07.04.2022., četvrtak

Za sve vas licemjere koji lijete „krokodilske suze“ nad sudbinom Ukrajine On poziva, on proziva, drži „predavanja“, prijeti, “postrojava“ države i narode, bezobzirno tražeći da se opredijele i pristupe „svetom ukrajinskom ratu“ protiv Rusije, pardon Putina, jer ako to ne učine Zelenskij će ih izopćiti iz ljudskog roda, sve u ime ukrajinske demokracije i njenog svetog prava na punopravno članstvo u NATO-u. Nitko da se sjeti upitati tog nesumnjivo vrsnog PR majstora, koji ima pristup svuda od EU parlamenta do Američkog kongresa, kojeg se gotovo bespogovorno sluša, kako to da u toj demokratskoj Ukrajini nema političkih stranaka, nema nezavisnih medija, niti nezavisnih novinara? Pa evo ja ću vam otkriti tajnu zašto nema; zato što je Ukrajina država uređena na nacistički način. I još nešto, u Ukrajini ne možemo govoriti o neonacizmu tamo je u igri izvorni nacizam iz perioda 2. Svjetskog rata, naime vođe i pripadnici ukrajinskih nacističkih milicija, koji su se istakli u pobojima Poljaka i Židova nikad nisu bili procesuirani, diljem Ukrajine brojni trgovi i ulice nose imena nacističkih prvaka među kojima prednjači Stepan Bandera kojemu su podignuti i brojni spomenici. Zelenskij je zavarao mnoge ali mu to nije uspjelo u slučaju američkog kongresmena Madisona Cawthorna, kojem pogled očito nije zamućen sotonizacijom Rusije i njenog predsjednika, koji će bez ikakve zadrške reći da je „Zelenskij bitanga, a ukrajinska vlada beskrajno zla“ uz dodatak „zapamtite što sam vam rekao“. Pred trinaestak godina čekićalo se naveliko o prijemu Ukrajine u punopravno članstvo NATO-a, što su tadašnji francuski predsjednik Nicolas Sarkozy i njemačka kancelarka Angela Merkel svojim rezolutnim protivljenjem spriječili. Angela Merkel se javila pred par dana i rekla da je njeno i Sarkozyjevo ondašnje protivljenje bilo potpuno na mjestu i da ni danas ne misli drugačije. Pa eto i francuski predsjednik Macron i njemački kancelar Scholz imaju koga pitati da im nešto kažu o Ukrajini. Zašto se obojica ponašaju kao da nemaju, je već druga priča. A sad, Buča, Buča, Buča … masakr, masakr, masakr … zločin, zločin, zločin … genocid, genocid, genocid … ori se iz zelenskijfona, a ja ću reći da su taj zločin, ako je uopće počinjen, počinili pripadnici nekog od brojnih ukrajinskih eskadrona „Desnog sektora“, čija je organizacija prije slična ISIL-u nego nacističkim formacijama, jer organizirane vojske takve zločine ne čine, a CA je organizirana vojska. Ako se pitate bili ti odredi pobili svoje Ukrajince, moj odgovor je, da, bi! Dosad su pobili mnoge Ukrajince koje je Zelenskij osudio na smrt proglasivši ih izdajicama. Primjer, koliko se optuživalo Ruse za napad na postrojenja u Černobilu, a pristup postrojenjima u Černobilu zajedno osiguravaju ruski i ukrajinski vojnici. Kad je došlo do prekid dovoda struje u černobilska postrojenja, kvar su bez ikakvog problema otklonili radnici ukrajinske elektroprivrede. Na postrojenje NE Zaporižje nitko nije pucao. Inspektori IAEA imaju slobodan pristup i jednoj i drugoj NE, pa … Za sebe volim reći da "bistrim" politiku još od Korejskog rata, a da politici, povijesti i općenito društvenim temama pristupam na „inženjerski način“, kako je taj moj pristup opisala jedna moja kolegica. A to znači da uvijek postoji uzrok i posljedica, akcija i reakcija koje valja definirati i kloniti se zamjene teza. I u važnim pitanjima ne podlijegati navijačkim strastima. U tom mojem razmatranju, ja si postavljam pitanja koja za vas to nisu ili ih smatrate irelevantnim. Primjerice, NATO pa NATO, a zašto, gdje i kad se izgubila OUN? Ja se pitam, vi očito ne, vama je sve jasno, jel' logično da se Ukrajina, držeći da je na nju izvršena agresija, ne obraća za zaštitu VS OUN nego NATO-u. A ulogu OUN već dugo obezvrjeđuju Ameri, koji su umjesto te organizacije koja i jest osnovana kako bi se po mogućnosti mirnim putem rješavali sporovi među narodima i državama, nameću svoju produženu ruku, NATO, u kojem imaju svu kontrolu, koju radi ruskog prava veta u VS OUN nisu imali. A NATO, oformljen kao obrambeni savez, pandan VU, u blokovski podijeljenom svijetu, umjesto da nakon raspuštanja VU bude i sam raspušten, jača i širi se na bivše članice VU, što Rusija opravdano doživljava kao prijetnju. Nisu Rusi, Ameri su najveće zlo čovječanstva. Kako se lako zaboravlja da je u 2. Svjetskom ratu, rušeći fašizam svim sredstvima, 50 milijuna ljudi položilo svoje živote za svijet bez fašizma, kako bi se danas nacifašističke organizacije prikazivale „demokratskom opozicijom“ ili se čak i njihova vladavina, kao primjerice ona „Desnog sektora“ i „Bojne AZOV“, prerasle u pukovniju, u Ukrajini, prikazivala demokratskom? Nerijetko se pitam jel' danas od svih članica Antifašističke koalicije, sila pobjednica nad fašizmom u 2. Svjetskom ratu, pojave nacifašizma smetaju samo Rusiji i jel' to samo radi 26 milijuna žrtava nacizma u bivšem SSSR-u, među kojima je najviše bilo Rusa? Još se jedino u Rusiji slavi i svečano obilježava 09. 05. Dan pobjede nad fašizmom. Naime stječe se takav dojam ako pažljivo promotrimo tko su poticatelji, sponzori i saveznici svjetskih „demokratizatora“ koji očito bez „demokratizacije“ nepoćudnih ne bi znali živjeti. Pogledajmo si dvije takve „demokratizacije“, jednu uspješnu, onu u Ukrajini 2013./2014. i jednu neuspješnu, onu u Bjelorusiji 2020. Obje su započele poticanjem fašističke desnice od stranih zapadnih obavještajnih službi, posebno njemačke i poljske pod patronatom Amera, na izazivanje nereda koji su u Ukrajini na vlast doveli „Desni sektor“ ali i prerasli u građanski rat, koji je tek sporazumima Minsk I i Minsk II utišan, ali ne i završen. Ako izuzmemo građanski rat, „benefiti“ za Ukrajinu su ogromni; trajno je izgubila Krim, a na istoku su se samoorganizirale i od Kijeva odmetnule dvije oblasti s apsolutnom ruskom većinom; Lugansk i Donjeck, s predstavnicima kojih ukrajinske vlasti nisu htjele čak ni razgovarati. Na linijama razgraničenja se usprkos sporazumima Minsk I i Minsk II nikad nije prestalo pucati, Ukrajina je tamo sve vrijeme držala značajne vojne snage. I kad je trebalo početi primjenjivati odredbe sporazuma Minsk II i mirno riješiti krizu u Ukrajini, umiješao se uncle Joe i zaustavio taj proces, obećavajući Ukrajini članstvo u EU i NATO, što su ukrajinske vlasti usprkos ruskom protivljenju zdušno prihvatile i na kraju dočekale rusku specijalnu vojnu operaciju. Neuspješna „demokratizacija“ u Bjelorusiji 2020. počela je isto kao i ona u Ukrajini 2014. i od istih snaga poticanih masovnih nereda fašistički orijentiranih desničara tobože radi masovnih prijevara na predsjedničkim izborima u glavnom gradu, Minsku, koje se predsjednik Aleksandar Lukašenko nije libio, pa i uz pomoć ruskih službi, suzbiti silom onda kad su mu njegove službe sigurnosti podastrle dovoljno dokaza o tome tko to pokušava njega maknuti i „demokratizirati“ njegovu zemlju. Oba ova pokušaja „demokratizacije“ imala su jedan jedini cilj; Ukrajinu i Bjelorusiju u političkom, ali i svakom drugom smislu što više udaljiti od utjecaja Rusije, dovodeći na njene granice „obrambene“ NATO snage. A onda ova lupetanja o sličnostima događanja u Ukrajini i Hrvatskoj, agresijama ovih i onih ... A sličnosti su u tome da je u jednoj i drugoj državi provedena fašistička kontrarevolucija kojom su na vlast dovedene snage poražene u 2. Svjetskom ratu i da su diskriminirani pripadnici najvećih nacionalnih manjina, u Hrvatskoj Srba, a u Ukrajini Rusa. Diskriminacija je u jednoj i drugoj zemlji vrlo brzo prerasla u državni terorizam U Hrvatskoj je to bilo „stvaranje države“ i DR, a u Ukrajini krajem 2013. i početkom 2014. u neredima na Maidanu, glavnom kijevskom trgu. Nekakve razlike u politici između ukrajinskog "Desnog sektora" i HDZ-a nema. Ukrajina ima Bojnu AZOV, a hrvatska branitelje s naglaskom na HOS. Senilni uncle Joe zaključio je da je došlo vrijeme da se ojačalu Rusiju trajno izbaci iz sedla ignorirajući je i dovodeći NATO na njene granice. Toj igri su bitno trebale pridonijeti dvije spomenute „demokratizirane“ države, Bjelorusija i Ukrajina. Dobro, Bjelorusija je otpala, ali je u igri ostala dobrano nacificirana Ukrajina koja uporno želi u članstvo NATO-a znajući da Rusija, već ionako okružena NATO državama, to ne smije dopustiti jer je i sam njen opstanak doveden u pitanje. Ukrajina ne odustaje i tako sili rusiju na specijalnu vojnu operaciju kako bi se zaštitila, što je i bio američki glavni plan, oni su odlučili isprovocirati sukob i uništiti Rusiju. Zelenski je samo obični američki pijun, lakrdijaš kojem se dopala uloga mačo tipa. Iz ovog sukoba Rusija naprosto mora izaći kao pobjednica da bi uopće preživjela. Ako bi kojim slučajem Rusija bila poražena, mislim da bi to mogao biti, ako ne baš kraj čovječanstva, a ono njegovog dobrog dijela. Zato, uncle Joe, šalji Ukrajincima humanitarnu pomoć i lijekove ili još bolje okončaj rat koji si ionako ti isprovocirao. Oznake: nato, Ukrajina, Stepan Bandera, Volodimir Zelenskij, Madison Cawthorn, buča, Černobil, IAEA, VS OUN, rusi, Ameri, Antifašistička koalicija, demokratizacija, Maidan, Bjelorusija, "Desni sektor", Pukovnija AZOV

- 10:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.02.2022., petak

Danke Deutschland i posebno dzięki Polsko … … s Amerima kao pokretačima svega zla Sad, nakon što je ruski predsjednik Putin odlučio silom „presjeći“ stanje ni rata ni mira u Ukrajini, Ukrajince treba podsjetiti da za nevolju koja ih je snašla iskažu svoje divljenje i punu zahvalnost onima koji su ih u nevolju gurnuli, prvenstveno Njemačkoj i Poljskoj čije su obavještajne službe, potaknute od Amera, početkom 2014. podržale „demokratsku opoziciju“ da organizira nerede na glavnom kijevskom trgu, kad su snajperisti iz redova „demokratske opozicije“ nemilosrdno ubijali jednako prosvjednike kao i pripadnike snaga reda. Proruski predsjednik Ukrajine Viktor Janukovič spašavajući goli život bježi iz Ukrajine u kojoj je svu vlast prigrabila „demokratska opozicija“ a zapravo „Desni sektor“, ukrajinska nacifašistička organizacija, čiji su korijeni u pronacističkoj miliciji Stepana Bandere iz 2. Svjetskog rata. Ukrajina je kliznula u nesigurnu sadašnjost i još nesigurniju budućnost onda kad je početkom 2014. na glavnom trgu Maidan u Kijevu počeo proces njene „demokratizacije“, a zapravo njenog odvajanja od Rusije. Zanimljivo je da te procese „demokratizacije“, uvijek poticane i pod nadzorom zapadnih obavještajnih službi, u ovom slučaju posebno BND-a uz svesrdnu asistenciju možda i najvećeg evropskog zla, Poljske, počinju snage poražene u 2. Svjetskom ratu, dakle nacifašisti. U Ukrajini je to „Desni sektor“ ili „banderisti“, poklonici vođe nacističkih milicija, Stepana Bandere, koje su se rame uz rame s nacistima u 2, Svjetskom ratu borile protiv CA, istrebljujući Židove i Poljake diljem Ukrajine. Danas slobodno možemo reći da je u Ukrajini one 2014. izvršena fašistička kontrarevolucija. Zanimljivo je da etnički Rusi kojih je 17% u ukupnom stanovništvu Ukrajine nisu do divljanja „Desnog sektora„ na „Maidanu“ niti u jednom trenutku predstavljali bilo kakvu prijetnju Ukrajini, naprotiv bili su njeni lojalni građani. Rusi nisu sudjelovali u neredima usmjerenim protiv predsjednika Janukoviča, radi odvajanja Ukrajine od svojeg prirodnog zaleđa Rusije. A onda dolazi do smjene vlasti, „Desni sektor“ preuzima sve poluge vlasti, koja dekretom zabranjuje upotrebu ruskog jezika u Ukrajini koji kao svoj materinji jezik navodi 17% etničkih Rusa i 30% Ukrajinaca. Rusi naravno ispravno shvaćaju da je taj potez ukrajinskih vlasti uperen protiv njihovih prava i sigurnosti i dolazi do njihove pobune i samoorganizacije u regijama s apsolutnom ruskom većinom, Donjeck i Luhansk, koje ne priznaju vlast u Kijevu. U Ukrajini zapravo počinje građanski rat koji se pokušava zaustaviti potpisivanjem sporazuma Minsk I i nešto kasnije Minsk II za koje je „Desni sektor“ odmah rekao da te sporazume ne kani poštovati. I naravno, Ukrajina u proteklih 7 godina nije ni pokušala makar djelomično provesti potpisano. Naprotiv uporno se uz vanjsku potporu tempera o ulasku Ukrajine u NATO savez iako se zna da takva ideja naprosto „razbjeljuje“ Rusiju koja svoju ljutnju i ne krije, pritom se pozivajući na nesporno obećanje Amera da se NATO neće širiti na istok na bivše članice VU. Svjedoci smo da to obećanje nije poštovano zato što je dato s figom u džepu. Tako se dogodilo da se Rusija našla okružena zemljama članicama NATO saveza, što ona doživljava kao prijetnju. I sad još i Ukrajina … E neće moći kaže Moskva. Na liniji razgraničenja između Ukrajine i odmetnutih oblasti pod kontrolom Rusa nema mira, stalno tinjaju sukobi niskog intenziteta. Ukrajinska strana se ne usudi silom vratiti odmetnute pokrajine, koje Rusija neskriveno podupire. U međuvremenu Ukrajina ostaje bez Krima koji Rusija pripaja. I vrag bi znao koliko bi dugo takva situacija ni rata ni mira trajala, da nije bilo nasrtljivih pokušaja iz Ukrajine, ali i izvan nje, na ulazak Ukrajine u EU, a onda i NATO savez, što je Rusija opravdano uvijek gledala „prijekim“ pogledom. I sad odlučila to trajno spriječiti. Silom oružja. Oznake: Putin, Ukrjina, Njemačka, Poljska, "Desni sektor", Stepan Bandera, Kijev, Maidan, rusi, Minsk I, Minsk II, Donjeck, Luhansk, EU, nato

- 19:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.01.2022., četvrtak

Zemlja u kojoj su umrli istina, čovječnost i osjećaji ljubavi, pravde i stida Uništili su nas „domoljubi“, koji su nam predvođeni samozvanim vizionarom Franjom Tuđmanom „stvorili državu“ i „demokratizirali“ je. Na Dina Rađu, čovjeka koji je iz srca progovorio shvativši tko su i što su ti sidreni lanci koji nas Hrvate kao narod slugu drže čvrsto povezane za muljevito dno, promptno su se bijesno okomili upravo ti, čije su nas laži i širenje mržnje odvukli u rat, a oni i danas, četvrt stoljeća od rata, bez rata, laži i mržnje ne mogu, a koje se Dino Rađa, ne imenovavši nikoga posebno, usudio prozvati a stvari nazvati pravim imenom. Da je Hrvatska u 30 godina potpuno osiromašena i premrežena korupcijom i kriminalom, nije više tajna ni za koga sa makar zrnom soli u glavi. Popis stanovništva 2021. pokazao je i da je u tom periodu Hrvatska izgubila oko 900.000 stanovnika, mahom Hrvata iz Hrvatske. A iseljavanje i dalje traje, svake godine sve više Hrvata umire i sve manje ih se rodi, pokazujući sumornu demografsku sliku. Današnja Hrvatska je tužna priča, koja je rezultat ostvarenja politike „vizionara“ Franje Tuđmana i njegovih apologeta, tvoraca projekta nacionalsocijalističke države s temeljima u živom blatu nacionalšovinizma, umjesto države blagostanja za sve i mjesta ugodnog za život. Sve je počelo „rušenjem Jugoslavije svim sredstvima“ i ustaškim revivalom, a vrijeme je pokazalo da se Jugoslaviju jednostavno nije smjelo rušiti. A to zašto se Jugoslaviju nije smjelo rušiti je poznati sarajevski književnik Abdulah Sidran uobličio svojom rečenicom: „Da je Jugoslavija bila i stotinu puta gora nego što je bila, još uvijek bi bila stotinu puta bolja od ovoga što je poslije nje nastalo.“ Pažljiva raščlamba svih relevantnih parametara pokazuje da je Jugoslavija mogla živjeti, biti prosperitetna, a onda i opstati samo onakva kakva je bila, onakva kakvom su je njeni tvorci zamislili. Kao zemlja demokratskog socijalizma. Promijeniš li išta; takneš li samoupravljanje s delegatskim sustavom, srušio si Jugoslaviju, takneš li sustav društvenog vlasništva, srušio si Jugoslaviju, narušiš li „bratstvo i jedinstvo“ kao jamca posvemašnje jednakosti svih naroda i njihovih država u okviru Jugoslavije, srušio si Jugoslaviju, dopustiš li klerofašizmu da se razmaše, srušio si Jugoslaviju … No na isti način kao i Jugoslavija i Hrvatska je mogla opstati, biti prosperitetna i ugodno mjesto za život, samo onakva kakva je bila u Jugoslaviji, Jugoslavija je bila jamac njene pozicije u svijetu, njenog razvoja i prosperiteta. Dakle, „iščupaš“ li Hrvatsku iz Jugoslavije i dopustiš li divljanje KC i ustaštvu, srušio si je odnosno onesposobio za život. Da bi se narodu prezentirala sva potreba i neminovnost razgradnje Jugoslavije i osigurala narodna podrška valjalo je stvoriti preduvjete; jedan je bio „nasušna potreba“ stvaranja države tvrdeći da Hrvatska kao SRH nije država, iako je jednako svojim kao i saveznim ustavom bila definirana kao država, a njenu državnost (kao i drugih republika) potvrdila je i Badinterova komisija. Dakle, lagalo se. Tvrdilo se da je Jugoslavija komunistička nedemokratska država, zemlja realsocijalizma iza „željezne zavjese“, kao da je bila članica VU. Dakle, lagalo se. Tvrdilo se da da u federativno uređenoj državi „Beograd pljačka Hrvatsku gore nego su kolonijalne zemlje pljačkale svoje kolonije“. Dakle, lagalo se. Bajalo se o potrebi demokratizacije prikazujući višestranačje kao istoznačnicu demokracije. Dakle, lagalo se. Obećavalo se da će Hrvatska nakon što se osamostali biti bogata kao Švicarska. Dakle, lagalo se. Situaciju u SR Hrvatskoj prikazivalo se kao da tom državom upravljaju Srbi kojih je među stanovništvom bilo oko 12,5 %. Dakle, lagalo se! Da, lagalo se „na klaftre“, glasove razuma i mirotvorce se nemilosrdno ušutkavalo, pa i likvidacijama poput Josipa Reihl Kira. Ne obzirući se na proročanska upozorenja poput onog prof. Branka Horvata: „Doći će dan kad će nam se u ekonomiju uvući neznalice i plaćenici stranih konzorcija i korporacija, doći će dan kad će svoje ljude imenovati, premijerima, državnicima, taj dan će biti sprovod naše suverenosti i demokracije, taj dan će biti sprovod slobode, prava radnika i svijeta kakvog smo poznavali, taj dan će doći uskoro, a mi ćemo ga slaviti kao državni praznik.“ Ili Ante Markovića: „Zablude ćemo plaćati siromaštvom, trovanjem duha i položajem daleke periferije u Evropi.“ Jugoslaviju su srušili bagra i brabonjci, zaljubljenici u laž, mržnju i zločin, plaćenici CIA i BND prikazujući se brižnim domoljubima, Hrvatska se u procesu nasilne secesije osamostalila i kao međunarodno priznata država postala „muljevito dno Evrope“ (The Economist, 04. 01. 2007.) i nezaustavljivo krenula putem u siromaštvo i nestanak. zemlje i naroda! Zato jer je u braniteljskom rušilačkom pohodu prozvanom „stvaranje države“ uništena materijalna osnova društva i sve što uređenu državu čini uređenom državom. Samo hrvatski „domoljubi“ su “znali“ „demokratizirati“ demokratski uređenu državu i “stvoriti“ odavno postojeću funkcionalnu državu, jer samo za njih je višestranačje istoznačnica za demokraciju, a država, ako nije međunarodno priznata, nije država. Za njih ne vrijede definicije državnosti prema Teoriji države i prava. Nedoučeni zadrti skriboman, plagijator i lažljivac, a vizionar u vlastitim očima i očima svojih apologeta, Franjo Tuđman, se na pragu 21. stoljeća sjetio da bi odradio posao, koji su početkom 19. stoljeća, kad je bilo vrijeme za to, odradili grof Janko Drašković i Ljudevit Gaj sa svojim „Ilircima“, kojima se kasnije pridružio biskup Josip Juraj Strossmayer, koje danas gotovo nitko i ne spominje. I tako, uništivši Hrvatsku Franjo Tuđman je zaslužio naslov hrvatskog velikana pridruživši se tako drugim „velikanima“; lunaticima i sifilističarima. Među hrvatskim velikanima nema mjesta ili ih se ne spominje, ni grofu Janku Draškoviću (samoopredjeljenje i definiranju nacije), ni Ljudevitu Gaju ni Josipu Jurju Strossmayeru, ljudima koji su istinski zadužili svoj hrvatski narod. Uzmimo primjerice Josipa Jurja Strossmayera i njegovo djelovanje kojim svojem hrvatskom narodu, posebno osnivanjem JAZU, dodjeljuje vodeću ulogu među južnoslavenskim narodima i onda to djelovanje usporedimo s djelovanjem Alojzija Stepinca, „velikanom nad velikanima“, kandidatom za sveca pače, koji je svojom izjavom da je „logor u Jasenovcu ljaga na hrvatskom imenu“ zapravo označio čitav hrvatski narod zločinačkim. Drugačije bi bilo da je rekao da je to ljaga na ustaškom imenu ili da je ustaštvo ljaga na hrvatskom imenu, ali on to nije rekao, rekao je ono što je rekao. I zato bi ga trebalo proglasiti svecem!? Ne bih ja ovdje o „urotnicima“ koji su status velikana zaslužili nudeći Osmanlijama Hrvatsku u zamjenu za zadržavanje vlasništva nad svojim posjedima. A ne bih ni o Miklos-bacsiju koji je u luđačkom samoubilačkom jurišu odveo u smrt čitavu posadu Sigeta i postao opjevani velikan. Zato bi u ime mentalnog zdravlja hrvatskog naroda valjalo malo „provjetriti“ te liste hrvatskih velikana, „očeva domovine“, kandidata za svece i sličnih luđaka, a umjesto mržnje i laži prigrliti ljubav i istinu. Jednako bi valjalo demistificirati DR i branitelje, a zločince i ništarije prestati slaviti kao heroje. Oznake: Franjo Tuđmn, domoljubi, Dino Rađa, jugoslavija, Abdulah Sidran, Brnko Horvat, Ante Marković, dr, branitelji i država, grof Jnko Dršković, Ljudevit Gaj, Josip Juraj Strossmayer, Alojzije Stepinacc

- 09:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

29.12.2021., srijeda

Sramoćenje koje se već udomaćilo i postalo obično Sve sudionike u procesu sramoćenja vezano uz doktorat Vice Mihanovića valjalo bi degradirati i trajno ukloniti iz bilo kakvog obrazovnog procesa, oni su se sami potpuno i nepopravljivo diskreditirali, ne samo kao znanstvenici i nastavnici nego i kao ljudi. Taj doktorat je više njihova sramota nego sramota Vice Mihanovića, što se njega tiče, taj rad samo ukazuje na njegov intelektualni doseg. Vrlog Vicu je dovoljno samo malo pomnije pogledati, ne treba ni usta otvoriti, da vidiš o kakvom je lumenu riječ. Ili je on to tek za Andreja Plenkovića koji je svojski podmetnuo leđa kako bi HDZ imao još jednog doktora znanosti baš primjerenog intelektualnoj HDZ-ovskoj kremi. Al' hajdemo ovako, kad bi vam se i dogodilo da trešteni pijani napišete onakve nesuvislosti ili bar ne ispravite Googleov prijevod plagiranog teksta, onda biste kad se otrijeznite sve napisano poderali i bacili u smeće, jer taj rad jest ordinarno smeće. Nesuvislo i nečitljivo! Da sam ikad u životu napisao išta makar slično tome, a napisao sam stotine i stotine stranica što izvještaja, što referata, što elaborata, pritom ne računam bar tri tisuće stranica mojeg bloga, čuvao bih se da makar ne sretnem koga poznatog i ne umrem od srama. Ali Vice Mihanović tih problema nema, on je HDZ-ovac, a poznato je da oni srama nemaju. Srama nema ni njegova mentorica, ni članovi komisije, a bogami ni svi članovi povjerenstva za ocjenu Vicinog doktorata koji su zaključili što su već zaključili i Senatu predložili što su već predložili, a jednako je besmisleno i nesuvislo kao i Vicin doktorat. I nitko s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Osijeku da se pridruži profesorici Slavici Singer, a ona je o Vicinom plagiranju rekla sljedeće: "Analiza načina referiranja u ovoj doktorskoj disertaciji pokazala je krajnje nepoznavanje ili ignoriranje pravila akademske komunikacije, što je nedopustivo i takvoj disertaciji mentor nije smio dati zeleno svjetlo, niti je Stručno povjerenstvo moglo prihvatiti disertaciju i donijeti odluku o obrani disertacije. Takva disertacija nije smjela doći do obrane." i s gnušanjem osudi svu sramotu koju su neodgovorni sudionici u procesu nanijeli i sebi i Osječkom sveučilištu. O Mihanovićevoj disertaciji i nedopustivom prepravljanju davno obranjene disertacije svoje su mišljenje iznijeli umirovljeni profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu Žarko Puhovski, bivša ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak, kao i aktualni Ministar znanosti i obrazovanja Radovan Fuchs. A profesor Ivo Bićanić, nakon što je pročitao Mihanovićevu disertaciju, je rekao: "Na ozbiljnom sveučilištu to ne može biti doktorat." Na ozbiljnom sveučilištu ne može, ali može bez problema na sveučilištu koje kontrolira Andrej Plenković čelnik najnovijeg i „neporočnog“ HDZ-a, koji je vrlo vjerojatno i osobno pritisnuo „društvo“ na Ekonomskom fakultetu Osječkog sveučilišta da učine sve da njegov miljenik Vice Mihanović, minusinteligent iz Splita, ostane s doktoratom znanosti. Tko šiša, ne samo zakone, propise i statute, nego i zdrav razum!? S time pak, kako je dobro poznato, ni HDZ ni Andrej Plenković niti su imali niti imaju ikakvog problema. Istini za volju u HDZ-u su plagiranja i prevare modus operandi, pa Vice Mihanović nije ni sam ni usamljen, sjetimo se samo doktorske disertacije Pave Barišića ili plagiranja diplomskog rada Milijana Brkića, što je ondašnji šef HDZ-a Tomislav Karamarko prozvao kompilacijom. Pavo Barišić samo nije postao ministar i eno ga već kako vedri i oblači na Hrvatskim studijima … Ipak pravi kapitalac na tom području je utemeljitelj HDZ-a Franjo Tuđman za čiju je doktorsku disertaciju obranjenu na FF u Zadru akademik Ljubo Babić dokazao da je plagijat, pa je podigao i optužnicu protiv Tuđmana kojega je od suđenja i vjerojatno osude spasila prerana smrt Ljube Babića. Franjo Tuđman ober-lažov i manipulator, koji nije napustio JNA kako bi se mogao baviti znanstvenim radom, već je iz JNA istjeran, svim silama se trudio doktorirati na FFZG, ali tamo nisu imali razumijevanja za njegova prenemaganja i on sasvim sigurno na FF u Zagrebu ne bi doktorirao nikad. Ili možda i bi, ako bi prije uspio otkloniti dvojbe oko svojeg dodiplomskog obrazovanja, nedostatka magisterija, nepostojanja znanstvenih radova objavljenih u respektabilnim znanstvenim časopisima, što je tada bio uvjet za pristupanje obrani doktorata, a vjerojatno je i Ljubo Babić skrenuo pažnju na neke dijelove Tuđmanove disertacije koje je uredno prepisao. Oznake: Vice Mihanović, doktorska disertacija. plagijat, Osječko sveučilište, slavica singer, Ivo Bićanić, andrej plenković, Franjo Tuđman, Ljubo Babić

- 10:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.11.2021., srijeda

Američki ekspedicioni korpus za Zapadni Balkan Izgleda da je situacije u i oko BiH dojadila i Bogu i ljudima kad se Joe Biden odlučio na Zapadni Balkan uputiti izuzetno jak „ekspedicioni korpus“ sastavljen od iskusnih diplomata koje resi poznavanje prilika na Balkanu, a neki čak i dobro govore jezik hrvatski, srpski, bosanski … Njihova zadaća je da „poslože stvari“ i dovedu BiH u stanje da poštujući principe Daytonskog sporazuma može funkcionirati kao uređena država i prestane biti prijetnja miru. Naime svakom pametnom je jasno da je situacija u BiH, prvenstveno radi rušilačke politike Beograda i Zagreba takva da lako može izmaći kontroli. Američki Predsjednik je tim činom pokazao da neće imati razumijevanja jednako za svesrpsku politiku Beograda, „posebnoskrbnu“ politiku Zagreba i „piškili bi, kakili bi“ politiku EU kad je BiH u pitanju. Navještava se da će glavni „pravac udara“ američkog ekspedicionog korpusa biti inzistiranje na postizanje dogovora oko konfliktnih pitanja unutar BiH, a onda i u okruženju, a stidljivo se najavljuje da će, ukoliko to ne bi bilo moguće, rješenje biti nametnuto silom. Ne ulazeći sad u razloge uništenja SFRJ i nemalu ulogu CIA u tom procesu, zapitajmo se zašto je EZ, kasnije EU, bila onako mlitava početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, kad se rat na Balkanu razbuktao, pa su Ameri morali vaditi vrelo kestenje iz vatre i Washingtonskim sporazumom okončavati agresiju RH na BiH i uspostavljati FBiH kao federaciju naroda, a ne federaciju teritorija kako je to Franjo Tuđman u svojim nastojanjima razbucavanja i podjele BiH htio. Godinu i pol dana kasnije su opet Ameri Daytonskim sporazumom okončali rat u BiH. Ja osobno mislim da je svojevrsno isključenje Rusije iz procesa okončanja sukoba u BiH bila katastrofalna greška, a jel' bila pokazat će se budu li Rusi na VS OUN stavili veto na imenovanje visokog predstavnika i ostanak EUFOR-a u BiH. Ameri su očito shvatili da se u Beogradu i Zagrebu u politici prema BiH ništa nije promijenilo jer je na djelu politika koju su, kad je BiH odnosno njena podjela u pitanju, u Karađorđevu u ožujku 1991. dogovorili Milošević i Tuđman. Smatralo se da će prijetnja sankcijama koje je VS OUN navijestilo RH, što je dovelo do Washingtonskog sporazuma, konačno „odbiti“ Tuđmana od BiH, ali pokazalo se da je to račun bez krčmara, Tuđman se podjele BiH nije odrekao, pa se govorilo kako „Tuđmana iz BiH kroz vrata istjeraš, a on se kroz prozor tamo vraća“. Dobro, što se Hrvatske tiče, situacija se malo smirila u Sanaderovo doba, on nije bio tako gorljiv što se BiH tiče. No današnje hrvatske vlasti kad je BiH u pitanju nastavljaju tabanati Tuđmanovim putem, stječe se dojam da te vlasti nemaju pametnijeg posla nego neprekidno trabunjati o tobože neravnopravnom položaju Hrvata u BiH, jer eto čak i njihovog člana predsjedništva BiH biraju Bošnjaci, a istina je da ga biraju i Bošnjaci kao što je istina da i člana predsjedništva iz redova Bošnjaka biraju i Hrvati. Nitko da se zapita ili da vlasti u Zagrebu zapita, čekajte malo, kako to da na izborima za člana predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda Bošnjaci svoje glasove daju Komšiću, a ne Čoviću, pa onda Komšić nije član predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda, a Čović bi bio!? Odriču li te nedotupavne vlasti Komšiću hrvatstvo ili je možda u pitanju to što Komšić smatra državu BiH svojom domovinom, a Čović Hrvatsku? Znači kad bi Bošnjaci na izborim svoje glasove dali Čoviću, koji bi radio u interesu Zagreba, a protiv interesa BiH, onda bi bilo sve u redu i izbornom zakonu ne bi ništa falilo. Uostalom ništa manje nedotupavne nisu niti izjave predsjednika RH Zorana Milanovića da je on predsjednik Hrvata u BiH!? (sic!) U kojem i čijem ustavu to stoji? Na kojim i čijim je izborima izabran na tu funkciju? I gdje, kad i zašto je odustao od Željka Komšića za kojega je upravo on ne tako davno korteširao u Sarajevu? Predsjednik s beskarakternim karakterom. Na to da je politika Zagreba prema BiH nakaradna upućuju i protesti njemačkih eurozasatupnika koji su svojim hrvatskim kolegama, a onda i vlastima u Zagrebu žestoko spočitnuli da su sve vrijeme hrvatskog predsjedanja EU koristile gotovo isključivo na čekićanje o neravnopravnosti Hrvata u BiH, jel' samo zato što im Hercegovina služi kao praonica novca isisanog iz hrvatskog proračuna. A počelo je tako da se F BiH iz Zagreba prikazuje kao isključivo bošnjački entitet, pa bi onda red bio da se oformi i treći, hrvatski, entitet. O hrvatskom entitetu se danas toliko ne čekića, danas je moderno lupati o promjeni izbornog zakonodavstva u BiH, pa da na izbore za člana predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda izlaze isključivo Hrvati, a kandidate će iz redova HDZ BiH predložiti Zagreb. Eto, radi „mirne Bosne“ očekujem da Ameri sabiju rogove u glavu, malo je reći nedotupavnim, vlastima u Zagrebu. Naravno da bi u čitavoj priči valjalo diskretno postići dogovor s Rusima, kako bi se Dodiku izbio iz ruku adut „ruske potpore i zaleđa“ njegovoj rušilačkoj politici, na što se on sve vrijeme poziva. Nekako imam dojam da je šef CIA u nedavnom podužem razgovoru s Putinom i o tome razgovarao. Ako američki ekspedicioni korpus uspije pacificirati Beograd i Zagreb i efikasno spriječi njihovo nekontrolirano vršljanje po BiH, a onda i prisili EU da se aktivnije angažira na pitanjima obuzdavanja Zagreba i stabilizaciji prvenstveno političkih prilika u BiH, valjalo bi čak razmisliti o njenom prekorednom prijemu u članstvo EU, BiH bi dobila šansu u kojoj bi mogla iskoristiti svoju prednost što ona nije prezadužena država. Bilo kako bilo ja osobno ovom američkom „pohodu“ od sveg srca želim da uspije. Oznake: Zapadni Balkan, Bih, Joe Biden, Daytonski sporazum, Beograd, Zagreb, cia, EU, Franjo Tuđman, F BiH, izborni zakon, rusija

- 08:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.11.2021., ponedjeljak

Gauleiteri i oni drugi Tužno je saznanje da mnogi, iako rođeni kao ljudska bića, do svoje smrti ne uspijevaju stasati kao poštovanja vrijedni ljudi. Prebirući između svih onih što su ispilavljeni i stasali u Tuđmanovom inkubatoru zvanom MVP, od Mate Granića preko Ive Sanadera do današnjih dana, na prste bismo mogli nabrojiti one koji doista vrijede i koriste narodu i državi, sve je prepuno ništarija, među kojima prednjače oni pravnog obrazovanja, a upravo takvi od dolaska HDZ na vlast u Hrvatskoj „kroje kapu“ i narodu i državi nepokolebivo ih vodeći u ponor. Tko su što su i kakvi su dobro je vidljivo i u ovom epskom psihijatrijskom „hvatanju za grkljan“ momaka s „velikim mudima“ s Pantovčaka i Banskih dvora. U tom čerupanju u kojem se ne biraju riječi pao je i izraz „Gauleiter“ predsjednika RH na račun tobože neprihvatljivih ponašanja članova Vlade i njenog predsjednika. Ako se dobro zna kuda spada, na koje područje i kojem vremenu taj izraz pripada, odgovor predsjednika Vlade nije trebalo dugo čekati: „On govori o HDZ-u kao nacističkoj stranci. Nisam čuo da je netko reagirao. To je sramotno, uvredljivo, lažno. Nije dovoljno da krši Zakon o sudovima, Zakon o obrani, nego naziva HDZ koja je dobila povjerenja građana, koja ima parlamentarnu većinu, nacističkom strankom.“ Predsjednik vlade dobro zna što je i kuda spada „Gauleiter“, malo veći mu je problem svrstavanja „starog hrvatskog pozdrava“ ZDS. Zamisli ti samo to „… on naziva HDZ koja je dobila povjerenja građana, koja ima parlamentarnu većinu, nacističkom strankom”…, kao da NSDAP od dolaska Hitlera na vlast pa do kraja 2. Svjetskog rata nije imala plebiscitarnu podršku u redovima njemačkog naroda, što je ako se vodimo Plenkovićevom logikom izraz najveće demokratičnosti. I nije Milanović prvi koji je HDZ doživio kao nešto opasno i nešto što veze ne samo s demokracijom, nego ni zdravim razumom nema, ali ima s ustašijom, koja usput rečeno Milanoviću uopće ne smeta, pa ga je onaj kunktator i lijenčina Ivica Račan, nakon što je Franjo Tuđman na osnivačkom saboru HDZ-a izjavom da „ … NDH nije bila samo kvislinška tvorevina i fašistički zločin, nego i izraz ostvarenja vjekovnih težnji hrvatskog naroda za svojom državom …“ toj tvorevini dao legitimitet, prozvao „strankom opasnih namjera“, umjesto da je to nacifašističko smeće odmah zabranio. No kako Franjo Tuđman nikad nije smio postati netko tko odlučuje o sudbini naroda i države, tako ni Ivica Račan nikad nije smio postati čelnik SKH, iz današnje perspektive Ivica Račan je zapravo doveo Franju Tuđmana na vlast u Hrvatskoj. Klaus Kinkel, njemački ministar vanjskih poslova, je prilikom svoje zadnje posjete RH 1998., kad je shvatio da Tuđman, usprkos svim potpisima na brojnim sporazumima, ne mijenja svoju politiku posebno prema BiH, vrlo razočaran i ljut, neki kažu i bez pozdrava, napustio Predsjedničke dvore, rekavši po povratku svojima u Njemačkoj da „Franjo Tuđman na pragu 21. stoljeća u srcu Evrope uspostavlja nacionalsocijalističku državu“. Iako Mate Granić u svojim memoarima spominje da mu je Klaus Kinkel rekao da Hrvate u BiH vode lopovi, ovo s nacionalsocijalističkom državom ne spominje. A tko je sve vrijeme njegovog svevlašća pružao pun suport tom Tuđmanovom ludilu i bio mu glavni oslonac, ako to nije bio nacionalsocijalistički HDZ. Dakle predsjednik RH, Zoran Milanović, nije bio nimalo originalan u svojem izričaju, bilo je i onih prije njega koji su prepoznavali pravi karakter HDZ-a. Oznake: mvp, Pantovčk, Banski dvori, HDZ, Franjo Tuđman, stranka opasnih namjera, Klaus Kinkel, Bih, nacionalsocijalistička država

- 12:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.10.2021., četvrtak

Od ostavštine Milana Bandića se SDP ne može ni ograditi, a kamoli „oprati“ Nakon što je i službeno objavljeno da je konsolidirani dug Zagreba 8,2 milijarde kuna „patrijarh“ SDP-a Ivan Račan će to prokomentirati sa: “Dug Zagreba od 8,2 milijarde kuna je ostavština Bandića i HDZ-a”, pokušavajući se tako ograditi od Bandića i potpuno amnestirati SDP od svake odgovornosti za katastrofalno stanje i ne samo financija u Zagrebu. Ma koliko god se iz SDP-a ograđivali i Bandićev kriminal pripisivali zaštiti i podršci koju mu je pružao HDZ, ostaje činjenica da je on potekao iz redova SDP-a i da ga je SDP, a posebno Ivica Račan, gurao i štitio i onda kad ga štititi nikako nije smio. A sve je krenulo s Pešćenice kad moćni predsjednik SO Pešćenica i ugledni član SKH Ivan Šikić u Milanu Bandiću, polupismenom potomku podanika Mostarskog paše, tada na mjestu stručno-političkog radnika za ONO i DSZ u Općinskom komitetu SKH Peščenica prepoznaje silni politički potencijal i već tada ga vidi kao „rođenog gradonačelnika Zagreba“. Head hunteru Ivanu Šikiću pridružuje se jednako takav Marko Melčić, zadnji predsjednik GK SKH Zagreba, sa svojom akvizicijom, Slobodanom Ljubičićem – Kikašom, stručno-političkim radnikom u OK SKH Trnje. Zanimljivo je da se u „prijelaznom roku“ ni Bandić ni Ljubičić ne pridružuju HDZ-u, što je za mnoge iz SKH bilo „u modi“, već ostaju vjerni SKH – SDP Ali SKH – SDP se rastače, obojica „genijalaca“ ostaju bez posla, pa uskače Marko Melčić i ustupa im bez naknade poslovne prostore u zgradi u Božidarevićevoj koja je bila u vlasništvu SKH, koje onda dvojac iznajmljuje i tako preživljava „posne“ dane. Milan Bandić strelovito napreduje od 1993. kada postaje tajnik gradske organizacije SDP-a, a dvije godine kasnije postaje i zastupnik u SGZ. U svibnju 2000. godine na sjednici Skupštine Grada Zagreba Milan Bandić je prvi put izabran za gradonačelnika Grada Zagreba. Bandić „dela“ a SGZ u kojoj SDP ima većinu bez iole kritičkog pristupa blagoslivlja to njegovo „delanje“. Sjećate se slučaja iz 2002. godine kad je Milan Bandić zorno pokazao svoju sklonost kriminalu, nakon što je pod utjecajem alkohola prouzročio prometnu nesreću i pokušao podmititi policajca koji ga je prijavio, radi čega je bio prisiljen podnijeti ostavku. Takav kriminalni potez dužnosnika tog ranga značio bi u svakoj uređenoj državi njegovu „političku smrt“, ali SDP, odnosno Ivica Račan, to ne smatra nekakvim velikim grijehom, tako da je Milan Bandić već na izborima 2005. opet bio nositelj liste SDP-a i pobijedio. SGZ ga ponovo imenuje gradonačelnikom, a on uz puni suport SGZ u kojem SDP ima većinu radi pa gotovo što ga je volja. Sjetimo se samo svih onih hvalospjeva kojima je čelnik SDP-a Zoran Milanović u predizbornoj kampanji za izbor gradonačelnika epski opjevavao "najboljeg kandidata“ za gradonačelnika grada Zagreba, Milana Bandića. Bandić te 2009. pobjeđuje na izborima i uz pomoć SGZ nastavlja „delati“ što ga je volja i tko zna koliko bi ta ljubav između njega i SDP još trajala da se Bandić nije odlučio kandidirati na izborima za predsjednika Države i to usprkos tome što je SDP kao svojeg kandidata već istaknuo Ivu Josipovića. Milanović pokušava urazumiti Bandića, ali ovaj ne odustaje i ljubav puca, Bandić mora napustiti redove SDP u kojima je ostavio puno svojih privrženika, ljudi kojim je učinio brojne usluge, posebno zapošljavanja u gradskim službama, ne samo njih i članove njihovih obitelji, nego i prijatelje i znance, a oni su kao delegati u SGZ svojim glasovima i na druge načine održavali Bandića „na životu“, i to usprkos tome što su svi dobro znali da Bandić sve dublje tone u kriminal. Ta “ljubav“ između Milana Bandića i SDP-ovih zastupnika u SGZ ne prestaje niti nakon što je Bandić osumnjičen za kriminalne radnje i pritvoren, a ispod njegovih skuta su kao političari stasali brojni SDP-ovi kadrovi kao primjerice Davor Bernardić kasniji predsjednik SDP-a. Od brojnih istaknutih SDP-ovaca ni danas nećete o Milanu Bandiću čuti jednu makar benignu optužujuću riječ, a kamoli osuđujuću, jer „čovjek je krao, ali je i njima dao“. Ipak postavlja se pitanje kako je Milan Bandić opstajao kroz sve te godine iako je njegovo „delanje“ odavno prestalo biti tajna? Štitila ga je sprega moćnih političara i po službama i institucijama vlasti strateški raspoređenih brojnih „zavičajaca“ uvezanih poput onih mađioničarskih maramica. Samo tako je bilo moguće da razina bezakonja i korupcije povezana s Bandićem dostigne epske razmjere. Želim naglasiti da ni nakon što je Milan Bandić potpao pod „posebnu brigu i skrb“ HDZ-a, odgovornost SDP-a za „stvaranje monstruma“ nije prestala, on je preko istaknutih SDP-ovaca, od kojih su neki njegova politička čeda, ostao i dalje povezan sa SDP-om. Vezano uz Bandića i potonuće Zagreba veže se još jedan fenomen, naime uz sve zaštitne mehanizme Bandić (i neki drugi uz njega) je bio i sumnjičen i optuživan i suđen, ali onaj bez kojega nije bilo moguće ni zaduživanje a pogotovo prezaduživanje Zagreba, njegov moćni “ministar financija“, Slavko Kojić, je ostajao neokrznut, njega se nije ni sumnjičilo, ni privodilo, ni optuživalo … E pa ja mislim da je konačno došlo vrijeme da se DORH i USKOK istražujući sav kriminal, a posebno prezaduživanje Zagreba, konačno pozabave Slavkom Kojićem. Oznake: Mijan Bandić, SDP, Ivan Račan, Ivica Račan, Ivan Šikić, Marko Melčić, Slobodan Ljubičić - Kikaš, Zoran Milanović, SGZ, gradonačelnik Zagreba, Slavko Kojići

- 18:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Hrvatska besmislena stranka/partija (U SDP-u nema socijaldemokracije, a u socijaldemokraciji nema SDP-a.) Vrijeme je da SDP konačno ili postane stranka političke ljevice ili nestane s hrvatske političke scene. Drastičan pad rejtinga, panični pozivi na jedinstvo, unutarstranačka trvenja, svađe, prijepori i prepucavanja, raskol i izgleda nezaustavljivo osipanje članstva su vidljivi „uspjesi“ koje je postigao Peđa Grbin nakon godine dana predsjedanja SDP-om. Drobilo se i drobi na sjednicama stranačkih tijela središnjice, kao i podružnica, o svemu i svačemu, samo nije o političkom (re)pozicioniranju stranke, cilju njene političke borbe ili što i kakvo društvenopolitičko uređenje zemlje želi SDP, nije valjda da je to liberalni kapitalizam, jer se o poziciji SDP na političkoj skali uopće nije raspravljalo? Ili to možda i je, jer u dva mandata u kojima je predvodeći koaliciju pobijedivši na izborima obnašao vlast, uz predsjednike vlade Ivicu Račana i Zorana Milanovića, nije pokazao niti trunka želje da bilo što mijenja, već se trudio dograđivati Tuđmanov neoustaški čardak s temeljima u živom blatu nacionalšovinizma. Sve to nas i ne bi trebalo čuditi jer je SDP politička organizacija čije je samo osnivanje bilo potpuno besmisleno, ako izuzmemo njenu ulogu „konstruktivne opozicije“ Tuđmanovom proustaškom HDZ-u. Riječ je naravno o SKH – SDP (stranka demokratskih promjena), preimenovanoj 1993. u SDP-u, socijaldemokratskoj partiji, stranci/partiji osnovanoj u fazi rušenja demokratskog socijalizma, društvenopolitičkog uređenja koje je slovilo kao krajnji cilj političke borbe socijaldemokrata, što je nonsens samo po sebi. Dakle, samo potpuni idiot će u uvjetima etabliranog demokratskog socijalizma osnivati stranku/partiju koja kao svoj politički cilj ima uspostavu demokratskog socijalizma.(sic!) U istu kategoriju nonsensa spada i Tuđmanovo “stvaranje“ države kad on postupak nasilne secesije postojeće države naziva stvaranjem države. Ili je ipak vrag u tome da su društvenopolitički sustav poznat kao demokratski socijalizam uspostavili komunisti, krećući u društvene promjene polazeći s pozicije diktatura proletarijata, a ne socijaldemokrati, jer po socijaldemokratima to se ne bi dogodilo nikad. Dakle proces društvene tranzicije, demokratizacija društva, jugoslavenski komunisti su započeli početkom pedesetih godina prošlog stoljeća i dovršili na Brijunskom plenumu razvlašćivanjem službi sigurnosti krajem šezdesetih. SDP je od SKH baštinio partijsku infrastrukturu, impozantnu imovinu, antifašizam i status lijeve političke opcije. Do danas se SDP profilirao kao stranka desnog centra, a antifašizam se negdje putem izgubio, dakle to što je SDP danas, baš nikakve veze nema ni sa kakvom ljevicom ni sa socijaldemokracijom. Da bi obezvrijedio to što su komunisti ostvarili, predsjednik predsjedništva CK SKH, Ivica Račan, shvativši valjda da je dotad živio u zabludi, jer je biti komunist nešto fuj i bekino, nešto što ne priliči hrvatskom narodu, uspijeva nametnuti svojoj partiji, prvo preimenovanje SKH u SKH – SDP (Stranka demokratskih promjena), izgubiti izbore, a potom od ostataka tako raslojenog i rastrojenog SKH napraviti Socijaldemokratsku partiju prvenstveno kao oslonac ustašoidnom Tuđmanu i jednako takvom pokretu/stranci, HDZ-u, u njihovoj vladavini. A da su u CK SKH bili svjesni i društvenopolitičkog uređenja i položaja Hrvatske u Jugoslaviji, kako sam već navodio, najbolje pokazuje svjedočenje nekadašnjeg sekretara Predsjedništva CK SKH Drage Dimitrovića kad govori o vremenu prije „demokratskih promjena“: „Neke stvari iz tog razdoblja ne bi trebalo zaboraviti. Unutar pola stoljeća Hrvatska je od ruralnog prerasla u industrijsko društvo. Razvijena je obrazovna, znanstvena i kulturna infrastruktura, stvorene su pretpostavke za moderni život. Usporedo s tim, rasla je samosvijest ljudi pa su kroz samoupravljanje oslobođeni značajni ljudski potencijali i inicijative, što je bitno za generacije suočene s globalizacijskim tsunamijem. Nadalje, morali smo nalaziti rješenja u kriznom vremenu kad se obiteljsko srebro nije prodavalo, a nismo se pretjerano ni zaduživali. Nismo tražili druge da nam rješavaju probleme, a naučili smo živjeti od onoga što stvaramo, što je sigurna formula u svim vremenima. U tom se vremenu Hrvatska teritorijalno zaokružila i nacionalno homogenizirala, pa smo krajem osamdesetih imali više hrvatskog stanovništva nego krajem pedesetih ili krajem dvadesetih. Imali smo i kontinuitet razvoja državnih institucija koje su se postupno oslobađale centralne vlasti, pa su krajem osamdesetih naše institucije preuzele najveći dio odgovornosti za stanje u Hrvatskoj. Hrvatska je, dakle, pred kraj socijalizma, uoči „demokratskih promjena“, imala izuzetno snažne atribute državnosti.“ koji je bez obzira na to što je sve to znao ipak glasao za „demokratske promjene“ koje su dovele na vlast Franju Tuđmana na čelu bagre i brabonjaka, zaljubljenika u laž, mržnju i zločin, jer je osnovni cilj SKH – SDP i kasnije SDP, kako su to formulirali glavni ideolog SKH – SDP Zdravko Tomac i predsjednik Predsjedništva CK Ivica Račan, bio „rušenje Jugoslavije i komunizma“. To nisu mogli komunisti, ali nazovi-komunisti kakvi su bili i Tomac i Račan i skupina besprizornih okupljena oko njih su to mogli bez ikakve zadrške. Uostalom činjenica je da se SKH – SDP mogao jedino sam razvlastiti, zato im je valjda i trebalo da samoupravljanje s delegatskim sustavom, dakle demokratski socijalizam, prethodno ga izjednačivši s velikodržavnim socijalizmom SSSR-a i zemalja VU, proglase totalitarizmom. Nije to napravila skupina besprizornih, bagre i brabonjaka, zaljubljenika u laž, mržnju i zločin, okupljena oko Franje Tuđmana, to je napravio Ivica Račan došavši na čelnu poziciju u Predsjedništvu CK SKH, Tuđman i njegovi su samo to objeručke prihvatili i krenuli „stvarati državu“. Potkapacitirana lijenčina i kunktator Ivica Račan i njegovi savjetnici, neki svjesno, a neki nesvjesno, su se zapravo odrekli svega pozitivnog što su komunisti učinili predvodeći antifašiste u NOR-u boreći se za slobodu, a poslije rata za svekoliki društveni i gospodarski razvoj društva. Odrekli su se oni i samog antifašizma kao civilizacijskog dosega i svjetonazornog principa slobodnog pojedinca u slobodnom društvu, a prihvaćajući Luburićevu ideju „pomirbe sinova partizana i ustaša“ kojom su jedini u svijetu uveli praksu da se ratni pobjednici ispričavaju poraženim slugama okupatora, priznajući im status žrtava i tako ponižavajući sve žrtve naci-fašizma, ustaških logora smrti, holokausta i „čišćenja terena“. Saveznicima iz Antifašističke koalicije, čiji su jugoslavenski partizani od Teheranske konferencije “Velike trojice“ bili ravnopravan član, ne pada na pamet da se primjerice ispričavaju Nijemcima za bombardiranja Dresdena i Hamburga, za „Rajnske logore“, za program „rent-a-woman“ i sve druge postupke u procesu denacifikacije, pa i zaključcima Potsdamske konferencije. Samim pak Nijemcima na pamet ne pada da takvo što traže pod egidom „zločin je zločin i žrtva je žrtva“. Ameri se nikad neće ispričati Japancima za Hirošimu i Nagasaki, jer bi to značilo obezvrjeđivanje svih onih milijuna nevinih žrtava japanskog militarizma u JI Aziji. Ako se pitate kako je to moguće odreći se uređene srednje razvijene evropske države i krenuti u nepoznato, odgovor je prilično jednostavan opsjednutost „tačerizmom“ i „reganomikom“, neprekidnim čekićanjem o tome kako je jedini jamac demokratski uređenog društva višestranačje, a onda i narod poprilično sklon nacionalšovinizmu. To da je SFR Jugoslavija, za razliku od socijalističkih zemalja VU, bila zemlja demokratskog socijalizma što je bilo jednako vidljivo izvana kao i unutar same SFR Jugoslavije. Kraljevina SHS, parlamentarna monarhija, imala je višestranačje, a jel' bila zato demokratska? Naravno da nije bila, bila je žandarska država. Pa? I tako oni, koji ni sami nisu znali što je socijaldemokracija i koji je cilj političke borbe socijaldemokrata, odriču se svojih komunističkih korijena i antifašizma, ispričavaju se za „zločine komunizma“, plaze na Bleiburg i druga „stratišta“, uspostavljaju SDP i zajedno s HDZ-om kreću „tranzicijskim“ putem, putem „demokratskih promjena“, uništavajući materijalnu osnovu društva i sve što su komunisti prethodno stvorili, a oni su pretvorivši svoj revolucionarni u stvaralački zanos od zaostale ratom razorene siromašne poljoprivredne države stvorili srednje razvijenu evropsku državu, državu demokratskog socijalizma, upravo onakvu kakvom ju je Drago Dimitrović opisao. Oznake: SKH - SDP, Dragutin Dimitzrović, SDP, Ivica Račan, "konstruktivna opozicija", Zoran Milanović, Peđa Grbin, pad rejtinga, raskol

- 17:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.08.2021., utorak

Patologija suočavanja s prošlošću Pohrlili jučer naši klerofašizmom i ustaštvom obdareni antitotalitaristi obilježiti još jedan besmisleni spomendan, EU Parlamentu nametnut od onih koji slave svojih 300.000 pripadnika SS-a, 23. kolovoz „Evropski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima - nacizma, fašizma i komunizma“. Odaju se počasti i polažu vijenci na mjestima na kojima to nema baš nikakvog smisla. Oni koji su predložili takvu glupost EU Parlamentu, a bogami i sami zastupnici izgleda nisu čuli za Thomasa Manna, velikog njemačkog književnika, esejista i društvenog kritičara, dobitnika Nobelove nagrade, koji je 1945. izrekao sljedeće: „Staviti ruski komunizam na istu moralnu razinu s nacifašizmom, jer su oba totalitarna, u najboljem je slučaju površno, a u gorem slučaju to je fašizam. Tko inzistira na toj jednakosti, tvrdeći za sebe da je demokrat, stvarno i u svom srcu on je već fašist i sigurno će se boriti protiv fašizma neiskreno i prividno, potpuno mrzeći samo komunizam.“ (Essays „Meine Zeit“, ed. by H.Kurzke, Frankfurt 1986, vol. 2, p. 311) A ako Thomas Mann kao suvremenik nije dovoljno poznavao nacifašizam i komunizam, tko je? U svjetlu rečenog jasno je da naši „antitotalitaristi“ ni o jednom ni o drugom doslovno pojma nemaju, ali fanatično mrze čak i jugoslavenski samoupravni socijalizam, nazivajući ga komunizmom, samo da bi ga mogli mrziti. I ne samo to, za njih je i antifašizam floskula i zločin. I zato su fašisti. Bili bi to čak i da ne koketiraju s ustaštvom. Kaže Thomas Mann, ne ja. U procesu koji se zove "suočavanje s prošlošću" sadržana je patologija, prebrojni su taj proces shvatili na pogrešan i potpuno nakaradan način, ne kao povijesno sagledavanje događanja iz prošlosti i njihovo vrednovanje u smislu izbjegavanja činjenja pogrešaka u budućnosti, nego kao pokušaj intervencije u prošlost i pokušaj mijenjanja prošlosti, a to nakaradno shvaćanje kod nas je još i prisnaženo potpuno besmislenim procesom "pomirbe sinova partizana i ustaša", koji se u svojoj konačnici svodi na izjednačavanje antifašizma s fašizmom i izvođenje ustaštva na hrvatsku javnu i političku scenu, tim procesom je ustaštvo legitimizirano i legalizirano. Ta dva hrvatskom narodu nametnuta procesa, jedan shvaćen na potpuno pogrešan način i drugi potpuno besmislen i štetan, su nas kao narod prisilili da svoju sadašnjost živimo u prošlosti, a budućnosti uopće nemamo. Zamislite da se Nijemci krenu „suočavati s prošlošću“ na ovako nakaradan način, ja mislim da narednih nekoliko tisućljeća ne bi ništa radili nego se samo „suočavali“. Jedan dio Nijemaca bi osuđivao nacizam i sve zlo koje je čovječanstvu donio, dok bi ga drugi dio slavio i hvalio i pritom bi oba stava bila ravnopravna, pa koji prevagne. Tamo se istinabog ne bi imao tko miriti jer „partizana“ u Njemačkoj nije bilo Digresija: Promišljajući s dovoljnog vremenskog odmaka događanja čiji sam sudionik htijući ili ne htijući i sam bio, odvajajući žito od pljeve, uhvatim se u „raskoraku“ između službenih tumačenja tih događanja i mojih vlastitih saznanja o njima. Kako jučer, tako i danas. Često se upitam pristupam li ja stvarima iz naše prošlosti na pravi način ili mi u mojem promišljanju radi mojeg krivog pristupa nešto promiče. Nakon pažljive analize samoga sebe i svojih stavova zaključujem da je u službenim stavovima premalo uvažavanja činjenica, a previše nekakvih ideoloških i drugih natruha, koje naprosto odvlače pažnju od ispravnog vrednovanja događanja iz naše prošlosti. A onda i ispravne ocjene ličnosti koje su u nekom vremenu igrale značajnu pa i najznačajniju ulogu važnu za sudbinu naroda i države. Mogao sam ja primjerice u procesu poznatom kao „Hrvatsko proljeće“ stati na stranu „proljećara“ ili biti protiv njih. Bio sam uz njih! No kako ja strogo lučim „Hrvatsko proljeće“ od popratnog „Maspoka“, to su za mene dvije različite stvari, dva procesa od kojih je jedan bio progresivan, društveno koristan, a drugi vrlo opasna nacionalšovinizmom, zašto ne reći ustaštvom, obilježena destrukcija, koju hrvatske vladajuće strukture nisu znale suzbiti, a trebale su i morale su. A nisu, zato je to morao učiniti netko drugi a hrvatski državni i partijski vrh je bio smijenjen. Ne proganjan i ne suđen, proganjani su i suđeni organizatori i nositelji „Maspoka“, pa i oni koje se danas s Pantovčaka naziva nevinom hrvatskom mladošću, koja je samo pozivala na pokretanje ustanka u Hrvatskoj, dopustila penetraciju neoustaša u studentske redove i na kraju bila prekursor „Bugojanskoj skupini“. U vrijeme „Maspoka“ prof. Ljudevit Jonke, Vlado Gotovac i brojni drugi pretvorili su Maticu Hrvatsku, stožernu ustanovu kulture, u depandansu „Maspoka“. Nedopustivo! Iz Matice i danas kreću HDZ-ove političke akcije i kandidature uoči izbora, tako da je ona u potpunosti postala nekakva politička, a ne kulturna institucija. Ljudevit Gaj i njegovi Ilirci se radi toga okreću u grobu. Oznake: suočavanje s prošlošću, „Evropski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih, fašizma i komunizma“, Thomas Mann, antitotalitaristi

- 12:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.08.2021., petak

Ako mogu Plenković i Janša, … … onda mogu i ja meditirati o Afganistanu. Što ja osobno mislim o Plenkoviću i Janši ne smijem napisati, jer je utuživo. Ne ulazeći u razloge zašto su prvo Sovjeti, a potom i Ameri krenuli „uredovati“ po Afganistanu, pa i jedni i drugi otamo neslavno otišli ostavljajući iza sebe veći nered od onog koji je vladao prije njihovog nadobudnog dolaska. Po meni ni jedni ni drugi tamo nisu imali što raditi. „Krali su posao“ prvo Pokretu nesvrstanih, a potom i OUN, pogotovo njenom VS. Osobno mislim da će sada VS OUN morati u vezi Afganistana najozbiljnije „zaleći na rudo“, spriječiti masivna i masovna kršenja osnovnih ljudskih prava ili priznati da je povratak u 17. stoljeće moguć. I da je dobro i poželjno ukinuti sva ljudska i građanska prava ženama, pretvarajući ih u neobrazovane seksualne robinje i strojeve za rađanje? Da je dobro i poželjno javno kažnjavati prijestupnike, a pogotovo „prijestupnike“ bičevanjem, kamenovanjem, sakaćenjem, odsijecanjem nosova, ušiju, prstiju, ruku pa i odsijecanjem glava? Ako je, onda gospodo iz OUN, nemojte poduzimati ništa, pustite talibanima da „rade svoj posao“, jedini koji zaista majstorski rade. Zapitajte se ipak jesu li to uopće ljudi i ima li u svijetu išta slično, dobro, ISIL im je blizu, a sa Svetom Inkvizicijom bi se mogli uspoređivati kad je inventivnost u tehnologiji mučenja u pitanju. Sjećam se kako smo se znali zgražati nad postupcima iranskih pasdarana, a oni su u usporedbi s talibanima tek „zašećerena vodica“. Da ne idem daleko u prošlost 1979. su kao „grlom u jagode“ na krilima Brežnjevljeve doktrine „ograničenog suvereniteta“ u Afganistan upali Sovjeti tobože spašavajući tamošnji komunistički režim. Danas naprosto nevjerojatno zvuči nesporna činjenica da su se Sovjeti upustili u tu avanturu, misleći da znaju sve, a znajući puno premalo ili ne znajući gotovo ništa o afganistanskom društvu. I zato što su znali previše o premalo toga otišli su iz Afganistana „podvijenog repa“. Nemalu ulogu u opstrukciji sovjetskih nastojanja odigrali su Ameri koji na sam spomen riječi koja počinje sa „c“(„k“) obilno pomažu mudžahedine koji su tako silno ojačali, a kao talibani postali leglo svjetskog terorizma. Da talibani su „djeca“ američke paranoje u borbi protiv komunizma. Teroristički napad 11. rujna 2001. koji je na tlu SAD organizirala i izvela teroristička skupina al-Qaeda bio je povod Amerima da pod egidom borbe protiv terorizma sa svojim britanskim saveznicima započnu upravo neslavno završenu vojnu intervenciju u Afganistanu koja će potrajati 20 godina. I Ameri su kao i Sovjeti prije njih mislili da o Afganistanu sve znaju, a i oni su kao i Sovjeti znali previše o premalo toga i zato jednako kardinalno griješili i odlaze i oni „podvijenog repa“ ostavljajući iza sebe nikad jače talibane i nikad veći društveni kaos. Zašto? Pa zato što nisu shvatili da su im stvarni neprijatelji sve vrijeme zapravo bili ideologija i religija, odnosno vjerski vođe, religijska zatucanost i političke i društvene ideje koje pristaju 17. stoljeću, a talibani samo njihova „udarna pesnica“. Naprosto je neshvatljivo da Ameri nisu shvatili da je već i prije ulaska u Afganistan trebalo sklopiti strateški savez s Pakistanom, državom koja se po meni samo deklarativno bori protiv terorizma, bez čije pomoći naprosto nije moguće išta pametno riješiti s Afganistanom i u Afganistanu. Da je pakistanska borba protiv terorizma samo prividna najbolje ilustrira činjenica da je iz Pakistana godinama djelovao Osama bin Laden vodeći otamo al Qaedu, pa i Ameri su ga „neutralizirali“ u Pakistanu. Drugo, trebalo je naći načina da se spriječi izvore novca najvjerojatnije iz Saudijske Arabije da financiraju talibane, koji sve vrijeme, ne radeći ništa i ne privređujući, nemaju baš nikakvih financijskih problema, imaju čak dovoljno novca da nezanemarivim sumama korumpiraju državne dužnosnike, pripadnike komandnog kadra u vojsci i sigurnosnim službama, pa i obične vojnike i policajce same. Taj novac sasvim sigurno nije talibanima dolazio iz Irana, na koji su Ameri bolesno narogušeni, dolazio je otamo gdje postoje ogromna financijska sredstva izvan službene kontrole. Osim Saudijske Arabije ne pada mi nitko drugi na pamet. Treće, danas nitko ne zna da li uopće i u kojoj mjeri Talibane pomažu tri bivše sovjetske republike, danas samostalne države Turkmenistan, Uzbekistan i Tadžikistan, premda nema nekakvih neprijepornih saznanja o tome da bi u tim državama, iako pretežito muslimanskim, tolerirali radikalne islamiste. I na kraju čini mi se da Ameri nisu našli pravi način da uz sebe kao saveznike čvrsto vežu vrlo utjecajne plemenske vođe, a trebali su, a morali su najveći broj njih vezati uz sebe, ako su mislili polučiti ikakav uspjeh. I ne na zadnje valjalo je u okviru afganistanske OS ustrojiti, dobro obučiti i opremiti jedinice sastavljene od žena. Žene i njihova ljudska prava talibani u Afganistanu najviše ugrožavaju, pa im je trebalo pružiti priliku i mogućnost da se same za njih i s puškom u ruci bore i izbore. U 20 godina mogli su u Afganistanu i kampovima američke vojske diljem svijeta osposobiti desetine tisuće dobro obučenih, opremljenih i vođenih vojnikinja. Po potrebi angažirati i iskusne IDF-ove instruktore, ali i kurdske borkinje koje su iskustvo stjecale u borbama protiv ISIL-a u Siriji, gdje su naprosto „raskrojile“ te talibanske jednojajčane blizance. A ne da uz snažni USA – NATO vojni kontingent vjerski vođe, istinski kreatori zla, gotovo nesmetano „štancaju“ sve nove i nove terorizmu tako sklone vjerske fanatike, talibane, koji su se, kad bi im istinski zagustilo, sklanjali u Pakistan, državu koja je puno ozbiljnije morala, mogla i trebala suzbijati to zlo. No bilo je i vremena i načina da se mnoge stvari poslože tako da se spriječi da vrijeme radi u korist talibana, jer kao što se vidi radilo je, pa je i rezultat takav kakav je. Nije se znalo spriječiti, pa će se morati liječiti. Ili neće!? Svjetski vođe djeluju zatečeno, smušeno, nemaju jasnog stava, oni u OUN isto tako „zuje“ k'o muhe bez glave, pa se bojim da će i njihovi zaključci i odluke biti jednako besmisleni. Talibani su prijetvorni, lažu i varaju kako i gdje god stignu, ne poštuju sporazume niti se drže dogovora i datih obećanja, a jedino što razumiju je jezik sile. Činjenica je da će se s njima morati razgovarati jer drže sve poluge vlasti u Afganistanu, ali to ne znači da njihovu vlast treba bezuvjetno međunarodno priznati. Po meni bi prije tih razgovora, uz blokadu pristupa svim svjetskim organizacijama i svim afganistanskim novčanim sredstvima, trebalo hermetički zatvoriti sve granice (Iran je to već učinio). Međunarodno priznanje uvjetovati društvenopolitičkim uređenjem i pravima žena recimo po uzoru na Iran, te potpunim odustajanjem od javnog kažnjavanja prijestupnika i „prijestupnika“ bičevanjem, kamenovanjem, sakaćenjem, odsijecanjem nosova, ušiju, prstiju, ruku pa i odsijecanjem glava. Tako ja, a sad Plenković i Janša! Oznake: Plenković, Jana, afganistan, sovjeti, Ameri, talibani, al qaeda, Pakistan, vjerski vođe, iran

- 09:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #