz redova SKH nije smetalo ono kad je Račan od Savezne SDS tražio da se ukinu mjere nadzora nad jednim brojem ustaških ekstremista, ni ono kad se ograničio samo na prozivanje HDZ-a “strankom opasnih namjera” nakon Tuđmanovih nebuloza izrečenih na 1. Saboru HDZ-a, a posebno na prizivanje tzv. NDH kao “ostvarenja vjekovnih težnji hrvatskog naroda za svojom državom”, izvodeći tako ustaštvo na javnu i političku scenu u Hrvatskoj. Nitko da se zapita kuda se to Račanu žuri i zašto tako srlja u izbore, da ne bi valjda nekamo zakasnio!? Račana, kao ni DIP uostalom, nisu smetale niti brojne prijavljene izborne prijevare u korist HDZ, pa i zamjene kompletnih biračkih kutija na pojedinim “kritičnim” biračkim mjestima imali smo dojam da je on jedva čekao da vlast u Hrvatskoj preda Tuđmanu i njegovim “šumskim” ljudima, a SKH – SDP je postao “konstruktivna opozicija”. Kad je počelo diskriminatorno ponašanje HDZ-ovih vlasti prema Srbima, koji su na izborima većinski svoje glasove dali SKH – SDP, Račan se ne oglašava, ne reagira ni na Tuđmanovo kršenje odredbi međunarodnog prava prema kojima je nedopustivo majorizacijom preglasavati konstitutivni. Račan i njegova partija ne reagiraju na opstrukciju vlasti u Općini Vukovar, jedinoj u kojoj je SKH – SDP na izborima osvojio vlast, niti se oglašava povodom Merčep – Zadrinih divljanja u Vukovaru, privođenja, premlaćivanja, pa i ubijanja Srba i uništavanja njihove imovine. Račan i njegov SKH – SDP ne upozoravaju na to da se prema odredbama međunarodnog prava federalni ugovor, kao pravni akt najvišeg prioriteta ne smije jednostrano raskidati niti ga raskidati silom, oni tek mlako rogobore u sabornici iako su bili svjesni da odluka o osamostaljenju Hrvatske znači rat. Račan i njegov SDP ne suprotstavljaju se izvlašćivanju naroda kroz podržavljenje društvenog vlasništva, ko niti ozakonjenoj pljački kroz proces privatizacije na kojem je tobože inzistirala EZ. Branila osim valjda konstruktivnosti opozicijskog djelovanja. Svjedoci su 01. 07. 1991. uz poznatog osječkog HDZ-ovca i HSLS-ovca na kontrolnom punktu prema Tenji, na kojem je malo kasnije ubijen Josip Reihl Kir, vidjeli i jednog istaknutog SDP-ovca. Pucnji u Josipa Reihl Kira bili su pucnji u mir, Tuđmanu više nitko nije stajao na putu u rat, zato se taj 1. srpanj 1991. uzima kao datum početka nasilne secesije i rata u Hrvatskoj. Račan i njegov SDP umjesto da se suprotstave Tuđmanovom ludilu, pridružuju mu se prihvaćajući njegove laži i ratnohuškačku retoriku i galantno daju svoje istaknute članove, Franju Gregurića i Zdravka Tomca u Vladu nacionalnog jedinstva, prvog kao predsjednika i drugog kao potpredsjednika. Ipak najveći, usudim se reći smrtni grijeh Ivice Račana bilo je dovođenje Milana Bandića na mjesto gradonačelnika Zagreba. ………………………………… I za kraj kakva je to socijaldemokracija, koja luta od nekakve građanske do liberalne demokracije, dakle muva se negdje oko političkog centra ili čak desnog centra, ruši i derogira radnička prava, a politički cilj joj nije uspostava socijalizma? Dakle SDP nije bila niti je stranka ljevice, pa se kad SDP-ovci govore o povratku na staro, to ne valja shvatiti kao želju za nekakvim repozicioniranjem, jer se ne možeš vratiti tamo gdje nikad nisi bio. Uostalom od četvoro kandidata za predsjednika SDP-a jedino Ranko Ostojić izražava želju da se SDP transformira u istinsku socijaldemokratsku stranku/partiju, dakle stranku/partiju ljevice, svi drugi čeznu za nekakvim jedinstvom i drugarstvom, kao da su nekakvo sportsko ili planinarsko društvo. Politički analitičari najviše šansi na predstojećim stranačkim izborima daju Peđi Grbinu, a ja kategorički tvrdim da će njegovim izglednim dolaskom na čelno mjesto SDP stranka/partija ostati politički pozicionirana negdje na relaciji između centra i desnog centra i sa članstvom koje će uživajući u ljepotama jedinstva i drugarstva nastaviti svoj put prema dnu i konačnom nestanku. Za hrvatske građane SDP je pročitana knjiga i ne promijeni li se radikalno i ne postane li stvarno stranka ljevice, on niti sam, niti u nekakvoj koaliciji, više neće doći u priliku na parlamentarnim izborima ostvariti takav rezultat da dobije mandat za sastav Hrvatske vlade. On mora proći kroz radikalnu transformaciju, otprilike poput one kroz koju je Krešo Beljak proveo HSS, a to između ostalog znači da se mora lišiti “usluga” kadrova koji su politiku učili na političkoj akademiji Milana Bandića, i postati stvarna socijaldemokratska stranka/partija dakle istinska ljevica. To će joj sasvim sigurno vratiti birače. I to bi bio jedini SDPŠ-ov povratak, nužan, ali i dovoljan. Oznake: SDP, socijaldemokracija, socijalizam, Ivica Račan HDZ, Franjo Tuđman, nasilna secesija, josip reihl kir, vlada nacionalnog jedsinstva, Franjo Gregurić, Zdravko Tomac, milan bandić, Ranko Ostojić, Peđa Grbin

- 17:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #