Zločinačka organizacija, HDZ, proslavila je 17. 05. 2019. 30-tu obljetnicu osnutka tog pokreta koji nikad nije uspio prerasti u modernu ideološki profiliranu, odgovornu i prepoznatljivu političku stranku, to je još uvijek jednaka bujica koja sa sobom i dalje vuče sve drvlje i kamenje nacionalšovinizma, vodeći narod u posvemašnju propast.
Oni isti koji su nas pred tridesetak godina uvjeravali da nemamo ništa, a imali smo sve, danas, kad zahvaljujući njima nemamo ništa, nas uvjeravaju da imamo sve.
Hrvatska je kao SRH u sastavu SFRJ spadala među srednje razvijene, dobro organizirane i uređene evropske države, a u što je pretvorena „stvaranjem države“ ocijenite sami.
Pokret zasnovan na „političkoj doktrini“ dr. Franje Tuđmana, kako tom političkom besmislu vole tepati osnivači HDZ-a, „državotvorci“ i „domoljubi“, naprosto nije mogao rezultirati ničim dobrim, ni po narod ni po državu.
Pa i nije!
Vrijeme je pokazalo kakav je to put bio, Franjo Tuđman i njegovi „šumski ljudi“, kakvim ih je opisao akademik Krešimir Balenović, su nas, vodeći nas širokom cestom laži, podvala i mržnje, opljačkali, poveli u besmisleni u rat, a potom svojim umijećem vođenja države i u posvemašnje siromaštvo i dužničko ropstvo. „Politička doktrina“ i „državnička mudrost“ Franje Tuđmana, a njegovim putem su poslije njega državu sve do danas nastavili voditi njegovi apologeti, je dovela Hrvatsku do pozicije zadnje evropske zabiti i do laskave titule „muljevitog dna Evrope“, kojom ju je „častio“ The Economist.
Zvati političkom doktrinom neutaživu glad za vlašću, koju se po njenom osvajanju na istinabog demokratskim izborima, ali uz mnoge prijevare i izborne krađe, na koje iz nepoznatih razloga nitko nije reagirao, prilagođava vlastitim potrebama i za vlastitu korist, a ne u interesu naroda, je zaista preuzetno.
Tu i takvu vlast su sudeći čelnicima HR HB možda najbolje prepoznali suci Haaškog suda i proglasili je UZP-om, Udruženim zločinačkim poduhvatom.
Nije to bio isključivi projekt ni Franje Tuđmana ni osnivača HDZ-a, on se ne bi mogao realizirati bez pomoći Ivice Račana i njegovog SKH-SDP i bez angažmana i pomoći brojnih pripadnika hrvatske akademske zajednice, posebno onih s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koji su sve ono nečasno, nemoralno, pa i protuzakonito, a gotovo sve u procesu „stvaranja države“ je bilo takvo, zaogrnuli plaštem zakonitosti.
No, pođimo redom ….
Vjerujete li vi da profesori Pravnog fakulteta ne poznaju Teoriju države i prava, pa da nisu znali i ne znaju koji su osnovni atributi državnosti i da je Hrvatska kao SRH bila država, tako definirana jednako svojim kao i saveznim ustavom, pa ne da je se nije trebalo, nego je se nije ni moglo stvarati.
Koji besmisao; stvarati ono što postoji!?
Hrvatska je pobjedom u antifašističkoj borbi, po prvi put u svojoj povijesti, postala republikom, dakle suverenom državom, koja se privremeno odrekla jednog dijela svojeg suvereniteta i udruživanjem s drugim republikama prenijela ga na saveznu državu, ovlastivši je tako da nas zastupa pred svijetom, čime je savezna država postala subjekt međunarodnog prava.
Dakle DFJ/FNRJ/SFRJ nije imala izvorni suverenitet, on je bio izveden iz suvereniteta država sastavnica, o čemu govori i činjenica da se državljaninom savezne države postajalo temeljem republičkog državljanstva, tako smo mi u Hrvatskoj na zahtjev za potvrdu o državljanstvu SFRJ dobivali dokument pod nazivom „Izvod iz knjige državljana SR Hrvatske“.
Kako bi takav dokument postojao da SRH nije bila država?
Nemojte mi reći da te činjenice vrhunskim pravnim stručnjacima nisu bile poznate?
Ako nisu dotad, onda ih je Badinterova komisija na to upozorila.
Ali i to je izgleda „državotvornima“ „k'o gluhom dobro jutro“.
Vjerujete li vi da profesori međunarodnog prava s Pravnog fakulteta nisu poznavali odredbe međunarodnog prava prema kojim se konstitutivni narod ne smije preglasavati majorizacijom, niti mu ukidati to stečeno pravo?
Govorim o srpskom narodu u Hrvatskoj, a onda i u BiH
A li eto, njihovim lupetanjem da u Ustavu SRH nigdje izrijekom nije pisalo da su Srbi u Hrvatskoj konstitutivni narod i da ono „država Srba u Hrvatskoj“ iz Ustava ne znači to što znači, pa onda može. Samo, ako bismo išli tom (ne)logikom istaknutih profesora, onda bismo stvari mogli dovesti do apsurda, jer u tom ustavu nigdje izrijekom nije pisalo niti da su Hrvati konstitutivan narod.
No pisalo izrijekom u ustavu ili ne pisalo, piše u „Deklaraciji o osnovnim pravima naroda i građana Demokratske Hrvatske“ usvojenoj 09. 05. 1944. na trećem zasjedanju ZAVNOH-a u Topuskom, na kojem je prethodno ZAVNOH proglašen najvišim organom državne vlasti Hrvatske, u kojoj izrijekom stoji:
„Hrvatski i srpski narod u Hrvatskoj potpuno su ravnopravni.“
Jesu li to mogli, jesu li to smjeli vrhunski pravno obrazovani stručnjaci zanemariti?
Nisu smjeli, ali su mogli, pa su tako i učinili.
Ozakonili nezakonito!
Kad se spomene proces privatizacije i popratni kriminal koji je pratio taj proces, onda se iz HDZ-a odmah digne graja kako je proces privatizacije započela savezna vlada kojoj je na čelu bio Ante Marković.
Složit ću se ja s tim da je Markovićeva vlada, krivo tumačeći prigovor EZ da u SFRJ privatno vlasništvo nije zakonski izjednačeno s društvenim, stranim i mješovitim vlasništvom, kao zahtjev za privatizacijom društvenog vlasništva, što u uvjetima opsjednutosti društva „tačerizmom“ „reganomikom“ i nije bilo čudno, pokrenula proces privatizacije društvenog vlasništva, što po meni nije trebalo, već je samo trebalo zakonski izjednačiti sve oblike vlasništva.
No, privatizacije provedene po Markovićevom modelu nisu bile praćene kriminalom.
U Hrvatskoj se pod Tuđmanovom dirigentskom palicom napada društveno vlasništvo po kojem se čekića kao o nevlasništvu, “alajbegovoj slami“, imovini bez titulara … koja će dobiti titulara i to u obliku države.
To što je narod bio vlasnik ili titular društvenog vlasništva, nikoga nije zanimalo, najmanje one „vrhunskog pravnog obrazovanja“.
Ponovo na scenu stupaju uvaženi profesori Pravnog fakulteta i kroz Zakon o pretvorbi društvenog vlasništva ozakonjuju njegovo podržavljenje, čime je provedena najveća pljačka hrvatskog naroda u povijesti.
Zakon o privatizaciji se novelira i gospodarski subjekti i pomoću „managerskih kredita“ prelaze u privatne ruke, mahom ruke onih koje nije zanimala ni proizvodnja niti bilo kakvo privređivanje, već isključivo vrijedne nekretnine, pa poduzeća propadaju, a radnici „sele„ u prijevremene mirovine ili na Zavod za zapošljavanje.
Sljedeća sastavnica Tuđmanove „političke doktrine“ bile su njegove laži o tome kako „Beograd pljačka Hrvatsku gore nego što su kolonijalne sile pljačkale svoje kolonije“ i da je jedini spas za Hrvatsku „bijeg iz tog jugoslavenskog pakla“.
Tog dijela Tuđmanove „političke doktrine„ zdušno su se prihvatili Tuđmanovi apologeti podcikujući o „hrvatskoj pušci na hrvatskom ramenu i hrvatskoj lisnici u hrvatskom džepu“, potkrijepljenim bajanjima o bogatom hrvatskom iseljeništvu koje bi željelo ulagati u Hrvatsku, ali to neće sve dok je Hrvatska u sastavu Jugoslavije. Govorilo se kako čak „100 mlrd. USD čeka na hrvatskim granicama samo da Hrvatska „izađe“ iz SFRJ, pa da bude uloženo u Hrvatsku“.
Uzalud su bila upozorenja Branka Horvata, Ante Markovića, ali i najvećeg broja hrvatskih ekonomista od imena, kako razdruživanje Hrvatske znači njeno odsijecanje od sirovinske osnove i tržišta za njene proizvode, uz dodatak kako je hrvatsko iseljeništvo sve samo ne bogato.
Dakle, ako u sferi racionalnog tražimo razloge za razdruživanje, nećemo ih naći.
Naći ćemo ih jedino kod Maksa Luburića i jasno iskazane ustaške potrebe za „rušenje Jugoslavije svim sredstvima“, što je Tuđman uz potrebu „pomirbe sinova ustaša i partizana“, što je izvorno također Luburićeva ideja, zdušno prihvatio i ugradio u svoju „političku doktrinu“.
Tako je izdvajanje SR Hrvatske iz SFRJ postalo nužnost nešto što se pod svaku cijenu mora provesti, nešto sudbonosno o čemu ovisi i sam opstanak hrvatskog naroda i njegove države, rekao je Maks Luburić, a Franjo Tuđmn ugradio u svoju „političku doktrinu“.
Ali, avaj, na putu realizacije tog cilja našao se Ustav SFRJ iz 1974. u čijem se normativnom dijelu mogućnost razdruživanja nigdje niti ne spominje, a kamo li da ga se ustavnim putem ozakonjuje. Čak što više, člancima o zaštiti teritorijalnog integriteta i zadacima njene oružne sile, razdruživanje SFRJ je nedopustivo, jer spada pod narušavanje njenog teritorijalnog integriteta par excellence.
Izlaz, koji to sasvim sigurno nije bio, je nađen u natuknici iz preambule ustava koja govori o „pravu naroda na samoopredjeljenje do odcjepljenja“, koja je samo deklaratorna, sasvim sigurno osim za iskazivanje namjere ne može poslužiti ni za što drugo.
Pitam se jel' moguće da „vrhunski pravno obrazovni stručnjaci“ ne poznaju odredbe međunarodnog prava prema kojim je federalni ugovor pravni akt najvišeg prioriteta, kojeg nije dopušteno jednostrano raskidati niti ga raskidati silom? Nisu znali da nasilna secesije nužno vodi u rat?
Znamo da nikakvo upozorenje s te strane nije dolazilo.
No savezni premijer Ante Marković je sve to dobro znao, on kaže Tuđmanu: „Ako više ne želimo živjeti zajedno, ne moramo, ali onda postignimo minimum konsenzusa u Skupštini Jugoslavije, promijenimo ustav i donesimo set ustavnih zakona kojima će se ozakoniti razdruživanje, regulirati međusobna prava i obaveze i potom se raziđimo kao ljudi.“
Taj Markovićev vapaj Franji Tuđmanu ne znači ništa, on „stvara državu“ i dobro zna da „nema države koja nije u krvi stvorena, pa ni Hrvatska ne može biti izuzetak“ i da je „rat šansa koju ne smijemo propustiti“. Ako tome dodamo dogovor s Miloševićem, izgledni izgon „viška“ Srba iz Hrvatske i pripajanje dijelova susjedne BiH, rat je i više nego poželjan.
Pokušaj nasilne secesije napadima vlastite paravojske na jedinu legalnu oružanu silu, izazvat će reakciju JNA i rat je tu, prozvat ćemo ga „agresijom Srbije i Crne Gore na Hrvatsku“, kasnije „Domovinskim ratom“ …
Taj rat za teritorije i provedbu etničkog čišćenja, izazvan nasilnom secesijom, će čovjek „vrhunskog pravnog obrazovanja“ bez krzmanja pozvati „opravdanim, pravednim i obrambenim ratom“.
Sapienti sat!
Itd. i. t. sl.
Bio bih nepošten da uz profesore Pravnog fakulteta koji nisu činili ono što su trebali i morali, nego su šutjeli ili činili ono što nikako nisu smjeli, ne spomenem nemali broj onih iz Inicijalnog kruga ili kasnije iz samog vrha HDZ-a koji su imali pravno obrazovanje, a nijedan nije makar stidljivo upozoravao na nezakonite postupke vrha vlastite stranke i države.
Ne, nisam i neću , osim Tuđmna, Balenovića i Miloševića, koji ionako nisu među živima, navoditi ničija imena, mogli bi se uvrijediti oni koje eventualno nisam spomenuo kao „zaslužnike“ u procesu „stvaranja države“.
I da, mogao bih na temu upropaštavanja hrvatskog naroda i njegove države prema „političkoj doktrini“ Franje Tuđmana, uvodeći pojmove kao što su fašizacija hrvatskog društva, posebno kroz ljigavi paternalizam ustaštvom impregniranog klera Stepinčeve crkve i uspostavu dijaloga s fašizmom, napisati stotine stranica, samo ne znam koliko bi imalo smisla, jer se sve to svakodnevno odvija pred očima svih nas.
A mi, kao obamrli, potonuli u beznađe i tešku letargiju, šutimo i trpimo, gotovo bez glasa prosvjeda, a morali bismo urlati i vrištati do neba, osuđujući zlikovce koji su nas odveli u taj bezdan dužničkog ropstva, siromaštva, beznačajnosti i beznađa.
Post je objavljen 20.06.2019. u 20:05 sati.