17.10.2020., subota

Hrvatske tranzicijske stranputice; put iz demokracije u totalitarizam Ili: Hrvatski recept kako uništiti srednje razvijenu i prosperitetnu evropsku državu i mjesto ugodno za život i pretvoriti je u „muljevito dno Evrope“? Hrvatskom hodu po mukama, koji traje od izbora Ivice Račana za predsjednika Predsjedništva CK SKH, se kraj ne nazire ni nakon 30 godina agonije. Sve se svodi na to da mi još ni danas nismo kadri shvatiti koje smo budaletine bili dopustivši bjelosvjetskoj i domaćoj bagri i brabonjcima da nas uče tko smo, što smo, kakvi smo i gdje, s kime i kakvi želimo biti. Dopustili smo zlonamjernim psinama iz svijeta i domaćoj bagri i brabonjcima da nas uvjere kako je jugoslavensko samoupravljanje s delegatskim sustavom i društvenim vlasništvom, koji je u svojoj žiži imao brigu o čovjeku isto što i rigidni velikodržavni socijalizam u SSSR-u i zemljama VU, pa moramo nužno proći kroz proces tranzicije koji počinje uvođenjem višestranačja kao najvišeg oblika demokracije.(sic!) Bio je to stravičan korak unazad, kojem bi bio ravan jedino onaj da je netko u uvjetima revolucionarnih turbulencija poslije 1. Svjetskog rata odlučio uspostavljeni kapitalistički poredak zamijeniti feudalističkim. Znalci su nas upozoravali, borili se koliko su mogli da shvatimo svu pogubnost „tačerizma“ i šok-terapija Jeffrey-a Sachsa u trenutku urušavanja socrealizma u zemljama VU, procesa tranzicije, koji se nas u Jugoslaviji zapravo nije trebao ticati, mi niti smo znalce slušali, niti išta naučili, niti do danas shvatili što nas je to snašlo da smo postali „muljevito dno Evrope“. Bez istinskih prijatelja, prezreni od sviju! Uzalud nam je prof. Branko Horvat „zorno crtao“, a zapravo opisivao hrvatski politički establishment kao one od lošeg oca i još gore matere, koji su postali loši sluge gorih gospodara: „Doći će dan kad će nam se u ekonomiju uvući neznalice i plaćenici stranih konzorcija i korporacija, doći će dan kad će svoje ljude imenovati, premijerima, državnicima, taj dan će biti sprovod naše suverenosti i demokracije, taj dan će biti sprovod slobode, prava radnika i svijeta kakvog smo poznavali, taj dan će doći uskoro, a mi ćemo ga slaviti kao državni praznik.“ Nedostatak znanja u redovima SKJ ili državnoj upravi, jednako SFRJ kao i njenim državama sastavnicama i nevoljkost u pristupu rješavanju gospodarskih i drugih problema u državi ili možda tek ideološka i druga politička istrošenost, sve do neizdržljivosti izloženi žestokim korteširanjem stranih obavještajnih službi, posebno CIA-e i BND, kao i Vatikana, potpomognuto bujanjem velikosrpskog hegemonističkog nacionalizma, velikohrvatskog separatističkog nacional-šovinizma i slovenskog izolacionizma, rezultiralo je razgradnjom jugoslavenske federacije, a onda i potpuno nepotrebnim „tranzicijskim“ hodom po mukama svih naroda bivše zajedničke države. Neznanje se očitovalo u pregovorima s EZ koji su počeli već polovicom 80-ih godina prošlog stoljeća, kad je jugoslavenskoj strani spočitnuta tobože deficijentna demokracija, jer nije bilo višestranačja, što je bio prvi prigovor, potpuno neumjestan, jer ispada da je višestranačje istoznačnica za demokraciju, što je, svjedoci smo, daleko od istine, a drugi, opravdan, nejednakost pred zakonom privatnog vlasništva, u odnosu na druge oblike vlasništva. Višestranačje je bilo direktni atak na samoupravni sustav kao jedini društvenopolitički sustav u svijetu koji je u žiži interesa imao brigu o čovjeku, a ne profit. Da je bilo znanja i volje jugoslavenska je strana pregovarače iz EZ lako mogla „sahraniti“ isticanjem delegatskog sustava kao oblika direktne demokracije i pitati ih u kojem to višestranačju takav demokratski iskorak uopće postoji, a onda i zašto bi i u čijem interesu brigu za čovjeka trebalo zamijeniti brigom za