31.10.2020., subota

Bagro i brabonjci, mir-no! Ostav! Nikad mi na um palo ne bi da propitujem tko je, a tko nije služio vojni rok u bivšoj JNA i koliko je to sudbinski važno za one koji obnašaju visoke i najviše dužnosti u demokratskoj, samostalnoj, suverenoj … (dodati po želji) RH. To je valjda po onoj; tko nije za vojsku, nije ni za djevojku. A pogotovo nije za predsjednika Vlade RH. Dva najviše hrvatska dužnosnika, bolid s Pantovčaka i mlatimudan iz Banskih dvora, kradu Bogu dane u momačkom nadjebavanju u vrijeme kad zemlja klizi u ponor, što zbog besperspektivnosti radi uništene materijalne osnove društva, hrvatsko gospodarstvo svedeno je gotovo isključivo na trgovinu (šverc-komerc) i turizam, što zbog pandemije Covid-19. Oni o sebi bez zadrške govore kao o državnicima, a o tome kakvi su državnici najbolje govore slike s njihovih posjeta Vatikanu i držanja pred papom. Neka si pogledaju slike „bravarovog“ posjeta Vatikanu 29. 03. 1971. i njegovog držanja pred papom, da vide kako se državnik u državničkom posjetu drži i ponaša. Tuga, jad i nevolje je u najkraćem sve ono što nas je zadesilo u zadnjih 30 godina, zato nam i ordinarni nesretnici i niš'koristi mogu voditi državu i glumiti državnike. Što je nego niš'koristi predsjednik vlade tobože suverene sekularne države koji služi kao potrčko Kaptolu da pita papu kad će uslijediti proglašenje Stepinca svetim, a s istom ludošću i ministar vanjskih poslova posjećuje državnog tajnika Vatikana. Što su nego niš'koristi oni koji dopuštaju skupini ljudi s društvenog dna, okupljenih oko čelništva braniteljskih udruga, kojih bismo teško mogli nabrojiti više od stotinu, da im gospodare i određuju što mogu, a što ne i što smiju, a što ne i tako čitavu državu imaju za taoca. Da ne spominjem svu njihovu ljigavu poniznost pred predstavnicima klera Stepinčeve crkve u tobože sekularnoj državi. Fra ovaj i onaj će zapovjednim glasom reći predsjedniku Vlade: „Ala, kleknit' i molit'!“ a inače bahata wannabe državničina, koja „može sve što hoće“, će istog trena, kao nekakvo preplašeno đače, odmah kleknuti i moliti, nesvjestan da mu je fra ovaj i onaj zapravo pokazao tko je gazda. I ne samo u crkvi. Pa ako to nije snishodljivo ponašanje nekoga tko je niš'koristi, vi mi recite što je. I još nešto, kako sam već pisao svi ključni dužnosnici u RH su pravnog obrazovanja kao političari oformljeni u MVEP-u, tom svojevrsnom Tuđmanovom inkubatoru bezveznjaka, pod dirigentskom palicom dr. Mate Granića i dr. Ive Sanadera. Zato u ljudskom i svjetonazornom smislu i jesu takvi kakvi jesu, nule, teško da su bolji i mogli ispasti. Posljedično ni hrvatska država ne može biti bolja. Neki dan sam naišao na jednu misao, ne znam čiju, koja glasi: „Svi oni koji su sakrivali Annu Frank postupali su protuzakonito. Oni koji su ubili Annu Frank postupali su po zakonu.“ I mada ispada da se navedena misao teško može uklopiti u kontekst onoga o čemu pišem, vidjet ćete da nije tako. Povezani su činjenicom da su i sva Tuđmanova zlodjela i sve njegove ludosti bile u skladu sa zakonom, a da tome bude tako pobrinuli su se, ako ničim, onda zločinom šutnje i nečinjenja, ljudi vrhunskog pravnog obrazovanja, mahom profesori s pravnih fakulteta, posebno oni s katedri ustavnog i međunarodnog prava. Najveći broj njih, ako ne i svi, su bili članovi SK, da komunisti nisu bili ili su to bili samo rijetki, to je danas svakom pametnom jasno. Osobno mislim da je najveći dio tih stručnjaka s „vrhunskim pravnim obrazovanjem“ trebao ili treba umrijeti od srama radi pokazanog neznanja, nepoznavanja materije, oportunizma ili naprosto zatvaranja očiju i šutnje, što je omogućilo donošenje takvih pravnih propisa, kojima se ozakonjuju i takva nedjela kao što je pljačka vlastitog naroda. Pa krenimo redom: Koji to i kakav pravni stručnjak ne pozna i ne poštuje institut stečenog prava. Koji to i kakav pravni stručnjak ne zna da se manjinski konstitutivni narod ne smije preglasavati majorizacijom, ukidati mu prava i tako ga prevoditi u status nacionalne manjine? Koji to i kakav pravni stručnjak ne zna hijerarhijsku poziciju federativnog ugovora kao pravnog akta najvišeg prioriteta, kojeg se ne smije jednostrano raskidati, niti ga raskidati silom? Koji to i kakav pravni stručnjak ne zna koji su osnovni atributi državnosti, kojima je tek Badinterova komisija trebala reći da su SR u SFRJ bile države. Koji to i kakav pravni stručnjak nije znao ustavnu poziciju društvenog vlasništva, pa ni to da se njegovim podržavljenjem narodu otima njegovo vlasništvo, dakle provodi pljačka vlastitog naroda? Koji to i kakav pravni stručnjak zna da „novac nije imovina“? Kakvi to pravni stručnjaci nisu znali da je tzv. NDH bila kvislinška tvorevina i fašistički zločin kojem nije mjesto u Ustavu RH, ni u kojem njegovom dijelu, neovisno o kontekstu? Koji to i kakvi pravni stručnjaci nisu znali i ne znaju koje posljedice po pripadnike neke OS ima nepoštivanje odredbi međunarodnog ratnog prava, Odnosno Ženevskih konvencija? Itd. I t. sl. Samo kao primjer, usudim se reći da nekom tko poznaje karakter tzv. NDH i Ženevske konvencije nikad na pamet palo ne bi „voditi antifašiste na Bleiburg“ i još tvrditi za sebe da je antifašist i istaknuti član Lige antifašista. I da zaključim, zahvaljujući i ljudima s „vrhunskim pravnim obrazovanjem“, posebno profesora pravnih fakulteta, su sva zlodjela i ludosti okrutnih pljačkaša, bagre i brabonjaka, zaljubljenika u laž, mržnju i zločin predvođenih Franjom Tuđmanom kao i ona njihovih apologeta, imala „pokriće“ u zakonu. Dakle jednako kao što su nacisti po zakonu ubili Annu Frank (i za Hitlera su radili ljudi „vrhunskog pravnog obrazovanja“) i Franjo Tuđman je „ubio“ Hrvatsku, vrativši je negdje u polovicu 19. stoljeća s bagrom i brabonjcima na njenom čelu. Oznake: bagra, brabonjci, jna, posjet Vatikanu, MVEP, vrhunswlo pravno obrazovanje, sekularna država, Mate Granić, ivo sanader, Franjo Tuđman, Anna Fraqnk .

- 12:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.10.2020., srijeda

Prestaje li Hrvoje Klasić Tuđmana odriješivati od grijeha? Jednako kao što se za hrvatske antitotalitariste, koji su prema definiciji Thomasa Manna bez svake sumnje nepatvoreni fašisti, od 27. 03. 1941, pa sve do kobnog 15. 05. 1945. na Lojbaškom polju kod Bleiburga, baš ništa nije događalo, nego je tamo iz čistog mira započeo svojevrsni Danse Macabre, ples smrti, jugoslavenskih partizana nad nevinom ustaškom nejači, tako se niti za našeg vrlog Hrvoja Klasića, od Tuđmanovog osvajanja vlasti, pa do pobune kninskih Srba, 17. 08. 1990., baš ništa nije događalo. Da, Hrvoje Klasić se u svojim brojnim kolumnama i komentarima opisujući nedavnu prošlost uvelike trudio amnestirati Franju Tuđmana od krivnje ili bar odgovornosti za sve nedaće kroz koje je Hrvatska prolazila i još prolazi od HDZ-ovog preuzimanja vlasti. A onda, gotovo kopernikanski obrat, naš vrli Hrvoje je ponukan pucnjavom na Trgu sv. Marka 12. 10. 2020. odjednom u HDZ-u pronalazi krivca i zna da je hrvatski put u propast počeo upravo 30. 05. 1990., dakle onda kad je HDZ, predvođen Franjom Tuđmanom, preuzeo vlast. Tako bar Hrvoje Klasić eksplicite navodi u zaključku svojeg komentara objavljenog u Net-u od 27. 10. 2020. „Upravo stranka koja danas upozorava na zabrinjavajuću radikalizaciju svojim tridesetogodišnjim toleriranjem, a često i raspirivanjem (govora) mržnje snosi za istu tu radikalizaciju ujedno i najveću odgovornost.“ Klasić problematizira i „stvaranje države“: „S obzirom na to da je HDZ, kako misle njegovi članovi i simpatizeri, stvorio Hrvatsku, HDZ shodno tome ima i pravo s Hrvatskom raditi što želi.“ Dakle „stvaranje države“ više nije općenarodni konsenzus već tako misle članovi HDZ-a i njihovi simpatizeri. Na podrugljiv način će Klasić opisati i svu „pogubnost“ vladavine hrvatskih komunista i usporediti je s „blagotvornim“ radom HDZ-a za opće dobro: „Hrvatskim komunistima uopće nije bilo stalo do Hrvatske i sve su radili kako bi zadovoljili isključivo vlastite interese. Neprijateljskim odnosom prema svakom opozicijskom djelovanju i favoriziranjem članova svoje Partije komunisti su sustavno uništavali hrvatsko društvo. Naravno, u pauzi dok nisu pokušavali zavarati narod izgradnjom bolnica, škola, vrtića, fakulteta, knjižnica, tvornica, brodogradilišta, društvenih stanova, hidro i termoelektrana, mostova, pruga i cesta. Kako god, trebalo se riješiti takvog protunarodnog i protuhrvatskog sistema i zamijeniti ga iskrenim domoljubljem i isključivo profesionalnim pristupom rješavanju problema.“ Hrvoje Klasić navodi da je od tog pogubnog 30. 05. 1990. pa sve do danas Hrvatska upravo talac HDZ-a: „Hrvatska je bila talac HDZ-a i kada je u pitanju međunarodni ugled. Zbog načina upravljanja zemljom, autoritarnih sklonosti HDZ-ovog i državnog predsjednika, degradiranja institucija pravne države, pritisaka na medije, obezvrjeđivanja demokratskih procesa, neprocesuiranja ratnih zločina i nepoštivanja suvereniteta susjedne države Hrvatska je bila međunarodno izolirana i na rubu sankcija. I nitko zbog toga nije proglašen nacionalnim izdajnikom. Naprotiv, držanje ruke na srcu za vrijeme intoniranja himne, koketiranje s ustaštvom i stalno izmišljanje unutrašnjih neprijatelja ostali su važniji kriterij domoljublja od narušavanja ugleda domovine u svijetu.“ Čekam, ali i čikam Hrvoja Klasića da na isti način progovori o teroru i državnom teroru koji je pod vlašću istog tog HDZ-a i Franje Tuđmana provođen nad hrvatskim Srbima, kao i o nepoštivanju odredbi međunarodnog prava kad su u pitanju prava konstitutivnog naroda, kao i hijerarhijskoj poziciji federativnog ugovora, a onda i o tome što je istina o velikosrpskoj agresiji i početku rata u Hrvatskoj, s posebnim osvrtom na ulogu Hrvatske u ratu u BiH. Pa da nam Hrvoje Klasić kaže tko je to i kakvu državu stvarao, tko su hrvatski velikani, a tko okrutni pljačkaši, bagra i brabonjci, zaljubljenici u laž, mržnju i zločin. Oznake: Hrvoje Klasić, Franjo Tuđman, HDZ, Thomas Mann, put u propast, "stvbgaranje države", hrvatski komunisti, talac HDZ-a

- 09:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.10.2020., utorak

Teroristički akt 12. 10. 2020.; svijetle ustaške tradicije Pucnjava na Trgu sv. Marka bez svake sumnje ima elemente terorističkog čina. Stručnjaci, a pogotovo „stručnjaci“ upiru se objasniti što je nagnalo tog mladog čovjeka na taj bezumni čin. Ja osobno mislim da svi griješe u samo jednom; povod i uzroke traže u sferi racionalnog, a što ako uzroci leže u sferi iracionalnog? Kao inspiraciju počinitelju spominju govor mržnje izbjegavajući imenovati one koji taj govor šire, pa onda „ispiranje mozga“, izbjegavajući spomenuti platformu s koje se to radi kao i pojedince koji to rade … Spominju se desni i lijevi ekstremizam s time da se ovaj lijevi očituje u „prijetnjama smrću“ sadržanim u paroli „Smrt fašizmu! – Sloboda narodu!“, obilježavanju Dana ustanka u Srbu, umjetničkoj instalaciji sa simboličnim prikazom crvene zvijezde petokrake na riječkom neboderu. Dakle voljom i političkim pregalaštvom dvojice „dičnih hrvatskih sinova“, Ivice Račana i Franje Tuđmana, lijevoj političkoj misli u Hrvatskoj vrata su zalupljena i zabravljena, tako da se s te strane ne mogu očekivati gotovo nikakve akcije, a pogotovo ne one nasilne. Govor mržnje i pozivi na nasilje dolaze isključivo s desne strane političkog spektra gdje su se ugnijezdili „domoljubi“ i izuzetno opasne grupacije „stožerlija“, „dignitetlija“, „pijetetlija“, „šatoraša“ … iz redova hrvatskih branitelja, kod kojih se, usudim se reći, nalazi najveća količina ilegalnog oružja, što ih čini još opasnijim. Po meni sve što se u RH događa, a događa se već više od četvrt vijeka je samo posljedica fašističke kontrarevolucije, Tuđmanovog ludila „stvaranja države“, koje je zahvatilo gotovo čitav hrvatski narod. I ne popušta. Onda kad se nema kamo i poslovično „demokratski“ opredijeljen i „antifašistički odlučan“ Andrej Plenković, navodna meta atentatora ili „atentatora“, progovara o „udaru s desna“ … A na desnoj strani su, kako već rekosmo, „domoljubi“, „borci za Hrvatsku“, ustašuljci i antitotalitaristi, koji su prema definiciji Thomasa Manna „u duši fašisti“, dakle svi oni ogrezli u laž, mržnju i zločin. Ustaški pokret je, radi toga jer nije imao uporišta u hrvatskom narodu, njegovo političko krilo, „Frankovci“, na izborima nije moglo sakupiti niti 3 % glasova birača, osnovan kao teroristička organizacija. Pristupnici su zakletvu polagali iznad samokresa, bombe i bodeža. I ustaše su to sve vrijeme i bili, od svojeg osnutka pa do današnjeg dana, računajući i njihove „najsvjetlije trenutke“, fašistički zločin i kvislinšku državu tzv. NDH. Po završetku 2. Svjetskog rata bivši ustaše i ustaški opredijeljeni pojedinci u ilegali ubijaju istaknute članove i sekretare KPJ, a organizirane skupine pod patronatom KC i zato prozvane „križarskim“, ostavljaju iza sebe krvave tragove terorističkog djelovanja sve do 1953. kad je zadnja takva skupina likvidirana. Tek nakon toga možemo reći da je u tadašnjoj NRH prestala atmosfera straha iako ustaške terorističke akcije nisu prestale i trajale su sve vrijeme postojanja SFRJ, čije su se Službe dobro nosile s njima, najprije privodeći teroriste pravdi, a poslije Bugojanske skupine i privođenjem pravde teroristima. Da se Vlasi ne dosjete, borba jugoslavenskih službi sigurnosti, UDB/SDS, s ustaškim teroristima prozivana je od „domoljuba“ obračunom jugo-komunističkih službi s hrvatskom političkom emigracijom što je kasnije, radi pojačavanja dojma, preraslo u obračun jugo-komunističkih tajnih službi s hrvatskim iseljeništvom. Činjenice, međutim, govore da hrvatsko iseljeništvo nije imalo nikakvih problema s odnosnim jugoslavenskim službama, niti su te službe imale ikakvih problema s hrvatskim iseljeništvom. Jedine probleme koje je hrvatsko iseljeništvo imalo su bili problemi s ustašama koji su nastojali milom ili silom uspostaviti nadzor nad hrvatskim iseljeničkim organizacijama. Posebno je ilustrativan primjer Hrvatske bratske zajednice, HBZ, najbrojnije, najbogatije i najbolje organizacije hrvatskog iseljeništva u SAD, koja je rezolutno odbijala svako povezivanje s ustašama, koji su radi toga na njene čelnike Johna Badovinca i Bernarda Luketicha pokušali čak 15 atentata. „Štakorskim kanalima“ i na druge načine u inozemstvo pobjegli ustaše su kao teroristi u Jugoslaviju uglavnom ubacivani iz inozemstva, premda je bilo i onih koji su “stasali“ u zemlji regrutirani iz redova onih mladih ljudi, potomaka ustaša „ubijenih“ na Lojbaškom polju ili preko nekoliko puta u zarobljeničkim kolonama, pardon „križnim putovima“, bili odgajani na „svijetlim ustaškim tradicijama“; prvenstveno patološkoj mržnji prema Srbima i Jugoslaviji. Pokušavali su podmetnuti tisuće eksplozivnih naprava duž jadranske obale u vrijeme turističkih sezona od kojih je nasreću u četrdesetak godina samo koja stotina eksplodirala, planirane velike akcije, poput trovanja vode u beogradskom vodovodu, miniranja zagrebačkih trafo stanica ili podizanje ustanka, nisu im uspjele, SDS je odradila svoj posao i spriječila zločince. A onda se na traženje iz svijeta, a posebno EZ, u SRH uvodi višestranačje; od nekoliko novoosnovanih stranaka, najorganiziranija i najjača je HDZ, koja je pod vodstvom Franje Tuđmana bila više politički pokret nego stranka. U HDZ-u su se skrasili brojni „domoljubi“ i partijski disidenti, a zapravo oni koji su zbog razno-raznih „nestašluka“ i „manguparija“ od pristajanja uz Maspok, preko povezivanja s proustaškim elementima, pa do ozbiljnih kriminalnih djela, bili isključivani iz partijskih redova. Sam Franjo Tuđman je silno nezadovoljan svojom pozicijom na skali moći već polovicom šezdesetih godina ušao u sukob s državnim vlastima u SRH, koje su odgovorile ignoriranjem njega i njegovih prenemaganja, ali kad je ušao u sukob s partijom, vrag je uzeo šalu, tamo nisu imali smisla za njegove smicalice i naš Franjo je pao u nemilost i „zbuksan“, iako je u zatvoru bio poprilično privilegiran. Uz obilnu pomoć Ivice Račana, te uz brojne izborne prijevare na prvim višestranačkim izborima u svibnju 1990. na vlast dolazi Franjo Tuđman i njegov HDZ. U inozemstvu su ustaški teroristi, koji su u svakoj zemlji u kojoj su se zatekli bili dno dna, nepatvoreni društveni talog, napadali jugoslavenska konzularna predstavništva, otimali zrakoplove, ubijali jugoslavenske diplomate … i u tim terorističkim akcijama stekli bogato iskustvo, koje su po dolasku u zemlju, nakon što je Ivica Račan tražio od savezne SDS da nad njima ukine mjere nadzora, prenijeli na ovdašnje „heroje a ne zločince“ u njihovim akcijama usmjerenim mahom protiv Srba. I Jugoslavije! Naime već u predizbornoj kampanji HDZ-a uoči prvih višestranačkih izbora verbalno su napadani Srbi i Jugoslavija, kao spasonosan najavljivan je proces svenarodne pomirbe sinova ustaša i partizana, kao realizacija ideje koja je izvorno potekla od Vjekoslava Maksa Luburića, a Franjo Tuđman je prigrlio i lansirao kao svoju. Jer, kao, hrvatski narod je razjedinjen i ne može kao takav ući u proces tranzicije koji je pred njim. A zapravo se radilo o legitimiranju i legalizaciji ustaškog pokreta, jer partizanski borci nisu imali nikakve potrebe miriti se s bilo kime, a pogotovo ne s onima koje su kao okupatorske sluge ogrezle u zločinu pobijedili u NOR-u. Tako je ustaški pokret izveden na hrvatsku javnu i političku scenu. Put prema „rušenju Jugoslavije svim sredstvima“ što je također preuzeto kao izvorna Luburićeva ideja bio je otvoren. Odmah po Tuđmanovom preuzimanju vlasti jedan dio tog ustaškog i proustaškog šljama vraća se u zemlju u kojoj su im se „sva nebeska vrata otvorila“, Franjo Tuđman ih nagrađuje pozicijama u vlasti, državnoj upravi, represivnom aparatu … kasnije i vojsci. Vraćaju se i „kapitalci“ poput Franje Gorete i „najsjajnije zvijezde“ Mire Barešića, ubojice jugoslavenskog ambasadora Rolovića, a na izdržavanje kazne u domovinu se vraća i Bože Vukušić, radi ubojstva u Njemačkoj osuđen na kaznu doživotnog zatvora, kojeg naravno Tuđman odmah pušta iz zatvora. Odmah po dolasku na vlast Tuđman počinje s diskriminacijom Srba, njihovim izgonom s posla i iz stanova, što sve više prerasta u terorizam, koji poslije srpske pobune sve više i više poprima oblike državnog terorizma. Kuće i gospodarski objekti u vlasništvu Srba se pale i miniraju. Protivnici režima, ma tko oni bili, se likvidiraju, od sindikalnog lidera Krivokuće preko Josipa Reihl-Kira do Ante Paradžika. Posebno surovo se, u vrijeme dok još nema nikakvih međunacionalnih sukoba, a pogotovo ne onih oružanih, u Osijeku obračunava ustaštvom natopljeni, „perjanica“ HDZ-a Branimir Glavaš, a Tomislav Merčep i Blago Zadro u Vukovaru. Srbe se bez ikakvog razloga i povoda privodi, premlaćuje i ubija, a njihove kuće i gospodarski objekti se miniranjem i paležom uništavaju. Ako to nije terorizam, vi mi recite što terorizam je? Napadima Tuđmanove paravojske koja s „Jurom i Bobanom“ i ZDS na usnama i krunicom oko vrata na jedinu legalnu OS započinje nasilna secesija i građanski rat u Hrvatskoj, kojim su srušene i Hrvatska i Jugoslavija. Rat, prozvan „Domovinski“ i opisan kao opravdani i pravedni, završava 1995. i otada traje glorifikacija „hrvatskih branitelja“, onih koji su ga kao ordinarni teroristi, organizirani kao „trojke“ ili „Dragovoljci DR“ započeli. Ti će se, sve od Splitske rive pa do danas, prijeteći okupljati i poduzimati ordinarne terorističke akcije, kao već spomenuti „stožerlije“, „dignitetlije“, „pijetetlije“, „šatoraši“, uvijek organizirani od HDZ-a, odnosno političke proustaške krajnje desnice. Nijedna takva ni slična akcija s pozicija ljevice nije registrirana. Ovo samo zato da Plenković ne bi tražio komunističke ekstremiste, kao organizatore terorističkog čina na Markovom trgu. I na kraju, ilegalno vatreno oružje kao krucijalni hrvatski problem, naime rat je završio pred 25 godina, a oružje od stanovništva nije oduzeto, a trebalo je biti i moralo je biti. Prema procjenama nekih stručnjaka u posjedu hrvatskih građana je oko 350.000 komada vatrenog oružja. Razlozi zašto po završetku rata oružje nije oduzeto krije se u zanosnom klicanju: „Nikad više Hrvatska bez oružja!“, ne shvaćajući da je taj „zanos“ zapravo posljedica nacional-šovinističkog ludila kojim je Franjo Tuđman svojom suludom provedbom procesa pomirbe onih koji i nisu bili u zavadi naprosto uništio Hrvatsku kao civiliziranu državu. A onda bivši saborski zastupnik, general Željko Glasnović, javno pozira s oružjem u svojem vlasništvu, oružjem za posjedovanje kojeg se dozvola ne može dobiti. Pa kad može Glasnović, zašto ne bi mogli i svi drugi!? Oznake: teroristički aklt, Govor mržnje, desni i lijevi ekstremizam, "stožerlije", "dignitetlije", "pijetetlije", šatoraši, Ivica Račan, Franjo Tuđman, "stvbaranje države", andrej plenković, domoljubi, "ustašuljci", Thomas Mann, ustaški pokret, "Frankovci", HBZ, John Badovinac, Bernard Luketich, Maspok, ;Maks Luburić, državni terorizam, domovinski rat, hrvatski branitelji, "trojke", dragovoljci DR, Braniomir Glavaš, Tomislav Merčep, Blago Zadro, Željko Glasnović

- 14:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.10.2020., subota

Hrvatske tranzicijske stranputice; put iz demokracije u totalitarizam Ili: Hrvatski recept kako uništiti srednje razvijenu i prosperitetnu evropsku državu i mjesto ugodno za život i pretvoriti je u „muljevito dno Evrope“? Hrvatskom hodu po mukama, koji traje od izbora Ivice Račana za predsjednika Predsjedništva CK SKH, se kraj ne nazire ni nakon 30 godina agonije. Sve se svodi na to da mi još ni danas nismo kadri shvatiti koje smo budaletine bili dopustivši bjelosvjetskoj i domaćoj bagri i brabonjcima da nas uče tko smo, što smo, kakvi smo i gdje, s kime i kakvi želimo biti. Dopustili smo zlonamjernim psinama iz svijeta i domaćoj bagri i brabonjcima da nas uvjere kako je jugoslavensko samoupravljanje s delegatskim sustavom i društvenim vlasništvom, koji je u svojoj žiži imao brigu o čovjeku isto što i rigidni velikodržavni socijalizam u SSSR-u i zemljama VU, pa moramo nužno proći kroz proces tranzicije koji počinje uvođenjem višestranačja kao najvišeg oblika demokracije.(sic!) Bio je to stravičan korak unazad, kojem bi bio ravan jedino onaj da je netko u uvjetima revolucionarnih turbulencija poslije 1. Svjetskog rata odlučio uspostavljeni kapitalistički poredak zamijeniti feudalističkim. Znalci su nas upozoravali, borili se koliko su mogli da shvatimo svu pogubnost „tačerizma“ i šok-terapija Jeffrey-a Sachsa u trenutku urušavanja socrealizma u zemljama VU, procesa tranzicije, koji se nas u Jugoslaviji zapravo nije trebao ticati, mi niti smo znalce slušali, niti išta naučili, niti do danas shvatili što nas je to snašlo da smo postali „muljevito dno Evrope“. Bez istinskih prijatelja, prezreni od sviju! Uzalud nam je prof. Branko Horvat „zorno crtao“, a zapravo opisivao hrvatski politički establishment kao one od lošeg oca i još gore matere, koji su postali loši sluge gorih gospodara: „Doći će dan kad će nam se u ekonomiju uvući neznalice i plaćenici stranih konzorcija i korporacija, doći će dan kad će svoje ljude imenovati, premijerima, državnicima, taj dan će biti sprovod naše suverenosti i demokracije, taj dan će biti sprovod slobode, prava radnika i svijeta kakvog smo poznavali, taj dan će doći uskoro, a mi ćemo ga slaviti kao državni praznik.“ Nedostatak znanja u redovima SKJ ili državnoj upravi, jednako SFRJ kao i njenim državama sastavnicama i nevoljkost u pristupu rješavanju gospodarskih i drugih problema u državi ili možda tek ideološka i druga politička istrošenost, sve do neizdržljivosti izloženi žestokim korteširanjem stranih obavještajnih službi, posebno CIA-e i BND, kao i Vatikana, potpomognuto bujanjem velikosrpskog hegemonističkog nacionalizma, velikohrvatskog separatističkog nacional-šovinizma i slovenskog izolacionizma, rezultiralo je razgradnjom jugoslavenske federacije, a onda i potpuno nepotrebnim „tranzicijskim“ hodom po mukama svih naroda bivše zajedničke države. Neznanje se očitovalo u pregovorima s EZ koji su počeli već polovicom 80-ih godina prošlog stoljeća, kad je jugoslavenskoj strani spočitnuta tobože deficijentna demokracija, jer nije bilo višestranačja, što je bio prvi prigovor, potpuno neumjestan, jer ispada da je višestranačje istoznačnica za demokraciju, što je, svjedoci smo, daleko od istine, a drugi, opravdan, nejednakost pred zakonom privatnog vlasništva, u odnosu na druge oblike vlasništva. Višestranačje je bilo direktni atak na samoupravni sustav kao jedini društvenopolitički sustav u svijetu koji je u žiži interesa imao brigu o čovjeku, a ne profit. Da je bilo znanja i volje jugoslavenska je strana pregovarače iz EZ lako mogla „sahraniti“ isticanjem delegatskog sustava kao oblika direktne demokracije i pitati ih u kojem to višestranačju takav demokratski iskorak uopće postoji, a onda i zašto bi i u čijem interesu brigu za čovjeka trebalo zamijeniti brigom za kapital i profit. I zašto bi trebalo ići na ruku vlasnicima kapitala i štititi kapital a ne čovjeka? Što se pak privatnog vlasništva tiče, nikakav problem ne bi predstavljala novelacija zakona kojim bi se privatno vlasništvo pred zakonom izjednačilo s drugim oblicima vlasništva. To sasvim sigurno ne bi rušilo samoupravni sustav. I u suštini je to jedina „tranzicija“ kroz koju je „poslije rušenja Berlinskog zida“ SFRJ sa svojim sastavnicama trebala proći. Da je nas Hrvate kroz povijest uništavala poniznost, idolatrija, nekritička povodljivost za drugima, obezvrjeđivanje svojeg, ma koliko to vrijedno bilo, smo odavno znali, jer su iz tih saznanja o nama samima i skovane sintagme „sluganski mentalitet“ i „bečki konjušari“! A onda se u tragediji 2. Svjetskog rata, koji je na našim prostorima počeo okupacijom Kraljevine Jugoslavije, a nastavljen općenarodnim ustankom i borbom za oslobođenje do pobjedonosnog završetka, rodila šansa da se hrvatski narod oslobodi sluganskog mentaliteta. Dakle, kao što se to i drugim narodima u povijesti događalo i hrvatski narod je raspoznao svoju šansu da krene putem slave i ponosa i odlučio tu šansu ne propustiti. Šansa se je zvala NOB-a, općenarodni ustanak i borba protiv nacifašističkog okupatora i njegovih slugu, koji je organizirala i do pobjedonosnog završetka vodila KPJ, u kojoj su se mnogi Hrvati kao borci uključili u redove NOV i POJ, prvo preimenovanih u NOVJ, a kasnije JA, punopravne članice antifašističke koalicije. Ta borba, čija je jedna komponenta bila socijalna/socijalistička revolucija je kao rezultat imala uspostavu Federalne države Hrvatske, FDH, kao nacionalne države hrvatskog naroda do koje je došlo 09. 05. 1944. odlukom ZAVNOH-a, prethodno proglašenog najvišim organom vlasti u Hrvatskoj. Tim činom, uspostavom nacionalne države, je hrvatski narod konzumirao svoje neotuđivo pravo na samoopredjeljenje. Tako je Hrvatska pobjedonosno završila 2. Svjetski rat u redovima antifašističke koalicije, među silama pobjednicama nad fašizmom, baštineći antifašizam kao civilizacijski doseg i svjetonazorni princip slobodnog pojedinca u slobodnom društvu. Obzirom na činjenično stanje da je okupirana bila Kraljevina Jugoslavija i odluke „velike trojice“ na Teheranskoj konferenciji, kojima je a) NOVJ priznata kao jedina dobro organizirana i vođena oružana formacija koja se na teritoriju okupirane Kraljevine Jugoslavije bori protiv nacifašističkog okupatora, b) da će poslije rata biti Jugoslavija i c) da se poslije rata neće dopustiti opstanak nijednoj državnoj tvorevini koju su uspostavili fašisti, nacisti i militaristi, Hrvatska se odriče jednog dijela svojeg suvereniteta i zajedno s drugim nacionalnim državama nastalim na području nekadašnja Kraljevine Jugoslavije udružuje se u saveznu državu, Demokratsku federativnu Jugoslaviju, DFJ, prenoseći na nju dio svojeg suvereniteta, ovlašćujući je tim činom da je, kao i druge države udružene u Jugoslaviju, savezna država kao subjekt međunarodnog prava zastupa pred svijetom. Kako činom okupacije i kapitulacije njene OS Kraljevina Jugoslavija nije prestala postojati, njena vlada je djelovala u izbjeglištvu, a njena veleposlanstva su bila izuzetno aktivna, nijedna država izvan dosega sila Osovine nije prekinula diplomatske odnose s njom, valjalo se izboriti za politički legitimitet privremene vlade, NKOJ-a, prethodno priznatog od Saveznika na Teheranskoj konferenciji, jer bi izgonom okupatora i prestankom rata u zemlji došlo do stanovitog dvovlašća, što je izbjegnuto tako da je legitimitet ratnim pobjednicima koje su predvodili komunisti dao Sporazum Tito – Šubašić, a potom i kralj Petar II, dajući maršalu Titu mandat za sastav nove jugoslavenske vlade. Legalnost novim vlastima su dali izbori za Ustavotvornu skupštinu održani u studenom 1945. Jugoslavenski komunisti koji su po završetku rata svoj revolucionarni zanos uspješno pretvorili u stvaralački te od zaostale, siromašne i ratom opustošene zemlje stvorili respektabilnu srednje razvijenu evropsku državu, koja je uoči raspada po svojem ekonomskom potencijalu činila 24. gospodarstvo svijeta. U DFJ/FNRJ/SFRJ, poznatoj i kao Titova Jugoslavija, su hrvatski narod i njegova država FDH/NRH/SRH doživjeli svoje zvjezdane trenutke, prvi put u svojoj povijesti su bili potpuno ravnopravni s drugim narodima i njihovim državama. I ne samo to bili su dio državne zajednice koja je kao lider Pokreta nesvrstanih bila značajan i mogli bismo reći nezaobilazan čimbenik u blokovski podijeljenom svijetu pogotovo zbog svoje politike detanta, politike rješavanja sporova mirnim putem. I to bi bilo sve, nitko iz EZ nije niti u jednom trenutku niti pokušao izjednačiti jugoslavenski samoupravni socijalizam s velikodržavnim socijalizmom SSSR-a i zemalja VU, to će tek kasnije izjednačiti stameni hrvatski demokratizatori i antitotalitaristi, a zapravo okrutni pljačkaši, bagra i brabonjci, zaljubljenici u laž mržnju i zločin, fašisti u duši, da se ograničim na Hrvatsku, okupljeni oko nikakvog hrvatskog velikana, nego zadrtog nedoučenog mitomana, plagijatora i skribomana, tobožnjeg antifašista, Franje Tuđmana, teškog duševnog bolesnika uvjerenog u svoje poslanje uskrisitelja hrvatskog kraljevstva. Kojeg jedino Ivica Račan nije prepoznavao kao ništariju, valjda zato što je i sam bio ništarija. Franjo Tuđman, odmah po napuštanju prestižne pozicije načelnika Personalne uprave JNA i predsjednika SD „Partizan“ (ne FK „Partizan“) i izlasku iz aktivne službe u činu general-majora, iz Beograda dolazi u Hrvatsku na mjesto direktora za njega izmišljenog Instituta za izučavanje historije radničkog pokreta u kojem svojstvu već od polovice šezdesetih godine landra svijetom tobože obilazeći hrvatsko iseljeništvo, a zapravo punktove ustaške emigracije. O tome tko je i što je bio Franjo Tuđman najbolje svjedoči njegova izjava na predsjedništvu udruge „Hrvatski domobran“ kad je rekao da je on „svjestan da se u 2. Svjetskom ratu borio na krivoj strani“ i izjava Edi Murtiću da će kad dođe na vlast „nastaviti tamo gdje su ustaše stali 1945. i istjerati Srbe iz Hrvatske“. I taj i takav je nas Hrvate trebao provesti kroz nikom potreban proces tranzicije i to na samo njemu znan način. Pljačkom i devastacijom dobara i uništenjem funkcionalne državne uprave i teritorijalnog ustroja, što je prozvao stvaranjem države. Njemu su se kao idolu svakim danom pridruživali sve brojniji „domoljubno“ orijentirani pojedinci, da podrže idola, da mu se nađu pri ruci, riječju da budu „dobri dečki“, kako bi ih idol zapazio i udijelio im malo svoje milosti, što je sasvim siguran bio put u uspostavu nacional-socijalističke države u srcu Evrope na pragu 21. stoljeća. Na tom putu se kao brana nalazila jugoslavenska federacija i zato Tuđman sa svojim apologetima kreće u njeno rušenje nasilnom secesijom, vodeći zemlju u rat, napadajući svojom paravojskom jedinu legalnu OS, JNA. Taj rat će Tuđman prozvati obranom od velikosrpske agresije i zato Domovinskim ratom kojim je „stvorena država“ i to država koja je uspostavljena 09. 05. 1944. odlukama ZAVNOH-a. U tom procesu „stvaranja države“ provodi se etničko čišćenje, kroz proces podržavljenja društvenog vlasništva pljačka se vlastiti narod, a potom se kroz nepotreban proces privatizacije ta ozakonjena pljačka dovršava. Franjo Tuđman i njegova stranka/pokret u potpunosti preuzimaju vlast u državi u kojoj umjesto trodiobe vlasti vlada „jedinstvo vlasti“, a umjesto da vlast odgovara narodu, narod odgovara vlasti. U „modu“ je uveden i princip da po pobjedi na izborima, pobjednici formiraju vlast koja do slijedećih izbora može raditi što je volja, bez prava propitivanja njenih postupaka i bilokakvog „pozivanja na red“. I sad smo tu gdje jesmo, pljačkom osiromašeni narod i država, kao „muljevito dno Evrope“ tavorimo na samom začelju među državama članicama EU. Ali tu su i dalje oni koji nas Tuđmanovim putem vode u konačnu propast, nestanak hrvatskog naroda i njegove države. „Bijela kuga“ i masovna iseljavanja gotovo nezaustavljivo čine svoje. Sljedeće godine bit će popis stanovništva, demografi prognoziraju da će RH imati najmanje 1,1 milijun stanovnik manje nego u trenutku osamostaljenja. Pa da vas na kraju upitam što mislite jesu li se isplatile muke i žrtve „rušenja Jugoslavije svim sredstvima“, „stvaranja države“ i „tranzicija“? Oznake: tranzicija, Ivica Račan, Franjo Tuđman, jkugoslavensko samouprtavljanje, delegatski sustav, društveno vlasništvo, višestranačje, velikodržavni soijalizam, SSSR, šok-terapija, "muljevito dno Evrope", BRANKO HORVAT, cialis, BND, Vatikan, SFRJ, SKJ, nacfionalizam, nacional-šovinizam, izolacionizam, direktna demokracija, NOB, KPJ, ZAVNOH, podržavljenje društvenog vlsništva, privatizacija, nasilna secesija, domovinski rat, "jedinstvo vlasti", "bijela kuga", iseljavanje

- 10:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.10.2020., ponedjeljak

Bolid kojem su kočnice popustile I zaželjet će se drumovi Kolinde, Al' Kolinde više biti neće! Zanimljiv lik je predsjednik Republike, Zoran Milanović, ta vješta Sanaderova podvala Račanu, koji po potrebi može biti sve, od ljevičara-anarhista, preko liberalnog konzervativca, do „domoljuba“-desničara, gotovo ustaše, od ateista, preko agnostika, do gorljivog katolika, od antifašista, preko nekakvog neutralca, do antitotalitarista, dakle prikrivenog fašista, prema definiciji Thomasa Manna. Zato na pitanje što je Zoran Milanović po političkom opredjeljenju, ispravan odgovor je sve, a isti odgovor bismo mogli dati i na pitanje što je on prema religijskom uvjerenju, iako on za sebe tvrdi da je agnostik. Ipak je on ustvari samo „Tač“erist, odmetnut od zdravog razuma. „Tač“ je za one koji ne znaju restoran u kojem je Zoran Milanović čest gost, a valjda se tamo i osjeća bolje nego u Klubu u Slovenskoj 9. Ono što sve Zoran Milanović može biti obilježava ga kao čovjeka kojeg prema definiciji generala G. Pattona možemo opisati kao onog koji previše zna o premalo toga i kao takvog izuzetno opasnog. Pogotovo radi njegove pozicije na visokoj državnoj funkciji. Tko su ljudi koji previše znaju o premalo toga? Ima ih svuda u društvu, ali najopasniji su oni koji obnašaju odgovorne pa i najodgovornije funkcije u društvu i organima i tijelima državne vlasti na svim razinama. Pogledajte si samo ljude koji danas „drmaju“ Hrvatskom i predstavljaju nas pred svijetom, gotovo svi su pravnici „ispilavljeni“ iz Tuđmanovog inkubatora, MV(E)P, pod dirigentskim palicama posebno „časnih ljudi“ Mate Granića i Ive Sanadera, oličenja poštenja i odgovornosti prema društvu, narodu i državi. To „poštenje“ i političke vještine svedene na razinu „momačkog nadjebavanja“ su dotični naprosto upili od svojih mentora, a ovi baštinili od nenadmašnog demokrate i čovjekoljuba, prepunog dobrostivosti i kršćanskog milosrđa, Franje Tuđmana, pa navedimo samo neke: Tonino Picula, Gordan Jandroković, Marija Pejčinović- Burić, Kolinda Grabar-Kitarović, Andrej Plenković, Zoran Milanović, Orsat Miljenić, Gordan Grlić Radman, Davor Ivo Stier, Joško Klisović … pa da vas pitam biste li željeli prijateljevati s nekim od njih, družiti se, roštiljati, otići na gemišt … ? Ja osobno ne bih, daleko im lijepa kuća. Samo vrag je u tome da oni u najvećoj mjeri, znajući previše o premalo toga, odlučuju o sudbini naroda i države. Znate li išta što su ti Tuđmanovi apologeti, wannabe karijerni diplomati i državni dužnosnici učinili a da bi neprijeporno bilo korisno za hrvatski narod i državu? Kad za nekog kažemo da je pizda, onda nismo mislili na ženski spolni organ nego na karakternu osobinu dotičnoga, čovjeka kojem nije uputno vjerovati, niti se na njega osloniti, pogotovo ne onda kad se nađemo u situaciji „stani-pani“. Jednako tako kad za nekog kažemo da je pederčina ne mislimo na njegove seksualne sklonosti već tom jednom riječju opisujemo njegov karakter, karakter neiskrenog, snishodljivog, nepoštenog, ljigavog i pokvarenog najčešće „biciklista“ (pognut prema gore, gazi prema dolje). Pametan će čovjek, ako na radnom mjestu, u društvu u kojem se kreće, među susjedima … prepozna „pizdu“ ili “pederčinu“, takve svatove držati na distanci i ne zbližavati se s njima. Hrvatska tragedija je što hrvatska javna, politička i društvena scena naprosto vrvi „pizdama“ i „pederčinama“, u organima i tijelima vlasti pa i onim najvišim, upravo zato nam i je tako kako nam je, a kao država i društvo se nalazimo tu gdje se nalazimo, riječju „muljevito smo dno Evrope“. Da, hrvatska javna, društvena i politička scena prepuna je onih koji su „mislili reći“, ali nikad nisu rekli i onih koji se „ne bi šteli mešati“, pa niti u svoj posao. Upravo to je omogućilo da organizirani kriminal i korupcija, koje nitko niti ne pokušava suzbijati, osim u dekorativne svrhe „mazanja očiju“, postanu stil života u Hrvatskoj, reklo bi se da smo na neke koruptivne i kriminalne radnje kao narod naprosto oguglali, postale su nam „obične“. Samo ilustracije radi, znate li u kojoj bi iole uređenoj evropskoj državi gradonačelnik glavnog grada bio, ne čovjek, nego svim oblicima kriminala sklona „pederčina“? I tako 20 godina!? A tko nas je to još 2009., u predizbornoj kampanji za izbor gradonačelnika, sav oduševljen likom i djelom Milana Bandića, uvjeravao da je upravo on, Milan Bandić, jedini pravi izbor za gradonačelnika Zagreba? Bolid iz Naslova! No vratimo se mi našem bolidu bez kočnica, rečenom „Tač“eristi, čovjeku odmetnutom od zdravog razuma, na prestižnoj funkciji predsjednika Republike Hrvatske, Zoranu Milanoviću, koji u jeku koruptivno-kriminalne hobotnice, JANAF, napada, pljuje i ujeda sve one koji nisu umreženi u kriminal i korupciju, pa bili oni političari, politički komentatori-analitičari, novinari … ma sve koji se usude kritički progovoriti o njemu. U tim svojim suludim napadima posezat će on i za teškom artiljerijom, izvlačeći događanja iz prošlosti diskvalificirajući ljude na temelju njihovog ponašanja u vremenu i prostoru o kojem on naprosto zna previše o premalo toga. Ja se osobno u mnogim stvarima ne slažem s političkim ocjenama Žarka Puhovskog, ali mi nikad na pamet palo ne bi osuđivati ga za njegovo svjedočenje u procesu vođenom protiv Čička, Budiše, Paradžika i Dodiga, po Hrvatsku izuzetno štetnog četverca. Zašto? Pa zato što ja znam ponešto o zbivanjima na hrvatskoj političkoj i društvenoj sceni toga doba. Ja znam razliku između „Hrvatskog proljeća“ i „Maspoka“, zato što je politika „čistih računa na razini federacije“, „Hrvatsko proljeće“, koju je pokrenuo hrvatski državni i partijski vrh i zazivanje razbijanja federacije i podizanja ustanka u Hrvatskoj (I. Z. Čičak, prema svjedočenju Savke Dabčević Kučar), „Maspoka“ kojima su prišljamčeni „domoljubi“ kompromitirali ideju hrvatskog državnog i partijskog vrha, a kad je „vrag odnio šalu“ i Tito bio prinuđen intervenirati, pogotovo poslije Brežnjevljevog kablograma u kojem on, prepoznajući nesumnjivo kontrarevolucionarni duh „Maspoka“, nudi Titu sovjetsku „bratsku pomoć“ u okviru svoje doktrine „Ograničenog suvereniteta“. Toliko o „nevinoj mladosti“! Stvari su hrvatskom vodstvu izmaknule ispod kontrole, svima je postalo jasno da je Maspok eskalirao, u studentske redove su se uvukli ustaški elementi, postajao je rušilački do razine kad se izvan kategorije primjene represivnih mjera stanje u SRH nije moglo smiriti, a u redovima hrvatskog vodstva, koje je i samo to znalo, naprosto nije bilo nikoga da izvede miliciju na ulice i prodere se: „Milicijo postupi po naređenje!“ A to je upravo to rukovodstvo, nakon tvrdokornog odbijanja studentskog vodstva da povuče studente s ulica, trebalo učiniti umjesto Tita. Saborske zastupnice, jednako kao i novinare koji su se usudili problematizirati posjete i boravke predsjednika RH u prostorijama nekakvih problematičnih i opskurnih klubova će naš bolid promptno diskreditirati i izvrći ruglu, u suštini odvlačeći pažnju javnosti od korupcionaške afere. Opalit će on jednako novinara „ateističkog agitatora“, društvenu aktivisticu, valjda njene imovine, radi koje to valjda ne bi smjela biti, kao i povjerenicu za ravnopravnost spolova, ali i one koji ne razumiju genijalnost njegove politike prema BiH, koja je ista ona razorna kao i Tuđmanova. I Haaški sud nije ostao pošteđen Milanovićevog guranja Hrvatske na njegovu optuženičku klupu, pa su valjda jedini „pravi“ oni koji su na bilo koji način opstruirali njegov rad, a pogotovo rad njegovog Tužilaštva, naročito kad se u Hrvatskoj istraživala uloga Slobodana Miloševića, neovisno o tome što je taj sud temeljem odnosnog ustavnog zakona bio i hrvatski sud u stvarima ratnih zločina nadređen nacionalnom pravosuđu. Kad su prigovori onih koji se zalažu za sekularnu državu, raskid „Vatikanskih ugovora i isključenje vjeronauka iz svjetovnih škola u pitanju, valja napomenuti da Milanović nije dopuštao čak ni rasprave na tu temu, pa niti u SDP-u za vrijeme dok mu je on bio predsjednik. Ako ste mislili da od lošeg nema goreg, sad i sami vidite da ste se jako prevarili. Ima, ima i to puno goreg. Oznake: Predsjednik RH Zoran Milanović, sanader, Račan, klub u Slovbenskoj 9, afera JANAF, Franjo Tuđman, Mate Granić, Tonino Picula, Gordan Jandroković, Marija Pejčinović-Burić, Kolinda Grabar Kitarović, andrej plenković, Orsat Miljenić, Gordan Grlić Radman, Davor Ivo Stier, Joško Klisović, PIZDA, "pederčina", Milan Bandic, Žarko Puhovski, Hrvatsko proljeće, Maspok, I. Z. Čičak, D. Budiša, A. Paradžik, G. Dodig, L. Brewžnjev, J. B. Tito, Savka Dabčević Kučar

- 15:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #