16.04.2019., utorak

Od apatije do beznađa i natrag Ovaj članak sam objavio na IMF-u još 02. 07. 2005., a tema je i danas aktualna kao i onda: “Povijest je pokazala da je u svakom narodu poslije završetka rata (pogotovo pobjedničkog) zavladao stvaralački zanos koji je bio kotač zamašnjak svekolikog ubrzanog razvoja društva. Taj stvaralački zanos u pravilu traje nekoliko godina. Na ovim našim prostorima taj je zanos poslije WWII trajao gotovo dvadeset godina. U Hrvatskoj nakon rata, koji se iz tko zna kojih razloga zove DR, taj je zanos izostao. Narod je umjesto u žaru stvaralačkog zanosa potonuo u duboku letargiju. Gotovo nevjerojatno zvuči istinita tvrdnja da su i Hrvati i drugi građani Hrvatske u FNRJ djelovali u stvaralačkom zanosu i postigli zadivljujuće rezultate, a da u svojoj samostalnoj državi to nisu u stanju, neće, ne mogu ili ne znaju. Ja jednostavno odbijam u to vjerovati! Koji su uzroci tome? Osnovni razlozi leže u suštini karaktera Tuđmanove vlasti. A ta vlast je prikazivala stvarnost kao sliku u iskrivljenom zrcalu. Iako svaki pojedinac zna da je slika u zrcalu kriva, on ipak takvu sliku vidi. Sustav vrijednosti je poremećen do krajnjih konzekvenci. Pa odjednom ono što prema uvriježenim kriterijima civiliziranog svijeta vrijedi kao mana, postaje vrlina. Laž se tako pretpostavlja istini. Podlost dostojanstvu. Gramzljivost skromnosti. Neukost obrazovanosti. Itd. Itd. Kao kod delirijum tremensa, alkoholičar je svjestan da to što on vidi nije istina, ali on to tako zorno vidi da reagira instinktivno. Zauzimanjem obrambenog stava! U takvom svijetu čovjek, kojeg bi se najkraće moglo okarakterizirati atributom pristojan, se očito ne snalazi. Znači da se u novostvorenim uvjetima većina građana Hrvatske uopće ne snalazi. Zato se osjeća nesigurno i iskompleksirano, prevarenim i odbačenim, nikom potrebnim. Pristojan pojedinac počinje sumnjati sam u sebe, pa provjerava svoje stavove propitkujući se kod prijatelja i znanaca, pa kad vidi da najveći broj njemu poznatih bliskih ljudi razmišlja na isti način kao i on, postaje još zbunjeniji i još se više povlači u sebe. Opaki karakter Tuđmanove vlasti proizlazio iz karaktera Tuđmanove osobe. A Tuđman je bio opsjednut svojom važnošću, svojim mesijanstvom, bio je uskogrudan, zadrt, nedovoljno obrazovan, sebičan, lišen svakog osjećaja suosjećajnosti prema tuđim patnjama, bez osjećaja za humor. Kratko rečeno sujetni narcisoidni paranoik! Vrlo opasan! I na nesreću svih građana Hrvatske trajao dugih deset godina. U tih deset godina svoje autokratske vlasti, Tuđman je uspio razoriti i samu dušu hrvatskom narodu. Pođimo samo od famozne floskule pod imenom “pomirenja partizana i ustaša”. Floskula je zbog toga što se to ideološki ne može pomiriti. Kao da netko pokuša pomiriti vodu i vatru. Ideološki neopterećenim ljudima nikakva pomirba nije potrebna, jer oni i nisu u svađi. Onih dva-tri posto izidelogiziranih ni Bog ne može pomiriti. I ne treba! Nadalje pristupio je prekrajanju povijesti pokušavajući prikazati i rezultate WWII drugačijim nego su stvarno bili. Ispadalo je tako da OS tzv. NDH nisu doživjele poraz. Nacistička Njemačka je poražena, ali ne i “njezina najvjernija saveznica, koja je jedina s Njemačkom ostala do samoga kraja” (tako je to Tuđman rastumačio Kinkelu) , tzv. NDH. Ma zamisli samo!? “Jedinstvo vlasti” negira pak same temelje trodiobe vlasti koja time prerasta u diktaturu. Dio toga je i zahtjev da “sudstvo provodi hrvatsku državnu politiku”, znači provodi Tuđmanovu samovolju. “Domovinski rat” je slijedeća floskula “prodana” hrvatskom narodu, jer se jednom dogovorenom lokalnom ratiću za teritorije (podjela BiH), daje aureola veličanstvenosti. Rat za stvaranje hrvatske države! Mo'š mislit'! Sljedeća podvala je naziv “branitelj” za sudionika rata s hrvatske strane. Ta floskula trebala je amnestirati počinitelje zločina od odgovornosti, jer branitelj, samo mu ime govori, ne može ni počiniti zločin. Osamostaljenje Hrvatske podvaljuje kao “stvaranje hrvatske države” kao da Hrvatska nije bila država i prije Tuđmana. “Predsjednik svih Hrvata”, “Otac domovine”, “Hrvatski George Washington” ili “Hrvatski državni poglavar” su samo neki od naziva u kojima je Tuđman uživao. Otima građanima hrvatske njihovu imovinu (društveno vlasništvo), podržavljuje je, a onda “privatizira” a la tuđmaniana. To je najveća pljačka ikad izvedena na ovim prostorima. Na taj način nesposobni ali gramzivi podobni pojedinci prisvojili su i uništili najveći dio imovine koje su stvarale generacije građana Hrvatske. Najveći dio pljačke proveden je za vrijeme rata, kad je pažnja javnosti bila usmjerena na ratna zbivanja. Na taj način je ogroman broj ljudi ostao bez posla i sredstava za život . Potpuno je uništen srednji sloj koji je nosilac razvoja u svim društvima i svim društvenim uređenjima. Iz osjećaja besperspektivnosti stotine tisuća, mahom obrazovanih i mlađih ljudi, napustilo je Hrvatsku. “Crkva u Hrvata” je sa svoje strane pružila puni suport Tuđmanovoj vlasti, a prepretenciozno bi i bilo očekivati njeno drugačije ponašanje onako impregnirane i premrežene ustaštvom. Posttuđmanovske hrvatske vlasti, kako one SDP, tako i ove “reformiranog” HDZ-a, nisu pokazale odlučnost da provedu sustavnu i temeljitu detuđmanizaciju, vrate građanima dostojanstvo i povjerenje u demokratski izabranu vlast. One su se isto uplela u zamke tuđmanizma, pa nemaju snage rasčistiti s ekstremnom desnicom, zasnovanu na principu da promicanje fašizma nije pravo na drugačije mišljenje. Znači da uz detuđmanizaciju treba provesti deustašizaciju po uzoru na denacifikaciju koja je provedena u Njemačkoj. Tek tada moći će se krenuti u buđenje građana i njihovo podizanje iz letargije. Tek tada može se računati s mogućnošću da se građani RH oslobode olovnih utega Tuđmanizma i bodro krenu u izgradnju boljeg sutra u svojoj vlastitoj državi.“

- 16:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Tako sam pisao u proljeće 2004. Pisao sam ja puno puno prije nego sam započeo s mojim blogom, danas mi je žao što je najveći dio upisa propao jer nije arhivirano. Ali evo ipak vam mogu posredovati djelić toga: 30. 04. 2004. Franjo Tuđman sudi među ljude "s poslanjem". On je naime bio uvjeren da je njega Providnost odredila da stane na čelo hrvatskog naroda i države. Vratimo se malo u kasne pedesete godine. Nesumnjivi "gazda" Hrvatske bio je dr. V. Bakarić (istina da je konce iz pozadine vukao Ivan Krajačić - Stevo), a on je bolovao od tuberkuloze i u to doba bio praktički na samrti. Tu Tuđman vidi svoju šansu i uvjeren kako gotovo već upražnjeno mjesto čeka njega. Znao je da se na to mjesto ne može gurati iz Beograda, pa zato napušta prestižnu funkciju u JNA i dolazi u Zagreb da bude na licu mjesta kad bude najpotrebnije. Tada dolazi do osnivanja famoznog Instituta za izučavanje historije radničkog pokreta, kojemu Tuđman postaje direktorom. Međutim, antibiotici čine čuda i Bakarić bude izliječen, a Tuđmanu postaje sve tješnje u Institutu. Nije to ono što je on očekivao i zbog čega je prekinuo vojničku karijeru. A osim toga izgleda da je i Bakariću netko priopćio Tuđmanove težnje, pa mu je Bakarić "zapaprio" svuda gdje je stigao. Kad je Tuđman shvatio da je ono, što mu je izgledalo na dohvat ruke, najednom postalo jako daleko, počeo je prkositi, najprije državnim organima, pa potpisuje Deklaraciju o položaju hrvatskog jezika, prkosi i partiji, prišljamčuje se "Hrvatskom proljeću" iako bez bilo kakve zapažene uloge. Tako stječe aureolu disidenta. Na kraju "zaglavljuje" i zatvor u kojem je pod nekim čudnim režimom, osuđen na dvije godine a pušten nakon devet mjeseci. Nije to robija ni slična onoj koju su izdržavali M. Veselica, V. Gotovac, D. Budiša, S. Mesić i dr. Izgleda da se u drugoj polovici sedamdesetih povezao s ekstremnom ustaškom emigracijom, koja ga je je najprije odbijala kao ideološki neprihvatljivog, ali kasnije ga je prigrlila kao jedinu osobu pomoću koje se može dokopati vlasti. Slijedi drugo Tuđmanovo zatvaranje početkom osamdesetih i prijevremeno puštanje na slobodu bez ikakvih ograničenja. Čak mu je i putovnica vraćena. Odmah počinje serija njegovih "predavanja" za iseljenike u SAD i Kanadi, a kasnije i po evropskim zemljama. Tu je on već uvelike "norvalovski" čovjek. Priprema se osnivanje stranke, HDZ, međutim ocijenjeno je da bi, prema raspoloženju većine osnivača, predsjednikom mogao prije postati M. Veselica nego F. Tuđman, pa na scenu stupa iskusni operativac i vrsni organizator, J. Manolić, koji inscenira tobožnju zabranu osnivačkog skupa HDZ u hotelu Panorama, te nakon odlaska većine delegata, s onima koji su vjerni F. Tuđmanu osniva HDZ s Tuđmanom kao predsjednikom. Tako je zapravo J. Manolić ustoličio Tuđmana. Zasluge za "bujanje" HDZ-a također pripadaju Manoliću jer je on aktivirao "spavače" SDS-a kojima je podijelio zadatke da osnivaju podružnice i ogranke stranke. I oni su to pod nadzorom izuzetnog majstora, Manolića, vrhunski odradili. HDZ se jedino nije uspio učvrstiti u Istri, jer tamo nije bilo raspoloženja za nacional-šovinistička divljanja. 02. 05. 2004. O tome kakav je to politički cilj imala tadašnja hrvatska vlast, svjedoči i slikar svjetskog glasa i dosljedni antifašist, Edo Murtić, u svome intervjuu riječkom "Novom listu" u lipnju 2000. godine, u kojem upozorava na desetogodišnju fašizaciju Hrvatske. U intervjuu je ispričao i svoj razgovor s Tuđmanom, koji su vodili nekoliko mjeseci prije preuzimanja vlasti, nakon kojeg je Murtić prekinuo sve kontakte s Tuđmanom: "Sjećam se kako mi je nekoliko mjeseci prije izbora (1990) oduševljeno došao misleći da će od mene napraviti svog Augustinčića. Stao me je uvjeravati kako ćemo mi sada napraviti ono što nisu napravile ustaše i Pavelić 1941. godine. Za 250.000 Srba rekao je da će spakirati kofere i odseliti, a drugih 250.000 ili ostati ili nestati!" O ciljevima Tuđmanove vlasti svjedoči i Martin Špegelj, Tuđmanov ministar obrane Hrvatske u doba najžešćih ratnih sukoba, u intervjuu novosadskom "Dnevniku" (28.10.2001): "Postojao je bar globalni dogovor između Miloševića i Tuđmana o razmjeni naroda, 'humanom preseljenju'. Činjenica da su Srbi otišli na istok, a Hrvati na zapad - to ne može biti slučajno... Ali, radi svake sigurnosti, kad Srbi ili Hrvati napuste domove, dolazi do paljenja i rušenja. Sam Šušak (Tuđmanov ministar obrane s najdužim mandatom) je pred tridesetak ljudi izjavio: 'da ako Srbinu izgori kuća, neće imati gdje da se vrati". U Karađorđevu je, svjedoči Špegelj, između Miloševića i Tuđmana "u globalu dogovoreno stvaranje čistih nacionalnih država, velike Srbije i nešto manje velike Hrvatske". 06. 05. 2004. Tuđman je samo dokaz koliko mogu biti opasni "ljudi s poslanjem" kako za svoj narod, tako i za susjede. Ali po mojem sudu bivša SFRJ, a onda i ČSSFR, su samo kolateralna šteta nastala kao posljedica nastojanja CIA-e da razori SSSR kao višenacionalnu federaciju. U tu svrhu su se iz svih federacija istočnog bloka vrbovali najtvrđi nacional-šovinisti kako bi u svojim narodima razvijali nastojanje za razdruživanjem iz federacije. Iz redova hrvatskog naroda za te potrebe bili su najpogodniji pripadnici proustaške emigracije. Njima su se pružila dodatna "znanja", tako da budu što efikasniji u sijanju mržnje i nepovjerenja prema drugima. Tako se sigurno zna da su takvu "izobrazbu" prošli G. Šušak (odatle njegovo poznanstvo s nekim američkim funkcionarima, bivšim dužnosnicima CIA-e), T. Orešković, N. Štedul itd. Radi se o ljudima koji nisu prezali počiniti ili narediti zločin kako bi se razvilo što više mržnje među narodima. Posebno je to izraženo kod ljudi iz kruga N. Štedula. Zločine u Gospiću, spominjem ono neprijeporno i najpoznatije, činili su upravo ti ljudi. Svemu tome dodajmo i osamostaljenje službi sigurnosti i njenom bijegu ispod kontrole političkog aparata, čiji pojedinci kontroliraju poduzeća u inozemstvu, kojih su vlasnici bile službe, a iz značajnih prihoda tih poduzeća službe su bile izdašno financirane. Strah pojedinaca da će ostati bez tih značajnih prihoda, tjera ih da se uključe u postupak razbijanja zemlje, a da onda kao pojedinci ili skupine zadrže vlasništvo nad tim poduzećima. To jednako vrijedi za KGB kao i za SDS. Jer koliko je danas poznato i KGB se aktivno uključio u razbijanje SSSR-a kao i SDS u razbijanje SFRJ. Ja sam poznat po tome da volim čistiti ispred svojeg praga, pa neću pričati o čistom kristalnom zlu, Miloševiću, jer on je problem srpskog naroda, a problem hrvatskog naroda (još uvijek) je Tuđman, radi svega onoga što je namro Hrvatskoj i Hrvatima. S tim bremenom od naslijeđa se mi do danas nismo naučili nositi, ali je silno opasno kako za opstanak države, tako i za opstanak naroda. Zato se zalažem za sveopću i temeljitu deustašizaciju i detuđmanizaciju Hrvatske. Kako? Pa na isti onaj način na koji je provedena sveobuhvatna denacifikacija u Njemačkoj. 08. 05. 2004. Optuživali su me da sam hrvatsku policiju proglašavao paravojskom, iako ja nisam nikad i nigdje ni rekao, a ni napisao da je hrvatska policija paravojska, ali sam kategorički ustvrdio da je ZNG bio paravojna formacija. Hrvatska je u vrijeme osnivanja ZNG bila još uvijek u sastavu bivše SFRJ u kojoj je jedina legalna OS bila JNA, isključivo savezna institucija, na koju se nikakve odluke bilo koje sastavnice federacije nisu odnosile, niti po nju mogle imati ikakvih pravnih učinaka. Dio ONO bila je TO, u nadležnosti republike, ali je nju Tuđman dekretom raspustio. Zašto? Zato jer se bojao da se kroz strukture TO ne bi mogle provoditi tzv. "dvojne linije zapovijedanja". A dvojne linije zapovijedanja nužne su u vođenju dogovorenog rata. Da, zamislite samo, Srbijanci ludi za ratovanjem, a bježe od mobilizacije k'o vrag od tamjana! Što se pak rušenja tiče i tko je koliko spalio i porušio u Hrvatskoj, dalo bi se nadugo i naširoko raspravljati. Naime ja tvrdim da je onih oko 25.000 stambenih i gospodarskih objekata, koji su pripadali Srbima, a koje su "hrvatski vitezovi", prvo temeljito opljačkali, zatim razorili i spalili, daleko više od onoga što su srpske paravojne formacije i JNA uspjele razoriti. Uključujući i Vukovar! Agresiju na državu ne može izvesti šaka desperadosa pridošlih iz Srbije s namjerom da nekažnjeno pljačka i ubija. Ta šaka jada nije mogla ni voditi ikakav rat. Takvi su samo popratna pojava svakog rata. Kao i kurve, uostalom. A onda gdje to itko u današnjoj hrvatskoj vlasti vidi nekoga tko bi htio sprovoditi nekakve komunističke ideje, nekoga tko okićen crvenom zastavom i zvijezdom petokrakom zagovara osnivanje KP i njeno preuzimanje vlasti. Ali smo svjedoci neoustaškog presizanja i ne samo na Thompsonovim koncertima, a vlast se ne može odlijepiti od Tuđmanovih suludih ideja. Pogledajte samo na što liče udžbenici povijesti u našim školama, a što onaj idiot od D. Jelčića piše za Pavelića kako je "još jedanput u povijesti politika uzela Hrvatima talentiranog književnika". Zamisli da u Njemačkoj netko napiše za Hitlera kako je politika Nijemcima uzela talentiranog slikara. O onome što piše i kakve ideje zastupa Aralica da i ne govorim. Zato su i deustašizacija i detuđmanizacija prvoklasni nacionalni interes hrvatskog naroda. Bez toga hrvatski narod i država nemaju budućnosti! To je conditio sine qua non hrvatskog opstanka. 09. 05. 2004. Svjedočenje Ante Markovića u den Haagu u procesu protiv Slobodana Miloševića: „U martu 1991. Tuđman i Milošević su se sastali u Karađorđevu, gdje su se složili o sljedeće dvije stvari: podjeli Bosne i Hercegovine i smjenjivanju Ante Markovića. Smatrali su da je potrebno da me smijene kako bi postigli svoj prvi cilj – podjelu Bosne i Hercegovine između Hrvatske i Srbije. Naravno da sam se tome usprotivio, kao što sam bio protiv rata, pa sam stoga predstavljao prepreku. Ubrzo nakon sastanka Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu sastao sam se s obojicom kako bismo razgovarali o Karađorđevu. Oba sastanka su bila privatna i trajala su tri i više sati. S Miloševićem sam razgovarao u Beogradu, a s Tuđmanom u Zagrebu. Tokom sastanka Milošević mi je rekao: "S tobom je tako teško raditi, a još teže sporazumjeti se s tobom. Sve što ti predložim, odbijaš. S Tuđmanom je mnogo lakše. Vidi kako smo se brzo sporazumjeli." Te dvije stvari bile su jedino oko čega su se ikada složili. Obojicu sam pitao o čemu su se dogovorili u Karađorđevu, iako sam već znao odgovor. Tuđmanu je trebalo puno više vremena da odgovori na to pitanje, dok je Milošević brzo dao točan odgovor. Obojica su priznala da su se sporazumjeli oko podjele Bosne i Hercegovine i smjenjivanja predsjednika vlade Ante Markovića. Što se tiče smjenjivanja Ante Markovića, obojica su rekla da je to bio prijedlog onog drugog a da nisu imali razloga to odbiti budući da ja radim smetnje. Što se tiče podjele Bosne i Hercegovine, obojica su priznala da su se složili o tome da se ona podijeli između Srbije i Hrvatske. Daljnji razgovor se odnosio na njihov sporazum. Ustrajao sam na tome da mi odgovore shvaćaju li što znači podijeliti Bosnu i Hercegovinu zbog miješanog stanovništva, zakonskih granica i mišljenja međunarodne zajednice. Jesu li pomislili na krvoproliće i na to da bi Bosna i Hercegovina mogla postati svojevrsna Palestina u kojoj bi se djeca rađala i umirala s puškom u rukama. Tuđman je rekao da su Muslimani preobraćeni katolici, a Milošević je izjavio da su oni preobraćeni pripadnici pravoslavne vjere. Tuđman je rekao da Evropa neće dozvoliti postojanje muslimanske države u srcu Evrope i da se Evropa slaže s podjelom. Milošević je objasnio da Bosna i Hercegovina nema šanse da kao država opstane u Jugoslaviji jer je to Titova umjetna tvorevina. Pitao sam ih: "Mislite li da će Bosna i Hercegovina pasti bez krvoprolića (bez krvi do koljena)?" Tuđman je odgovorio: "Bosna šaptom pada.", što je poznata izreka i to se doista i dogodilo Bosni u prošlosti kada je pala bez borbe. Milošević je rekao da podjela Bosne i Hercegovine neće biti problem budući da su Srbi i Hrvati većina i da će Muslimanima ostaviti enklavu. Inzistirao sam na tome da mi kažu što će se dogoditi ako se ne desi onako kako zamišljaju, na što su obojica odšutjela. Na kraju je Milošević rekao: "Čak i da se to desi, što sumnjam, onda ćemo vidjeti šta ćemo." Tuđman je ostao pri tome da ću vidjeti koliko sam bio u krivu. Obojici sam rekao da se neću složiti s njima ni pod kojim uvjetima i da ću se boriti protiv toga kako najbolje znam i umijem. Aliji Izetbegoviću sam ispričao suštinu razgovora s tom dvojicom, ali mnogo kasnije.“ Da bi se neke stvari o i oko Miloševića mogle razumjeti mora se poći od nečega s čime se najveći broj ljudi neće složiti, jer se ruše brojni lako razumljivi stereotipi. Milošević, naime, nije nikakav srpski nacionalista niti borac za Veliku Srbiju. Niti njega brinu prava Srba izvan Srbije! Njega isključivo zanima vlast na vrhu koje će biti on sam. U tu svrhu on je vješto uzjahao velikosrpski nacionalizam i koristio ga za održanje na vlasti, jednako kao što je koristio nestabilno Kosovo za homogenizaciju Srbijanaca, opet u funkciji održavanja na vlasti. Vlast gubi tek nakon što mu je MZ oduzela Kosovo. Dakle, Milošević u startu misli da će mu poći za rukom da zadobije kontrolu nad SKJ, a preko njega onda i nad svim saveznim organima i nad JNA. Za te potrebe lansira se parola: "Narod se pita, 'ko će nama da zameni Tita!?", "Moderna federacija" i "Jedan čovek, jedan glas!", odnosno pokušaj pretvaranja SFRJ u federaciju američkog tipa, uklanjanjem konfederativnih elemenata iz Ustava i na taj način ukidanja prava republika na samoodređenja do odcjepljenja, opravdavajući to neefikasnim i otežanim odlučivanjem radi odlučivanja konsenzusom o, po njemu, previše stvari. Time je proces odlučivanja bitno usporen, a to onda koči ukupnu efikasnost državne uprave i prouzrokuje nepotrebno birokratiziranje. Najbrže bi se stvari odvijale da o svemu odlučuje samo jedan čovjek, naravno, on! SKJ se raspada, nema više onog, pravog ili lažnog, svejedno, monolita, koji je krasio SKJ za vrijeme Titova života. I sad da ja ne dužim, već samo da spomenem da mu ne uspijeva ni pohod na savezne institucije, jer A. Marković postaje premijer. Ne uspijeva mu zadobiti niti kontrolu nad JNA, jedinim preostalim kohezivnim faktorom u SFRJ, a prije su bila tri: Tito, SKJ i JNA. U vrhu JNA sjede, neovisno o nacionalnoj pripadnosti, integralni jugoslaveni po opredjeljenju. Milošević, znajući to, javno zagovara opstanak Jugoslavije, a u tajnosti radi sve na njenom razgrađivanju, jer je postao svjestan da zagospodariti na čitavom prostoru bivše SFRJ neće moći. Otuda i Kadijevićeva ocjena Miloševića sa: "On se zalaže za Jugoslaviju!" Prvi od generala koji je u potpunosti prozreo Miloševićeve namjere je zadnji komandant VI Vojne oblasti, Svetozar Višnjić, koji je na Štabu vrhovne komande početkom 1990. rekao da "u interesu Jugoslavije Miloševića treba zaustaviti svim sredstvima". Naravno da je general Višnjić bio prvi koji je otjeran u mirovinu, čim je Milošević dobio nekakav nadzor nad JNA, jer potpuni nadzor stiče tek kad mu je uspjelo otjerati Kadijevića. Sagledavajući situaciju sa svih strana, on zaključuje da će se i "poradi beloga sveta" morati uvoditi elementi demokracije i da potkraj 20. stoljeća u srcu Evrope neće biti moguće kontrolirati izbore i varati baš previše očigledno, ali da će se na Srbe kao glasače moći osloniti, odlučuje da će biti zadovoljan apsolutnom vlašću u Srbiji, kojoj se treba pripojiti 55 - 60 % teritorija BiH, naravno, maksimalno etnički očišćenog od ne-Srba. To je ono sa čime on dolazi na sastanak s Tuđmanom 25. 03. 1991. u Karađorđevo. On zna za Tuđmanove želje da "svede broj Srba u Hrvatskoj na 3 - 5 %", pa mu nudi da on "preuzme" te Srbe i naseli ih na Kosovo, dodatno raspižđujući Albance i dodatno destabilizirajući djelovati na Kosovu, isprovocirati nasilje s albanske strane (to mu je i uspjelo), pa tako naći izgovor za "vojničko rešenje" kosovskog pitanja, s time da bi na kraju na Kosovu ostalo ne više od 700.000 Albanaca. To bi on i proveo da nije bilo intervencije NATO-a. I on i Tuđman dobro znaju da niti jedan niti drugi ne mogu doći među Srbe, u područja gdje su oni činili većinu stanovništava, te ih nagovoriti da se presele na Kosovo, jer i oni dobro znaju da je i Kordun Amerika prema Kosovu. Prema tome, njima se mora dogoditi nešto strašno, što će ih natjerati da napuste svoje domove i potraže spas na prividno sigurnom mjestu. Što je to dovoljno strašno što im se može dogoditi? Zaključak se sam nameće: TO JE RAT! Uz ponudu da će mu preuzeti "višak" Srba, Milošević, znajući za Tuđmanove stavove o BiH, nudi mu da zajedno podijele BiH tako da Srbiji pripadne 55 % teritorija, očišćenog od ne-Srba, Hrvatskoj 25 % teritorija, očišćenog od ne-Hrvata, a na ostatku "zemljice Bosne" da se skrase Muslimani. Sredstvo za postizanje ovog cilja bit će isto RAT, jer se ti ciljevi ne mogu ostvariti drugim sredstvima. Zato je zaglušnom velikosrpskom propagandom među Srbima u Hrvatskoj stvarana pogodna klima da se izazove pobuna, koju će onda Hrvatska morati ugušiti, a za to vrijeme će se poduzeti sve da se Srbi pripreme za egzodus. Po mojem osobnom mišljenju tu situaciju je Milošević počeo pripremati znatno prije i samo je čekao pogodan trenutak da te svoje namjere priopći Tuđmanu i ovoga od potencijalnog protivnika pretvori u najvjernijeg saveznika. Naravno, da se dogovoreno ne bi moglo sprovesti da je procurilo u javnost, jer tko bi išao ratovati u dogovorenom, ratu za ciljeve za koje nije zainteresiran? Što mislite koliko Hrvata iz Hrvatske bi išlo ratovati u BiH zato da se Poskokland priključi Hrvatskoj? Tako, opet po mojem mišljenju, je najviše detalja, iako ni on ne sve, u Srbiji uz Miloševića znao jedino Jovica Stanišić, a u Hrvatskoj uz Tuđmana, Gojko Šušak, naravno ni on nije znao sve detalje. Samo taj dogovor, u koji se nije moglo uključiti JNA, radi već objašnjenih opredjeljenja njezinog vrha, objašnjava tijek rata kako u Hrvatskoj tako i u BiH, te sukob Hrvata i Muslimana. Suđenje u den Haagu pokazuje da je Srbe u Hrvatskoj uglavnom naoružavala SDS Srbije, koje je pružala i svu logistiku. Glavni čovjek: Jovica Stanišić! Par riječi i o Tuđmanu. Niti on nije bio hrvatski nacionalist, ali je i on vješto uzjašio hrvatski separatistički nacional-šovinizam i podredio ga da u potpunosti radi za Tuđmana, osiguravajući mu apsolutnu vlast u Hrvatskoj. Tuđman je, osim toga, od oca naslijedio jedan oblik shizofrenije, čime se može obrazložiti njegovo suludo ponašanje u pojedinim situacijama. Da se MZ nije umiješala u rat, on bi završio onako kako su se to dva gada dogovorila u Karađorđevu. Jedino tim dogovorom može se objasniti to što JSO ("crvene beretke") desetak dana prije "Oluje" oduzimaju tzv. SVK sve raketne sustave. Večer uoči "Oluje" H. Šarinić je kod Miloševića u Beogradu. VJ miruje i ne daje glasa od sebe. HV iz potpunog okruženja pušta čitav jedan korpus tzv. SVK da se sa svim ljudstvom i naoružanjem izvuče u BiH, dakle na potencijalno novo bojište. I da ja ne nabrajam dalje, a mogao bih spomenuti neprekidno snabdijevanje gorivom srpskih vojski ... Dakle, uzevši u obzir sve rečeno, nikakva agresija, nikakva okupacija i na kraju nikakva ratna šteta koju bi Srbija kao platila Hrvatskoj. Pa Milošević je odmah nakon dolaska na čelo srbijanske partije počeo "pripremati" teren. Na tom tragu je i "antibirokratska revolucija", prvo koncentrirana na Srbiju i učvršćivanje Miloševićeve vlasti u Srbiji. Tek poslije toga slijedi "prelijevanje" preko granica Srbije. Srbe u Hrvatskoj se animira na ideji Velike Srbije i priključenje matici, a zapravo da se izazove bijes Hrvata koji će se onda kasnije iskoristiti za "preseljenje Srba iz Hrvatske na Kosovo. Osobno mislim da je i ono traženje kulturne autonomije, koju je 1989. ZO Knin tražila od komunističkih vlasti SRH, a koju je prezentirao J. Opačić bila na tom tragu. Samo što je CK SKH imao na pregovorima majstora koji je Opačiću i družini rekao doslovno: "Ovo što vi radite zove se kucanje na otvorena vrata, jer tko vama i danas brani da izdajete knjige na ćirilici, da organizirate dolazak srbijanskih kazališnih grupa, pjevača, organizirate svoja kulturna društva i klubove? Sve to vi možete nesmetano raditi i danas pa ne vidim razloga ovom našem razgovoru. Mi međutim vama nudimo nešto drugo, nudimo vam potpunu političku autonomiju!" Opačić i društvo ne mogu doći k sebi, pa najprije nastaje muk, a onda Opačić reče kako oni o tome nisu niti razmišljali, te da uopće nisu spremni razgovarati o toj vrsti autonomije. Naravno, kulturna autonomija znači dodatno dobivanje novca iz državne blagajne, a politička autonomija znači osiguranje sredstava za svoje potrebe, od školstva do zdravstva od organa državne uprave do policije. A kako bi to ZO Knin financirala bez pomoći republike?

- 16:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Tvrdnje i demantiji koji to nisu Evo nam i Mate Granić svojim memoarima pridonosi nacionalnoj borbi za bolju prošlost i boljeg Franju Tuđmana. Mate Granić: “Točno je da je predsjednik Tuđman krajem 1991. i početkom 1992. smatrao da će Milošević nastaviti s agresijom i da BiH ne može opstati kao država, ali on je podržao referendum o neovisnosti BiH, prvi je poslao veleposlanika u Sarajevo, Hrvatska je zbrinula 700.000 izbjeglica - naglasio je Granić i zaključio kako je Tuđman, zapravo, uz Sjedinjene američke države najzaslužniji za opstanak BiH.“ I taj nesretnik, usudio bih se reći najveća ljiga koja je pred Tuđmanom puzala hrvatskim politički prostorom, je i zahvaljujući tome bio (pre)dugih sedam godina ministar vanjskih poslova RH, čovjek bi rekao, što se samo vanjskih poslova tiče, ni gori ni bolji od svojih prethodnika, samo dugovječniji. A i to tko su nam sve, do dana današnjeg, bili ministri vanjskih poslova, uključujući i Matu Granića, dovoljno govori o tom kakva smo država. Već radi navedenog citata, ja Granićevu knjigu čitati neću, jer onaj tko je i nakon bezbrojnih audio i video zapisa i kubika transkripata s Tuđmanovim moronskim izjavama, a posebno obrazloženja pravomoćnih presuda izrečenih od Haaškog suda BiH Hrvatima, radi počinjenja ratnih zločina, a posebno one Dariju Kordiću i HR HB šestorci, napada inteligenciju čak i onih s ispodprosječnim IQ. Ono što je neprijeporno i predstavlja sakrosanktnu istinu je da je Tuđman o neodrživosti Jugoslavije, a onda i BiH, koja je bila „Jugoslavija u malom“, laprdao i prije pojave Miloševića na jugoslavenskoj političkoj sceni. Uostalom iako nema svjedoka, koji bi mogli iz prve ruke svjedočiti što je sve izgovoreno, a što dogovoreno na sastancima dvojca, ne iz snova, nego iz najgore noćne more, Tuđmana i Miloševića, 25. 03. 1991. u Karađorđevu i 15. 04.1991. u Tikvešu, o tome dovoljno govore neki neizravni dokazi, od kojih je najočitiji formiranje komisija za razgraničenje između Srbije i Hrvatske u BiH, srbijansku komisiju je vodila Smilja Avramov, a hrvatsku Zvonko Lerotić. Inače je točna tvrdnja da je Tuđman, ali tek poslije žestokog protivljenja održavanju referenduma o osamostaljenju BiH, smatrajući da uz Srbe i Hrvati trebaju apstinirati, jer kako će se osamostaljivati nešto za što smatraš da ne treba postojati, kad je shvatio da u slučaju propasti referenduma BiH, uz Crnu Goru i Srbiju, a vjerojatno i Makedoniju, ostaje u „krnjoj Jugoslaviji“, a on ostaje praznih ruku, počeo žestoko korteširati, angažirajući i KC, da BiH Hrvati pristupe referendumu i glasaju za neovisnu BiH. I da, RH je prva priznala BiH i prva imenovala veleposlanika, ali je nastavila vršljati po BiH, pa i slati svoje trupe na teritorij međunarodno priznate države, BiH, bez njene suglasnosti, što je bez svake sumnje nepoštivanje teritorijalnog integriteta punopravne članice UN, odnosno čin agresije. Tobože u cilju zaštite Hrvata od srbijanske agresije formirana je HZ HB, koja je prerasla u HR HB sa svojom vojnom komponentom, HVO, koja se sve više ponaša kao da je dio RH, a ne BiH i sve žešće svađe između BiH Hrvata i Muslimana-Bošnjaka prerastaju u oružani sukob između HVO i A BiH. Kad je HVO-u zaprijetio potpuni vojnički poraz, elementi HV u BiH ulaze u otvoreni ratni sukob s A BiH. I sve to je prema Mati Graniću Tuđman u suradnji s Amerikancima radio u interesu očuvanja teritorijalne cjelovitosti BiH!? MZ ali i VS OUN mole, kume i upozoravaju, posebno RH, da se sa sukobima prestane, Tuđmana se pritišće, pa i prijeti sankcijama ukoliko ne povuče elemente HV iz BiH i ne prestane s uplitanjem u unutarnje stvari te države, ali on odolijeva sve do 333. sjednice Vijeća sigurnosti UN-a na temu "Situacija u Bosni i Hercegovini" održane 3. veljače 1994. godine. Predsjednik Vijeća sigurnosti je na toj sjednici izrekao sljedeću službenu izjavu: "Vijeće sigurnosti je duboko zabrinuto jer je Republika Hrvatska angažirala elemente Hrvatske vojske (HV), kao i tešku vojnu opremu u središnjim i južnim dijelovima Republike Bosne i Hercegovine, kao što je opisano u pismu Glavnog tajnika iz 1. veljače 1994. godine. Vijeće sigurnosti strogo osuđuje Republiku Hrvatsku zbog ozbiljnih neprijateljskih djela protiv članice Ujedinjenih naroda, što predstavlja kršenje međunarodnog prava, Povelje Ujedinjenih naroda i bitnih odluka Vijeća sigurnosti, a posebno Rezolucije 752 (1992.), u kojoj je Vijeće zahtijevalo hitan prekid svih oblika uplitanja i puno poštivanje teritorijalnog integriteta Republike Bosne i Hercegovine. Vijeće sigurnosti zahtijeva da Republika Hrvatska smjesta povuče sve elemente Hrvatske vojske (HV), kao i vojnu opremu, te da potpuno poštuje teritorijalni integritet Republike Bosne i Hercegovine. Vijeće sigurnosti još jednom potvrđuje suverenost, teritorijalni integritet i neovisnost Republike Bosne i Hercegovine te ne prihvaća i osuđuje prisvajanje teritorija silom ili 'etničkim čišćenjem', tko god ga počinio. Vijeće sigurnosti zahtijeva od Glavnog tajnika da prati situaciju izbliza te da, u roku od dva tjedna od dana objavljivanja ove izjave, obavijesti Vijeće o napretku o potpunom i cjelovitom povlačenju svih elemenata Hrvatske vojske (HV), kao i vojne opreme, iz Republike Bosne i Hercegovine. Vijeće sigurnosti razmotrit će druge ozbiljne mjere ako Republika Hrvatska smjesta ne zaustavi sve oblike interveniranja u Republici Bosni i Hercegovini. Vijeće sigurnosti ponavlja svoju izjavu od 7. siječnja 1994. godine, u kojoj je izrazilo svoju duboku zabrinutost zbog nastavljanja široko rasprostranjenih neprijateljstava u Republici Bosni i Hercegovini. Vijeće sigurnosti još jednom poziva sve strane da prekinu neprijateljstva kroz cijelu Bosnu i Hercegovinu i da poštuju obveze koje su preuzele te da se suzdrže od akcija koje bi dodatno povećale ili proširile sukobe. Sve pozivamo na pregovore u okviru Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, kako bi se rješenje postiglo što prije. Vijeće sigurnosti nastavit će pozorno pratiti situaciju." Slijedi Vašingtonski sporazum, kojim su prekinuta neprijateljstva između Bošnjaka i Hrvata i uspostavljena federacija BiH kao federacija naroda, a ne teritorija, dakle zajednički entitet Bošnjaka i Hrvata. Prema mojem shvaćanju teritorijalno razgraničenje je izbjegnuto kako bi se Tuđmanu, kojega se na vrata izbacivalo iz BiH, a on se kroz prozor tamo vraćao, dodatno izbili argumenti za željena pripajanja dijelova BiH teritorija Hrvatskoj. Politika RH prema BiH je ostala ista kao i u Tuđmanovo vrijeme, ne radi neravnopravnog položaja Hrvata, po toj državi se petlja, miješa se u njene unutarnje stvari, otežava joj se ionako nezavidna situacija, a zahtjev za trećim entitetom se ispostavlja radi onih istih razloga radi kojih je Tuđman svojedobno oformio HR HB. Današnja nesuvisla blebetanja pripadnika hrvatskih vlasti kako je RH obavezna kao jamac provedbe Daytonskog sporazuma ne stoje, zato što to RH naprosto nije, ona je bila potpisnik u svojstvu svjedoka. Ah da, o Mati Graniću ponešto govori i činjenica da je isposlovao da se za veleposlanika u BiH imenuje njegovog šogora Darinka Bagu, drugorazrednog inženjerčića u „Rade Končar“ ETI, kojemu je po isteku mandata, valjda kao nagradu za dobro obavljen posao, u amanet ostavio „Končar“, a to je ono što je preostalo od nekad prestižnog SOUR-a „Rade Končar“.

- 16:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.04.2019., ponedjeljak

„Hudelistanje“ Franje Tuđmana (Žestoka borba novinara „Globusa“ Darka Hudelista za bolju prošlost i još boljeg Tuđmana) Ne znam kako vama, ali meni su od svih ružnih i ružnijih spomenika Franji Tuđmanu izlivenih u bronci, ružniji pisani „spomenici“ u kojima su Tuđmana „opjevali“ novinari, kolumnisti pa i pisci koji, ako i jesu nekad slovili kao ozbiljni, poslije hvalospjeva Tuđmanu u čast, taj atribut su izgubili. Najeklatantniji primjer takvog „podizanja“ pisanih spomenika Franji Tuđmanu je najnoviji uradak Darka Hudelista, koji je pod naslovom „Tuđmanovu osudu ustaštva te poziv na pomirbu sa Srbima trebali bi pročitati današnji desničari: ili bi se odrekli mržnje ili bi se odrekli Tuđmana“, objavljen 04. 04. 2019. u „Globusu“ u kojem je autor, po mojem sudu, uspio nadmašiti i obezvrijediti i samoga sebe. Naime, pitam se kako itko može opisivati Franju Tuđmana, zadrtog, namrgođenog, nedoučenog skribomana, kao vrhunskog intelektualca, mislioca-vizionara, velikog državnika-domoljuba? Pitam zato što u spomenutom tekstu Darko Hudelist upravo to radi. Ili možda i ne, jer potrebu za pisanjem biografije Franje Tuđmana, mogu imati samo ljudi za koje volimo reći da su čudno „nasađeni“, poput primjerice Hrvoja Šošića. Ah da, da ne zaboravim Željka Krušelja, a valjda ima i drugih očaranih likom i (ne)djelom Franje Tuđmana. Kad pažljivije pogledamo gdje to Darko Hudelist nalazi uporište za svoje tvrdnje iz naslova i još mnoge navedene u tekstu, vidimo da je to „maestralni“ gotovo nečitljiv Tuđmanov manifest „Bespuća povijesne zbiljnosti“ gdje on „nadahnuto“, jer samo tako vizionari i znaju, pokušava objasniti kako je nužno revidirati povijest, popraviti prošlost i ideje opasnog luđaka iz druge polovice 19. stoljeća realizirati na pragu 21. stoljeća. Kao da se sve to vrijeme, više od stotinu godina, ništa nije događalo, nego da je vrijeme stajalo i čekalo da Franjo Tuđman stasa, a vrijeme je sve samo ne stajalo. Hajdemo se malo pozabaviti s po Hudelistu Tuđmanovom žestokom „osudom ustaštva“, koja je počela već početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća tobožnjim Tuđmanovim posjetima hrvatskom iseljeništvu, a zapravo obilaskom ustaških punktova diljem svijeta, vrhunac je bio njegov susret s Vjekoslavom Maksom Luburićem od kojeg je preuzeo ideju o potrebi rušenja Jugoslavije svim sredstvima i „pomirbi sinova ustaša i partizana“, vrlo opasnoj ideji kojom je Tuđman izveo ustaštvo na hrvatsku javnu i političku scenu, a trebala je kulminirati pretvaranjem spomen-područja u Jasenovcu u svojevrsnu hrvatsku „dolinu palih“ po uzoru na onu Francovu, o da, volio se on u svojem „antifašističkom zanosu“ pozivati na španjolskog caudilla, Valle de los caidos, na sreću to „miksanje kostiju“ ipak nije uspio realizirati. Tuđmanova „osuda ustaštva“ posebno se ogleda u njegovoj izjavi da tzv. „NDH nije bila samo kvislinška tvorevina i fašistički zločin nego i izraz vjekovnih težnji hrvatskog naroda za svojom državom“, pa ju je zato i stavio u izvorišne osnove Ustava RH koje je navodno on sam napisao. Što ćemo s brojnim drugim „slučajnostima“ koje upućuju na ustaštvo, od naziva valute pa do Tuđmanovih izjava čelništvu „Hrvatskog domobrana“ da je on „svjestan da je u 2. Svjetskom ratu bio na krivoj strani“ ili kako u svojim odnosima s Njemačkom ne propušta „podsjetiti Nijemce da je Hrvatska u 2. Svjetskom ratu jedina ostala uz Njemačku do samog kraja“. Pa ima li veće osude ustaštva od toga? A onda Tuđmanov poziv na „pomirbu sa Srbima“ sadržan u njegovoj izjavi "Nastavit ću tamo gdje su ustaše stali 1945., istjerat ću Srbe iz Hrvatske!" kako je to u svojim intervjuima "Novom listu" i "Blicu" svjedočio Edo Murtić (izjave hrvatskih političara, iz knjige Snježane Fridrih). Pa onda ona da je „srećan što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka“, da njegov zluradi trijumfalizam sadržan u komentaru iseljenja hrvatskih Srba za vrijeme VRO „Oluja“: „ A odlaze, neka samo idu, sretan im put!“ i ne spominjem. Čovjek bi rekao da onoga kog se voli kao što je Tuđman volio Srbe, nitko i ne treba mrziti, ta „ljubav“ mu je i više nego dovoljna. Tuđman je diskriminirao Srbe, preglasavajući ih majorizacijom ukinuo im stečeno pravo konstitutivnog naroda, dopuštao i mjere državnog terora nad njima, istjerao ih iz Hrvatske, a potom sve činio da im onemogući povratak u Hrvatsku, valjda iz čiste potrebe za pomirbom. Dakle kao uvod u proces pomirbe sa Srbima trebao je poslužiti izgon dvije trećine hrvatskih Srba iz Hrvatske. Hudelist relativizira i nesporni Tuđmanov antisemitizam prepoznat ne samo u već spomenutom izražavanju sreće što mu žena nije Židovka i pričom o židovskom samouništenju u logoru smrti Jasenovac, nego još i više u već opisanoj Tuđmanovoj „osudi ustaštva“. Uostalom radi tog izraženog antisemitizma morao se i pismeno ispričati Židovima, a potom i promijeniti čitava poglavlja u engleskom izdanju „Bespuća“ („Horrors of war“), tako da ta knjiga na hrvatskom i engleskom nije ista, jer u hrvatskom izdanju, radi toga jer „nije bio antisemit“, a ustaštvo je „osuđivao“, ništa nije mijenjao. Možda je od svega tog još strašnije Franju Tuđmana proglašavati kao „prilično umjerenog i razboritog intelektualca i političara“, te kao „prilično racionalnog predsjednika RH, koji nije težio provociranju ratnih sukoba, nego je, naprotiv, uvelike zaslužan što Hrvatska u vrijeme Domovinskog rata nije pretrpjela veća razaranja“. Doživljavati Tuđmana takvim kakvim ga opisuje Darko Hudelist, značilo bi uz sve drugo i u potpunosti se odreći jednako zdravog razuma kao i naših vlastitih sjećanja na dane Tuđmanove svevlasti i nasilja nad demokracijom koja je provodio upravo pozivajući se na demokraciju. Sumnjam ja da su Darku Hudelistu nepoznate činjenice iz Tuđmanovog života, napisao je njegovu opsežnu biografiju, koju niti sam čitao, niti je imam namjeru čitati, takav mazohist ipak nisam, koje govore o tom da Franjo Tuđman nikad nije završio srednju školu, već mu je srednjoškolsko obrazovanje priznato administrativnom potvrdom. Nadalje, on je završio Višu vojnu akademiju koja je imala rang više, a ne visoke škole tako da on prema tada važećim propisima nije ni mogao pristupiti obrani svoje doktorske disertacije, nije imao visoko obrazovanje, niti završen postdiplomski studij, a bogami niti zapažene znanstvene radove objavljene u referentnim znanstvenim časopisima i publikacijama, što se na FF Zg poštovalo, obrana doktorata mu nije dopuštena. Sve to sekretaru SK na FF u Zadru nije smetalo, on je uspio ishoditi da Franjo Tuđman usprkos svemu 1965. doktorira na tom fakultetu. Akademik Ljubo Boban će desetak godina kasnije dokazati da je doktorska disertacija Franje Tuđmana čisti plagijat. Toliko o Tuđmanovoj intelektualnoj „snazi“. O njegovom mirotvorstvu dovoljno govori njegova rečenica: „Rata u Hrvatskoj bilo ne bi da ga Hrvatska nije željela!“, pa naravno kad je „rat bio šansa koju ne smijemo propustiti“, jer „nema države koja nije u krvi stvorena“, postojeća država, SRH, bila je u krvi stvorena, ali to njemu nije bilo dovoljno, njemu nikad dosta krvi. A o njegovoj državničkoj razboritosti možda najbolje govori zapovijed da se poslije „Oluje“ na Uni napadnu NATO snage, što je na svu sreću osujećeno. Darko Hudelist o Franji Tuđmanu piše kao da nismo svjedočili njegovom raskošnom intelektualizmu, državničkoj mudrosti i razboritosti, njegovom mirotvorstvu, njegovoj dobrostivosti i iskazima kršćanske ljubavi i milosrđa. Kao da ne postoje sve one tisuće kilometara video zapisa, arhivirane TV snimke i kubici transkripata, na temelju kojih je tužilaštvo Haaškog suda pripremilo optužnicu protiv njega. Samo ga je smrt oslobodila od suđenja i nedvojbene osude za počinjenje ratnih zločin i zločina protiv čovječnosti. Sve njegove ljudske, intelektualne i državničke vrijednosti najbolje je vrednovalo Prizivno vijeće Haaškog suda u obrazloženju pravomoćne presude šestorici nekadašnjih dužnosnika HR HB. To međutim vrijedi za svijet, ne i za hrvatske „domoljube“, zaljubljenike u laž, mržnju i zločin, njima činjenice ništa ne znače, za njih je Franjo Tuđman najveći Hrvat u povijesti, a činjenice kažu da u povijesti gotovo nitko nije toliko naudio Hrvatima i Hrvatskoj kao što je to napravio Franjo Tuđman. Sklon sam povjerovati da bi Darko Hudelist, da ponovo pročita „Mein Kampf“, u tom djelu možda otkrio svu raskoš skrivenog čovjekoljublja Adolfa Hitlera.

- 06:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #