21.05.2019., utorak

Pomirbom do NDH, kroz zajedništvo i jedinstvo Hm, da, pomirba? Koga i s kim? I zašto? Aktualne hrvatske državne i crkvene vlasti svojim upornim čekićanjem o potrebi pomirbe i uspostavi zajedništva u ideološki podijeljenom hrvatskom nacionalnom korpusu, tobože žele postići jedinstvo u redovima hrvatskog naroda, prikazujući to nepostojeće jedinstvo kao conditio sine qua non svakog društvenog i gospodarskog razvoja i napretka. Istodobno te vlasti svojim postupcima, ponašanjem, a pogotovo svojom proustaškom retorikom samo dodatno potiču podjele u društvu i produbljuju ih. Ako jesu, a jesu, NOV i POJ/JA priznati kao ravnopravan partner u redovima Antifašističke koalicije, što znači da smo u 2. Svjetskom ratu, boreći se protiv okupatora i njegovih slugu, veleizdajnika iz redova hrvatskog naroda, bili na strani pobjednika. A da se u redovima Antifašističke koalicije nije hinilo, već se jugoslavenske partizane, među kojima su Hrvati do jeseni 1944. činili apsolutnu većinu (od oko 110.000 partizanskih boraca, Hrvata je bilo oko 65.000), a status relativne većine zadržali do kraja rata, priznavalo kao ravnopravnog i značajnog saveznika u borbi protiv fašizma možda više od svega pokazuje to da se prilikom proslave 70. obljetnice Savezničkog iskrcavanja u Normandiji, na video zidu, uz slike proslavljenih zapovjednike Savezničkog ekspedicionog korpusa i komandanata Crvene Armije, nalazila i slika maršala Tita. I unatoč svemu tome pripadnike NOVJ/JA prikazuje se kao razbojnike i zločince, jer prema „domoljubima“ Jugoslaviju je ionako oslobodila Crvena armija, a Staljin je bio voljan jamčiti opstanak tzv. NDH, za slobodan prolaz CA preko njenog teritorija.(sic!) Dakle, jednako kao i u slučaju Bleiburga, koji je „najveće stratište Hrvata“ iako tamo nitko nije ubijen, tako je i ovdje Jugoslaviju oslobodila CA, iako čitav svijet zna da se od svih evropskih država jedino Jugoslavija oslobodila sama. Zato se odmah postavlja pitanje zašto bi partizanima, borcima za oslobođenje zemlje i protiv fašizma, ikakva pomirba i s ikim bila potrebna, a pogotovo s onima koji su se rame uz rame borili na strani okupatora, čineći pritom bezbrojne stravične zločine, pa i zločin genocida, protiv drugih i drugačijih, jednako kao i protiv pripadnika hrvatskog naroda koji su stvari nazivali pravim imenom, pa i veleizdaju veleizdajom, a okupaciju okupacijom i zajedno se s pripadnicima drugih naroda borili za oslobođenje zemlje. Okupirani teritorij, demarkacionom linijom podijeljen na njemačku i talijansku okupacionu zonu, zvati državom i još nezavisnom, mogu samo debili. Pa i “Rimski ugovori“ su farsa, kakvu suglasnost za što i od koga su trebali Talijani za teritorij koji su kao okupatori imali u svojim rukama? Kome bi se to onda priznati borci za slobodu i ratni pobjednici trebali ispričavati, koga moliti za oprost, kome komemorirati i kome su to oni po pobjedonosnom završetku rata trebali kao predati vlast, jer ih se optužuje, kao borce za Jugoslaviju, a protiv Hrvatske i kao nedemokratske borce za vlast, a najviše radi poratnog kažnjavanja zločinaca iz redova veleizdajnika i okupatorskih slugu. Dakle, činjenice govore da hrvatske vlasti, od Tuđmanovog dolaska na vlast, prikazuju NOB-u kao nešto loše, antifašizam kao zločinačku ideologiju, a partizane, borce protiv fašizma, kao zločince, kako bismo valjda mogli slaviti okupatora i njegove pomagače? Svakodnevno svjedočimo tome da hrvatski „domoljubi“, zaljubljenici u laž mržnju i zločin, svojim sumnjama i prokazivanjima opoganjuju svako sjećanje i uspomenu na zaista velike trenutke iz naše povijesti, kao što su ustanak protiv okupatora i NOB-a. Zar oni zaista moraju prihvaćati svako mišljenje zagovornika veleizdajnika i okupatorskih slugu i negirati činjenicu da su NOV i POJ , kasnije preimenovani u JA, bili središnje mjesto organiziranog otpora Hrvata u 2. Svjetskom ratu? Bio je to jasan odgovor hrvatskog naroda okupatoru i njegovim pomagačima, izdajicama hrvatskog naroda. I dok postupke i bezbrojne zločine tih veleizdajnika i slugu okupatora čitav svijet osuđuje, oni su za hrvatske „domoljube“ borci za Hrvatsku. Ispada čak da je nakon oslobođenja, vlast trebalo prepustiti onima koji su se borili na strani okupatora, onima koji su izdali svoj narod i na kraju pobjegli iz zemlje, jer oni su bili „borci za Hrvatsku“. Dakle za hrvatske „domoljube“ NOB je nešto loše, jer su se „partizani borili za Jugoslaviju“, zato mi trebamo slaviti „borce za Hrvatsku“, okupatora i njegove pomagače. Bi li vlastima u Hrvatskoj, jednako svjetovnim kao i crkvenim, pomoglo da se svi Hrvati izjasne kao ustaše, a da se RH i službeno proglasi državom pravnom slijednicom tzv. NDH, a onda da je se shodno postignutom jedinstvu i preimenuje u NDH? To ne znam, ali znam da bi neovisni o mozgu, svi ZDS-ovci i (pre)mnogi branitelji danima orgazmirali od sreće. Što vi mislite, treba li nama Hrvatima takvo zajedništvo i takvo jedinstvo?

- 16:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.