27.01.2022., četvrtak

Zemlja u kojoj su umrli istina, čovječnost i osjećaji ljubavi, pravde i stida Uništili su nas „domoljubi“, koji su nam predvođeni samozvanim vizionarom Franjom Tuđmanom „stvorili državu“ i „demokratizirali“ je. Na Dina Rađu, čovjeka koji je iz srca progovorio shvativši tko su i što su ti sidreni lanci koji nas Hrvate kao narod slugu drže čvrsto povezane za muljevito dno, promptno su se bijesno okomili upravo ti, čije su nas laži i širenje mržnje odvukli u rat, a oni i danas, četvrt stoljeća od rata, bez rata, laži i mržnje ne mogu, a koje se Dino Rađa, ne imenovavši nikoga posebno, usudio prozvati a stvari nazvati pravim imenom. Da je Hrvatska u 30 godina potpuno osiromašena i premrežena korupcijom i kriminalom, nije više tajna ni za koga sa makar zrnom soli u glavi. Popis stanovništva 2021. pokazao je i da je u tom periodu Hrvatska izgubila oko 900.000 stanovnika, mahom Hrvata iz Hrvatske. A iseljavanje i dalje traje, svake godine sve više Hrvata umire i sve manje ih se rodi, pokazujući sumornu demografsku sliku. Današnja Hrvatska je tužna priča, koja je rezultat ostvarenja politike „vizionara“ Franje Tuđmana i njegovih apologeta, tvoraca projekta nacionalsocijalističke države s temeljima u živom blatu nacionalšovinizma, umjesto države blagostanja za sve i mjesta ugodnog za život. Sve je počelo „rušenjem Jugoslavije svim sredstvima“ i ustaškim revivalom, a vrijeme je pokazalo da se Jugoslaviju jednostavno nije smjelo rušiti. A to zašto se Jugoslaviju nije smjelo rušiti je poznati sarajevski književnik Abdulah Sidran uobličio svojom rečenicom: „Da je Jugoslavija bila i stotinu puta gora nego što je bila, još uvijek bi bila stotinu puta bolja od ovoga što je poslije nje nastalo.“ Pažljiva raščlamba svih relevantnih parametara pokazuje da je Jugoslavija mogla živjeti, biti prosperitetna, a onda i opstati samo onakva kakva je bila, onakva kakvom su je njeni tvorci zamislili. Kao zemlja demokratskog socijalizma. Promijeniš li išta; takneš li samoupravljanje s delegatskim sustavom, srušio si Jugoslaviju, takneš li sustav društvenog vlasništva, srušio si Jugoslaviju, narušiš li „bratstvo i jedinstvo“ kao jamca posvemašnje jednakosti svih naroda i njihovih država u okviru Jugoslavije, srušio si Jugoslaviju, dopustiš li klerofašizmu da se razmaše, srušio si Jugoslaviju … No na isti način kao i Jugoslavija i Hrvatska je mogla opstati, biti prosperitetna i ugodno mjesto za život, samo onakva kakva je bila u Jugoslaviji, Jugoslavija je bila jamac njene pozicije u svijetu, njenog razvoja i prosperiteta. Dakle, „iščupaš“ li Hrvatsku iz Jugoslavije i dopustiš li divljanje KC i ustaštvu, srušio si je odnosno onesposobio za život. Da bi se narodu prezentirala sva potreba i neminovnost razgradnje Jugoslavije i osigurala narodna podrška valjalo je stvoriti preduvjete; jedan je bio „nasušna potreba“ stvaranja države tvrdeći da Hrvatska kao SRH nije država, iako je jednako svojim kao i saveznim ustavom bila definirana kao država, a njenu državnost (kao i drugih republika) potvrdila je i Badinterova komisija. Dakle, lagalo se. Tvrdilo se da je Jugoslavija komunistička nedemokratska država, zemlja realsocijalizma iza „željezne zavjese“, kao da je bila članica VU. Dakle, lagalo se. Tvrdilo se da da u federativno uređenoj državi „Beograd pljačka Hrvatsku gore nego su kolonijalne zemlje pljačkale svoje kolonije“. Dakle, lagalo se. Bajalo se o potrebi demokratizacije prikazujući višestranačje kao istoznačnicu demokracije. Dakle, lagalo se. Obećavalo se da će Hrvatska nakon što se osamostali biti bogata kao Švicarska. Dakle, lagalo se. Situaciju u SR Hrvatskoj prikazivalo se kao da tom državom upravljaju Srbi kojih je među stanovništvom bilo oko 12,5 %. Dakle, lagalo se! Da, lagalo se „na klaftre“, glasove razuma i mirotvorce se nemilosrdno ušutkavalo, pa i likvidacijama poput Josipa Reihl Kira. Ne obzirući se na proročanska upozorenja poput onog prof. Branka Horvata: „Doći će dan kad će nam se u ekonomiju uvući neznalice i plaćenici stranih konzorcija i korporacija, doći će dan kad će svoje ljude imenovati, premijerima, državnicima, taj dan će biti sprovod naše suverenosti i demokracije, taj dan će biti sprovod slobode, prava radnika i svijeta kakvog smo poznavali, taj dan će doći uskoro, a mi ćemo ga slaviti kao državni praznik.“ Ili Ante Markovića: „Zablude ćemo plaćati siromaštvom, trovanjem duha i položajem daleke periferije u Evropi.“ Jugoslaviju su srušili bagra i brabonjci, zaljubljenici u laž, mržnju i zločin, plaćenici CIA i BND prikazujući se brižnim domoljubima, Hrvatska se u procesu nasilne secesije osamostalila i kao međunarodno priznata država postala „muljevito dno Evrope“ (The Economist, 04. 01. 2007.) i nezaustavljivo krenula putem u siromaštvo i nestanak. zemlje i naroda! Zato jer je u braniteljskom rušilačkom pohodu prozvanom „stvaranje države“ uništena materijalna osnova društva i sve što uređenu državu čini uređenom državom. Samo hrvatski „domoljubi“ su “znali“ „demokratizirati“ demokratski uređenu državu i “stvoriti“ odavno postojeću funkcionalnu državu, jer samo za njih je višestranačje istoznačnica za demokraciju, a država, ako nije međunarodno priznata, nije država. Za njih ne vrijede definicije državnosti prema Teoriji države i prava. Nedoučeni zadrti skriboman, plagijator i lažljivac, a vizionar u vlastitim očima i očima svojih apologeta, Franjo Tuđman, se na pragu 21. stoljeća sjetio da bi odradio posao, koji su početkom 19. stoljeća, kad je bilo vrijeme za to, odradili grof Janko Drašković i Ljudevit Gaj sa svojim „Ilircima“, kojima se kasnije pridružio biskup Josip Juraj Strossmayer, koje danas gotovo nitko i ne spominje. I tako, uništivši Hrvatsku Franjo Tuđman je zaslužio naslov hrvatskog velikana pridruživši se tako drugim „velikanima“; lunaticima i sifilističarima. Među hrvatskim velikanima nema mjesta ili ih se ne spominje, ni grofu Janku Draškoviću (samoopredjeljenje i definiranju nacije), ni Ljudevitu Gaju ni Josipu Jurju Strossmayeru, ljudima koji su istinski zadužili svoj hrvatski narod. Uzmimo primjerice Josipa Jurja Strossmayera i njegovo djelovanje kojim svojem hrvatskom narodu, posebno osnivanjem JAZU, dodjeljuje vodeću ulogu među južnoslavenskim narodima i onda to djelovanje usporedimo s djelovanjem Alojzija Stepinca, „velikanom nad velikanima“, kandidatom za sveca pače, koji je svojom izjavom da je „logor u Jasenovcu ljaga na hrvatskom imenu“ zapravo označio čitav hrvatski narod zločinačkim. Drugačije bi bilo da je rekao da je to ljaga na ustaškom imenu ili da je ustaštvo ljaga na hrvatskom imenu, ali on to nije rekao, rekao je ono što je rekao. I zato bi ga trebalo proglasiti svecem!? Ne bih ja ovdje o „urotnicima“ koji su status velikana zaslužili nudeći Osmanlijama Hrvatsku u zamjenu za zadržavanje vlasništva nad svojim posjedima. A ne bih ni o Miklos-bacsiju koji je u luđačkom samoubilačkom jurišu odveo u smrt čitavu posadu Sigeta i postao opjevani velikan. Zato bi u ime mentalnog zdravlja hrvatskog naroda valjalo malo „provjetriti“ te liste hrvatskih velikana, „očeva domovine“, kandidata za svece i sličnih luđaka, a umjesto mržnje i laži prigrliti ljubav i istinu. Jednako bi valjalo demistificirati DR i branitelje, a zločince i ništarije prestati slaviti kao heroje. Oznake: Franjo Tuđmn, domoljubi, Dino Rađa, jugoslavija, Abdulah Sidran, Brnko Horvat, Ante Marković, dr, branitelji i država, grof Jnko Dršković, Ljudevit Gaj, Josip Juraj Strossmayer, Alojzije Stepinacc

- 09:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.07.2021., nedjelja

Iz zbirke „antologijskih“ misli Zorana Milanovića Franjo Tuđman: „Da Hrvatska nije željela rat, rata u Hrvatskoj ne bi bilo.“ To je ključna istina o DR. Besmisleno i bespotrebno landrajući zemljom i cyberprostorom, govoreći o svemu što mu na um padne, znajući o tome išta ili ništa, a najčešće zna previše o premalo toga, ne propuštajući se dodvoravati kome smatra da treba i ne propuštajući se pozivati na Ustav i zakonitost postupanja kad smatra da treba, na način kako on smatra da treba, doznajemo kako si stvari zamišlja čovjek pravnog obrazovanja ispilavljen iz Tuđmanovog inkubatora bagre i brabonjaka, MVP, koji bi želio da ga razlikujemo od Plenkovića, Jandrokovića i drugih HDZ-ovih korifeja pravnih znanosti. Ako izuzmem rašomonijadu oko izbora predsjednika Vrhovnog suda i „izleta“ u Split i Brezovicu povodom obilježavanja Dana antifašističke borbe, uvijek su dobrodošle teme DR i „položaj Hrvata u BiH“. I tako je u četvrtak 01. 07. 2021. predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH, Zoran Milanović, sudjelovao u Karlovcu na predstavljanju monografije Specijalne jedinice policije GROM Policijske uprave Karlovac u Domovinskom ratu, te između ostalog rekao: "Nikoga ne bi trebalo biti sram istine, nitko se ne bi trebao uvrijediti, ali istina može boljeti. Naša istina ne boli, ona je dobra, teška, krvava, recentna i doprinos Gromova u toj borbi za Hrvatsku je bio ogroman". "Rat je težak i krvav, posebno kada u njega idete bez organizacije, kada iz policije stvarate vojsku i kada se morate boriti protiv neprijatelja koji je jači ili naoružaniji i ima startnu prednost. Događaju se greške, kršenje ratnog prava. Mi smo pravna država i ponašali smo se u danim okolnostima dobro. Za zločin je propisana kazna, ali postoji razlika između kazne i zlostavljanja, mrcvarenja". A onda ne mogavši izdržati predsjednik je ničim izazvan progovorio o Mihajlu Hrastovu, tada policijskom specijalcu koji je ubio 13 i ranio dvojicu razoružanih i zarobljenih pripadnika JNA u rujnu 1991. na Koranskom mostu u Karlovcu, te rekao sljedeće: "Ja znam da ovo što govorim neće svima dobro leći, zato ću biti vrlo jasan i ponoviti da me ne hvataju za riječ. Dakle, to je situacija koja traži koordiniranu i visoku političku akciju, potpuno čiste savjesti: ako si kriv, kažnjen si, ali kazna ima svoju granicu i kao što rekoh, ne smije se pretvoriti u zlostavljanje. Što da ljudi koji su već odgovarali za svoje grijehe rade, da opljačkaju banku? To ne može riješiti sam nijedan ministar, to ne može riješiti državno odvjetništvo jer dolaze u situaciju da oni moraju kršiti zakon. Dakle, to može oprezno, sućutno, inteligentno riješiti predstavničko tijelo i hrvatska vlada. Ako hoće, a ja sam siguran da hoće. Ne smijemo dopustiti da se ponašamo kao zadnji naivci. Greške i zločini se događaju. Mi smo imali i tu epopeju i katastrofu s Haagom, koja je na kraju završila sretno za nas u najvećoj mjeri, ali to je visoka cijena i visoka lekcija" Kao usporedbu predsjednik je naveo Ameriku, u kojoj američkim vojnicima, kada „prijeđu granicu“, sude američki vojni sudovi, pa se predsjednik RH pita: "Natjeraju li ih onda da njihovi unuci prodaju svoju šljivu i njivu? Ne! Dakle, ti ljudi imaju određenu vrstu sigurnosti da će, kad prijeđu crtu, država stajati iza njih, pravedno ih sankcionirati ako za tim postoji potreba, ali ih neće zlostavljati". Predsjednik nam sugerira da se Mihajla Hrastova zlostavlja (sic!), ali ne zato što mu se sudilo 20 godina, nego valjda zato što ga se osudilo na kaznu zatvora kao da je prouzročio saobraćajnu nesreću sa smrtnim posljedicama. "Ovakvih slučajeva ima puno, pravda je podijeljena, Hrvatska nije bježala od toga, u rat se ne ide kao u autoškolu, to nije obični građanski ugovor, to je savez i kalež vjere i povjerenja u kojem netko riskira svoj život, u kojem netko može ugroziti tuđi život, život neprijatelja i kada se to dogodi, treba pravde. Ovdje više nema pravde, ovo je potrošeno". Ovdje predsjednik RH vapi za pravdom za počinitelja, pravda za žrtve ga ne zanima. Još jednom je istaknuo da potpredsjednik vlade Medved radi što može. "Ali zakon ga tu ograničava. Zna se tko i kako može promijeniti hrvatske zakone. Mi smo država vladavine prava, mi smo članica Europske unije, saveza zapadnih država koji je branjen u povijesti dok još nije postojao upravo na ovim prostorima i obranjen je. Tu smo, borimo se za svoj ponos, ne pretjerano gorljivo, nego racionalno, svjesni da smo prošli, i vi prije svega, kroz lekciju kroz koju nije prošao nijedan moderan europski narod. Nismo to tražili, ali to sada imamo, to je iza nas, to iskustvo imamo i tu snagu imamo" Da, gospodine predsjedniče, započneš rat za teritorije i provedbu etničkog čišćenja sve u obranu „saveza zapadnih država“ još nesvjesnog da uopće postoji, a zapravo služenju onima kojima smo vjekovima u statusu naroda slugu služili sve do 1945., a onda smo u NOR-u stekli pravo na status narod heroja, koji nismo znali očuvati, nego smo bagri i brabonjcima, zaljubljenicima u laž, mržnju i zločin iz naših redova, predvođenim Franjom Tuđmanom dopustili da nas ponovo vrate u status naroda slugu. No vratimo se mi Hrastovu, gospodine predsjedniče, on ubija razoružane pripadnike još uvijek jedine legalne oružane sile države u kojoj je Hrvatska jedna od federalnih jedinica, koja je pošla putem nasilne secesije. Da je američki vojnik napravio to što je napravio „hrvatski vitez“, Mihajlo Hrastov, na Koranskom mostu, tog rujna 1991. američki vojni sud bi ga vjerojatno osudio na najmanje doživotnu zatvorsku kaznu, bez prava na pomilovanje, a američka država bi preuzela odgovornost i obeštetila žrtve. Ne njega, zaboga! No da vidimo kako to Ameri rade: Početkom 2000. je u Vinici na Kosovu američki stožerni narednik Frank Ronghi silovao i ubio 11-godišnju Albanku i već krajem 2000., nije se odugovlačilo, niti čekalo 20 godina, osuđen je pred američkim vojnim sudom u Wuerzburgu u Njemačkoj na kaznu doživotnog zatvora, bez prava na pomilovanje. Znalci kažu da bi, da mu je suđeno u SAD, bio osuđen na kaznu smrti. Uz Ronghija „stradali“ su i neki njegovi suborci ali i dočasnici i časnici, kažu njih ukupno 23, koji su na bilo koji način, pa i pokušajima zataškavanja opstruirali pravdu i to novčanim kaznama, degradacijama i nečasnim otpustom iz vojske. Nisu ih „kažnjavali“ unapređivanjem, ni članstvom u Kongresu i Senatu USA, kao neke poput Merčepa, Glavaša, Sačića … poslaničkim mjestom u Hrvatskom saboru. No dobro, gospodine predsjedniče, znam da se radilo o zarobljenim „agresorskim“ vojnicima, a po vama i nije nikakav grijeh ubiti ih i ubojici se po vama i ne bi sudilo da nema tih prokletih zakonskih odredbi pa i onih međunarodnog ratnog prava koje štite ratne zarobljenike. I na kraju, nema država što stati iza uniformiranog zločinca, njeno je da mu sudi za zlodjela. A žrtve treba obeštetiti, tu sumnje nema i to bi trebala učiniti država, ali samo u slučaju da je preuzela odgovornost za njegov zločin i da je Hrastov u zatvoru gdje izdržava kaznu od dva puta po četrdeset godina. Oznake: Zoran Milanović, Franjo Tuđman, dr, Mihajlo Hrastov, Koranski most, zločin, Suđenje

- 08:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.