21.06.2019., petak

„Stvaranje države“ je direktni atak na antifašizam Evo sutra, 22. 06 2019., će se antifašisti okupiti u šumi Brezovica kako bi obilježili Dan antifašističke borbe, prisjećajući se onih koji su ne žaleći ni svojih života, boreći se protiv fašizma i oslobađajući zemlju od okupatora i njegovih slugu, ispisali najsvjetlije stranice u povijesti hrvatskog naroda. Oni su svojom borbom preveli Hrvatsku na stranu sila Antifašističke koalicije, a pobjedom u NOB-i osigurali hrvatskom narodu opstojnost i pravo na vlastitu državu. Tu proslavu neće potamniti, niti antifašizmu i borbi protiv fašizma umanjiti značaj, niti „antifašisti“ koji će se kao izaslanici ovog i onog kao i svake godine prišljamčiti antifašistima u šumi Brezovica. „Domoljubi“, ti zaljubljenici u laž, mržnju i zločin će pod visokim pokroviteljstvom predsjednice RH, slaveći ustaštvo i tzv. NDH, Dan antifašističke borbe obilježiti kod jame Jazovka. Tamo će se u velikom broju sjatiti BiH katolici, pojačani pokojim primjerkom „hrvatskog cvijeća“, koji likuju nad tim da su Tita „izgnali“ iz Zagreba i najavljuju da im je sljedeća meta Dan antifašističke borbe. Koliko god se tvrdnja iz naslova „hrvatskim domoljubima“, zaljubljenicima u laž, mržnju i zločin, činila rogobatnom, ona je točna i istinita. Naime, svjedoci smo svijetu nerazumljivim i teško objašnjivim ideološkim podjelama u hrvatskom društvu, jer ispada da jedan i to ne baš zanemariv dio hrvatskog naroda, naprosto ne razumije razliku između dobra i zla, pa slijedom toga ni između antifašizma i fašizma, u našem slučaju njegove hrvatske inačice ustaštva. A ta je razlika na našem tlu u 2. Svjetskom ratu bila toliko očita, jer su nam „crni“, stajući na stranu okupatora, nudili ropstvo, mržnju i smrt, a „crveni“, boreći se protiv okupatora i njegovih slugu i protiv fašizma, slobodu, ljubav i život. Znamo da su pod parolom bratstva i jedinstva i SF – SN pobjedu izborili „crveni“, borci za slobodu i protiv fašizma. Oni su na tlu okupirane Jugoslavije bili prozvani „crvenima“ zato što je antifašistički narodnooslobodilački ustanak pokrenula i vodila KPJ, snaga čije je članstvo bilo „oboružano“ čeličnom disciplinom i nesalomljivim revolucionarnim zanosom. Fašizam, kao ideologija koja zatire prava i slobode pojedinca, je u 2. Svjetskom ratu oružano poražen, ali to ne znači niti da je nestao, niti da je opasnost od njegovog ponovnog oživljavanja prestala. Samo, 50 milijuna onih, koji su u 2. Svjetskom ratu položili svoje živote za svijet bez fašizma, nas obavezuju da budemo budni, da fašizam ne toleriramo, da s fašizmom ne uspostavljamo dijalog, već da ga rušimo svim sredstvima. I dok je antifašizam kao civilizacijski doseg i svjetonazorni princip slobodnog pojedinca u slobodnom društvu općeprihvaćena društvena kategorija u čitavom svijetu, njega se „hrvatski domoljubi“ gnušaju, stide i odriču, a oni „napredniji“ među njima prozivaju ga floskulom i zločinom. Nemali broj antifašistički opredijeljenih pojedinaca na hrvatskoj javnoj i političkoj sceni, pa i onih od imena, je nesvjesno ili prihvaćajući teze nekih „autoriteta“ poput Ive Banca o „toleriranju netolerantnih“, svjesno, mahom prihvativši zavodljivu i zato vrlo opasnu sintagmu „zločin je zločin i žrtva je žrtva“, kojom se radi izjednačavanja nečeg što ne da nije jednako i isto, nego niti slično, relativiziraju monstruozni ustaški zločini i negira holokaust, zapravo uspostavio dijalog s fašizmom, neki su čak „potegnuli“ i put Bleiburga. I time prestali biti antifašisti. Da, koristeći doskočicu „zločin je zločin i žrtva je žrtva“ promotori ustaštva nam poručuju, izjednačavajući poratno kažnjavanje zločinaca izvan pravnog sustava, kad i nevini stradavaju, koje oni zovu „Bleiburgom“ i „križnim putevima“, s Jasenovcem i drugim ustaškim logorim smrti, da su ustaše ubijali, ali da ni antifašistički borci nisu bili bolji jer su i oni ubijali, pa i nevine. Dok su ustaše kao okupatorski sluge temeljem „rasnih zakona“ ubijali nevine, prethodno smještene u sabirne logore, samo zato što su bili druge rase, nacije ili vjere, nevini koji su stradali u poratnim procesima kažnjavanja kvislinških zločinaca izvan pravnog sustava, su se u tim surovim vremenima jednostavno našli u krivo vrijeme na krivom mjestu, ali svojom voljom, nisu bili unaprijed određeni kao nečije žrtve. Kvislinški koljači i ubojice bili su to još manje, iako oni jesu bili mete. Jedne i druge mogli bismo prozvati tek ratnim stradalnicima, nikako žrtvama. Dakle likvidacije nevinih ljudi s elementima genocida u logorima smrti, jednostavno nisu ni usporedive, kamo li jednake ili iste s poratnim kažnjavanjem zločinaca pa bilo to i izvan pravnog sustava, kojem su pribjegli ratni pobjednici, a upravo to žele promotori ustaštva. Tko su ti ljudi kojim je isto zaklati nevino dijete u logoru smrti samo zato što je druge nacije, rase ili vjere ili bez suda i suđenja ubiti tog koljača. Zagovornici sintagme „zločin je zločin i žrtva je žrtva“ upravo to žele, samo zato da bi mogli antifašističke borce proglašavati zločincima, a antifašizam zločinačkom ideologijom. U istu ravninu s Jasenovcem i drugim ustaškim logorima smrti promotori ustaštva žele dovesti i logor za internirane IB-ovce na otoku Goli, unatoč tome da otok Goli baš nikakve veze nema niti s ustaškim logorima smrti, niti s „Bleiburgom“ i „križnim putevima“, ali eto i tamo je bilo nevinih i nasilja prema internircima, koje se sve po defaultu proglašava nevinim žrtvama „povampirenog jugokomunizma“. I sad da se vratimo na početak; kako je, proces, od Franje Tuđmana i njegovih apologeta prozvan „stvaranje države“, direktni atak na antifašizam? Pa lijepo, provođenje izvorno ideje Maksa Luburića o potrebi „pomirbe sinova partizana i ustaša“, radi tobožnjeg postizanja jedinstva u redovima hrvatskog naroda što zahtijeva „rušenje Jugoslavije svim sredstvima“ je napad na bratstvo i jedinstvo pod kojim je u 2. Svjetskom ratu izvojevana pobjeda nad fašizmom. Tuđmanove paravojne snage su, napadajući JNA kao jedinu legalnu oružanu silu, napale SFRJ, državnu tvorevinu uspostavljenu kao rezultat antifašističke borbe. Dakle, nasilna secesija Hrvatske direktno potire rezultate antifašističke borbe, a onda i sam antifašizam. O, znam ja, sad će se javiti „domoljubi“ pa me optužiti da ja negiram pravo Hrvatskoj da se osamostali i izdvoji se iz zajedničke države. Takvo što, iako bih u sferi racionalnog teško našao razlog zašto je Hrvatsku trebalo odvajati od njene sirovinske osnove i tržišta za njene proizvode, mi ne pada na pamet, ja sam samo bio protiv nasilne secesije, zato jer mirno i zakonito izdvajanje ne bi bilo atak na bilo što i bilo koga, pa ni na antifašizam. O da, vole se “domoljubi“ pozivati na mirno razdruživanje SSSR ili ČSSFR što je po njima bilo moguće zato što nisu imali Srbe, a ne zato što su promijenili ustave svojih federacija i na taj način legalizirali razdruživanje. Svjedoci smo da su od tog postupka „domoljubi“ bježali k'o vrag od tamjana, jer oni su znali u svojem „stvaralačkom zanosu“ da „nema države koja nije u krvi stvorena, pa ni Hrvatska ne može biti izuzetak“ i da je „rat šansa koju ne smijemo propustiti“. Sjetimo se samo kako je Ante Marković doslovno vapio: „Ako ne možemo ili ne želimo više živjeti zajedno, ne moramo, postignimo minimum konsenzusa i promijenimo ustav i u Skupštini Jugoslavije donesimo set potrebnih ustavnih zakona kojima će se postupak razdruživanja ozakoniti“. Bez odziva! Zakoniti postupci, njih su se „domoljubi“ oduvijek gnušali, prvenstveno zato što onemogućavaju pljačku, odnosno redistribuciju narodnih dobara, a onda i promjenu granica kao i provedbu etničkog čišćenja. Zamislite vi taj užas, SRH se mirno izdvaja iz SFRJ u svojim avnojskim granicama, uz točno definirana prava i obaveze, sa svih 580 tisuća Srba u statusu konstitutivnog naroda, bez ikakve naznake mogućnosti pripojenja dijelova susjedne BiH ili izgona Srba iz Hrvatske? Da, Franjo Tuđman je tako izvodeći ustaštvo na hrvatsku javnu i političku scenu, nasilnom secesijom i ratom „stvarajući državu“, uz nesumnjivu asistenciju Ivice Račana, izvršio direktni atak na antifašizam. Antifašizam i bratstvo i jedinstvo jugoslavenskih naroda su tekovine NOR-a i revolucije, koje su bile ono vezivno tkivo koje je za sve vrijem postojanja Titove Jugoslavije na okupu držalo narode različitih povijesnih iskustava, kultura, religija i jezika, pa i različitog stupnja društvenog i gospodarskog razvoja. U toj Titovoj Jugoslaviji je i Hrvatska kao SRH, država hrvatskog naroda uspostavljena odlukama ZAVNOH-a, proživjela svoje zvjezdane trenutke, jer su hrvatski narod i njegova država prvi put u svojoj povijesti bili u jednoj državnoj zajednici potpuno ravnopravni s drugim narodima i njihovim državama. Smrt fašizmu! – Sloboda narodu!

- 13:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.06.2019., četvrtak

Zlo i naopako – 30 godina Zločinačka organizacija, HDZ, proslavila je 17. 05. 2019. 30-tu obljetnicu osnutka tog pokreta koji nikad nije uspio prerasti u modernu ideološki profiliranu, odgovornu i prepoznatljivu političku stranku, to je još uvijek jednaka bujica koja sa sobom i dalje vuče sve drvlje i kamenje nacionalšovinizma, vodeći narod u posvemašnju propast. Oni isti koji su nas pred tridesetak godina uvjeravali da nemamo ništa, a imali smo sve, danas, kad zahvaljujući njima nemamo ništa, nas uvjeravaju da imamo sve. Hrvatska je kao SRH u sastavu SFRJ spadala među srednje razvijene, dobro organizirane i uređene evropske države, a u što je pretvorena „stvaranjem države“ ocijenite sami. Pokret zasnovan na „političkoj doktrini“ dr. Franje Tuđmana, kako tom političkom besmislu vole tepati osnivači HDZ-a, „državotvorci“ i „domoljubi“, naprosto nije mogao rezultirati ničim dobrim, ni po narod ni po državu. Pa i nije! Vrijeme je pokazalo kakav je to put bio, Franjo Tuđman i njegovi „šumski ljudi“, kakvim ih je opisao akademik Krešimir Balenović, su nas, vodeći nas širokom cestom laži, podvala i mržnje, opljačkali, poveli u besmisleni u rat, a potom svojim umijećem vođenja države i u posvemašnje siromaštvo i dužničko ropstvo. „Politička doktrina“ i „državnička mudrost“ Franje Tuđmana, a njegovim putem su poslije njega državu sve do danas nastavili voditi njegovi apologeti, je dovela Hrvatsku do pozicije zadnje evropske zabiti i do laskave titule „muljevitog dna Evrope“, kojom ju je „častio“ The Economist. Zvati političkom doktrinom neutaživu glad za vlašću, koju se po njenom osvajanju na istinabog demokratskim izborima, ali uz mnoge prijevare i izborne krađe, na koje iz nepoznatih razloga nitko nije reagirao, prilagođava vlastitim potrebama i za vlastitu korist, a ne u interesu naroda, je zaista preuzetno. Tu i takvu vlast su sudeći čelnicima HR HB možda najbolje prepoznali suci Haaškog suda i proglasili je UZP-om, Udruženim zločinačkim poduhvatom. Nije to bio isključivi projekt ni Franje Tuđmana ni osnivača HDZ-a, on se ne bi mogao realizirati bez pomoći Ivice Račana i njegovog SKH-SDP i bez angažmana i pomoći brojnih pripadnika hrvatske akademske zajednice, posebno onih s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koji su sve ono nečasno, nemoralno, pa i protuzakonito, a gotovo sve u procesu „stvaranja države“ je bilo takvo, zaogrnuli plaštem zakonitosti. No, pođimo redom …. Vjerujete li vi da profesori Pravnog fakulteta ne poznaju Teoriju države i prava, pa da nisu znali i ne znaju koji su osnovni atributi državnosti i da je Hrvatska kao SRH bila država, tako definirana jednako svojim kao i saveznim ustavom, pa ne da je se nije trebalo, nego je se nije ni moglo stvarati. Koji besmisao; stvarati ono što postoji!? Hrvatska je pobjedom u antifašističkoj borbi, po prvi put u svojoj povijesti, postala republikom, dakle suverenom državom, koja se privremeno odrekla jednog dijela svojeg suvereniteta i udruživanjem s drugim republikama prenijela ga na saveznu državu, ovlastivši je tako da nas zastupa pred svijetom, čime je savezna država postala subjekt međunarodnog prava. Dakle DFJ/FNRJ/SFRJ nije imala izvorni suverenitet, on je bio izveden iz suvereniteta država sastavnica, o čemu govori i činjenica da se državljaninom savezne države postajalo temeljem republičkog državljanstva, tako smo mi u Hrvatskoj na zahtjev za potvrdu o državljanstvu SFRJ dobivali dokument pod nazivom „Izvod iz knjige državljana SR Hrvatske“. Kako bi takav dokument postojao da SRH nije bila država? Nemojte mi reći da te činjenice vrhunskim pravnim stručnjacima nisu bile poznate? Ako nisu dotad, onda ih je Badinterova komisija na to upozorila. Ali i to je izgleda „državotvornima“ „k'o gluhom dobro jutro“. Vjerujete li vi da profesori međunarodnog prava s Pravnog fakulteta nisu poznavali odredbe međunarodnog prava prema kojim se konstitutivni narod ne smije preglasavati majorizacijom, niti mu ukidati to stečeno pravo? Govorim o srpskom narodu u Hrvatskoj, a onda i u BiH A li eto, njihovim lupetanjem da u Ustavu SRH nigdje izrijekom nije pisalo da su Srbi u Hrvatskoj konstitutivni narod i da ono „država Srba u Hrvatskoj“ iz Ustava ne znači to što znači, pa onda može. Samo, ako bismo išli tom (ne)logikom istaknutih profesora, onda bismo stvari mogli dovesti do apsurda, jer u tom ustavu nigdje izrijekom nije pisalo niti da su Hrvati konstitutivan narod. No pisalo izrijekom u ustavu ili ne pisalo, piše u „Deklaraciji o osnovnim pravima naroda i građana Demokratske Hrvatske“ usvojenoj 09. 05. 1944. na trećem zasjedanju ZAVNOH-a u Topuskom, na kojem je prethodno ZAVNOH proglašen najvišim organom državne vlasti Hrvatske, u kojoj izrijekom stoji: „Hrvatski i srpski narod u Hrvatskoj potpuno su ravnopravni.“ Jesu li to mogli, jesu li to smjeli vrhunski pravno obrazovani stručnjaci zanemariti? Nisu smjeli, ali su mogli, pa su tako i učinili. Ozakonili nezakonito! Kad se spomene proces privatizacije i popratni kriminal koji je pratio taj proces, onda se iz HDZ-a odmah digne graja kako je proces privatizacije započela savezna vlada kojoj je na čelu bio Ante Marković. Složit ću se ja s tim da je Markovićeva vlada, krivo tumačeći prigovor EZ da u SFRJ privatno vlasništvo nije zakonski izjednačeno s društvenim, stranim i mješovitim vlasništvom, kao zahtjev za privatizacijom društvenog vlasništva, što u uvjetima opsjednutosti društva „tačerizmom“ „reganomikom“ i nije bilo čudno, pokrenula proces privatizacije društvenog vlasništva, što po meni nije trebalo, već je samo trebalo zakonski izjednačiti sve oblike vlasništva. No, privatizacije provedene po Markovićevom modelu nisu bile praćene kriminalom. U Hrvatskoj se pod Tuđmanovom dirigentskom palicom napada društveno vlasništvo po kojem se čekića kao o nevlasništvu, “alajbegovoj slami“, imovini bez titulara … koja će dobiti titulara i to u obliku države. To što je narod bio vlasnik ili titular društvenog vlasništva, nikoga nije zanimalo, najmanje one „vrhunskog pravnog obrazovanja“. Ponovo na scenu stupaju uvaženi profesori Pravnog fakulteta i kroz Zakon o pretvorbi društvenog vlasništva ozakonjuju njegovo podržavljenje, čime je provedena najveća pljačka hrvatskog naroda u povijesti. Zakon o privatizaciji se novelira i gospodarski subjekti i pomoću „managerskih kredita“ prelaze u privatne ruke, mahom ruke onih koje nije zanimala ni proizvodnja niti bilo kakvo privređivanje, već isključivo vrijedne nekretnine, pa poduzeća propadaju, a radnici „sele„ u prijevremene mirovine ili na Zavod za zapošljavanje. Sljedeća sastavnica Tuđmanove „političke doktrine“ bile su njegove laži o tome kako „Beograd pljačka Hrvatsku gore nego što su kolonijalne sile pljačkale svoje kolonije“ i da je jedini spas za Hrvatsku „bijeg iz tog jugoslavenskog pakla“. Tog dijela Tuđmanove „političke doktrine„ zdušno su se prihvatili Tuđmanovi apologeti podcikujući o „hrvatskoj pušci na hrvatskom ramenu i hrvatskoj lisnici u hrvatskom džepu“, potkrijepljenim bajanjima o bogatom hrvatskom iseljeništvu koje bi željelo ulagati u Hrvatsku, ali to neće sve dok je Hrvatska u sastavu Jugoslavije. Govorilo se kako čak „100 mlrd. USD čeka na hrvatskim granicama samo da Hrvatska „izađe“ iz SFRJ, pa da bude uloženo u Hrvatsku“. Uzalud su bila upozorenja Branka Horvata, Ante Markovića, ali i najvećeg broja hrvatskih ekonomista od imena, kako razdruživanje Hrvatske znači njeno odsijecanje od sirovinske osnove i tržišta za njene proizvode, uz dodatak kako je hrvatsko iseljeništvo sve samo ne bogato. Dakle, ako u sferi racionalnog tražimo razloge za razdruživanje, nećemo ih naći. Naći ćemo ih jedino kod Maksa Luburića i jasno iskazane ustaške potrebe za „rušenje Jugoslavije svim sredstvima“, što je Tuđman uz potrebu „pomirbe sinova ustaša i partizana“, što je izvorno također Luburićeva ideja, zdušno prihvatio i ugradio u svoju „političku doktrinu“. Tako je izdvajanje SR Hrvatske iz SFRJ postalo nužnost nešto što se pod svaku cijenu mora provesti, nešto sudbonosno o čemu ovisi i sam opstanak hrvatskog naroda i njegove države, rekao je Maks Luburić, a Franjo Tuđmn ugradio u svoju „političku doktrinu“. Ali, avaj, na putu realizacije tog cilja našao se Ustav SFRJ iz 1974. u čijem se normativnom dijelu mogućnost razdruživanja nigdje niti ne spominje, a kamo li da ga se ustavnim putem ozakonjuje. Čak što više, člancima o zaštiti teritorijalnog integriteta i zadacima njene oružne sile, razdruživanje SFRJ je nedopustivo, jer spada pod narušavanje njenog teritorijalnog integriteta par excellence. Izlaz, koji to sasvim sigurno nije bio, je nađen u natuknici iz preambule ustava koja govori o „pravu naroda na samoopredjeljenje do odcjepljenja“, koja je samo deklaratorna, sasvim sigurno osim za iskazivanje namjere ne može poslužiti ni za što drugo. Pitam se jel' moguće da „vrhunski pravno obrazovni stručnjaci“ ne poznaju odredbe međunarodnog prava prema kojim je federalni ugovor pravni akt najvišeg prioriteta, kojeg nije dopušteno jednostrano raskidati niti ga raskidati silom? Nisu znali da nasilna secesije nužno vodi u rat? Znamo da nikakvo upozorenje s te strane nije dolazilo. No savezni premijer Ante Marković je sve to dobro znao, on kaže Tuđmanu: „Ako više ne želimo živjeti zajedno, ne moramo, ali onda postignimo minimum konsenzusa u Skupštini Jugoslavije, promijenimo ustav i donesimo set ustavnih zakona kojima će se ozakoniti razdruživanje, regulirati međusobna prava i obaveze i potom se raziđimo kao ljudi.“ Taj Markovićev vapaj Franji Tuđmanu ne znači ništa, on „stvara državu“ i dobro zna da „nema države koja nije u krvi stvorena, pa ni Hrvatska ne može biti izuzetak“ i da je „rat šansa koju ne smijemo propustiti“. Ako tome dodamo dogovor s Miloševićem, izgledni izgon „viška“ Srba iz Hrvatske i pripajanje dijelova susjedne BiH, rat je i više nego poželjan. Pokušaj nasilne secesije napadima vlastite paravojske na jedinu legalnu oružanu silu, izazvat će reakciju JNA i rat je tu, prozvat ćemo ga „agresijom Srbije i Crne Gore na Hrvatsku“, kasnije „Domovinskim ratom“ … Taj rat za teritorije i provedbu etničkog čišćenja, izazvan nasilnom secesijom, će čovjek „vrhunskog pravnog obrazovanja“ bez krzmanja pozvati „opravdanim, pravednim i obrambenim ratom“. Sapienti sat! Itd. i. t. sl. Bio bih nepošten da uz profesore Pravnog fakulteta koji nisu činili ono što su trebali i morali, nego su šutjeli ili činili ono što nikako nisu smjeli, ne spomenem nemali broj onih iz Inicijalnog kruga ili kasnije iz samog vrha HDZ-a koji su imali pravno obrazovanje, a nijedan nije makar stidljivo upozoravao na nezakonite postupke vrha vlastite stranke i države. Ne, nisam i neću , osim Tuđmna, Balenovića i Miloševića, koji ionako nisu među živima, navoditi ničija imena, mogli bi se uvrijediti oni koje eventualno nisam spomenuo kao „zaslužnike“ u procesu „stvaranja države“. I da, mogao bih na temu upropaštavanja hrvatskog naroda i njegove države prema „političkoj doktrini“ Franje Tuđmana, uvodeći pojmove kao što su fašizacija hrvatskog društva, posebno kroz ljigavi paternalizam ustaštvom impregniranog klera Stepinčeve crkve i uspostavu dijaloga s fašizmom, napisati stotine stranica, samo ne znam koliko bi imalo smisla, jer se sve to svakodnevno odvija pred očima svih nas. A mi, kao obamrli, potonuli u beznađe i tešku letargiju, šutimo i trpimo, gotovo bez glasa prosvjeda, a morali bismo urlati i vrištati do neba, osuđujući zlikovce koji su nas odveli u taj bezdan dužničkog ropstva, siromaštva, beznačajnosti i beznađa.

- 20:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.06.2019., subota

Jupiiii! Imamo kandidata! Sve političke opcije su u grozničavoj potrazi za “najboljim“ kandidatom na predsjedničkim izborima krajem godine. Puštaju se probni baloni, provode anketiranja, pokušava se za kandidaturu privoljeti neke koji se nećkaju, iskreno ili glumeći, svejedno. Najdalje je na tom planu, ako ćemo vjerovati medijima, otišao SDP, koji je u unutarstranački „promet“ pustio nekoliko „jakih“ imena, među kojima su najjača bila Zoran Milanović, Tonino Picula, Ivo Josipović, Davorko Vidović i Biljana Borzan … Kažu da se najviše SDP-ovaca izjasnilo za Zorana Milanovića za kojeg je navodno žestoko korteširao i partijski patrijarh Ivan Račan, čeka se samo sjednica glavnog odbora da potvrdi Zorana Milanovića kao SDP-ovog kandidata na predsjedničkim izborima. Po što kupio po to vam podajem. Bilo je glasova da se na lijevoj političkoj sceni pokuša izlobirati i Zorana Milanovića istaknuti kao zajedničkog kandidata ljevice, no kažu da je takvu mogućnost sam Milanović otklonio, pristajući na kandidaturu samo ako bude isključivo kandidat SDP-a. A i sam se pitam kako bi itko tko se sam ideološki definira kao liberalni konzervativac mogao biti kandidat ljevice za bilo što. Uostalom kako je itko takav mogao biti predsjednik SDP-a, partije koja sebe vidi na lijevoj strani političkog spektra. U mojem „prispevku“ koji sam pod naslovom: „Svečano izjavljujem da ja nisam baš ništa očekivao, ... ... niti od Zorana Milanovića niti Vlade kojoj je on na čelu!“ objavio 06. 12. 2012. sam o Zoranu Milanoviću napisao sljedeće: „Zorana Milanovića sam već pri njegovoj pojavi na hrvatskom političkom nebu percipirao kao opsjenara, pozera i manipulatora inauguriranog/podvaljenog SDP-u od strane Ive Sanadera, koji je i sam u Milanoviću prepoznao „potencijal“ od kojega ne treba strahovati kao od moguće političke konkurencije. Što je to što je u njemu prepoznao Ivica Račan već žestoko načet teškom bolešću, a što vrh SDP-a, kojega je Račan, veliki mag samoodržanja, vješto očistio od svih svojih oponenata, mogao bih samo špekulirati? Danas ispada da je u vrhu SDP-a sve „vrijednosti“ Zorana Milanovića kao čovjeka i političara na vrijeme prepoznala tek Željka Antunović, koje se on onda vještim manipulacijama elegantno riješio, kao moguće konkurencije u vrhu stranke. Danas je ona, iako formalno u vrhu stranke, potpuno marginalizirana, pasivizirana i pacificirana, riječju, onemogućena. Nije da baš nikad u SDP-u ponešto i ne „zaiskri“, kao što je recimo bio slučaj Z. Komadine, nakon što je kako mi se čini prepoznao svu „šupljinu“ i bezidejnost Vlade Zorana Milanovića, ali koji je ipak na kraju vraćen na „pravi put“, privremeno ili zauvijek ostaje tek za vidjeti. Zoran Milanović je nastavio Račanovo djelo skidanja ideološke prepoznatljivosti SDP-a kao stranke koja je u javnosti, više radi „laveža“ profašističke desnice, nego radi toga što bi to ona zaista bila, percipirana kao stranka ljevice ili lijevog centra, kako su si to oni sami tepali. Koliko je Milanović u tome uspio pokazuje to da je danas SDP stranka bez svakog ideološkog predznaka, koju možemo pozicionirati kao stranku desnog centra, teško razlučivu od HDZ-a. Može li danas itko reći na čijem se učenju zasniva političko djelovanje SDP-a? Od koga je to SDP išta baštinio odričući se svoje komunističke prošlosti? Što od lijeve političke misli zastupa Ivo Josipović, a što Zoran Milanović, kao najistaknutiji produkti SDP-a, ako se ne odriču političkog naslijeđa Franje Tuđmana, koje je kao „političare od formata“, uz mnoge druge, iznjedrilo i njih dvojicu, ideološki potpuno bezbojnih karijerista? Oni su kao „uvjereni antifašisti“ otišli na Blajburško polje na miropoklonenije ustaškim rezidiumima, valjda samo kao izraz nastavka Tuđmanove politike Luburićevog plana pomirbe sinova ustaša i partizana, fašista i antifašista, dajući fašizmu prostor za djelovanje u nekom od svojih pojavnih oblika nevažno jel' kroz bešćutnost i aroganciju vlasti ili kroz ljigavi paternalizam Crkve. U tom smjeru idu i sve ove najave boljeg života Hrvata poslije ulaska u EU, koje su po svojem značaju i utemeljenosti ravne jedino boljem „životu vječnom“ koji nudi Crkva. Svjedoci smo da se u Hrvatskoj ništa ne može, bar ništa u smislu poboljšanja života građana, poboljšanju društvene klime, zaustavljanja rapidnog osiromašenja velikog broja građana, ništa u smislu oživljavanja gospodarskih aktivnosti, ništa u smislu prolaska Hrvatske kroz stanovitu katarzu ispravno vrednujući događanja u nedavnoj prošlosti, a onda i ulogu Franje Tuđmana te njegove zasluge za to da se Hrvatsku danas, radi korupcije koja je zahvatila sve segmente društva i postala stil ne samo vladavine nego i života, radi nakaradnog sustava vrijednosti i posvemašnjeg nerada pravosuđa, percipira kao „muljevito dno Evrope“.“ U međuvremenu, pa sve do današnjeg dna nije se dogodilo baš ništa što bi me primoralo da na bolje promijenim moje Mišljenje o tom omnipotetntnom predsjedničkom kandidatu SDP-a. Njegov kukavičluk kojim je pristao na svojevrsnu koegzistenciju sa „šatorašima“ u Savskoj, koje je međuvremenu preimenovao u „hrvatsku svetinju“, kojima je prethodno Ivo Josipović, za kojeg su oni „hrvatski ponos“, svojim dolaskom pod šator dao legitimitet. Neće tome pridonijeti ni njegovo rezolutno odbijanje svakog razgovora o potrebi revizije Vatikanskih ugovora. Njegovo bauljanje po Leljak-Jurčevićevim „spomen-kosturnicama“ i lupetanja o „nevinim žrtvama“, tome pridonijeti neće, jednako kao niti „djedovi ustaše“. A najmanje će tome pridonijeti činjenica što je u godini dana, radi potpuno pogrešne predizborne retorike, dva puta izgubio izbore, koje bi iole sposobniji političar na njegovom mjestu bez većih problema dobio. Da, Zoran Milanović je dva puta zaredom doveo HDZ na vlast. Naveo sam neprijeporne činjenice, a vi sami odlučite hoćete li na predsjedničkim izborima svoj glas usprkos svemu pokloniti upravo Zoranu Milanoviću.

- 09:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.06.2019., četvrtak

Sve same (pre)važne stvari za sudbinu naroda i države, … … kojima se bave vladajući, sileći i nas građane da se i ne htijući time bavimo i tako svoju sadašnjost uglavnom živimo u prošlosti. I tako već više od četvrt vijeka, počelo je s Tuđmanovim dolaskom na vlast, s većim ili manjim intenzitetom. Toj okrutnoj bagri i brabonjcima, zaljubljenicima u laž, mržnju i zločin, nikad nije bila važna ni sudbina hrvatskog naroda ni njegov države. Ako tome dodamo neumorno promoviranje ustaštva, ali i negiranja holokausta, iz redova ustaštvom impregniranog klera KC (crkve u Hrvata, Stepinčeve crkve, po volji vam kako ćete tom zlu tepati), kojem više nego uspješno sekundiraju Opus Dei, kojekakve druge opskurne organizacije i „samonikli“ i „uvezeni“ vjerski vigilanti, javni prostor je potpuno zasićen ideološkim zlom ustaštva. Ne, njima, primjerice, nije važna „borgovska“ mega-pljačka u transformaciji „Agrokora“ u „Fortenovu“, niti propast nekadašnjeg jugoslavenskog i hrvatskog ponosa, moćne i po inovacijama priznate i poznate hrvatske brodogradnje, niti masovno iseljavanje Hrvata, koji jednostavno više ne žele živjeti u prošlosti, niti i Tuđmanovoj Švicarskoj. Njima, ovako tuđmanovski poremećenima, su naravno silno važni gotovo neiscrpni „Bleiburg i križni putovi“, pa onda Stepinčeva kanonizacija, Goli otok, u najnovije vrijeme „crnolabudne“ priče iz HDZ-a, sporenja oko Dana državnosti … ma kažem sve važnije od važnijeg. Hoće li se i dalje „komemorirati“, na Lojbaškom polju, usprkos svim ograničenjima koja su nametnule, jednako austrijska država kao i tamošnja KC, čime je punokrvni ustaški erotski naboj pretvoren tek u nekakvo mledno i sterilno glackanje po površini ili će se za mjesto ustašočašća odrediti neka lokacija u Hrvatskoj, je pitanje svih pitanja. Spominjala se Udbina, doduše ne baš fanatično, Bleiburg je ipak Bleiburg. Samo, dilemu bi valjalo što prije riješiti, jer bez rješenja te nedoumice se život u Hrvatskoj čini gotovo nemogućim, zar ne? Važan je Stepinac i hoće li ga papa konačno proglasiti svecem, a znamo da hoće, ako ne ovaj, onda neki drugi, a kad se to dogodi, svi naši problemi kao naroda i države bit će kao rukom odneseni, ma bit će to najveće čudo koje možemo pripisati Stepincu, ako ne vjerujete meni, pitajte msgr. Jurja Batelju, on vam to objašnjava na bar 7.000 stranica „čitkog i pitkog„ štiva. Otprilike onako kako to radi i Hrvoje Šošić u onoj Tuđmanovoj biografiji od 13 kg. A da bi odvajanje Alojzija Stepinca od tzv. NDH i ustaške vlasti bilo poput odvajanja nokta od mesa najbolje potvrđuje svjedočenje ustaškog pukovnika Danijela Crljena, koji je na tu temu između ostalog rekao: „Ključna ličnost oko koje su se kretali događaji zadnjih tjedana bio je zagrebački nadbiskup i hrvatski metropolita doktor Alojzije Stepinac. Poglavnik je uvidio da bez obzira na buduće odluke treba potražiti čovjeka ili postavu kojoj će predati vlast. Prirodni latentni sukob između demokracije i boljševizma u ono doba hranio je iluziju o neizbježivom i okrutnom sudaru dvaju neprirodnih i uzajamno sumnjičavih saveznika. Za tu eventualnost morala je Nezavisna Država Hrvatska imati demokratskim velesilama prihvatljiviju vladu. Uloga zagrebačkog nadbiskupa imala je i povijestno-pravnih temelja iz vremena kad je zagrebački nadbiskup bio zamjenik bana i "Iocum tenens regni". S Poglavnikovim odobrenjem poveli su prve razgovore s nadbiskupom hrvatski ministar vanjskih poslova doktor Mehmed Alajbegović i ministar za oslobođene krajeve doktor Edo Bulat. Razgovarali su s njim u prvom redu o prijenosu vlasti. Nadbiskup Stepinac pristao je uvezi s time razgovarati s doktorom Mačekom kojemu je u ime hrvatske vlade i svoje vlastito ponudio preuzimanje vlasti u Hrvatskoj smatrajući da je to put da se izbjegnu ili bar ublaže četničko-partizanska nasilja, a ujedno da se ispitaju makar i vrlo blijede mogućnosti promjene savezničke politike prema Jugoslaviji i priznanje Nezavisne Države Hrvatske pod demokratskom vladavinom. Budući da je doktor Maček odbio nadbiskupov priedlog, Stepinac je izrazio svoju sklonost da sam preuzme teški teret hrvatske države pred slomom. Potražio je i vlastitim putevima koji su, naravno, vodili u Rim, mogućnost spašavanja hrvatskog naroda od posljedica katastrofe, koja se je na njega sve većom žestinom obarala. Na drugom sastanku s ministrom Bulatom nadbiskup je, vidljivo raspoložen, saobćio ovome da ima povoljne viesti iz Vatikana: saveznički zapovjednik u Italiji engleski general Alexander obećao je primiti hrvatsku vojsku i građanske izbjeglice, te im pružiti zaštitu. Nadbiskup je na temelju istih viesti dobio čak utisak da ni sudbina same Hrvatske Države nije bila zapečaćena. Bojazan da bi Zagreb mogao biti poprištem zadnjih nemoćnih borbi što bi neprijatelju dalo željenu priliku za krvoproliće, ponukalo je nadbiskupa Stepinca da pozove k sebi zapovjednika obrane Zagreba i da od njega zatraži da se Zagreb ne brani u zadnjoj samoubilačkoj bitci. Budući da je to bilo u skladu i s posljednjim uputama vlade, Poglavnik je imenovao doktora Kumičića da organizira neku vrst narodne policije i drži red u Zagrebu poslije povlačenja zadnjih jedinica naše vojske. Istovremeno je vlada naredila obće povlačenje vojske i građanskog mnoštva koje je mjesecima prije sliedilo vojne jedinice u tragičnom uzmaku.“ Znači, Alojzije Stepinac bi, da su partizani bili zeru sporiji, bio endehazijski Karl Doenitz. Priča o trovanju Alojzija Stepinca je toliko besmislena da o njoj ne treba trošiti riječi. Jednako besmislena su i naklapanja o tome kako je Tito od Stepinca tražio da KC u Hrvatskoj odvoji od Svete stolice. Zašto bi to tražio samo za HC u Hrvatskoj, a ne i u Sloveniji i BiH? Uostalom mogao je to tražiti i od BKJ za KC u Jugoslaviji. Kao da je Tito bio malouman pa ništa nije znao o internacionalnom karakteru KC. Ono što Tito jest tražio samo i upravo od Stepinca bilo je da se „odlijepi“ od fanatičnog antikomunizma pape Pia XII, jer je Stepinac na tom planu bio najvjerniji papin sljedbenik i sustavno gurao kler u sukobe vlastima. Logor na otoku Goli je druga prevažna tema za pljuvanje po antifašizmu, Titu i Jugoslaviji i to tako što se taj logor za internaciju onih koji su se izjasnili za Rezoluciju IB izjednačava s Jasenovcem i drugim ustaškim logorima smrti. Jer kao Jugoslaviji nije prijetila nikakva opasnost od napada SSSR-a, ne bi to Staljin, nedajbože, pa su IB-ovci bili tek nekakav politički folklor bez stvarnog utjecaja na bilo što. To što je na jugoslavenskim granicama bilo raspoređeno 11 elitnih divizija CA u punom borbenom rasporedu, nije ništa, upadi na jugoslavenski teritorij su bili ništa, jednako kao i pogibija preko1.5oo jugoslavenskih graničara … Kroz logor na otoku Goli koji sasvim sigurno nije bio sanatorij, ali još je manje bio logor smrti, “prodefiliralo“ je u toku njegovog trajanja oko 16.000 interniraca od kojih je tamo umro oko 450 interniraca, 350 od tifusa, ostali su umrli prirodnom smrću, manji dio je izvršio samoubojstvo. Nije nešto iz čega bi se mogao izvući bogzna kakav politički kapital. Ali eto, za naklapanja im preklapanja bogomdano, pogotovo ako se mašti pusti na volju. Izbori za EP su zbog osvojenog mandata manje od očekivanog izbacili si u stranci-pokretu, HDZ, u prvi plan „crnog labuda“, pod čim svatko može podrazumijevati što ga je volja, ali zgodna je stvar da to vodi žestokim unutarstranačkim obračunima, koji mogu rezultirati i prijevremenim parlamentarnim izborima. U svakom slučaju to nije nešto što bi vodilo promjenama u HDZ-u i njegovom pretvaranju u normalnu demokratsku političku stranku. Ali za brušenje jezika i uveseljavanje javnosti dušu dalo. Dan državnosti je također stvar prijepora na hrvatskoj javnoj i političkoj sceni, te kad je, te kad bi trebao biti i uopće treba li nam takav dan. Koplja se lome na javnoj i političkoj sceni, u raspravu se uključila i akademska zajednica. U igri su uglavnom tri datuma 30. 05. dan kad je 1990. konstituiran prvi višestranački sabor, nema veze ni s kakvom državnošću; 25. 06., dan kad je Hrvatski sabor donio odluku o proglašenju samostalnosti RH, nema veze s državnošću, jer se osamostaljuje postojeća država, tako definirana i svojim i saveznim ustavom. Po meni je najbliže onome što bi trebalo slaviti kao Dan državnosti 07. 06. kako to predlaže Inoslav Bešker jer je toga dana 879. papa Ivan VIII svojom bulom priznao kneza Branimira kao vladara Hrvatske, a Hrvatsku kao zakonitu državu. I četvrti datum, koji sasvim sigurno ima više smisla nego prva dva je 09. 05., dan kad je 1944. ZAVNOH, prethodno proglašen najvišim organom državne vlasti Hrvatske, na svojem trećem zasjedanju u Topuskom donio odluku o uspostavi FDH kao nacionalne države hrvatskog naroda. Dakle po meni samo se datumi 07. 06. i 09. 05. mogu smatrati državotvornim, 30. 05. i 25. 06, tek tuđmanotvornim. I tako i tome slično, po sudbinu naroda i države sve „važnije od važnijeg“ … Odluđivanju Tuđmanom zaluđenog naroda i njegovom ozdravljenju, trebala bi prvenstveno odvajanjem ideološkog žita od kukolja pomoći hrvatska intelektualna elita, ali ona to ne može jer je i sama raspolućena između antifašizma i ustaštva.

- 17:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.06.2019., srijeda

Što je onakva hrvatska delegacija tražila na obilježavanju 75 obljetnice Dana D? O ne, ne želim ja reći da tamo nije trebala biti hrvatska delegacija, jer je trebala biti, itekako, možda čak i više nego neke druge, ali želim reći da hrvatskoj delegaciji u onakvom sastavu tamo sasvim sigurno nije bilo mjesto. Tamo sasvim sigurno nije trebalo slati obezglavljenu delegaciju sastavljenu od onih koji su pod Tuđmanovim vodstvom proveli fašističku kontrarevoluciju u Hrvatskoj, a inače se gnušaju i antifašizma i antifašističke borbe, čak tražeći da ih se ni u istoj rečenici ne spominje uz antifašističke borce iz NOB-e, koji su za njih zločinci. Dakle, koje hrvatske antifašiste i koji hrvatski antifašizam je mogla predstavljati i zastupati hrvatska delegacija sastavljena od ratnih veterana iz Domovinskog rata, predstavnika HVIDR-e NZI-NZZ i 153. brigade HV-a, vojni izaslanik i veleposlanik RH u Francuskoj, Filip Vučak? Dobro da nisu poslali Marka Skeju, Josipa Đakića, Stevu Culeja i Željka Glasnovića predvođene Tomom Medvedom i uz podrški Hrvoja Zekanovića, Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića. Tamo, na obilježavanje jednog od najznačajnijih datuma u borbi protiv nacifašizma, je trebala biti predsjednica RH, veleposlanik RH u Francuskoj, načelnik GSOSRH i delegacija SABAH-a! Biti branitelj sasvim sigurno ne znači biti antifašist, antifašisti nikad ne bi širili i pronosili mržnju, nikad ne bi nasrtali na bratstvo i jedinstvo, nikad ne bi ustaše, ono najgore u hrvatskom narodu, proglašavali borcima za Hrvatsku, nikad ne bi antifašizam proglašavali zločinačkom ideologijom, niti o tzv. NDH, kvislinškoj tvorevini i fašističkom zločinu, govorili kao o nekakvoj hrvatskoj državi, nikad ne bi rušili i razarali Hrvatsku, tobože rušeći Jugoslaviju, jer da bi se srušila Jugoslavija, valjalo je prvo srušiti Hrvatsku. Da su branitelji antifašisti, oni nikad ne bi antifašizam, od čitavog svijeta prihvaćen civilizacijski doseg i svjetonazorni princip slobodnog pojedinca u slobodnom društvu, proglašavali zločinom i zločinačkom ideologijom. Uostalom u 2. Svjetskom ratu je 5o milijuna ljudi, među njima i velik broj Hrvata svojim učešćem u NOB-i, položilo svoje živote za svijet bez fašizma, da bi naši branitelji pljuvali po njihovim grobovima, a onda, bez stida, tobože kao ljudi antifašističkih uvjerenja i baštinici nemalog hrvatskog doprinosa u antifašističkoj borbi i pobjedi nad fašizmom, odlazili na mjesta na kojim se obilježavaju značajni datumi borbe protiv nacifašizma. O da, članovi hrvatske delegacije s ponosom ističu kako su posjetili američko vojno groblje u Normandiji i tamo … „… s ponosom smo stavljali hrvatske zastavice do američkih ispred spomenika svakog poginulog američkog vojnika hrvatskog porijekla ... .. kada je u pitanju odavanje počasti i pijeteta svim poginulim hrvatskim vojnicima … … odati počast svim Hrvatima koji su u ovom slučaju kao američki vojnici svojim znanjem i hrabrošću prenosili slavu hrvatskog vojnika …“ Pohvalno, samo uz dvije napomene, prvo, radi se o Amerikancima, pa time i američkim vojnicima, čije je etničko porijeklo u ovom slučaju potpuno irelevantno i drugo, pomalo shizofreno, jer ti isti koji se tamo dive američkim vojnicima palim u borbi protiv nacifašizma, polažu vijence na Lojbaškom polju onima protiv kojih su se i ti Amerikanci borili. Ali kako naši vrli branitelji, slaveći borbu protiv nacifašizma u 2. Svjetskom ratu, čeznu za tim da slave „hrabrost hrvatskog vojnika“, pruža im se prilika da se 16. 06. 2019. na Tjentištu, prilikom obilježavanja 76. obljetnice Bitke na Sutjesci poklone sjenama onih bar 4.500 Hrvata, koji su tamo pali u borbi protiv nacifašizma kao saveznici onih američkih vojnika, nevažno kojeg etničkog porijekla, sahranjenih na vojnom groblju u Normandiji. Znam da to članovi ove delegacije neće učiniti zato što oni te pale Hrvate, antifašističke borce 2. Svjetskog rata na tlu Jugoslavije, proglašavaju borcima za Jugoslaviju, a protiv Hrvatske, te time zločincima. Dakle oni valjda „veliku trojicu“ (Roosevelt, Staljin i Churchill) smatraju budalama, zato što su potonji na svojoj Teheranskoj konferenciji svijetu rekli da se na tlu Jugoslavije jedino borci NOV i POJ bore protiv nacifašizma, te su ih priznali kao saveznike u toj borbi. Pobjedom u NOB-i Hrvatska je prevođenjem na stranu sila pobjednica nad fašizmom osigurala opstojnost i hrvatskom narodu i njegovoj državi, to je ujedno i najveća pobjeda izvojevana u povijesti hrvatskog naroda i države.

- 13:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.06.2019., nedjelja

Politikantska naklapanja Mislava Kolakušića Euforično, na krilima osvojenog mandata na izborima za EP, Mislav Kolakušić je nakon prospavane noći izgleda dao mašti maha. Najavljuje čovjek samo kratko zadržavanje u klupama EP i svoju kandidaturu na predstojećim izborim za predsjednika RH, ali ne najavljuje on samo kandidaturu nego i pobjedu, a odmah potom i pobjedu na parlamentarnim izborima, formiranje vlade u kojoj će on biti premijer, ali i držati dva resora, ministra pravosuđa i MUP-a. A otuda do „Mom dragom narodu …“ nije dalek put. Ako Mislav Kolakušić unaprijed zna izborne pobjednike, kojeg će nam vraga izbori, ispadaju kao potpuno nepotreban trošak. Odmah imenujmo vrlog Mislava za predsjednika Vlade i u par trenutaka svi problemi hrvatskog društva bit će riješeni. K'o rukom odneseni. Po našem Mislavu jedini problem s kojim se suočava hrvatsko društvo je korupcija, a oko toga da je korupcija uistinu veliki problem ćemo se u velikoj većini brzo složiti, ali da je ona jedini problem u tome se uopće nećemo složiti. Jer da je korupcija jedini problem, nje uopće ne bi bilo, jer ne bi bilo ishodišta za korupciju. Dobro, hrvatsko pravosuđe ne valja, no to je malo složeniji problem nego samo promjena ministra. Ili imenujmo Mislava Kolakušića ministrom pravosuđa i problem riješen!? Samo, Franjo Tuđman je uz pomoć svojih apologeta u svojem rušilačkom pohodu zvanom „stvaranje države“ potrošio koju godinu da uništi funkcionalnu i dobru državnu upravu, a s njom i dobar pravosudni sustav, a poznato je da proces obnove odnosno ponovne izgradnje srušenog, traje duže nego rušenje. Tu nikakav popravak ne dolazi u obzir, temelji sustava su truli i nalaze se u živom blatu nacional-šovinizma, takvim ga je Tuđman napravio, Katonovo pravilo kaže, da se u početku promašeni projekt, a Tuđmanov nacional-šovinistički projekt je upravo to, protekom vremena ne može popraviti. Republika Hrvatska je naprosto uništena država, uništili su je oni koji su je predvođeni Tuđmanom najžešće „stvarali“, oživjeti je i ponovo učiniti ugodnim mjestom za život se možda i može ali ne s Mislavom Kolakušićem, nego usprkos njemu. Što dakle s centraliziranim sustavom i nefunkcionalnom državnom upravom, dični Mislav nam ne kaže. Jednako tako vrli Mislav nam ne kaže što kani učiniti s nesklavurnom teritorijalnom organizacijom zemlje. Niti riječi o tome kako suzbiti uvoznički lobi i kako revitalizirati hrvatsko selo, odnosno oživjeti poljoprivrednu proizvodnju i kako osposobiti zemlju koja bi mogla hraniti bar pet puta više stanovnika nego ih danas ima, da bar hrani nas danas jedva 4 milijuna? A onda opet, pitam se koje je Mislavovo ideološko opredjeljenje, što misli o Vatikanskim ugovorima i petljanju crkve kao paralelne vlasti u sve sfere društvenog života u RH? Što bi poduzeo na planu suzbijanja poodmakle fašizacije hrvatskog društva? Što bi poduzeo na planu demografske obnove, a što na suzbijanju masovnog iseljavanja najproduktivnijeg dijela hrvatskog društva? Ali njemu kao da je dosta to što zna da hoće biti predsjednik RH, a potom i premijer … Samo, kad se sjetim da je na njega računao i Tomislav Karamarko, meni je to jasan signal da ja ne računam na njega.

- 10:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #