13.06.2019., četvrtak

Sve same (pre)važne stvari za sudbinu naroda i države, … … kojima se bave vladajući, sileći i nas građane da se i ne htijući time bavimo i tako svoju sadašnjost uglavnom živimo u prošlosti. I tako već više od četvrt vijeka, počelo je s Tuđmanovim dolaskom na vlast, s većim ili manjim intenzitetom. Toj okrutnoj bagri i brabonjcima, zaljubljenicima u laž, mržnju i zločin, nikad nije bila važna ni sudbina hrvatskog naroda ni njegov države. Ako tome dodamo neumorno promoviranje ustaštva, ali i negiranja holokausta, iz redova ustaštvom impregniranog klera KC (crkve u Hrvata, Stepinčeve crkve, po volji vam kako ćete tom zlu tepati), kojem više nego uspješno sekundiraju Opus Dei, kojekakve druge opskurne organizacije i „samonikli“ i „uvezeni“ vjerski vigilanti, javni prostor je potpuno zasićen ideološkim zlom ustaštva. Ne, njima, primjerice, nije važna „borgovska“ mega-pljačka u transformaciji „Agrokora“ u „Fortenovu“, niti propast nekadašnjeg jugoslavenskog i hrvatskog ponosa, moćne i po inovacijama priznate i poznate hrvatske brodogradnje, niti masovno iseljavanje Hrvata, koji jednostavno više ne žele živjeti u prošlosti, niti i Tuđmanovoj Švicarskoj. Njima, ovako tuđmanovski poremećenima, su naravno silno važni gotovo neiscrpni „Bleiburg i križni putovi“, pa onda Stepinčeva kanonizacija, Goli otok, u najnovije vrijeme „crnolabudne“ priče iz HDZ-a, sporenja oko Dana državnosti … ma kažem sve važnije od važnijeg. Hoće li se i dalje „komemorirati“, na Lojbaškom polju, usprkos svim ograničenjima koja su nametnule, jednako austrijska država kao i tamošnja KC, čime je punokrvni ustaški erotski naboj pretvoren tek u nekakvo mledno i sterilno glackanje po površini ili će se za mjesto ustašočašća odrediti neka lokacija u Hrvatskoj, je pitanje svih pitanja. Spominjala se Udbina, doduše ne baš fanatično, Bleiburg je ipak Bleiburg. Samo, dilemu bi valjalo što prije riješiti, jer bez rješenja te nedoumice se život u Hrvatskoj čini gotovo nemogućim, zar ne? Važan je Stepinac i hoće li ga papa konačno proglasiti svecem, a znamo da hoće, ako ne ovaj, onda neki drugi, a kad se to dogodi, svi naši problemi kao naroda i države bit će kao rukom odneseni, ma bit će to najveće čudo koje možemo pripisati Stepincu, ako ne vjerujete meni, pitajte msgr. Jurja Batelju, on vam to objašnjava na bar 7.000 stranica „čitkog i pitkog„ štiva. Otprilike onako kako to radi i Hrvoje Šošić u onoj Tuđmanovoj biografiji od 13 kg. A da bi odvajanje Alojzija Stepinca od tzv. NDH i ustaške vlasti bilo poput odvajanja nokta od mesa najbolje potvrđuje svjedočenje ustaškog pukovnika Danijela Crljena, koji je na tu temu između ostalog rekao: „Ključna ličnost oko koje su se kretali događaji zadnjih tjedana bio je zagrebački nadbiskup i hrvatski metropolita doktor Alojzije Stepinac. Poglavnik je uvidio da bez obzira na buduće odluke treba potražiti čovjeka ili postavu kojoj će predati vlast. Prirodni latentni sukob između demokracije i boljševizma u ono doba hranio je iluziju o neizbježivom i okrutnom sudaru dvaju neprirodnih i uzajamno sumnjičavih saveznika. Za tu eventualnost morala je Nezavisna Država Hrvatska imati demokratskim velesilama prihvatljiviju vladu. Uloga zagrebačkog nadbiskupa imala je i povijestno-pravnih temelja iz vremena kad je zagrebački nadbiskup bio zamjenik bana i "Iocum tenens regni". S Poglavnikovim odobrenjem poveli su prve razgovore s nadbiskupom hrvatski ministar vanjskih poslova doktor Mehmed Alajbegović i ministar za oslobođene krajeve doktor Edo Bulat. Razgovarali su s njim u prvom redu o prijenosu vlasti. Nadbiskup Stepinac pristao je uvezi s time razgovarati s doktorom Mačekom kojemu je u ime hrvatske vlade i svoje vlastito ponudio preuzimanje vlasti u Hrvatskoj smatrajući da je to put da se izbjegnu ili bar ublaže četničko-partizanska nasilja, a ujedno da se ispitaju makar i vrlo blijede mogućnosti promjene savezničke politike prema Jugoslaviji i priznanje Nezavisne Države Hrvatske pod demokratskom vladavinom. Budući da je doktor Maček odbio nadbiskupov priedlog, Stepinac je izrazio svoju sklonost da sam preuzme teški teret hrvatske države pred slomom. Potražio je i vlastitim putevima koji su, naravno, vodili u Rim, mogućnost spašavanja hrvatskog naroda od posljedica katastrofe, koja se je na njega sve većom žestinom obarala. Na drugom sastanku s ministrom Bulatom nadbiskup je, vidljivo raspoložen, saobćio ovome da ima povoljne viesti iz Vatikana: saveznički zapovjednik u Italiji engleski general Alexander obećao je primiti hrvatsku vojsku i građanske izbjeglice, te im pružiti zaštitu. Nadbiskup je na temelju istih viesti dobio čak utisak da ni sudbina same Hrvatske Države nije bila zapečaćena. Bojazan da bi Zagreb mogao biti poprištem zadnjih nemoćnih borbi što bi neprijatelju dalo željenu priliku za krvoproliće, ponukalo je nadbiskupa Stepinca da pozove k sebi zapovjednika obrane Zagreba i da od njega zatraži da se Zagreb ne brani u zadnjoj samoubilačkoj bitci. Budući da je to bilo u skladu i s posljednjim uputama vlade, Poglavnik je imenovao doktora Kumičića da organizira neku vrst narodne policije i drži red u Zagrebu poslije povlačenja zadnjih jedinica naše vojske. Istovremeno je vlada naredila obće povlačenje vojske i građanskog mnoštva koje je mjesecima prije sliedilo vojne jedinice u tragičnom uzmaku.“ Znači, Alojzije Stepinac bi, da su partizani bili zeru sporiji, bio endehazijski Karl Doenitz. Priča o trovanju Alojzija Stepinca je toliko besmislena da o njoj ne treba trošiti riječi. Jednako besmislena su i naklapanja o tome kako je Tito od Stepinca tražio da KC u Hrvatskoj odvoji od Svete stolice. Zašto bi to tražio samo za HC u Hrvatskoj, a ne i u Sloveniji i BiH? Uostalom mogao je to tražiti i od BKJ za KC u Jugoslaviji. Kao da je Tito bio malouman pa ništa nije znao o internacionalnom karakteru KC. Ono što Tito jest tražio samo i upravo od Stepinca bilo je da se „odlijepi“ od fanatičnog antikomunizma pape Pia XII, jer je Stepinac na tom planu bio najvjerniji papin sljedbenik i sustavno gurao kler u sukobe vlastima. Logor na otoku Goli je druga prevažna tema za pljuvanje po antifašizmu, Titu i Jugoslaviji i to tako što se taj logor za internaciju onih koji su se izjasnili za Rezoluciju IB izjednačava s Jasenovcem i drugim ustaškim logorima smrti. Jer kao Jugoslaviji nije prijetila nikakva opasnost od napada SSSR-a, ne bi to Staljin, nedajbože, pa su IB-ovci bili tek nekakav politički folklor bez stvarnog utjecaja na bilo što. To što je na jugoslavenskim granicama bilo raspoređeno 11 elitnih divizija CA u punom borbenom rasporedu, nije ništa, upadi na jugoslavenski teritorij su bili ništa, jednako kao i pogibija preko1.5oo jugoslavenskih graničara … Kroz logor na otoku Goli koji sasvim sigurno nije bio sanatorij, ali još je manje bio logor smrti, “prodefiliralo“ je u toku njegovog trajanja oko 16.000 interniraca od kojih je tamo umro oko 450 interniraca, 350 od tifusa, ostali su umrli prirodnom smrću, manji dio je izvršio samoubojstvo. Nije nešto iz čega bi se mogao izvući bogzna kakav politički kapital. Ali eto, za naklapanja im preklapanja bogomdano, pogotovo ako se mašti pusti na volju. Izbori za EP su zbog osvojenog mandata manje od očekivanog izbacili si u stranci-pokretu, HDZ, u prvi plan „crnog labuda“, pod čim svatko može podrazumijevati što ga je volja, ali zgodna je stvar da to vodi žestokim unutarstranačkim obračunima, koji mogu rezultirati i prijevremenim parlamentarnim izborima. U svakom slučaju to nije nešto što bi vodilo promjenama u HDZ-u i njegovom pretvaranju u normalnu demokratsku političku stranku. Ali za brušenje jezika i uveseljavanje javnosti dušu dalo. Dan državnosti je također stvar prijepora na hrvatskoj javnoj i političkoj sceni, te kad je, te kad bi trebao biti i uopće treba li nam takav dan. Koplja se lome na javnoj i političkoj sceni, u raspravu se uključila i akademska zajednica. U igri su uglavnom tri datuma 30. 05. dan kad je 1990. konstituiran prvi višestranački sabor, nema veze ni s kakvom državnošću; 25. 06., dan kad je Hrvatski sabor donio odluku o proglašenju samostalnosti RH, nema veze s državnošću, jer se osamostaljuje postojeća država, tako definirana i svojim i saveznim ustavom. Po meni je najbliže onome što bi trebalo slaviti kao Dan državnosti 07. 06. kako to predlaže Inoslav Bešker jer je toga dana 879. papa Ivan VIII svojom bulom priznao kneza Branimira kao vladara Hrvatske, a Hrvatsku kao zakonitu državu. I četvrti datum, koji sasvim sigurno ima više smisla nego prva dva je 09. 05., dan kad je 1944. ZAVNOH, prethodno proglašen najvišim organom državne vlasti Hrvatske, na svojem trećem zasjedanju u Topuskom donio odluku o uspostavi FDH kao nacionalne države hrvatskog naroda. Dakle po meni samo se datumi 07. 06. i 09. 05. mogu smatrati državotvornim, 30. 05. i 25. 06, tek tuđmanotvornim. I tako i tome slično, po sudbinu naroda i države sve „važnije od važnijeg“ … Odluđivanju Tuđmanom zaluđenog naroda i njegovom ozdravljenju, trebala bi prvenstveno odvajanjem ideološkog žita od kukolja pomoći hrvatska intelektualna elita, ali ona to ne može jer je i sama raspolućena između antifašizma i ustaštva.

- 17:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.