kapital i profit. I zašto bi trebalo ići na ruku vlasnicima kapitala i štititi kapital a ne čovjeka? Što se pak privatnog vlasništva tiče, nikakav problem ne bi predstavljala novelacija zakona kojim bi se privatno vlasništvo pred zakonom izjednačilo s drugim oblicima vlasništva. To sasvim sigurno ne bi rušilo samoupravni sustav. I u suštini je to jedina „tranzicija“ kroz koju je „poslije rušenja Berlinskog zida“ SFRJ sa svojim sastavnicama trebala proći. Da je nas Hrvate kroz povijest uništavala poniznost, idolatrija, nekritička povodljivost za drugima, obezvrjeđivanje svojeg, ma koliko to vrijedno bilo, smo odavno znali, jer su iz tih saznanja o nama samima i skovane sintagme „sluganski mentalitet“ i „bečki konjušari“! A onda se u tragediji 2. Svjetskog rata, koji je na našim prostorima počeo okupacijom Kraljevine Jugoslavije, a nastavljen općenarodnim ustankom i borbom za oslobođenje do pobjedonosnog završetka, rodila šansa da se hrvatski narod oslobodi sluganskog mentaliteta. Dakle, kao što se to i drugim narodima u povijesti događalo i hrvatski narod je raspoznao svoju šansu da krene putem slave i ponosa i odlučio tu šansu ne propustiti. Šansa se je zvala NOB-a, općenarodni ustanak i borba protiv nacifašističkog okupatora i njegovih slugu, koji je organizirala i do pobjedonosnog završetka vodila KPJ, u kojoj su se mnogi Hrvati kao borci uključili u redove NOV i POJ, prvo preimenovanih u NOVJ, a kasnije JA, punopravne članice antifašističke koalicije. Ta borba, čija je jedna komponenta bila socijalna/socijalistička revolucija je kao rezultat imala uspostavu Federalne države Hrvatske, FDH, kao nacionalne države hrvatskog naroda do koje je došlo 09. 05. 1944. odlukom ZAVNOH-a, prethodno proglašenog najvišim organom vlasti u Hrvatskoj. Tim činom, uspostavom nacionalne države, je hrvatski narod konzumirao svoje neotuđivo pravo na samoopredjeljenje. Tako je Hrvatska pobjedonosno završila 2. Svjetski rat u redovima antifašističke koalicije, među silama pobjednicama nad fašizmom, baštineći antifašizam kao civilizacijski doseg i svjetonazorni princip slobodnog pojedinca u slobodnom društvu. Obzirom na činjenično stanje da je okupirana bila Kraljevina Jugoslavija i odluke „velike trojice“ na Teheranskoj konferenciji, kojima je a) NOVJ priznata kao jedina dobro organizirana i vođena oružana formacija koja se na teritoriju okupirane Kraljevine Jugoslavije bori protiv nacifašističkog okupatora, b) da će poslije rata biti Jugoslavija i c) da se poslije rata neće dopustiti opstanak nijednoj državnoj tvorevini koju su uspostavili fašisti, nacisti i militaristi, Hrvatska se odriče jednog dijela svojeg suvereniteta i zajedno s drugim nacionalnim državama nastalim na području nekadašnja Kraljevine Jugoslavije udružuje se u saveznu državu, Demokratsku federativnu Jugoslaviju, DFJ, prenoseći na nju dio svojeg suvereniteta, ovlašćujući je tim činom da je, kao i druge države udružene u Jugoslaviju, savezna država kao subjekt međunarodnog prava zastupa pred svijetom. Kako činom okupacije i kapitulacije njene OS Kraljevina Jugoslavija nije prestala postojati, njena vlada je djelovala u izbjeglištvu, a njena veleposlanstva su bila izuzetno aktivna, nijedna država izvan dosega sila Osovine nije prekinula diplomatske odnose s njom, valjalo se izboriti za politički legitimitet privremene vlade, NKOJ-a, prethodno priznatog od Saveznika na Teheranskoj konferenciji, jer bi izgonom okupatora i prestankom rata u zemlji došlo do stanovitog dvovlašća, što je izbjegnuto tako da je legitimitet ratnim pobjednicima koje su predvodili komunisti dao Sporazum Tito – Šubašić, a potom i kralj Petar II, dajući maršalu Titu mandat za sastav nove jugoslavenske vlade. Legalnost novim vlastima su dali izbori za Ustavotvornu skupštinu održani u studenom 1945. Jugoslavenski komunisti koji su po završetku rata svoj revolucionarni zanos uspješno pretvorili u stvaralački te od zaostale, siromašne i ratom opustošene zemlje stvorili respektabilnu srednje razvijenu evropsku državu, koja je uoči raspada po svojem ekonomskom potencijalu činila 24. gospodarstvo svijeta. U DFJ/FNRJ/SFRJ, poznatoj i kao Titova Jugoslavija, su hrvatski narod i njegova država FDH/NRH/SRH doživjeli svoje zvjezdane trenutke, prvi put u svojoj povijesti su bili potpuno ravnopravni s drugim narodima i njihovim državama. I ne samo to bili su dio državne zajednice koja je kao lider Pokreta nesvrstanih bila značajan i mogli bismo reći nezaobilazan čimbenik u blokovski podijeljenom svijetu pogotovo zbog svoje politike detanta, politike rješavanja sporova mirnim putem. I to bi bilo sve, nitko iz EZ nije niti u jednom trenutku niti pokušao izjednačiti jugoslavenski samoupravni socijalizam s velikodržavnim socijalizmom SSSR-a i zemalja VU, to će tek kasnije izjednačiti stameni hrvatski demokratizatori i antitotalitaristi, a zapravo okrutni pljačkaši, bagra i brabonjci, zaljubljenici u laž mržnju i zločin, fašisti u duši, da se ograničim na Hrvatsku, okupljeni oko nikakvog hrvatskog velikana, nego zadrtog nedoučenog mitomana, plagijatora i skribomana, tobožnjeg antifašista, Franje Tuđmana, teškog duševnog bolesnika uvjerenog u svoje poslanje uskrisitelja hrvatskog kraljevstva. Kojeg jedino Ivica Račan nije prepoznavao kao ništariju, valjda zato što je i sam bio ništarija. Franjo Tuđman, odmah po napuštanju prestižne pozicije načelnika Personalne uprave JNA i predsjednika SD „Partizan“ (ne FK „Partizan“) i izlasku iz aktivne službe u činu general-majora, iz Beograda dolazi u Hrvatsku na mjesto direktora za njega izmišljenog Instituta za izučavanje historije radničkog pokreta u kojem svojstvu već od polovice šezdesetih godine landra svijetom tobože obilazeći hrvatsko iseljeništvo, a zapravo punktove ustaške emigracije. O tome tko je i što je bio Franjo Tuđman najbolje svjedoči njegova izjava na predsjedništvu udruge „Hrvatski domobran“ kad je rekao da je on „svjestan da se u 2. Svjetskom ratu borio na krivoj strani“ i izjava Edi Murtiću da će kad dođe na vlast „nastaviti tamo gdje su ustaše stali 1945. i istjerati Srbe iz Hrvatske“. I taj i takav je nas Hrvate trebao provesti kroz nikom potreban proces tranzicije i to na samo njemu znan način. Pljačkom i devastacijom dobara i uništenjem funkcionalne državne uprave i teritorijalnog ustroja, što je prozvao stvaranjem države. Njemu su se kao idolu svakim danom pridruživali sve brojniji „domoljubno“ orijentirani pojedinci, da podrže idola, da mu se nađu pri ruci, riječju da budu „dobri dečki“, kako bi ih idol zapazio i udijelio im malo svoje milosti, što je sasvim siguran bio put u uspostavu nacional-socijalističke države u srcu Evrope na pragu 21. stoljeća. Na tom putu se kao brana nalazila jugoslavenska federacija i zato Tuđman sa svojim apologetima kreće u njeno rušenje nasilnom secesijom, vodeći zemlju u rat, napadajući svojom paravojskom jedinu legalnu OS, JNA. Taj rat će Tuđman prozvati obranom od velikosrpske agresije i zato Domovinskim ratom kojim je „stvorena država“ i to država koja je uspostavljena 09. 05. 1944. odlukama ZAVNOH-a. U tom procesu „stvaranja države“ provodi se etničko čišćenje, kroz proces podržavljenja društvenog vlasništva pljačka se vlastiti narod, a potom se kroz nepotreban proces privatizacije ta ozakonjena pljačka dovršava. Franjo Tuđman i njegova stranka/pokret u potpunosti preuzimaju vlast u državi u kojoj umjesto trodiobe vlasti vlada „jedinstvo vlasti“, a umjesto da vlast odgovara narodu, narod odgovara vlasti. U „modu“ je uveden i princip da po pobjedi na izborima, pobjednici formiraju vlast koja do slijedećih izbora može raditi što je volja, bez prava propitivanja njenih postupaka i bilokakvog „pozivanja na red“. I sad smo tu gdje jesmo, pljačkom osiromašeni narod i država, kao „muljevito dno Evrope“ tavorimo na samom začelju među državama članicama EU. Ali tu su i dalje oni koji nas Tuđmanovim putem vode u konačnu propast, nestanak hrvatskog naroda i njegove države. „Bijela kuga“ i masovna iseljavanja gotovo nezaustavljivo čine svoje. Sljedeće godine bit će popis stanovništva, demografi prognoziraju da će RH imati najmanje 1,1 milijun stanovnik manje nego u trenutku osamostaljenja. Pa da vas na kraju upitam što mislite jesu li se isplatile muke i žrtve „rušenja Jugoslavije svim sredstvima“, „stvaranja države“ i „tranzicija“? Oznake: tranzicija, Ivica Račan, Franjo Tuđman, jkugoslavensko samouprtavljanje, delegatski sustav, društveno vlasništvo, višestranačje, velikodržavni soijalizam, SSSR, šok-terapija, "muljevito dno Evrope", BRANKO HORVAT, cialis, BND, Vatikan, SFRJ, SKJ, nacfionalizam, nacional-šovinizam, izolacionizam, direktna demokracija, NOB, KPJ, ZAVNOH, podržavljenje društvenog vlsništva, privatizacija, nasilna secesija, domovinski rat, "jedinstvo vlasti", "bijela kuga", iseljavanje

- 10:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.09.2020., petak

SDP – ov povratak u budućnost Na proteklim parlamentarnim izborima RESTART koalicija je, prvenstveno zahvaljujući SDP-u, doživjela pravo potonuće. Politički lijevo orijentirani hrvatski državljani, a ti su uvijek dosad bili biračko tijelo SDP na izborima su konačno shvatili da SDP nije, ne samo socijaldemokratska, nego nikakva stranka/partija političke ljevice. SDP nije ni osnovan da bude stranka partija ljevice, njega je Ivica Račan uspostavio samo kao tobožnju lijevu političku partiju, prikazujući je kao sljednicu SKH, a sljedništvo se očitovalo uglavnom u prisvajanju/nasljeđivanju imovine bivšeg SKH, antifašizam i sekularizam SKH primjerice nisu baštinjeni, koga je bilo briga za radnička prava ili nacionalnu ravnopravnost, kao i za poštivanje odredbi međunarodnog prava. Pa i ime stranke/partije je izabrano samo da se “Vlasi ne dosjete”. Ja osobno za sebe volim reći da me je na političkom planu dosta teško iznenaditi i prevariti, ipak moram priznati da je to Ivici Račanu, iako samo u jednom trenutku, ipak uspjelo, naravno ne do kraja, jer sam ja za vremena prozreo njegovu i Tomčevu igru, pa nisam obnovio svoje članstvo u SKH – SDP niti sam kasnije pristupio SDP-u. Bio sam i ostao komunist. Istini za volju postojao je i jedan broj komunista koji su pristali uz Račana, pa se i učlanili u SDP, no Račan se komunista vješto oslobodio, neke je istjerao, a drugi su sami otišli, kad su shvatili tko je Račan i što je njegov SDP. Jednom broju komunista iz redova SKH nije smetalo ono kad je Račan od Savezne SDS tražio da se ukinu mjere nadzora nad jednim brojem ustaških ekstremista, ni ono kad se ograničio samo na prozivanje HDZ-a “strankom opasnih namjera” nakon Tuđmanovih nebuloza izrečenih na 1. Saboru HDZ-a, a posebno na prizivanje tzv. NDH kao “ostvarenja vjekovnih težnji hrvatskog naroda za svojom državom”, izvodeći tako ustaštvo na javnu i političku scenu u Hrvatskoj. Nitko da se zapita kuda se to Račanu žuri i zašto tako srlja u izbore, da ne bi valjda nekamo zakasnio!? Račana, kao ni DIP uostalom, nisu smetale niti brojne prijavljene izborne prijevare u korist HDZ, pa i zamjene kompletnih biračkih kutija na pojedinim “kritičnim” biračkim mjestima imali smo dojam da je on jedva čekao da vlast u Hrvatskoj preda Tuđmanu i njegovim “šumskim” ljudima, a SKH – SDP je postao “konstruktivna opozicija”. Kad je počelo diskriminatorno ponašanje HDZ-ovih vlasti prema Srbima, koji su na izborima većinski svoje glasove dali SKH – SDP, Račan se ne oglašava, ne reagira ni na Tuđmanovo kršenje odredbi međunarodnog prava prema kojima je nedopustivo majorizacijom preglasavati konstitutivni. Račan i njegova partija ne reagiraju na opstrukciju vlasti u Općini Vukovar, jedinoj u kojoj je SKH – SDP na izborima osvojio vlast, niti se oglašava povodom Merčep – Zadrinih divljanja u Vukovaru, privođenja, premlaćivanja, pa i ubijanja Srba i uništavanja njihove imovine. Račan i njegov SKH – SDP ne upozoravaju na to da se prema odredbama međunarodnog prava federalni ugovor, kao pravni akt najvišeg prioriteta ne smije jednostrano raskidati niti ga raskidati silom, oni tek mlako rogobore u sabornici iako su bili svjesni da odluka o osamostaljenju Hrvatske znači rat. Račan i njegov SDP ne suprotstavljaju se izvlašćivanju naroda kroz podržavljenje društvenog vlasništva, ko niti ozakonjenoj pljački kroz proces privatizacije na kojem je tobože inzistirala EZ. Branila osim valjda konstruktivnosti opozicijskog djelovanja. Svjedoci su 01. 07. 1991. uz poznatog osječkog HDZ-ovca i HSLS-ovca na kontrolnom punktu prema Tenji, na kojem je malo kasnije ubijen Josip Reihl Kir, vidjeli i jednog istaknutog SDP-ovca. Pucnji u Josipa Reihl Kira bili su pucnji u mir, Tuđmanu više nitko nije stajao na putu u rat, zato se taj 1. srpanj 1991. uzima kao datum početka nasilne secesije i rata u Hrvatskoj. Račan i njegov SDP umjesto da se suprotstave Tuđmanovom ludilu, pridružuju mu se prihvaćajući njegove laži i ratnohuškačku retoriku i galantno daju svoje istaknute članove, Franju Gregurića i Zdravka Tomca u Vladu nacionalnog jedinstva, prvog kao predsjednika i drugog kao potpredsjednika. Ipak najveći, usudim se reći smrtni grijeh Ivice Račana bilo je dovođenje Milana Bandića na mjesto gradonačelnika Zagreba. ………………………………… I za kraj kakva je to socijaldemokracija, koja luta od nekakve građanske do liberalne demokracije, dakle muva se negdje oko političkog centra ili čak desnog centra, ruši i derogira radnička prava, a politički cilj joj nije uspostava socijalizma? Dakle SDP nije bila niti je stranka ljevice, pa se kad SDP-ovci govore o povratku na staro, to ne valja shvatiti kao želju za nekakvim repozicioniranjem, jer se ne možeš vratiti tamo gdje nikad nisi bio. Uostalom od četvoro kandidata za predsjednika SDP-a jedino Ranko Ostojić izražava želju da se SDP transformira u istinsku socijaldemokratsku stranku/partiju, dakle stranku/partiju ljevice, svi drugi čeznu za nekakvim jedinstvom i drugarstvom, kao da su nekakvo sportsko ili planinarsko društvo. Politički analitičari najviše šansi na predstojećim stranačkim izborima daju Peđi Grbinu, a ja kategorički tvrdim da će njegovim izglednim dolaskom na čelno mjesto SDP stranka/partija ostati politički pozicionirana negdje na relaciji između centra i desnog centra i sa članstvom koje će uživajući u ljepotama jedinstva i drugarstva nastaviti svoj put prema dnu i konačnom nestanku. Za hrvatske građane SDP je pročitana knjiga i ne promijeni li se radikalno i ne postane li stvarno stranka ljevice, on niti sam, niti u nekakvoj koaliciji, više neće doći u priliku na parlamentarnim izborima ostvariti takav rezultat da dobije mandat za sastav Hrvatske vlade. On mora proći kroz radikalnu transformaciju, otprilike poput one kroz koju je Krešo Beljak proveo HSS, a to između ostalog znači da se mora lišiti “usluga” kadrova koji su politiku učili na političkoj akademiji Milana Bandića, i postati stvarna socijaldemokratska stranka/partija dakle istinska ljevica. To će joj sasvim sigurno vratiti birače. I to bi bio jedini SDPŠ-ov povratak, nužan, ali i dovoljan. Oznake: SDP, socijaldemokracija, socijalizam, Ivica Račan HDZ, Franjo Tuđman, nasilna secesija, josip reihl kir, vlada nacionalnog jedsinstva, Franjo Gregurić, Zdravko Tomac, milan bandić, Ranko Ostojić, Peđa Grbin

- 17:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #