24.05.2019., petak

Dosad neviđena ideološka zloupotreba policije (Predstavnici Saveza društava „Josip Broz Tito“ pozvani/privedeni na „raport“ u prostorije Krapinsko-zagorske policijske uprave.) Uvijek postoji prvi put. Sugeriram vrijednim pregaocima Krapinsko-zagorske policijske uprave, koji su povodom subotnjeg »Dana mladosti - radosti«, ali bez ikakve pravne osnove i bez pameti, „pozvali na raport“ predstavnike Saveza društava „Josip Broz Tito“, da im kažu da oni organizacijom tog okupljanja »vrijeđaju osjećaje hrvatskog naroda i branitelja«, da se okome na čitav svijet koji Tita prepoznaje, poznaje i priznaje mu veličinu. I da svijetu objasne koliko je u krivu što veliča „komunističkog diktatora i zločinca“. Ma koji je vrag tom svijetu!? Dakle čitavom svijetu nestalo pametnijeg posla, pa ide vrijeđati osjećaje hrvatskim fašistima i klerofašistima, koje iz tko zna kojeg razloga u Krapinsko-zagorskoj policijskoj upravi tituliraju kao „hrvatski narod i branitelje“. Predstavnici Saveza društava „Josip Broz Tito“ su potpuno ispravno ocijenili da se radi o nedopustivom političkom pritisku i ideološkoj zloupotrebi policije, gotovo bez presedana u fašizacijom dobrano nagriženom hrvatskom društvu, naglašavajući da takvog „privođenja“ tim povodom dosad nikad nije bilo. Taj „hrvatski narod i branitelje“, kao i njihove proustaške sponzore iz vrha hrvatskih vlasti, kao i one klerofašističke iz redova Stepinčeve crkve, vrijeđa Tito, vrijeđa ih bratstvo i jedinstvo, vrijeđa ih crvena zvijezda petokraka kao simbol borbe za radnička i ljudska prava, ali i simbol otpora i borbe protiv okupatora i protiv fašizma. U znaku te zvijezde je Hrvatska prevedena na stranu sila pobjednica na fašizmom i uspostavljena kao FDH/NRH/SRH, nacionalna država hrvatskog naroda. Ta država očito nije bila i država „hrvatskog naroda i branitelja“, njihova je država bila tzv. NDH. Valjda ih onda vrijeđaju i liberté, égalité, fraternité (sloboda, jednakost, bratstvo) kao moto pod kojim je izvedena Francuska revolucija, jer oni i tako, zajedno sa svojim guruom Franjom Tuđmanom, spadaju prije u 18. nego u 19. stoljeće, dakle u vrijeme prije Francuske revolucije. Ovaj policijski bezobrazluk, koji je u svojoj suštini pokušaj zastrašivanja, hrvatski antifašisti ne bi smjeli shvatiti olako i prijeći preko njega kao što su u prošlosti zatvarali oči i prelazili preko svakog nasilja vlasti, odnosno onih iz vlasti koji njeguju kult tzv. NDH i ustaštva. Tu policiju ZDS ne smeta, „mjerenje visine slavonskog kukuruza“ je ne smeta, postrojavanje crnokošuljaša, njihova marširanja i slavljenje 10. 04. je ne smeta, prijeteća divljanja s plinskim bocama je ne smeta … jer to ne vrijeđa osjećaje hrvatskog naroda i branitelja. Dakle fašističko nasilje koje se valja ulicama te osjetljive dušice ne smeta, niti vrijeđa njihove osjećaje, ali ih smeta skup na kojem nikad nije bio zabilježen niti najmanji incident, niti je zabilježen bilo kakav poziv na nasilje protiv bilo koga. Hrvatski antifašisti, pogotovo oni organizirani, okupljeni oko SABAH-a, Antifašističke lige i Društva „Josip Broz Tito“, se moraju konačno oglasiti energičnim prosvjednim pismom hrvatskim vlastima, institucijama u EU, ali i svim NVO za zaštitu ljudskih i građanskih prava i sloboda u zemlji i inozemstvu, tražeći jasnu i nedvosmislenu osudu svake zloupotrebe policije u svrhu političkog pritiska. Ali i prestanak promocije fašizma, odnosno njegove hrvatske inačice, ustaštva, te negacije holokausta, kao i uređenje tog područja zakonom po uzoru na usporedive države, Njemačku, Austriju, Francusku …

- 17:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.05.2019., srijeda

Antifašist ili jesi ili antifašist nisi Ovo pišem antifašistima ali i svima onima koji su se uspostavljajući dijalog s fašizmom preveli u status „antifašista“ ili paradnih antifašista. A takvi nisu potrebni ni bogu ni ljudima! Tužno je gledati tko se sve „dotukao“ u udruženja koja se diče prefiksom antifašistički, posebno se to odnosi na SABAH, ali ni Društvo „Josip Broz Tito“ nije na tu pošast imuno. Među antifašistima ne bi smjelo biti onih koji misle da se fašizam nekakvim dijalogom može popraviti, jer kad bi se to moglo, onda fašizma ne bi bilo. Dakle među antifašistima, da bi oni to uopće bili, mjesta kompromiserima i kapitulantima ne bi smjelo biti, zato jer se fašizam suzbija i ruši svim sredstvima, to se ne može postići samo sredstvima korektne političke borbe. Bar to je u povijesti dokazano. Evo primjera, Franjo Habulin, branitelj na čelu SABAH, kao da staviš ateista na čelo vjerske organizacije. Otužno je bilo pratiti njegovo ponižavajuće trčkaranje oko državnih dužnosnika, uoči obilježavanja Dana proboja logoraša iz Jasenovca, pokušavajući i nakon zauzetog stava u zajednici s predstavnicima židovske Općine, SNV-a i romske zajednice da se na obilježavanje ide odvojeno od službenih državnih tijela i ne samo radi njihovog neodustajanja od ZDS, nego i nedistanciranja od tzv. NDH i ustaštva, postići zajednički odlazak u Jasenovac s predstavnicima vlasti, rušeći tako spomenuti dogovor. I tek poslije poniženja, kojem ga je svojim jasnim odbijanjem izvrgao Andrej Plenković, vratio se prijašnjem dogovoru s onima važnijim od svake vlasti bar kad je Jasenovac u pitanju. Priča se, to nisam mogao provjeriti, da je i prilikom marša „Besmrtnog partizanskog odreda“ naložio da ne bude povijesne hrvatske zastave sa crvenom zvijezdom, jer se valjda Hrvatsku oslobađalo i za nju ginulo pod nekim drugim simbolom. Ali evo, prilika je tu, za obilježavanje Dana antifašističke borbe, 22. 06., koje se odvija u organizaciji SABAH-a, predstavnike vlasti uopće nemojte zvati, to ionako nije njihov spomendan, oni će slaviti kod jame Jazovka pod visokim pokroviteljstvom predsjednice RH. A onda naglasiti značaj NOB-e kroz proslavu Dana ustanka naroda Like i Korduna, kad već ne može biti naroda Hrvatske i BiH, pa na tu proslavu pozvati predstavnike hrvatskih vlasti uz podsjećanje da je Hrvatska kao nacionalna država hrvatskog naroda uspostavljena zahvaljujući antifašističkoj borbi, koja je započela masovnim narodnim ustankom u Srbu 27. 07. 1941., a ne Hitlerovoj „Direktivi br. 25“ od 27. 03. 1941.. Ma ne zato što bi se itko od njih odazvao, nego radi obrazloženja koje bi išlo uz njihovu odbijenicu. Nadalje, pojačati kampanju protiv hrvatskih vlasti, a posebno najviših dužnosnika kao proustaških i kod kuće i u inozemstvu, pa da vidimo što bi na sve to rekla Angela Merkel, koja je istinabog na tu činjenicu bila upozoravana od strane njemačkih medija, prije svojeg puta u Hrvatsku na slušanje Plenkovićevog urlanja i Thompsonovog revanja. Samo, jedno su njemački mediji, a drugi značaj bi ta upozorenja imala ako bi dolazila od nacionalne antifašističke organizacije, koja bi trebala njegovati kult NOB-e kao borbe protiv fašizma i za oslobođenje zemlje. E, ali kako ćemo, kad mnogi u SABAH-e misle da bi to bilo nekakvo prokazivanje Hrvatske i narušavanje njenog ugleda u svijetu, nesvjesni činjenice da nema ničega što više ruši ugled i naroda i države nego promocija fašizma odnosno njegove hrvatske inačice ustaštva. Zapitajmo Franju Habulina kako to znaju i svjetovne i crkvene vlasti u Austriji, a ne zna on, niti znaju u SABAH-u? Drugi jednako tužan primjer je Ivo Josipović, trenutno u sukobu s nekim eksponentima hercegovačkog proustaškog lobija u Hrvatskoj, koji je u tom momačkom nadjebavanju našao za shodno mahati svojim antifašizmom … Samo, Ivo Josipović je imao priliku učiniti ponešto na suzbijanju fašizacije hrvatskog društva, a kako je to činio pokazao je svojim plaženjem po Lojbaškom polju, nakon što je u predizbornoj kampanji opetovano tvrdio da tamo neće ići, držanjem Stjepe Bartulice, čovjeka impregniranog klerofašizmom, na savjetničkoj poziciji, smjenom Dejana Jovića radi njegovih „heretičkih“ stavova u odnosu na proglašen istine, a kruna svega je bilo njegovo „odvođenje antifašista na Bleiburg“, radi čega je od sebe odbio antifašiste i najviše radi gubitka te podrške izgubio izbore od ne-kandidata. I sad, kad je ponovo spoznao antifašizam, ratuje s hercegovačkim proustaškim lobijem i vraća se u okrilje SDP-a. Samo, vi mu vjerujte, ja mu neću, a pogotovo ga nemam namjeru prihvatiti kao antifašista, ma u kojem i čijem članstvu on bio. Antifašist ili jesi ili antifašist nisi, tu nekakvog srednjeg puta niti ima niti ga može biti.

- 12:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.05.2019., utorak

Pomirbom do NDH, kroz zajedništvo i jedinstvo Hm, da, pomirba? Koga i s kim? I zašto? Aktualne hrvatske državne i crkvene vlasti svojim upornim čekićanjem o potrebi pomirbe i uspostavi zajedništva u ideološki podijeljenom hrvatskom nacionalnom korpusu, tobože žele postići jedinstvo u redovima hrvatskog naroda, prikazujući to nepostojeće jedinstvo kao conditio sine qua non svakog društvenog i gospodarskog razvoja i napretka. Istodobno te vlasti svojim postupcima, ponašanjem, a pogotovo svojom proustaškom retorikom samo dodatno potiču podjele u društvu i produbljuju ih. Ako jesu, a jesu, NOV i POJ/JA priznati kao ravnopravan partner u redovima Antifašističke koalicije, što znači da smo u 2. Svjetskom ratu, boreći se protiv okupatora i njegovih slugu, veleizdajnika iz redova hrvatskog naroda, bili na strani pobjednika. A da se u redovima Antifašističke koalicije nije hinilo, već se jugoslavenske partizane, među kojima su Hrvati do jeseni 1944. činili apsolutnu većinu (od oko 110.000 partizanskih boraca, Hrvata je bilo oko 65.000), a status relativne većine zadržali do kraja rata, priznavalo kao ravnopravnog i značajnog saveznika u borbi protiv fašizma možda više od svega pokazuje to da se prilikom proslave 70. obljetnice Savezničkog iskrcavanja u Normandiji, na video zidu, uz slike proslavljenih zapovjednike Savezničkog ekspedicionog korpusa i komandanata Crvene Armije, nalazila i slika maršala Tita. I unatoč svemu tome pripadnike NOVJ/JA prikazuje se kao razbojnike i zločince, jer prema „domoljubima“ Jugoslaviju je ionako oslobodila Crvena armija, a Staljin je bio voljan jamčiti opstanak tzv. NDH, za slobodan prolaz CA preko njenog teritorija.(sic!) Dakle, jednako kao i u slučaju Bleiburga, koji je „najveće stratište Hrvata“ iako tamo nitko nije ubijen, tako je i ovdje Jugoslaviju oslobodila CA, iako čitav svijet zna da se od svih evropskih država jedino Jugoslavija oslobodila sama. Zato se odmah postavlja pitanje zašto bi partizanima, borcima za oslobođenje zemlje i protiv fašizma, ikakva pomirba i s ikim bila potrebna, a pogotovo s onima koji su se rame uz rame borili na strani okupatora, čineći pritom bezbrojne stravične zločine, pa i zločin genocida, protiv drugih i drugačijih, jednako kao i protiv pripadnika hrvatskog naroda koji su stvari nazivali pravim imenom, pa i veleizdaju veleizdajom, a okupaciju okupacijom i zajedno se s pripadnicima drugih naroda borili za oslobođenje zemlje. Okupirani teritorij, demarkacionom linijom podijeljen na njemačku i talijansku okupacionu zonu, zvati državom i još nezavisnom, mogu samo debili. Pa i “Rimski ugovori“ su farsa, kakvu suglasnost za što i od koga su trebali Talijani za teritorij koji su kao okupatori imali u svojim rukama? Kome bi se to onda priznati borci za slobodu i ratni pobjednici trebali ispričavati, koga moliti za oprost, kome komemorirati i kome su to oni po pobjedonosnom završetku rata trebali kao predati vlast, jer ih se optužuje, kao borce za Jugoslaviju, a protiv Hrvatske i kao nedemokratske borce za vlast, a najviše radi poratnog kažnjavanja zločinaca iz redova veleizdajnika i okupatorskih slugu. Dakle, činjenice govore da hrvatske vlasti, od Tuđmanovog dolaska na vlast, prikazuju NOB-u kao nešto loše, antifašizam kao zločinačku ideologiju, a partizane, borce protiv fašizma, kao zločince, kako bismo valjda mogli slaviti okupatora i njegove pomagače? Svakodnevno svjedočimo tome da hrvatski „domoljubi“, zaljubljenici u laž mržnju i zločin, svojim sumnjama i prokazivanjima opoganjuju svako sjećanje i uspomenu na zaista velike trenutke iz naše povijesti, kao što su ustanak protiv okupatora i NOB-a. Zar oni zaista moraju prihvaćati svako mišljenje zagovornika veleizdajnika i okupatorskih slugu i negirati činjenicu da su NOV i POJ , kasnije preimenovani u JA, bili središnje mjesto organiziranog otpora Hrvata u 2. Svjetskom ratu? Bio je to jasan odgovor hrvatskog naroda okupatoru i njegovim pomagačima, izdajicama hrvatskog naroda. I dok postupke i bezbrojne zločine tih veleizdajnika i slugu okupatora čitav svijet osuđuje, oni su za hrvatske „domoljube“ borci za Hrvatsku. Ispada čak da je nakon oslobođenja, vlast trebalo prepustiti onima koji su se borili na strani okupatora, onima koji su izdali svoj narod i na kraju pobjegli iz zemlje, jer oni su bili „borci za Hrvatsku“. Dakle za hrvatske „domoljube“ NOB je nešto loše, jer su se „partizani borili za Jugoslaviju“, zato mi trebamo slaviti „borce za Hrvatsku“, okupatora i njegove pomagače. Bi li vlastima u Hrvatskoj, jednako svjetovnim kao i crkvenim, pomoglo da se svi Hrvati izjasne kao ustaše, a da se RH i službeno proglasi državom pravnom slijednicom tzv. NDH, a onda da je se shodno postignutom jedinstvu i preimenuje u NDH? To ne znam, ali znam da bi neovisni o mozgu, svi ZDS-ovci i (pre)mnogi branitelji danima orgazmirali od sreće. Što vi mislite, treba li nama Hrvatima takvo zajedništvo i takvo jedinstvo?

- 16:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

„Sinteza sramotnog poglavlja jugoslavenske povijesti“ Na to da se malo pozabavim temom otoka Goli ponukao me osvrt Jaroslava Pecnika u Novom listu od 20. 05. 2019. u kojem autor veliča Knjigu Martina Previšića „Povijest Golog otoka“, nazivajući to djelo „sintezom sramotnog poglavlja jugoslavenske povijesti“. A što bi drugo osim sramotnog i sramnog moglo biti išta vezano za državu u kojoj je sramotno poglavlje bilo već podizanje ustanka protiv nacifašističkog okupatora, a ništa manje sramotna čitava NOB-a, ništa manje sramotni antifašistički borci, koji su bili obični „šumski razbojnici, ubojice i pljačkaši“, posebno sramotno je bilo kažnjavanje počinitelja najstrašnijih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, ništa manje sramotno i samo socijalističko društveno uređenje, pa onda još sramotnije samoupravljanje s delegatskim sustavom s elementima direktne demokracije … ma sramota do sramote. Dobro je poznato da je Jugoslavija bila samim činom svojeg postojanja „sramotno poglavlje“, zato što ona prema „hrvatskim domoljubima“ nije imala pravo postojati, pa onda niti štititi svoj ustavno-pravni poredak. Ipak, bilo bi zgodno čuti od autora knjige, ali i g. Pecnika, da nam oni kažu kako su se po njima jugoslavenske vlasti trebale ponašati prema onima koji su predstavljali najveću opasnost po integritet i neovisnost zemlje. Imajući na umu upravo tu knjigu, ne misleći se uopće baviti njome, 17. 02. 2019. napisao sam sljedeće: „Pisati o fenomenu otoka Goli, kao mjestu internacije onih, mahom komunista, iz redova državnih i partijskih struktura, vojske, represivnog aparata, obrazovnog sustava … koji su pristali uz Rezoluciju IB, na način kao da se neka skupina, sadista, pripadnika represivnog aparata sjetila pa na otok Goli dovela veći broj potpuno nevinih ljudi, kako bi se nad njima mogla nekažnjeno iživljavati na najgori mogući način, je bolesno i sasvim sigurno ne pridonosi rasvjetljavanju tadašnjih odnosa između SSSR-a i FNRJ, ali i Tita i Staljina osobno. Takav nepovijesni i neznanstveni pristup tumačenja prošlosti je pogrešan, neovisno o činjenici da je među internircima bilo i potpuno nevinih ljudi, da je bilo represije, pa i one najgrublje, jer to sasvim sigurno nije suština fenomena „Golog otoka“.“ Predrasude, preduvjerenja i otvoreno neprijateljstvo ne vode bilo kakvom a kamo li respektabilnom suočavanju s prošlošću. Mrziti Jugoslaviju, a onda pisati o prijepornim trenucima njene povijesti je u najmanju ruku nekorektno. Dakle, krenuti pisati o nekom od „sramotnih poglavlja jugoslavenske povijesti“ ne uvažavajući ne samo kontekst vremena i okolnosti u kojima su se te „sramote“ događale, nego niti važeće definicije pojmova, niti zakonsku pokrivenost za njih, ne može nas dovesti do čitave istine, niti ispravnog tumačenja tog dijela naše prošlosti. Sramotne, naravno, jer naš ponos i dika je tzv. NDH u kojoj se ništa sramotnog nije događalo. No pođimo redom, pristajanje uz rezoluciju IB bio je čin veleizdaje ravan pristajanju uz nacifašističkog okupatora 1941., a čin veleizdaje je u gotovo svim državama u to doba bio zapriječen smrtnom kaznom. Jugoslavenske vlasti bile su zatečene brojem onih koji su se odlučili podržati rezoluciju IB, jer bi slijedom zakonskih odredbi valjalo suditi kojoj desetini tisuća ljudi i koju tisuću osuditi na smrt i pogubiti, zamislite samo kako bi to bilo prestižno za državu, u vremenu dok još divljaju „križarske“ i četničke bande. Da bi se izbjegli sudski procesi i egzekucije osuđenih, vlasti su pribjegle onemogućavanju IB-ovaca njihovom internacijom. Tako je nastao logor za internirce na otoku Goli. Samo kao špekulacija na um mi pada mogući uzor, interniranje američkih državljana japanskog porijekla u logorima na Srednjem zapadu, poslije japanskog napada na Perl Harbour. Znači da interniranje potencijalno opasnih ljudi nije čudo neviđeno, kako se to želi prikazati, niti su to bili baš gulazi kakvim se dodvorički želi prikazati logor na otoku Goli. A upravo se otok Goli želi prikazati kao najgori sibirski gulag, što puno češće rade „dobronamjerni domoljubi“ nego sami internirci. Posebno se naglašava: „Topli zec“ kao čin „dobrodošlice“. Teški i iscrpljujući rad. Huškanja jednih interniraca na druge. Kažnjavanja za neposluh dugotrajnim boravcima u samici. Batinanja. Uglavnom se potpuno prešućuju ponude za puštanje na slobodu uz pismeno odricanje od Rezolucije IB i prihvaćanja obaveze odricanja od bavljenja bilo kakvim političkim radom. Mnogi internirci su odbijali potpisati takvu izjavu. Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća upoznao sam koju desetinu bivših interniraca s otoka Goli od kojih je samo nekolicina bila voljna pričati o svojim iskustvima otamo, ostali su samo priznali da su bili tamo i ništa više na tu temu, ali niti jedan nikad nije htio niti zucnuti ništa na političku temu. Ako bih ga pitao da prokomentira neki politički događaj, dobio bih odgovor: „Imaš novine, pa čitaj, sve ti piše.“ Ova obveza odricanja od bilo kakvog političkog rada za mene nije predstavljala nikakvu novost, morali su je prilikom puštanja iz sabirnih logora za ratne zarobljenike potpisati svi bivši pripadnici ustaške vojnice obuhvaćeni amnestijom od 03. 08 1945. I tamo je bilo budala, istinabog jako rijetkih, koji to nisu htjeli potpisati, pa su ostajali u logoru. Jesu li i oni obuhvaćeni kasnijim amnestijama morali išta potpisivati, ne znam. Kojih trinaestak godina po objavi Rezolucije IB u Francuskoj dolazi do stanovite desničarske pobune u vojsci, dijelu represivnog aparata i upravljačkih struktura, pod imenom OAS, izazvane odlukom generala de Gaullea da rat u Alžiru okonča priznavanjem Alžira, dotad francuske kolonije, kao neovisne države. Plan je bio izvršiti državni udar prvo u Alžiru, a potom i u Francuskoj, no nakon što je puč u Alžiru propao, OAS se sve više okreće klasičnom terorizmu, čak su organizirali i nekoliko atentata na generala de Gaullea, nasreću neuspješnih. Puca se na ulicama, prašte bombe, policijski sat je uveden u svim većim mjestima … Nas strance se upućivalo kako se trebamo ponašati, što u slučaju provjere identiteta, što u slučaju policijske racije, što učiniti ako se slučajno dogodi da se za vrijeme policijskog sata zateknemo na ulici itd. i t.sl. Kao i Jugoslavija radi Rezolucije IB-a trinaestak godina prije, tako se i Francuska država, zatečena žestinom napada, našla u čudu. S time da je jugoslavenska država reagirala munjevito i nije dopustila da se pristajanje uz Rezoluciju prometne u terorističku aktivnost. Po izbijanju pobune u Francuskoj se proširuju ovlasti dane pripadnicima represivnog aparata, posebno CRS, ponovo se uvodi smrtna kazna, a pune se i centri za internaciju osumnjičenika. Koja desetina tisuća OAS-ovaca je internirana u neznanom broju centara rangiranih po strogoći i lociranim na ne uvijek poznatim mjestima, najčešće su to bile napuštene baze francuske vojske. Jedan poveći centar je bio isključivo za žene. Ja sam 1964. bio u Kampu Thol, centru s najliberalnijim tretmanom interniraca. Pripadnici tamošnjeg CRS su regrutirani iz redova bivših veterana iz Indokine. Moji domaćini su me upoznali s njima da ne bih imao problema prilikom izlaska i ulaska u Kamp, sugerirajući mi da u razgovorima s njima izbjegavam svaku prepirku. Moram priznati da su bili izuzetno korektni, pozivali su me i na piće u njihovu kantinu i ispitivali o Jugoslaviji, koja je u to vrijeme za njih bila egzotična zemlja. Internirci su za njih bili veleizdajnici u rangu pripadnika negdašnjih višijevskih milicija. Ako ćemo o sramotnim poglavljima, onda je to spomenuta internacija Amerikanaca japanskog porijekla, zato što je to bio čisti čin nasilja nad nevinim ljudima, ni interniranje IB-ovaca u jugoslavenskom slučaju, niti OAS-ovaca u francuskom to nisu. Neovisno o postupanju s internircima.

- 16:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Previše za jedan život I tako, pogledah malo životopis jednog od kandidata za izbore za EP i ostadoh osupnut plodnošću tog političkog pregaoca. Pa kako da čovjek na izborima ne glasa za njega? Ja za sebe znam da neću, jednostavno ne mogu. Ovo što je on u proteklih četvrt vijeka ostvario, već sad je puno previše za jedan ljudski život, a pred njim je, bude li Bog dao zdravlja, još najmanje četvrt vijeka, nadajmo se, jednako plodnog pregalaštva. Nadčovjek, genije ili ga je samo u životu „išla karta“!? Takvo što mogu samo geniji, a ja sam u mojem ipak podužem životu, imao prilike sresti nekolicinu vrlo pametnih ljudi, ali nijednog genija, naravno, ako izuzmemo one koji sami sebe smatraju takvima. Vrag je u tome da on nije ni sam ni usamljen, MVPEI je, kao nijedno ministarstvo ili druga institucija, iznjedrio desetke, ako ne i koju stotinu ljudi koji bi nam mogli podastrijeti sličan ili angažmanom i aktivnostima još bogatiji životopis. Ja mislim da s toliko „kvalitetnog“ kadra, kao što ga ima naše MVPEI, ne raspolažu ni US Department of State i Foreign and Commonwealth Office zajedno. Pitam se što bi dala Theresa May, da je u pregovorima s EK oko Brexita imala na raspolaganju bar desetak ovako kvalitetnih i sposobnih ljudi? Ma pojeli bi EK za doručak, Brexit bi za njih bio just a piece of cake. Pa kako onda da mi s tako sposobnim kadrovima tavorimo na evropskom i svjetskom dnu, ne uspijevajući baš nikako uhvatiti kontakt s onim uspješnijim i naprednijim, ni u EU, ni u svijetu. A morali bi uz toliko uspješnog kadra „žariti i paliti“ na svjetskoj sceni. A ono ništa, prazen nič, nothing, ueberahaupt nichts, nada, rien de rien, niente … Ono što se tim uspješnim svatovima mora priznati je da niti na jedno iole „škakljivo“ pitanje od njih nećete dobiti konkretan odgovor, niti će oni, kad su u pitanju neke dvojbene stvari, izreći jasno svoje mišljenje ili zauzeti jasan i nedvosmislen stav. Obrazovanje 2011. Program Senior Managers in Government, Kennedy School, Harvard University 1996. Poslijediplomski studij iz međunarodnog prava, Pravni fakultet u Zagrebu 1996. Program za diplomatske savjetnike, Diplomatska akademija u Zagrebu 1995. Poslijediplomski studij iz međunarodnih odnosa, Mediteranska akademija za diplomatske studije, Ženevski institut za međunarodne odnose i Sveučilište na Malti, Malta 1994.-2005. Niz stručnih programa i tečajeva s područja međunarodnih odnosa i međunarodnog prava organiziranih od strane UN-a, NATO-a, EU-a, te pojedinih država i stranih akademskih institucija 1992. Diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu Radna mjesta 2016. – 2017. Zagreb, Zastupnik u Hrvatskom saboru (IX saziv), Potpredsjednik Odbora za vanjsku politiku, član Odbora za Europske poslove, Odbora za obranu i Odbora za gospodarstvo 2015. – 2016. Zagreb, Zastupnik u Hrvatskom saboru (VIII saziv), Potpredsjednik odbora za vanjsku politiku, član odbora za Europske poslove i Odbora za gospodarstvo 2012. – 2015. Zagreb, Zamjenik ministrice vanjskih i europskih poslova 2010. – 2012. Zagreb, Predstojnik Ureda Predsjednika Republike Hrvatske 2008. – 2010. Zagreb, Generalni tajnik Atlantic Grupe d.d. 2008. Zagreb, Ravnatelj Uprave za potporu procesu pristupanja RH Europskoj uniji Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija i Tajnik pregovaračke skupine za pregovore o pristupanju RH EU 2008. Zagreb, Savjetnik ministra vanjskih poslova i europskih integracija 2006.-2008. Zagreb, Tajnik Kabineta ministra vanjskih poslova i europskih integracija 2004.-2006. Bruxelles, Zamjenik veleposlanika u Misiji RH pri NATO 2004. Zagreb, Načelnik Samostalnog odjela za analitiku i političko planiranje Ministarstva vanjskih poslova 2003. Zagreb, Načelnik Odjela za kadrovske poslove Ministarstva vanjskih poslova 2001.- 2003. Zagreb, Načelnik Odjela za UN i Odjela za ljudska prava Ministarstva vanjskih poslova 1997.- 2001. New York, Savjetnik u Stalnoj misiji RH pri UN 1994.- 1997. Zagreb, Diplomat u Međunarodnopravnom odjelu Ministarstva vanjskih poslova 1993.- 1994. Zagreb, pravnik u Trans-Adriji, vanjskotrgovačkoj i špediterskoj kompaniji Posebni položaji i imenovanja 2012-2015. Zagreb, Predsjednik Savjeta inicijative Partnerstvo za otvorenu vlast, Koordinator za rješavanje otvorenih pitanja između RH i Srbije 2012.-2015. Zagreb, Voditelj mješovitog povjerenstva za otvorena pitanja između RH i Slovenije 2012.-2015. Zagreb, Supredsjedatelj Mješovitog odbora za suradnju između VRH i Vlade Mađarske 2012.-2015. Zagreb, Potpredsjednik Povjerenstva za gospodarsku suradnju s NR Kinom 2012.-2015. Zagreb, Zamjenik predsjedavajućeg Mješovite komisije za trgovinu i gospodarsku suradnju s Turkmenistanom 2012.-2015. Zagreb, Supredsjedatelj Zajedničkog odbora za provedbu i poticanje gospodarske suradnje između RH i RS 2012.-2015. Zagreb, Član Upravnog odbora AIK-a 2012.-2015. Zagreb, Član upravnog odbora HAMAG-a 2012.-2015. Zagreb, Član povjerenstva HBOR-a za osiguranje izvoza 2012.-2015. Zagreb, Član Koordinacije VRH za gospodarstvo – radna skupina za privatne investicije i poslovnu klimu 2012.-2015. Zagreb, Član Koordinacije VRH za gospodarstvo – radna skupina za javne investicije 2012.-2015. Zagreb, Koordinator Povjerenstva Vlade za internacionalizaciju hrvatskog gospodarstva 2012.-2015. Zagreb, Predsjednik Povjerenstva za izradu Nacrta prijedloga strategije nacionalne sigurnosti RH 2012.-2015. Zagreb, Koordinator savjeta za NATO 2012.-2015. Zagreb, Posebni predstavnik za Afganistan i Pakistan 2012-2014. Zagreb, Voditelj izaslanstva za pregovore EEA 2012.-2013. Zagreb, Voditelj izaslanstva za pregovore o MFF 2012.-2013. Zagreb, Zamjenik predsjednice Upravnog odbora Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva 2012. Zagreb, Predsjednik Organizacijskog odbora Croatia Summita 2011. Zagreb, Potpredsjednik Državnog povjerenstva za civilna odlikovanja i priznanja 2008. Zagreb, Član Državnog izaslanstva RH za pregovore o pristupanju EU 2008. Zagreb, Odlukom Vlade RH imenovan tajnikom Pregovaračke skupine za pregovore o pristupanju RH EU 2006. Zagreb, Odlukom Predsjednika RH postavljen u diplomatsko zvanje veleposlanika 2003.-2004. Zagreb, Voditelj Radne skupine Ministarstva vanjskih poslova za koordiniranje kampanje RH za nestalnu članicu Vijeća sigurnosti UN-a 2003.-2004. Zagreb, Glavni časnik za vezu Vlade RH s Organizacijom za europsku sigurnost i suradnju (OESS) u pitanjima borbe protiv terorizma 2002.-2004. Zagreb, Član Nacionalnog odbora za edukaciju o ljudskim pravima 2001.-2004. Zagreb, Kontakt osoba Vlade RH s Vijećem sigurnosti UN-a glede pitanja borbe protiv terorizma 2001.-2004. Zagreb, Predsjednik Međuresornog povjerenstva Vlade RH za suzbijanje terorizma Položaji unutar UN sustava 2000. New York Potpredsjednik 10. Sastanka država stranaka UN Konvencije o pravu mora 1999. New York Izvjestitelj Pravnog odbora Opće skupštine UN-a 1999. New York Potpredsjednik Posebnog Odbora za Povelju UN-a i jačanje uloge Organizacije Profesionalno iskustvo Osmislio i u praksi proveo novi koncept gospodarske diplomacije koji je polučio izvanredne rezultate i bio ocjenjen od strane poduzetnika s najvišim ocjenama Izradio nacrt Strategije nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske Kroz Partnerstvo za otvorenu vlast Vlada RH je osvojila 1. nagrada za Europu za transparentnost i korištenje visokih tehnologija u radu državne uprave Predstavnik RH u Vijeću ministara vanjskih poslova EU u trgovinskom formatu (FAC-TRADE), te zamjenik predstavnika u Vijeću za vanjske poslove (FAC) i Vijeću za opće poslove (GAC) Ko-autor Programa Vlade RH za povratak izbjeglih i raseljenih osoba Rad na prioritetima vanjske politike RH (poslovima integriranja RH u NATO i EU; poslovima vezanim uz rješavanje krize na prostoru bivše SFRJ kroz UN i njegovu konferenciju o bivšoj SFRJ) Predstavnik RH u Političkom odboru NATO-a u EAPC formatu Član pravnog tima koji je pripremao tužbu RH protiv Savezne Republike Jugoslavije za počinjeni genocid u RH u postupku koji se vodi pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu Član izaslanstva RH u pregovorima sa Saveznom Republikom Jugoslavijom o Sporazumu o normalizaciji odnosa Član izaslanstva RH u pregovorima s NATO i UN o sporazumima o statusu NATO i UN snaga u RH Član izaslanstva RH na brojnim bilateralnim i multilateralnim sastancima na području međunarodne sigurnosti, ljudskih prava, međunarodnog prava, gospodarskih i društvenih pitanja UN-a Predavač na Diplomatskoj akademiji MVPEI-a Predavač na seminarima o europskim integracijama sponzoriranim od strane Hans Seidel Stiftung Predavač na seminarima o vanjskoj politici sponzoriranim od strane Konrad Adenauer Stiftung Predavač o multilateralnoj diplomaciji sponzoriranim od strane Tempus programa EU Povremeni predavač na Pravnom fakultetu u Zagrebu Povremeni predavač na Komunikološkoj školi Matice Hrvatske Društveni angažman Predsjednik Vijeća roditelja Osnovne škole „Pantovčak“ Zamjenik predsjednika Školskog odbora Osnovne škole „Pantovčak“ Predsjednik nevladine organizacije „Društvo za Ujedinjene narode“ Član Hrvatskog društva za međunarodno pravo Ja ovako neuk, koji sam u životu nešto i radio, zaključujem da taj svat privatnog života uopće nema, pobrojene aktivnosti i angažmani mu to jednostavno ne dopuštaju. Ili pak sve što radi, ne radi ili radi „lijevom rukom“, pa na sve stiže. Zaključak prepuštam vama.

- 09:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.05.2019., subota

Podastrite nam konačno imena i broj „žrtava“! I evo nas opet! U okviru već spomenutih „svibanjskih pobožnosti“ (pljuvanja po antifašizmu, po bratstvu i jedinstvu, Jugoslaviji, Titu, NOB-i, partizanima … u slavu tzv. NDH, ustaštva i ustaša kao boraca za Hrvatsku …), centralno mjesto, kao i uvijek dosad, čini ustaški dernek, najveći neonacistički skup u Evropi, kako mu tepaju Austrijanci, kojeg „domoljubni hodočasnici“ odmila zovu komemoracijom, koja se održava na mjestu „najvećeg pokolja Hrvata u povijesti“. Što bi ikome „domoljubnom“ trebala značiti neprijeporna istina da tamo niti je tko ubijen niti je tko zaklan? Od vas „domoljubi“ tražimo da nam bar na uvid dadete popis svih 600.000 „nevinih žrtava“, koje su na pravdi Boga, po nečijoj zapovijedi isključivo kao ideološke i političke protivnike, krajem 2. Svjetskog rata i po njegovom završetku smaknuli „borci za Jugoslaviju“, da ne navodim druge epitete kojima „častite“ ratne pobjednike. Popis žrtava logora smrti u Jasenovcu postoji. E pa, takav popis „nevinih žrtava“ kojima „komemorirate“ na Lojbaškom polju od vas očekujemo! Dobro, ne može baš najpreciznije, ipak je proteklo puno vremena, ali dajte bar sa 5 % točnosti, pa ćemo bar znati tko su bili tih 30.000 stradalnika. A nemate popis? Pa kako to, a „zidate“ ga od 50-ih godina prošlog stoljeća, zadnjih 25 godina najintenzivnije? I „nazidali“ ste ga do broja od 600.000. Pa zar ni jurčevići, hasanbegovići, vukojevići i svi drugi trolovi sa hrvatske i slovenske žrtvoslovne scene ne barataju baš nikakvim popisima tih „nevinih žrtava“? Pa zar ni poslije otvaranja arhiva? Pa zar ni Roman Leljak? Ne znam, ono što ste nam dosad ponudili kao „ove-one žrtve“ su uglavnom na smrt osuđeni i pogubljeni suradnici okupatora i njegovih slugu, poput recimo „žrtvi s Dakse“. Jel' to znači da popisa, ni djelomičnog, nemate i da sve vrijeme manipulirate i lažete uznemirujući hrvatsku javnost potičući u narodu mržnju i podijeljenost? Da, meni se čini da upravo sve vrijeme samo to i radite i s tom nečasnom namjerom. Sram vas bilo! Dakle već u startu bijaše laž, lansirali su je promotori ustaštva i negatori holokausta, najveći među hrvatskim „domoljubima“, zaljubljenici u laž, mržnju i zločin, laž je tisućama puta ponovljena i sad se bez navodnika govori o „najvećoj tragediji hrvatskog naroda“, na mjestu gdje je stradala samo ona, avaj, prestala je postojati tzv. NDH, među hrvatskim „domoljubima“ opjevana kao nezaboravna hrvatska naj-država, uzor demokracije i hrvatskog jedinstva, a za Hrvate i čitav svijet samo kvislinška tvorevina i fašistički zločin. Po oslobođenju od okupatora borci svih pokreta otpora su se surovo obračunavali s kolaboracionistima, veleizdajnicima i okupatorskim slugama, dakle onim najgorim iz redova vlastitog naroda, koji se pristajući uz okupatora vlastite zemlje nisu libili činiti i najgore zločine baš protiv vlastitog naroda. Pritom ideološko opredjeljenje boraca pokreta otpora, neki su bili pod građanskim a neki pod komunističkim nadzorom, nije utjecalo na njihovo ponašanje, blisko su surađivali i zajednički djelovali na ostvarenju zajedničkog cilja, izgona okupatora a potom i kažnjavanja zločinaca u procesa „pročišćenja“ kako su ga prozvali Francuzi. Istini za volju treba reći da za njima, u svojem obračunu sa zarobljenim nacistima, nisu zaostajali niti oni iz redova Savezničkog ekspedicionog korpusa i CA, bilo je tu razno-raznih zaobilaženja pa i otvorenih kršenja odredbi Ženevske konvencije, kad su ratni zarobljenici u pitanju. U procesu kažnjavanja zločinaca, pa i izvan pravnog sustava, pripadnici JA nisu bili nikakva iznimka, osim što su bili prinuđeni ratovati sedam dana duže od svojih saveznika. Jel' možda tko gdje čuo da bi se hrvatski „domoljubi“, zaljubljenici u laž mržnju i zločin, zagovaratelji i promotori ustaštva i tzv. NDH urbi et orbi, u ime onih, čiju nam ideologiju nude, ispričali za rasne zakone, za sve pobijene nevine ljude u ustaškim logorima smrti Jadovno, Jasenovac, Danica, Đakovo, Pag … i drugdje, za crkvu u Glini, za tisuće djece s Kozare, za sva „čišćenja terena“ i punjenje jama, za zločin u Gudovcu, za tisuće nestalih građana … ? Da, upravo ti današnji „hrvatski domoljubi“ bi se konačno trebali, ne samo ispričati, nego i moliti za oprost, za sve one nebrojene i neoprostive zločine koje su u ime ideologije „krvi i tla“ počinili oni koje glorificiraju prozivajući ih „borcima za Hrvatsku“, kasnije ih preimenovavši u „nevine žrtve“ „povampirenih jugo-komunističkih zlikovaca“. Da, to je najmanje što bi mogli i trebali učiniti, umjesto što na Lojbaškom polju i drugdje komemoriraju tim „nevinim žrtvama“, a zapravo slave i zločin i zločince. Njima bi se u isprikama i molbi za oprost trebali pridružiti i predstavnici klera Crkve u Hrvata, radi grijeha koje su počinili najpriležnijom suradnjom s ustaškim režimom, ne samo nečinjenjem i šutnjom, nego i zlorabeći ispovjednu tajnu prokazivanjem protivnika ustaškog režima vlastima, što su prokazani beziznimno platili životima. Ako ne znaju kako, onda neka prouče kako su se njemački biskupi njemačkom narodu i svijetu ispričali za grijeh šutnje i nečinjenja, u vremenu kad se šutjeti naprosto nije smjelo. Ne, „hrvatski domoljubi“ očekuju i traže ispriku od antifašističkih boraca, dakle onih koji su se izborili, ne samo za slobodu, nego i za hrvatsku državu. Ne čini li vam se suludom i sama pomisao da bi se borci za slobodu i ratni pobjednici trebalo ispričati veleizdajnicima i okupatorskim slugama iz redova hrvatskog naroda? Jednako suludo je zvati ustaše borcima za Hrvatsku.

- 20:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.05.2019., petak

Slaven Letica, kao „svjedok vremena“, neumorno jaše Lamentiranja Slavena Letice, poznatog lica jednog od „domoljuba-antitotalitarista“, odvratnih konvertita, koji su obilno iskoristili pogodnosti „komunističkog mraka“ i prepoznavši prednost trenutka prvi pohrlili u „Tuđmanovu svjetlost“, koji se u svojoj kolumni u 7dnevno.hr i drugdje pridružuje sebi sličnima u danima „svibanjskih pobožnosti“ (pljuvanja po antifašizmu, po bratstvu i jedinstvu, Jugoslaviji, Titu, NOB-i, partizanima … u slavu tzv. NDH, ustaštva i ustaša kao boraca za Hrvatsku …). Kao i drugi iz tog legla i on je poznat i po naknadnoj pameti, dociranjima „von oben“ i ne uvijek smislenim, a ponekad i potpuno besmislenim lamentiranjima u cilju ostajanja „pod svjetlima reflektora“ i u žiži javnosti i u promijenjenim okolnostima. A to se od dolaska Franje Tuđmana na vlast najbolje moglo proklinjući Srbe, bratstvo i jedinstvo, Jugoslaviju, Tita, partizane i antifašizam. Taj nesretnik, smiješni „banoliki“ čovječuljak, Slaven Letica, čovjek koji bi da nije bilo „komunističkog mraka“ vjerojatno završio kao pastir u nekakvoj zabiti. Ovako taj je „Matan“, shvativši da se samo guranjem i laktašenjem ne može „među zvijezde“ prisilio se da i radi nešto i tako „ u mraku“ dogurao do pozicije redovnog sveučilišnog profesora, naravno na području društvenih znanosti, takvi su izuzetno rijetko „rodili“ na području prirodnih znanosti. U prirodnim znanostima vladaju zakonitosti koje su stalne i ne mogu biti, zavisno od trenutka, malo ovakve, a malo onakve. Riječju, teško se može manipulirati, jer ako se to i poželi vrlo brzo izađe na vidjelo. Pa postaneš predmetom sprdnje i podsmjeha, kao fizičar Davor Pavuna, npr., uvijek kad krene biblijskim putem. Pisao je on i knjige u slavu bratstva i jedinstva i socijalističkog samoupravljanja, sve dok nije u inače opskurnoj osobnosti Franje Tuđmana prepoznao svu veličinu borca za Hrvatsku. I odmah mu se uguživanjem priklonio i postao njegovim savjetnik, kojeg je očito silno veselila mogućnost izbijanja rata. On i Antun Vrdoljak, kojemu se naš „banoliki“ divi kao vrhunskom manipulatoru, isto „Matan“, ispodprosječni glumac, dosta dobar režiser i nikakav čovjek, ostali su mi u sjećanju kao oni koji su ozarenih izraza lica, ne krijući svoju zaljubljenost, poput pudlica trčkarali oko i iza „gorostasnog nad-Hrvata“, „barda“ hrvatske političke misli, „stvaratelja hrvatske države“, pače, Franje Tuđmana. I nesumnjivo radili zlo. Riječju i djelom! Slaven Letica slovi kao autor članka „Vještice iz Rija“, jednog od najsramnijih tekstova u hrvatskom novinarstvu devedesetih godina, objavljenog u Kuljiševom „Globusu“ 1992., u kojem se vrlo bezobzirno prokazuju ugledne feministice Vesna Kesić, Jelena Lovrić, Slavenka Drakulić, Dubravka Ugrešić i Rada Iveković kao izuzetno opasne po hrvatske interese, učinivši ih tako metom najbezobzirnijih napada razjarenih „domoljuba“. Ističe se naš „Matan“ i objavljivanjem transkripta razgovora Franje Tuđmana s tadašnjim nespornim vođom hrvatskih Srba Jovanom Raškovićem, poslije čega je Rašković detroniziran, a u srpskim redovima prevladali su militanti i rat je mogao početi. No međutim shvatit će ubrzo i pameću ne baš previše obdareni Tuđman sve zaplotnjaštvo našeg „banolikog“ i najuriti ga i svog Ureda. Pokušat će naš „borac za demokraciju“ svašta, pa i kandidirati se na predsjedničkim izborima, na kojima valjda nije dobio glas niti od svih svojih ukućana … Potom će se povezivati s onim tko ga je samo htio, pa tako i s „mjeriteljem visine slavonskog kukuruza“, Antom Đapićem, te na listi njegovog HSP-a uspjeti postati saborskim zastupnikom … No mene je na ovaj napis ponukalo sljedeće što je ovaj naš „poznati politički analitičar i kolumnist“ u vremenu „svibanjskih pobožnosti“, na tragu nasrtaja na bratstvo i jedinstvo, antifašizam, partizane i Tita, objavio na FB: „Ideja, pristup i scenarij „Mitinga oslobođenja“ koji je održan na Trgu bana Jelačića u Zagrebu 11. svibnja 1945. ogledan je primjer dobro osmišljene komunističke, partizanske i jugoslavenske bratstvo-jedinstvene propagande kojoj je jedan od glavnih ciljeva bio snaženje kulta ličnosti Josipa Broza Tita, ali i prikrivanje te skretanje pažnje javnosti od strašnih zločina, pljačke i otimačine (kuća, stanova, imovine) koju su tadašnji partizanski „psi rata“ počinili u Zagrebu od 8. do 10 svibnja 2019.“ Nitko dosad od svih notornih promotora ustaštva i tzv. NDH, nije o partizanima ništa odvratnije napisao svrstavajući one koji su ispisali najslavnije stranice u povijesti hrvatskog naroda među „pse rata“, strašne zločince i pljačkaše, one koji su na kaznu smrti strijeljanjem osuđivani radi jedne bez pitanja vlasnika ubrane voćke. O da, prozvat će se on pritom „svjedokom vremena“, jer naravno najvjerodostojniji su svjedoci vremena oni koji su rođeni nekoliko godina poslije događaja koje opisuju, jer on će, paz' sad, kao svjedok vremena, pisati o prvoj dekadi svibnja 1945., a rođen je 1947., u Zagreb dolazi tek 1964. Sapienti sat! I tako taj „svjedok vremena“ neumorno piše kolumne, odaziva s pozivima na rasprave na TV, mulja i laže „na klaftre“, riječju radi štetu i to mu dobro ide. Moje pitanje Slavenu Letici, kao „svjedoku vremena“, koja je to nekretnina (stan, kuća, druga imovina) završila u vlasništvu partizanskih „pasa rata“, strašnih zločinaca, pljačkaša i otimača? Niti jedna! Slavene, sjaši!

- 12:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.05.2019., subota

Ili proglašenje Stepinca svecem ili opoziv pape Franje Dvije nedavne izjave pape Franje „razbijelile“ su ovdašnje obožavatelje lika i djela blaženog Alojzija Stepinca, toliko da su postali još nesuvisliji i luđi. Govore čak o potrebi opoziva pape Franje. Prvo je papin odgovor na novinarsko pitanje o proglašenju Alojzija Stepinca svecem izjavom da „postoje neki sporni detalji“, a drugo je njegova pohvala patrijarha SPC Irineju. Njima nikako nije jasno kako i nakon 3.000 stranica drljotina mons. Jurja Batelje o liku i djelu Alojzija Stepinca, usporediva jedino sa Šošićevom biografijom Franje Tuđmana i jednako suvisla, išta može biti sporno. A onda sol na ranu, pohvala Irineju, iako se dobro zna da Stepinac nije proglašen svetim samo radi Irinejovljevog protivljenja, odnosno protivljenja SPC kroz argumentaciju njenih članova u zajedničkoj Komisiji oformljenoj da pomogne papi u donošenju konačne odluke o proglašenju Stepinca svetim. Ti stavovi, odnosno izneseni argumenti, po svemu sudeći i nisu baš bili takvi da bi ih se moglo prozvati tek protivljenjem radi protivljenja. Ići pohvaliti „četničkog vojvodu Irineja“, valjda Stepinčevi poklonici najbolje znaju da je patrijarh SPC upravo to, je potpuno neoprostivo, čak i gore od neproglašavanja Stepinca svetim, jer oni znaju da će se proces kanonizacije nastaviti i da će Stepinac biti proglašen svecem, iako vjerojatno ne prije smrti pape Franje. Naime spomenuti „sporni detalji“ iz Stepinčevog života toliko su uzdrmali papino uvjerenje u Stepinčevo čovjekoljublje, njegovu bezgrešnu svetost i mučeništvo, da ovaj papa naprosto u to više ne vjeruje, a to znači da su izneseni dovoljno vjerodostojni dokazi koji ga odvraćaju od toga da on proglasi Stepinca svetim. Ovaj papa, usudim se reći, vjerojatno nikad ne bi ni pokrenuo proces Stepinčeve beatifikacije, jer su ti „sporni detalji“ bili poznati i u vrijeme kad je kardinal Kuharić pokrenuo taj proces. Uostalom, napisao sam već više puta dosad da katolički tisak iz tzv. NDH naprosto vrvi takvim „spornim detaljima“. Taj tisak, a njegovi primjerci se čuvaju u NSK, najbolje svjedoči o najpriležnijoj suradnji KC u Hrvatskoj, kao i Alojzija Stepinca osobno, s monstruoznim ustaškim režimom. Taj tisak, a da o Stepinčevom osobnom dnevniku i njegovom pastirskom pismu od 28. 04. 1941., kojim poziva hrvatski kler na suradnju s ustaškom vlastima i ne govorim, bi u vjeri u Stepinčevu svetost pokolebalo svakoga osim hrvatskih klerofašista. Ti „sporni detalji“, a ne samo saznanje da pomažući ponekom Židovu, on osobno nije nikad bio u životnoj opasnosti, opetovano odvraćaju Izrael da Stepincu dodijeli naslov „Pravednika među narodima“, premda takvi zahtjevi dolaze od ponekog Židova iz svijeta, ali kažu i iz samog Izraela. O Stepinčevopj ulozi i njegovoj sraslosti s ustaškim režimom puno kaže ustaški pukovnik Danijel Crljen, svjedočeći o zadnji danima tzv. NDH: „Ključna ličnost oko koje su se kretali događaji zadnjih tjedana bio je zagrebački nadbiskup i hrvatski metropolita doktor Alojzije Stepinac. Poglavnik je uvidio da bez obzira na buduće odluke treba potražiti čovjeka ili postavu kojoj će predati vlast. Prirodni latentni sukob između demokracije i boljševizma u ono doba hranio je iluziju o neizbježivom i okrutnom sudaru dvaju neprirodnih i uzajamno sumnjičavih saveznika. Za tu eventualnost morala je Nezavisna Država Hrvatska imati demokratskim velesilama prihvatljiviju vladu. Uloga zagrebačkog nadbiskupa imala je i povijestno-pravnih temelja iz vremena kad je zagrebački nadbiskup bio zamjenik bana i "Iocum tenens regni". S Poglavnikovim odobrenjem poveli su prve razgovore s nadbiskupom hrvatski ministar vanjskih poslova doktor Mehmed Alajbegović i ministar za oslobođene krajeve doktor Edo Bulat. Razgovarali su s njim u prvom redu o prijenosu vlasti. Nadbiskup Stepinac pristao je uvezi s time razgovarati s doktorom Mačekom kojemu je u ime hrvatske vlade i svoje vlastito ponudio preuzimanje vlasti u Hrvatskoj smatrajući da je to put da se izbjegnu ili bar ublaže četničko-partizanska nasilja, a ujedno da se ispitaju makar i vrlo blijede mogućnosti promjene savezničke politike prema Jugoslaviji i priznanje Nezavisne Države Hrvatske pod demokratskom vladavinom. Budući da je doktor Maček odbio nadbiskupov priedlog, Stepinac je izrazio svoju sklonost da sam preuzme teški teret hrvatske države pred slomom. Potražio je i vlastitim putevima koji su, naravno, vodili u Rim, mogućnost spašavanja hrvatskog naroda od posljedica katastrofe, koja se je na njega sve većom žestinom obarala. Na drugom sastanku s ministrom Bulatom nadbiskup je, vidljivo raspoložen, saobćio ovome da ima povoljne viesti iz Vatikana: saveznički zapovjednik u Italiji engleski general Alexander obećao je primiti hrvatsku vojsku i građanske izbjeglice, te im pružiti zaštitu. Nadbiskup je na temelju istih viesti dobio čak utisak da ni sudbina same Hrvatske Države nije bila zapečaćena.“ Sapienti sat! Zaljubljenici u laž, mržnju i zločin, a ti su najgorljiviji pobornici kanonizacije Alojzija Stepinca previđaju činjenicu da Vatikan raspolaže dokazima koje su o Stepinčevom djelovanju za vrijeme i neposredno poslije rata pribavile jugoslavenske službe sigurnosti, a koje je Tito osobno predao tadašnjem papinskom nunciju u Beogradu floridskom biskupu Josephu Hurleyu, moleći ga da sugerira papi Piu XII da povuče Stepinca u Vatikan, čim bi se izbjegao sudski proces protiv njega, koji je radi tereta dokaza bio gotovo neizbježan. Pa onda „montirani politički proces“ protiv Stepinca zato „što nije htio Crkvu u Hrvata odvojiti od Vatikana“, a na suđenju, koje je bio javno i koje su pratili i strani mediji, ništa s tim u vezi tokom procesa nije niti spomenuto, ali neupitna njegova kao i suradnja klera s ustaškim vlastima je, ali rasni zakoni jesu, ali procesi prevođenja na katolicizam jesu, ali njegova i šutnja klera, kad se naprosto šutjeti nije smjelo, jesu, kao i njegova povezanost s nekim ustaškim zločincima, ustaškom emigracijom, kao i „križarskim“ bandama. Zapitaju li se ikad „domoljubi“, lupetajući budalaštine, zašto bi Tito išta tražio od Stepinca, a da to isto nije tražio od slovenskih i BiH biskupa ili Jugoslavenske biskupske konferencije? Svatko normalan bi se zapitao zašto, onda kad su se stekli uvjeti za to, nije tražena obnova procesa, jer jedino sud može odlučiti o nečijoj krivnji ili nedužnosti, nego se pribjeglo najprije saborskoj odluci o poništenju procesa, a onda za petnaestak godina i njegovoj reviziji, dakle postupcima koji ništa ne govore o Stepinčevoj nedužnosti ili krivnji. Pa onda sulude optužbe vlasti da su trovale Stepinca, a te vlasti su mu omogućile povlašteni položaj u zatvoru, pustile ga iz zatvora u kućni pritvor, nudile mu platiti liječenje u inozemstvu, a kad je to odbio dovodile su mu i skupo plaćale vrsne strane specijaliste … Možda nešto od pobrojanog spada među te „sporne detalje“, koji bune papu, jednako kao što bi bunili i svakog normalnog čovjeka? I na kraju, ako samo pogledam tko su ti koji najgorljivije zastupaju proglašenje Stepinca svetim, odmah pomislim da se to već radi njih nikako ne bi smjelo.

- 17:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ja se kladim na Krešu Beljaka Iz središnjice HSS-a nam je 24. 02. 2019. pristigla sljedeća obavijest: „U subotu 23. veljače 2019. godine održana je zajednička sjednica Predsjedništva i Proširenog Predsjedništva HSS-a na kojoj je donesena jednoglasna odluka o pokretanju istupa HSS-a iz članstva EPP-a. Ta odluka se upućuje na Glavni odbor stranke koji će reći svoj konačan stav o izlasku HSS-a iz te europske grupacije stranaka.“ Tim povodom je dugogodišnja predsjednica organizacije žena HSS-a „Hrvatsko srce“, sada predsjednica Kluba seniora HSS-a Marija Ledinski-Anić rekla: „Kad smo ulazili u EPP činilo nam se da je to prihvatljiva opcija. No, s vremenom se ta grupacija promijenila. Također, vrlo često u zadnje vrijeme su bez rasprave prihvaćani prijedlozi drugih „sestrinskih“ stranaka iz Hrvatske, bez da se nas išta pitalo. To dovoljno govori o ravnopravnosti.“ Predsjednik HSS-a Krešo Beljak je pak komentirajući jednoglasnu odluku Predsjedništva i proširenog predsjedništva Hrvatske seljačke stranke o napuštanju Europske pučke stranke, zaključio: „Nama nije mjesto s pretendentima na hrvatski teritorij – Vučićem, Tajanijem ili Orbanom koji pokušava ući na hrvatsko medijsko tržite kako bi „sipao“ mržnju i propagirao, nama u HSS-u, neprihvatljive ideje. Ponajmanje nam je mjesto u istoj grupaciji s domaćim izdajnicima koji se nazivaju čuvarima hrvatskih nacionalnih interesa, a šaptom su u strane ruke predali sve što se moglo, posljednju u nizu INA-u.“ Razlog napuštanja pučana nisu samo Tajanijeve teritorijalne pretenzije na Istru i Dalmaciju, već je to i repozicioniranje HSS-a na hrvatskoj političkoj sceni koje uspješno provodi Krešo Beljak od svojeg dolaska na čelo stranke. Krešo Beljak, kao dobar poznavatelj Radićeve ostavštine dobro zna da je HRSS, kasnije HSS, bila stranka pozicionirana na lijevoj strani političkog spektra, što su svi čelnici stranke od njene obnove potpuno ignorirali, gurajući je na poziciju krajnje desnice, što je HDZ jedva dočekao proglašavajući HSS „sestrinskom strankom“. Kako se politički kurs HSS mijenjao, postajalo je sve očitije da stranci nije mjesto u bloku konzervativnih i demokršćanskih stranaka. I na kraju, čitava će Amsterdamska koalicija, čija je HSS članica, na izborima za EP nastupiti s programom koji potpuno odudara od onog kojeg zastupaju stranke članice bloka pučana. Tada je bilo najavljeno da će se sjednica Glavnog odbora HSS-a održati u sljedećih mjesec dana. No sjednica Glavnog odbora HSS-a održana je tek u petak 10. 05. 2019. i na njoj je Glavni odbor HSS-a potvrdio odluku Predsjedništva HSS-a o konačnom napuštanju Europske pučke stranke: „S današnjim danom prestaje članstvo HSS-a u toj europskoj grupaciji stranaka. Daljnje djelovanje HSS nastavlja kao samostalna proeuropska, ali prije svega hrvatska politička stranka kojoj je hrvatski nacionalni interes na prvome mjestu. Buduću suradnju s drugim strankama na europskoj razini HSS će uvjetovati partnerskim, a ne podaničkim odnosom. Naša politička platforma, i to još od vremena Stjepana Radića, najsličnija je politikama europskih zelenih stranaka, ali o tome ćemo odluke donositi isključivo na partnerskim temeljima.“ HDZ-u su pritom poručili sljedeće: „HDZ-u, jedinoj navodnoj hrvatskoj političkoj stranci u toj grupaciji europskih stranaka, želimo nastavak „plodonosne“ suradnje s njihovim sestrinskim strankama kojima su na čelu pretendenti na hrvatski teritorij Antonio Tajani, Viktor Orban i Aleksandar Vučić.“ Ja osobno bih se usudio reći da je to potvrda ispravnosti puta koji je svojom upornom borbom HSS-u zacrtao njegov predsjednik Krešo Beljak, a ta njegova borba, popraćena brojnim pokušajima diskvalifikacije i brojnim podmetanjima neistomišljenika iz stranke, ali i izvan nje, kojima je sve vrijeme bio izložen, bila je sve samo ne lagana. I ta borba još nije do kraja okončana, ona još traje. Vjerojatno će najžešći napadi krenuti iz HDZ-a, svih proustaških krugova, a onda i klera Stepinčeve crkve. Beskompromisno se boreći i ne štedeći se Krešo Beljak postupno izrasta u istinskog političkog lidera, prepoznatljivih i čvrstih stavova koje zna posredovati i argumentirano ih braniti i bude li imao jaku i iskrenu podršku svih partnera iz Amsterdamske koalicije izrast će u toliko nužnog i neupitnog lidera opozicije. Zašto ja toliko spominjem i priželjkujem lidera? Pa zato što mi se čini da se gotovo nezaustavljivi put Hrvatske u propast može zaustaviti tek potpunim odricanjem od Franje Tuđmana i njegovog čardaka od države s temeljima u živom blatu nacional-šovinizma. Tu borbu može povesti i do pobjedonosnog kraja je dovesti, samo osoba liderskih osobina, koja može probuditi i motivirati široke narodne mase da se pomaknu s mrtve točke, izađu iz stanja apatije i beznađa u koje ih je uveo HDZ predvođen Franjom Tuđmanom, sileći nas da svoju sadašnjost živimo u prošlosti. Kad kažem da za to treba lider, ja ne mislim da je to pitanje samo jednog čovjeka ili jedne političke stranke, već je to pitanje većine u narodu koju će lider potaknuti da se želi boriti za to da konačno svoju sadašnjost živimo u sadašnjosti gradeći bolju budućnost za naraštaje koji dolaze. Dosad smo se uglavnom borili za bolju prošlost besciljno bauljajući i probijajući se kroz trnjem obrasle šikare dok se ostatak svijeta kreće širokim asfaltiranim cestama. Vrijeme je da i mi konačno izbijemo na široku cestu i kao civiliziran narod krenemo u budućnost.

- 17:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.05.2019., srijeda

Klasiću izgleda i dalje nije jasno gdje griješi Nije bilo jasno ni pokojnom Slavku Goldsteinu, a bogami ni mnogim drugima, koji su prihvaćajući profašističku retoriku iz repertoara „križni putevi“, „zločin je zločin i žrtva je žrtva“, „jugo-komunistički zločini“ ili čak „hodočasteći“ na Bleiburg, zapravo uspostavljali dijalog s fašizmom. Radi našeg odustajanja od antifašizma, na koji, radi svih onih koji su u NOB-i svoje živote položili boreći se za svijet bez fašizma, imamo puno više prava od mnogih drugih koji se na antifašizam pozivaju, došli smo u poziciju da nas Austrijanci, koji su i sami žestoko glavinjali, jer u Austriji, koja je i sama bila potpuno premrežena nacizmom, proces denacifikacije poput onoga na tlu Njemačke nikad nije proveden, podučavaju antifašizmu, kojeg valja rušiti svim sredstvima. Na tragu te borbe je i nazivanje „komemoracija“ na Lojbaškom polju, pravim imenom, dakle najvećim neonacističkim okupljanjem u Evropi, uz najavu moguće zabrane tih okupljanja uz jasno prokazivanje klera Stepinčeve crkve kao nositelja proustaškog štiha tih okupljanja. Pa što to i zašto Austrijanci mogu, uz punu podršku tamošnjeg klera, a mi u Hrvatskoj nikako ne možemo usprkos tome što smo imali najjači antifašistički pokret u okupiranoj Evropi i što nas od zla nacizma i okupacije nisu oslobađali drugi, mi smo se oružanom borbom oslobodili sami? Ne možemo zato što smo a) dopustili Franji Tuđmanu da pod egidom tobožnje pomirbe sinova partizana i ustaša izvede ustaštvo na hrvatsku javnu i političku scenu, b) dopustili proustaška divljanja ustaštvom impregniranom kleru Crkve u Hrvata i c) da pod imenom „stvaranje države“ provede fašističku kontrarevoluciju u Hrvatskoj. Austrijanci; narod, vlast, opozicija, ali i vjerske zajednice su se godinama borili da se Austrija oslobodi stigme nacizma i u tome su uspjeli, austrijski zakonodavci su i zakonom zapriječili svaku promociju nacifašizma i negiranja holokausta. Naravno, ponovno je riječ o „blajburškoj tragediji hrvatskog naroda“, „križnim putevima“ i „masovnim jugo-komunističkim likvidacijama ratnih zarobljenika“. Hrvoje Klasić piše: “O sudbini onih koji su u Rogaškoj Slatini ‘krivo’ skrenuli i sredinom svibnja 1945. završili na polju ispod blajburškog dvorca u Jugoslaviji se nije govorilo. S razlogom, jer je u sljedećih nekoliko tjedana nakon predaje jugoslavenskoj vojsci uslijedio po brojkama i po okrutnosti jedan od najvećih zločina u poslijeratnoj Europi. Više desetaka tisuća ljudi ubijeno je po stratištima u Sloveniji i Hrvatskoj bez suđenja i često na vrlo svirep način. Obračun se opravdavao osvetom za sve ono što se događalo tijekom rata, ali i strahom od mogućeg novog vojno-političkog sukoba koji se nazirao. Kako god, nije se radilo o incidentima nego o dobro organiziranom pothvatu”. Od navedenih tvrdnji pa do tako omiljene mantre hrvatskih „antitotalitarista“ o „komunističkim“ ili još gore „jugo-komunističkim zločinima“ i „zločincu Titu“ je tek jedan mali korak. U svakom slučaju dijalog s fašizmom je uspostavljen. Povijest kao znanost koja nam treba pomoći u suočavanju s našom prošlošću istinito svjedočeći o prošlim vremenima, ne smije ni za trenutak podleći ideologiji i vremenu sadašnjem, jer tada prijeti opasnost od onog što sasvim sigurno ne bismo željeli, a to je da kao rezultat dobijemo falsifikat istine i vremena. Ako se s našom prošlošću suočavamo tako da je tumačimo na neznanstven i nepovijestan način, to može rezultirati jedino jačanjem ideoloških podjela u narodu, koje onda vode u društvene i političke sukobe. Proizvoljnim tumačenjima događanja iz prošlosti, ne smještajući ih u kontekst vremena u kojem su se dogodili, niti poštujući okolnosti koje su u tom vremenu vladale, te koristeći proizvoljna tumačenja pojmova koji su odavno protumačeni i od čitavog svijeta prihvaćeni, ne može se doći do drugih rezultata osim pokušaja prekrajanja povijesti odnosno povijesnog revizionizma. I evo nam, kao plod toga, kvislinga, veleizdajnika i zločinaca, kao dobrih momaka, koji su se borili za Hrvatsku i antifašističkih boraca za slobodu kao zločinaca koji su se borili za Jugoslaviju. Što je to što ja zamjeram Klasiću? Uspostavu dijaloga s fašizmom. Zanemarivanje odredbi Akta o bezuvjetnoj predaji njemačke OS i svih vojski pod njemačkim nadzorom, hijerarhijski „najstarijeg“ dokumenta onog vremena, a posebno njegovog članka 5. Zanemarivanje odredbi Ženevskih konvencija, prema kojima se pripadnici kvislinških vojski okupljeni na Loibacher Feldu, zato što poslije 23. 01 sati 08. 05. 1945. nisu položili oružje, nego su nastavili s ratnim operacijama i tako postali borci izvan zakona, franktireri, riječju, odmetnici, na koje se zaštitne odredbe za ratne zarobljenike ne primjenjuju, niti se oni imaju pravo na njih pozivati. Zanemarivanje činjenice da je u „ratu poslije rata“ u žestokim borbama s partizanskim jedinicama na tlu uglavnom Slovenije poginulo do čak 90.000 odmetnika, dakle ne samo jugoslavenskih kvislinga, nego i Nijemaca koji nisu položili oružje, nego su se prema Austriji povlačili zajedno s njima, a da te poginule partizani sasvim sigurno nisu sahranjivali na grobljima i uz vojne počasti. Zanemarivanje činjenice da su bivši slovenski partizani jasno rekli i da su civili bili odvojeni od uniformiranih i poslani kućama, kao i čiji se leševi poginulih gdje nalaze, kako u Hudoj jami, tako i protutenkovskim rovovima u Teznom, ali to po Klasiću očito Roman Leljak, Nikolaj Tolstoj i slični pacijenti bolje znaju. I pitanja Klasiću? Gdje su se to, kad i na kakav volšeban način na Loibacher Feldu izgubili odmetnici, a ostali samo ratni zarobljenici. Gdje se to izgubila obaveza i pravo kažnjavanja zločinaca pa bilo to i izvan pravnog sustava? Zašto se primjerice u Francuskoj identični proces, dakle kažnjavanja zločinaca pa i izvan pravnog sustava, naziva pročišćenjem a u Hrvatskoj jugo-komunističkim zločinom? Kako to da je a) biti članom kolaboracionističkih organizacija ili stranaka, b) provoditi neprijateljsku propagandu, c) denuncirati i prokazivati članove pokreta otpora višijevskim milicijama ili okupatoru, d) pokazivati oduševljenja ili simpatije za okupatora i e) baviti se ratnim profiterstvom i švercem za Francuze bio čin veleizdaje koji se kažnjavao smrću, a za one koji su to radili u Hrvatskoj, čin borbe za Hrvatsku? Ako se radi o „dobro organiziranom pothvatu“, gdje su zapovijedi onih koji su takvo što uopće mogli zapovjediti, gdje kablogrami, depeše, pa i vjerodostojni svjedoci? Ne, neću ja tvrditi da činova bezobzirne osvete i retalijacije ratnih pobjednika nad ratnim zarobljenicima i razoružanim odmetnicima nije bilo, ja samo nisam naišao na podatak da je takvo što netko zapovjedio, a za svjedočenje „krunskog svjedoka“, Sime Dubajića, mogu reći da je ordinarna budalaština, pogotovo njegov navod da je masakre zapovjedila Milka Planinc, tada komesar voda veze 11. Dalmatinske brigade, sumnjam da bi se i komandanti armija usudili zapovjediti takvo što. Čemu, primjerice, osim sukobima može voditi „antitotalitarizam“ hrvatskih vlasti i njihovo tobožnje zalaganje za pomirbu u hrvatskom nacionalnom korpusu, ako se radi isključivo o borbi protiv jugoslavenske ideje i antifašizma, samo zato što su antifašističku borbu pokrenuli komunisti i vodili je do pobjedonosnog završetka? Svjedoci smo da to dovodi ne samo do relativiziranja fašizma, nego i do njegove potpune rehabilitacije umanjujući ili čak negirajući njegove zločine pa čak i sam holokaust, utirući tako put novim sukobima unutar hrvatskog nacionalnog korpusa, koji su zasad samo simbolički, ali mogu to i prestati biti i lako prerasti u nešto puno gore. Zato, Klasiću, pamet u glavu, zovimo stvari i događanja pravim imenom i smještajmo ih u kontekst vremena i okolnosti kad su se događali, obratimo pažnju na to što drugi rade i kako postupaju u identičnim situacijama, pa nećemo hraniti fašizam niti s njime uspostavljati dijalog.

- 17:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sic transit gloria hesterni Da, danas sa sigurnošću mogu reći da su hrvatski narod i njegova država imali u Titovoj Jugoslaviji svoju slavnu jučerašnjicu, svojevrsne zvjezdane trenutke, jer su se prvi puta u svojoj povijesti nalazili u zajedničkoj državi u kojoj su bili u svim elementima, dakle nacionalno, kulturno i vjerski, potpuno ravnopravni s drugim narodima i njihovim državama. Do tog vremena hrvatski narod i njegova država su od 1102. pa do 1945. stalno bili izloženi pokušajima presizanja, najprije Pešte, a potom Beča, pa Beograda u Kraljevini Jugoslaviji … Valja ponoviti: „Jugoslavija je izgrađena na ideji da južni Slaveni ne budu slab i podijeljen narod. Ujedinjeni narod Jugoslavije nije bio lak plijen za imperijalističke namjere kakve danas vidimo. Činjenica je da je nakon Drugog svjetskog rata socijalistička Jugoslavija postala svojevrsna uspješna europska priča. Između 1960. i 1980. godine zemlja je imala jednu od najsnažnijih stopa rasta u svijetu: pristojan životni standard, besplatnu medicinsku skrb i obrazovanje, zajamčeno pravo na posao, plaćeni godišnji odmor, stopu pismenosti od preko 90 posto i očekivani životni vijek od 72 godine. Koliko znam, nijedna od balkanskih država koje su stvorene raspadom Jugoslavije danas nije niti upola tako prosperitetna. Upravo je taj prosperitet doveo do toga da primarni zapadni interes bude uništenje Jugoslavije." (Dr. Michael Parenti - nagrađivani autor, politolog i gostujući suradnik na Institutu za političke studije u Washingtonu, diplomirao na City College of New York, magistrirao na Sveučilištu Brown te doktorirao političke znanosti na Sveučilištu Yale.) A onda su se pojavili „dobročinitelji“, „politički i nacionalno osviješteni znalci“, uvjeravajući nas da živimo u „komunističkom paklu“, „pljačkani od Beograda“ i da nam je jedini izlaz, spas pače, bijeg iz tog „pakla“ kroz ostvarenje „vjekovnih težnji hrvatskog naroda“ protumačenih kao imperativ samostalne hrvatske države. I bi Franjo Tuđman, čovjek s poslanjem … i bi pokret, HDZ … i bi laž, mržnja i zločin … i rat … i osamostaljenje radi promptnog onesamostaljenja kroz pristupanje u punopravno članstvo u EU. Eto, nakon više od četvrt vijeka otkako je hrvatski narod povjerovao Franji Tuđmanu i dopustio mu da ga iz „mraka komunističkog totalitarizma, nesreće, siromaštva i neimaštine“ povede tranzicijskim putevima u „svijetlu, sretnu, bogatu i demokratsku budućnost“, sve je više onih koji shvaćaju sve strahote zabluda, iskazujući potrebi za potpunim rušenjem nakaradne Tuđmanove karikature od države s temeljima u živom blatu nacional-šovinizma. Sve je više onih koji shvaćaju da je u prijelomnim trenucima za sudbinu naroda i države hrvatska intelektualna elita, osim časnih premalobrojnih pojedinaca, koji su digli svoj glas protiv laži, kojima je Franjo Tuđman poticao mržnju, koja je dovela do rata i zločina, potpuno zakazala, usudim se čak reći da je počinila zločin šutnje i nečinjenja onda kad se šutjeti naprosto nije smjelo. Ja osobno se nikako ne mogu oteti dojmu da su okrutni pljačkaši, bagra i brabonjci, zaljubljenici u laž, mržnju i zločin, predvođeni Franjom Tuđmanom i svesrdno podržani od klera Stepinčeve crkve, s namjerom da unište sve što je u Titovoj Jugoslaviji stvoreno, odlučili provesti potpunu deindustrijalizaciju zemlje i svesti je na razinu razvijenosti iz 1945. Stotine poduzeća, među kojima i brojne perjanice hrvatske industrije su zbrisane, radnici poslani na zavod za zapošljavanje ili u prijevremene mirovine. Naravno vladajući ničemu nisu krivi, ni u čemu nisu sudjelovali, jednako kao što to nisu ni u slučaju „Agrokora“ čije je restrukturiranje pod Plenkovićevom „znalačkom“ dirigentskom palicom dovršeno. Umalo! Stvorena je nova kompanija Fortenova, samo što su pokrenute i brojne tužbe oštećenih nezadovoljnika, lokalne samouprave ne žele potpisati koncesije za poljoprivredno zemljište, a pogotovo to ne žele za ono bescjenje koje je plaćao „Agrokor“, a onda i sitnica od 1,5 mlrd EUR nepotrebnog i izrazio štetnog roll-up kredita kojeg treba vratiti uz kamatu od 9 % … Ma koji je to onda uspjeh da mi je znati!? Preimenuješ nešto uz dodatno zaduženje kojeg jednostavno nije smjelo biti, bar ne na način na koji je to učinjeno, jer poteškoće u poslovanju kompanije niti su uklonjene niti su ublažene, one su samo privremeno otklonjene, a onda to prozoveš restrukturiranjem. Pišem ovo i radi svih muka kroz koje je prolazila i još uvijek prolazi hrvatska brodogradnja, po svemu sudeći na svojem zalazu, na putu svojeg potpunog nestanka. Vladajući čak i u javnost stvaraju takvu klimu da takav ishod bude poželjan. U kolektivnom sjećanju naroda ostalo je zapamćeno da je u jednom prosperitetnom periodu jugoslavenska brodogradnja, koja je i tada uglavnom bila hrvatska, prema svim pokazateljima bila četvrta u svijetu, neki kažu čak i treća, a da je Jugoslavija (Hrvatska) imala i Brodarski institut prije jedne Njemačke. Jamstva, pa jamstva, podcikuju mnogi, a najveći dio ih nema pojma što ta jamstva predstavljaju i zašto se odobravaju, ni tko bi osim države, ako nema jake specijalizirane banke koja prati brodogradnju, trebao davati jamstva za državna brodogradilišta? Socijalizam kažete, a ja velim da su brodogradilišta u socijalizmu imala JUBMES, specijaliziranu instituciju koje ih je pratila, davala jamstva i kreditirala pod povoljnim uvjetima. Hrvatska se osamostalila, brodogradilišta su joj ostala, ali bez JUBMES-a ili druge istovjetne institucije ili banke koja bi ih pratila, nisu mogla funkcionirati. Isto, iako možda u manjoj mjeri, vrijedi i za druge izvozno orijentirane gospodarske subjekte. Brodogradilišta je osim nestanka JUBMES-a zadesila još jedna nepogoda, jednako tragična; bahata promjena upravljačkih struktura u brodogradilištima, dovođenjem na čelna mjesta podobnih HDZ-ovaca, od kojih neki doslovno nisu znali ni gdje se brodogradilište nalazi, da ne kažem da pojma nisu imali o ugovaranju izgradnje i isporuke brodova, jer samo neznanju se mogu pripisati sklapanja ugovora za izgradnju broda prema kojima brodogradilište preuzima na sebe sav rizik povećanja cijena repromaterijala na svjetskom tržištu. Mlataranje s kojekakvim strateškim partnerima je druga mantra; ma za koga su kojekakvi u suštini luftbremzeri i lovci u mutnom poput Debeljaka i Končara, bez ozbiljnog kapitala i kreditnog potencijala, strateški partneri ozbiljnoj brodogradnji. Pa Debeljak je u Brodosplitu „uspješno“ poslovao nenamjenski trošeći državni novac namijenjen restrukturiranju škvera? Ali evo nam spasa za brodogradnju (možda); dođoše „svemoćni“ Kinezi koji bi pod crvenom zastavom sa zvijezdom, srpom i čekićem, koji su naprasno prestali smetati ovdašnje „antitotalitariste“ trebali iz gliba izvući posrnule „Uljanik“ i „3. Maj“, odnosno spasiti bar ono što je od tog nekadašnjeg ponosa hrvatske brodogradnje ostalo. Ali, avaj, Kinezi kažu da njih hrvatski brodograđevni kapaciteti ne zanimaju, nego da ih isključivo zanima tehnologija gradnje specijalnih plovila, u čemu „Uljanik“ ima nemala iskustva. To je po meni prilika da se u čitavu priču uvede i „Brodarski institut“, sumnjam da Kinezi imaju nešto jače od toga. Ako uzmemo u obzir zaista nezavidnu pregovaračku poziciju i pregovaračke sposobnosti vladajućih, koja je na razini onih s posebnim potrebama, lako se može dogoditi da Kinezi dobiju ono što ih zanima, a zauzvrat ne daju ništa ili bar niti izbliza ono što se dosta nekritički od njih očekuje. No dobro, Kinezi su tu, snimaju i proučavaju stanje u škverovima, potrajat će to neko vrijeme, u svakom slučaju oni jesu respektabilan parter, pogotovo u usporedbi sa „strateškim partnerima“ Tomislavom Debeljakom i Dankom Končarom. Dakle zaljubljenici u laž mržnju i zločin, koji drmaju Hrvatskom, ne prihvaćajući da je država ono opće mjesto koje bi treba služiti zadovoljavanju potreba svojih državljana, proveli su temeljitu deindustrijalizaciju zemlje, brodogradnja je pred slomom, a glave su došli i nekad moćnoj hrvatskoj poljoprivredi. Digresija: Tamo negdje u drugoj polovici sedamdesetih godina prošlog stoljeća razgovarao sam s mojim djedom, seljakom-srednjakom, koji mi je doslovce rekao neka zapamtim da „nikad u povijesti hrvatski seljak nije tako dobro živio kao tada“. Rekao mi je da su tamo poslije završetka 2. Svjetskog rata seljaci bili zabrinuti radi najavljene prisilne kolektivizacije i osnivanja SRZ, no nakon što su vlasti radi ogromnog otpora od te ideje odustale, stanje se je što se hrvatskog agrara tiče počelo rapidno popravljati, vlasti su i o seljacima počele voditi više brige, zdravstveno ih se osigurava, uvode se uplate u mirovinski fond … Sjećam se tako da su vlasti i onda s vremena na vrijeme selu i seljacima nudile pomoć „odozgo“, jer su se seljaci žalili na preniske otkupne cijene za njihove proizvode, odnosno previsoke cijene sjemenskog materijala, zaštitnih sredstava i umjetnog gnojiva, vlasti su naravno temperale o cijenama poljoprivrednih proizvoda na Zapadu, gdje je poljoprivredna proizvodnja već i onda bila subvencionirana. Organiziran je jedan veliki skup seljaka s predstavnicima Republičkog sekretarijata za poljoprivredu u Križevcima na kojem je jedan od prisutnih poljoprivrednika održao lekciju predstavnicima vlasti rekavši da seljaci „odozgo trebaju samo sunce i kišu“, da oni „subvencije niti traže, niti trebaju, već samo da se vlasti pobrinu da sjemenski materijal, zaštitna sredstva i umjetna gnojiva, koji su od dva do tri puta skuplji nego na Zapadu, dobiju po cijenama onih na Zapadu, a da se oni obavezuju svoje proizvode prodavati možda čak i jeftinije nego oni na Zapadu.“ Poslije Tuđmanovog sve uništavajućeg dolaska na vlast, počinje propadati i hrvatsko selo i to ne isključivo radi uvoznog lobija, nego prvenstveno radi prestanka otkupa robnih viškova od seljaka. Taj proces kasnije isplate poticaja za poljoprivrednu proizvodnju, niti su zaustavile niti spriječile. On traje i dalje sela se prazne, nekoć bogata Slavonija je opustjela. Naprosto nema poticaja koji bi domaćim proizvođačima omogućili da po cijenama budu konkurentni smeću kojim uvozni lobiji pune police trgovačkih lanaca. I nama, koji smo imali sreću 45 godina živjeti u mjestu najugodnijem za život, državi u kojoj je briga o čovjeku bila na prvom mjestu, sjećanja polako blijede, a i mi sami polako nestajemo. Povijesni revizionisti ne posustaju, tako da će slavna prošlost postati najgora noćna mora najgore države „iza željezne zavjese“. I to je to, tako gotovo nezaustavljivo prolazi slava jučerašnjice.

- 17:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

„Posmećenje“ saborskog zastupnika Poslije one provokacije Andreja Plenkovića koji je poslije izrečene optužbe za veleizdaju onako žustro i prijeteći krenuo na njega, saborski zastupnik Nikola Grmoja je jučer opet žestoko uznemirio neke HDZ-ovce, a posebno predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića. Ja sasvim sigurno ne spadam u političke podupiratelje opus deističke parapolitičke nakupine MOST-a, a još manje sam, fan saborskog zastupnika iz toga legla, Nikole Grmoje. No, moram priznati da Nikola Grmoja marno prikuplja kompromitantne detalje, posebno najeksponiranijih i najglasnijih HDZ- ovaca, neovisno bili oni saborski zastupnici, članovi vlade ili drugih upravljačkih struktura, a onda ih optužujući prokazuje objavljujući sve što je o nekom od njih saznao. Vodeće HDZ-ovce tereti za kriminalne radnje, rad protivan zaštiti nacionalnih interesa, pa sve do optužbi za veleizdaju. Doznali smo tako kakve je crne torbe i za koga nosio nesuvisli frfljavac Branko Bačić i da je neporočni i bezgrešni Josip Borić pomagao Božidaru Kalmeti „bojiti tunele“ itd. i t. sl. Najgora Grmojina optužba išla je predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića, rečenog „njonju“, koji je optužen za nešto za što bih mu ja čestitao, ako je istina, naime da je Jandroković bio protiv zahtjeva za uspostavu trećeg entiteta u BiH. No kako je biti protiv uspostave trećeg entiteta u BiH u HDZ-ovim i redovima vjernika hercegbosanske vjeroispovijesti kao i svih „domoljuba“ najgori „istočni grijeh“, nešto gotovo neoprostivo, Jandroković se jako uznemirio, isključio Grmoji mikrofon, govoreći: "Stani govoriti sada ... čuj... prestanite molim Vas ... prestanite... čujte dragi kolega Grmoja, reći da ste smeće je malo", ali je ovaj i bez mikrofona i ovako „posmećen“ nastavio svoju tiradu, koja je prekinuta tek pauzom. Moram priznati da saborska zasjedanja postaju sve zanimljivija. Da mi je samo znati što je sljedeće na redu.

- 17:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Obilježavanje i „obilježavanje“ značajnih datuma Pred nama su kao i svake godine obilježavanja godišnjica, trebalo bi biti, najznačajnijih datuma koji su određivali sudbinu i hrvatskom narodu i njegovoj državi, 08. 05. Dana oslobođenja Zagreba i 09. 05. Dana pobjede nad fašizmom i dana Evrope. Ovim rekao bih najvažnijim datumima u hrvatskoj povijesti uz bok stoji obilježavanje 22. 06. kao Dana antifašističke borbe, koji je Franjo Tuđman uveo kako bi „zamijenio“ 27. 07. slavljen „iza željezne zavjese“ kao Dan ustanka naroda Hrvatske i BiH. Taj datum se naprosto kao spomendan ili nekakav dan sjećanja na bilo što nije smio održati, zato što hrvatski povijesni revizionisti, a naročito oni koji sebe zovu povjesničarima, a nešto drže do sebe, znaju da je to bio „srpski ustanak protiv NDH“ i, avaj, dogodio se u Srbu, mjestu pretežno nastanjenom Srbima. Pa zar ima smisla „srpski ustanak protiv hrvatske države“ slaviti i još među Srbima u Hrvatskoj? „Otac hrvatske države“ je zaključio da nema i ode 27. 07. u zaborav, na radost hrvatskih branitelja, fašista i klerofašista, riječju „domoljuba“. Ipak uspomenu na taj značajni datum hrvatske povijesti održavaju još uvijek brojni antifašisti-entuzijasti koji se svake godine na taj dan okupljaju tamo kod obnovljenog spomenika uz obično „zvučnu kulisu“ Keleminčevih, Skejinih ili čijih već „domoljuba“, koje onda interventna policija zadržava na pristojnoj udaljenosti. Što se prva dva datuma tiče oni će biti kao i svake godine obilježeni gotovo krišom kako i priliči, jer su, opet prema „hrvatskim povjesničarima“, onog 08. 05. 1945. „srbijanski četnici preobučeni u partizane okupirali Zagreb“, kojeg su njegovi „branitelji“ napustili i uputili se prema Srednjoj Evropi, „kamo su oduvijek pripadali“ u zagrljaj „svojim saveznicima“ Englezima, koji su ih kao što znamo dočekali „raširenih ruku“. Dan pobjede nad fašizmom, koji se obilježava 09. 05., koji se opet tko zna zašto zove i Dan Evrope, ne možeš slaviti jer on označava i konačno uništenje „hrvatskog sna“ zvanog NDH. Ali eto, radi svijeta i naših prijatelja iz EU, moramo, pa će ga predstavnici hrvatskih vlasti hinjeno obilježiti polaganjem vijenaca, a istinski tek preostali antifašisti kao vrsta koja polako izumire. Tako će se krišom i nevoljko, u zemlji koja i samo svoje postojanje može zahvaliti antifašističkoj borbi, obilježiti, usudio bih se reći, najvažniji datum u njenoj povijesti, čak će ga i Nijemci proslaviti dostojanstvenije, vrhunac proslave će kao i svake godine biti u Moskvi na veličanstvenoj vojnoj paradi, na koju predstavnici hrvatskih vlasti iako pozvani ne odlaze. E ali će se zato masovnim „hodočašćem“ i „veličanstvenom komemoracijom“ na Lojbaškom polju kod Bleiburga pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora 18. 05. obilježiti „najveća tragedija hrvatskog naroda u povijesti“ kako „hrvatski povjesničari“ zovu konačnu predaju odmetnutih kvislinških vojski s područja Jugoslavije, pripadnici OS tzv. NDH bili su najbrojniji, koja se tamo dogodila 15. 05. 1945. Ipak valja napomenuti da će ovogodišnja „veličanstvenost“ tamošnjeg „komemoriranja“ biti ponešto narušena i to radi rezolutnog stava austrijskih državnih i crkvenih vlasti, koje su iz PBV-u nepoznatih razloga „veličanstvenu komemoraciju“ prepoznavale kao najveći neonacistički skup u Evropi, dajući jasno do znanja što se sve tamo više neće tolerirati, a najavljeni su i prosvjedi, dosad četiri, u organizaciji antifašističkih udruženja. Nakon ovih hinjenih, bar kad su hrvatske vlasti u pitanju, obilježavanja Dana oslobođenja Zagreba, Dana pobjede nad fašizmom i Dana Evrope, te „veličanstvene komemoracije“ na Lojbaškom polju slijedi spomenuto obilježavanje Dana antifašističke borbe u organizaciji SABAH kod spomenika u šumi Brezovica kod Siska , na koje kao po pravilu ne dolaze najviši predstavnici hrvatskih vlasti, baš taj dan imaju „ranije zakazane neodložne obaveze“, već ih tamo predstavljaju njihovi izaslanici, poput omniprezentnog „antifašiste“ Milana Bandića, čiji poganovlaški „antifašizam“ je dobro poznat. U vrijeme održavanja skupa u šumi Brezovica, hrvatski „domoljubi“ „komemoriraju“ na Žumberku na prostoru kod jame Jazovka. Na što te „komemoracije“ liče, mislim da vam ne trebam posebno pisati, ali moram reći da je ono što se u prošlosti događalo kod Bleiburga bila prava „kamilica“ u usporedbi sa „scenografijom“ i retorikom sa Lojbaškog polja u vrijeme najvećih „sloboda izražavanja“ i isticanja „hrvatskih povijesnih obilježja“. „Komemoraciju“ kod jame Jazovka prati, što se „scenografije“ i retorike tiče, istovjetna „komemoracija“ kod Macelja … Kad su u pitanju obilježavanja značajnih datuma iz naše prošlosti, prema ponašanju aktualnih hrvatskih vlasti, već prema tome da „veličanstvenu komemoraciju“ kod Bleiburga sponzorira Hrvatski sabor, a onu kod jame Jazovka predsjednica Republike, jasno je na kojoj strani kuca njihovo pravdoljubivo i nadasve „domoljubno“ antitotalitarističko srce. Oni čak i samu riječ antifašizam smatraju za nešto fuj i bekino, sa čime se oni „ne bi šteli mešati“, zato je i umataju u „antitotalitarističku“ oblandu jer je za njih antifašizam zapravo komunistička izmišljotina ili floskula, kako bi to vrlo cijenjeni „povjesničar-domoljub“ rekao. Usudim su reći da su aktualne hrvatske vlasti zbog ukupnog svojeg ponašanja, posebno odnosa prema antifašističkoj borbi hrvatskog naroda, a onda i prema antifašizmu kao civilizacijskom dosegu i svjetonazornom principu u cjelini, glavni promotor i podstrekač fašizacije hrvatskog društva. Da sam ja nešto u SABAH-a, ja aktualne hrvatske vlasti ne bih više pozivao na obilježavanje Dana antifašističke borbe, kao niti na i jedno drugo okupljanje koje antifašisti organiziraju. Neka idu tamo kamo ih srce vuče.

- 17:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Proustaško-antifašistička raspolućenost U večernjim satima u srijedu 08. 05. 2019. priopćeno je iz Ureda predsjednice Republike Hrvatske sljedeće: „U povodu Dana spomena na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i neovisnost, predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović posjetila je Macelj, Bleiburg i Hudu jamu, položila cvijeće te zapalila svijeće za 'nevine žrtve koje su ubili pripadnici Jugoslavenske armije nakon završetka Drugoga svjetskog rata'. Masovnim ubojstvom ratnih zarobljenika i civila, među kojima je bilo ranjenika i djece, prekršene su sve civilizacijske norme i odredbe humanitarnog prava, prije svega Ženevska konvencija o ratnim zarobljenicima iz 1929. Bio je to razmjerno najveći poratni masovni zločin u Europi nakon Drugoga svjetskog rata, za koji nema opravdanja, kao ni za bilo koji drugi zločin učinjen nad bilo kime i od bilo koga. Ta i druga mjesta trajno čuvaju spomen na Križni put i opomena današnjem i budućim naraštajima koliko je važno bdjeti nad neponovljivom vrijednošću svakog ljudskog života, promicati duh hrvatskoga zajedništva i jačati demokraciju, kao jamstva slobode i mira.“ Sva sredstva javnog priopćavanja su uglavnom samo prenijela to priopćenje Ureda predsjednice RH, čuvajući se bilo kakvih komentara. Neće komentirati oni, koji bi to, ne samo trebali, nego i morali, a kako netko mora, učinit ću to ja, prvenstveno radi netočnosti, pa i laži, sadržanih u priopćenju. Prvo, ako bismo i sve stradalnike iz redova odmetnutih jugoslavenskih kvislinga po okončanju 2. Svjetskog rata, tamo, iako su bili najbrojniji, nisu bili samo bivši pripadnici OS tzv. NDH, prihvatili kao žrtve, pa čak i kao nevine, kakve veze bi one mogle imati s borbom za slobodu i neovisnost Hrvatske? Drugo, kako brojni počinitelji najmonstruoznijih zločina, pa baš iako pogubljeni bez suđenja i osude, mogu biti prozvani nevinim žrtvama. Treće, oni koji se spominju kao žrtve Bleiburga i „Križnih puteva“ bili su razoružani odmetnici, bivši pripadnici kvislinških vojski s područja Jugoslavije, dakle nikakvi ratni zarobljenici. A da se dobro znalo da su se jugoslavenski kvislinzi odbijanjem predaje oružja i nastavljanjem s ratnim djelovanjima sami preveli u status odmetnika, na koje se i nakon konačne predaje zaštitne odredbe, koje se odnose na ratne zarobljenike, ne primjenjuju niti se oni po predaji smiju pozivati na njih. Oni sami su dobro znali da odbijanjem predaje i nastavkom ratovanja postaju odmetnici. Prema svjedočenju ustaškog pukovnika Danijela Crljena (kasnijeg sudionika sastanka s predstavnikom JA Milanom Bastom u štabu generala Scotta) domobranski general Tomašević je 09. 05. 1945. ujutro, pri odlučivanju da se pred partizanskim snagama ne položi oružje, svojtu upozorio: "Znate li da je Njemačka kapitulirala i da je rat prestao, te da možemo biti proglašeni franktirerima (borcima izvan zakona)". Bez odziva! Pa, samovoljno se prevedeš u status odmetnika, a potom, kad te se konačno prisili da položiš oružje, pozivaš se na Ženevske konvencije, koje dotad nisi poštovao i želiš da te se tretira kao ratnog zarobljenika, na što upravo temeljem tih Konvencija jednostavno nemaš pravo. Četvrto, ima sasvim dovoljno izjava svjedoka, s jedne i s druge strane, da su poslije predaje odmetnika civili odvojeni od uniformiranih i nakon provjere identiteta poslani svojim kućama. Proučavajući ta događanja, izvan kategorije ustaškog mita, razgovarajući s puno sudionika s jedne i druge strane, puno puta sam se pitao što bi se dogodilo i kako bi se stvari odvijale da su jugoslavenski kvislinzi položili oružje 09. 05. 1945. u Sloveniji, već tamo na području Celja. Naravno, odgovora na to pitanje nema niti će ga ikad biti, a špekulacije nemaju nikakvog smisla, iako su me brojni sugovornici uvjeravali da bi razjarenost i bijes boraca JA bili znatno manji. Sve što sam napisao je dobro poznato, te kao takvo najvjerojatnije i dobro poznato predsjednici RH, budućoj doktorici znanosti iz područja društvenih znanosti. Zašto predsjednica RH sama i krišom obilazi „stratišta“ i ponaša se kako se ponaša, a ponaša se kao svojevrsna promotorica ustaštva, te zašto je pokroviteljica ustaškog okupljanja, a ne komemoracije kod jame Jazovka, teško je razumjeti. Da „žrtve Bleiburga i „Križnih puteva““ baš nikakve veze nemaju s borbom za slobodu i neovisnost ni Hrvatske ni bilo koga drugoga, smo apsolvirali, pa zašto onda predsjednica RH upravo na Dan oslobođenja Zagreba samotno lunja poratnim „stratištima“ 2. Svjetskog rata, a na svečano obilježavanje Dana oslobođenja Zagreba i Dana pobjede nad fašizmom i Dana Evrope u organizaciji SABAH u „Lisinski“ 09. 05. 2019. šalje „čuvenu“ antifašistkinju Mirjanu Hrga, koja je tamo „pobrala“ zvižduke i negodovanja očito namijenjene predsjednici. Istinabog ništa bolje nije prošla ni Olivera Majić, izaslanica još jednog čuvenog antifašiste Milana Bandića, tražen je povratak imena Trga Maršala Tita. Tko ima antifašiste kakvi su Kolinda Grabar Kitarović i Milan Bandić, fašisti mu zaista nisu potrebni. A onda preko noći kopernikanski obrat, Mr. Hyde se transformira u dr. Jekylla, odnosno proustaška promotorica, Kolinda Grabar Kitarović, postaje tobože gorljiva antifašistkinja i povodom Dana pobjede nad fašizmom i Dana Evrope upućuje nam sljedeću poruku: „Obilježavajući Dan pobjede, 9. svibnja, sjećamo se hrvatskih antifašista, koji su dali iznimno velik doprinos konačnoj pobjedi nad fašizmom i nacizmom. Federalna Država Hrvatska, utemeljena odlukom ZAVNOH-a, postala je temeljem borbe za hrvatsku državnu samostalnost, čijoj su uspostavi, uz prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana, doprinos dali i brojni antifašisti.“ Naravno, ona ni ovom prilikom ne može pobjeći od netočnosti, pa i neistina; ZAVNOH-ovom uspostavom Federalne države Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda, nositelja izvornog suvereniteta, konzumirano je njegovo pravo na samoopredjeljenje. Dakle ta država je bila suverena i nije bila uspostavljena da bi kasnije bila temelj bilo kome i za bilo što. Ona se samo privremeno odrekla dijela svojeg suvereniteta i prenijela ga na saveznu državu, koju je oformila zajedno sa drugim nacionalnim državama, dajući tako saveznoj državi pravo na međunarodni subjektivitet i pravo da je zastupa pred svijetom. Izvorni suverenitet jugoslavenske federacije nije postojao, on je pripadao republikama, jednako kao što se i državljaninom SFRJ postajalo temeljem republičkog državljanstva. Mi u SRH dobivali smo dokument koji se zvao „Izvod iz knjige državljana SRH“. Dalje, Franjo Tuđman i bulumenta besprizornih okupljena oko njega nisu doslovno ništa uspostavljali, oni su samo proveli nasilnu secesiju popraćenu fašističkom kontrarevolucijom.

- 17:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #