23.12.2019., ponedjeljak

U boj, u boj, za izbor svoj! Biti lud znači bolesno stanje uma, biti glup znači prirodnu umnu prikraćenost, a praviti se blesav je jednako kao i biti pokvaren plod vlastitog izbora, s time da su oni iz kategorija ludih i glupih rijetki među onima koji se prave blesavi, a još rjeđi među pokvarenim. U prvom krugu predsjedničkih izbora u svih pet slavonskih županija pobjeđuje Miroslav Škoro, a kad se glasovima koje je osvojio Miroslav Škoro pribroje glasovi gotovo iste političke opcije koje je osvojila Kolinda Grabar Kitarović dolazimo do paradoksalnog zaključka da su se Slavonci natpolovičnom većinom izjasnili za onu političku opciju koja ih je kao ljude obezvrijedila, ponizila i gospodarski gotovo potpuno uništila. Kako su ludi ljudi ipak rijetki, a oni koji se vole praviti blesavi ili oni koji su pokvareni, rijetko će raditi štetu samima sebi, nameće se zaključak da su Slavonci, a za njima puno ne zaostaju niti Hrvati iz drugih županija, osim Istarske, natprosječno glupi ili bar mazohisti. Sve ti uzme osim života, a njega ti učini bezvrijednim, a ti onda ponovo i ponovo, tome koji te je uništio, na izborima daješ svoj glas. Nije li to paradoks par excellence? Sad kad definitivno u drugi krug predsjedničkih izbora idu Kolinda Grabar Kitarović i Zoran Milanović, postavlja se pitanje što možemo, čiju pobjedu, očekivati u drugom izbornom krugu? Ja osobno mislim da ukoliko ne dođe do nekakvog kopernikanskog obrata, odnosno ostanu li oboje kandidata pri istoj retorici i u dvotjednoj kampanji prije drugog kruga, da izlaznost birača bude kao i u prvom krugu, da će, gotovo sam siguran, pobijediti Kolinda Grabar Kitarović. Za očekivati je naime da će ona u drugom krugu dobiti sve glasove onih koji su i u prvom krugu glasali za nju, ali i velik broj glasova onih koji su u prvom krugu svoj glas dali Miroslavu Škori, jedan teško procjenjiv broj će ih apstinirati, iz te skupine Milanović jedva da može računati na koji glas. Znači Kolinda Grabar Kitarović sve da do drugog izbornog kruga ne progovori jednu jedinu riječ, što bi možda za nju i bilo najpametnije, pobjeđuje u drugom krugu. A to znači da bi Milanoviću za pobjedu u drugom krugu trebalo najmanje 420.000 glasova više nego ih je dobio u prvom izbornom krugu. Može li on to? Načelno može, jer je dobar dio birača iz redova antifašističke Hrvatske apstinirao, dakle nije izašao na birališta. Njih bi naime Zoran Milanović morao privoljeti da izađu na birališta i svoj glas daju njemu. Conditio sine qua non toga je da bi Zoran Milanović trebao odmah prestati kalkulirati i koketirati s onima od kojih nikad neće dobiti nijedan glas i postane istinski kandidat ljevice. A to bi značilo njegovo odricanje ne samo od Bleiburga, „postaja križnog puta“ i „ustaških djedova“, nego i od veličanja Franje Tuđmana i blebetanja o preimenovanju Markovog trga ... Značilo bi to i odricanje sakrosanktnosti Vatikanskim ugovorima, zalaganje za raskid tih ugovora, koji i nisu međudržavni ugovori nego konkordat s jednom vjerskom zajednicom. U tom smislu trebao bi najaviti svoj zahtjev za promjenu ustava RH u kojem bi RH bila eksplicitno definirana kao sekularna država, pa bi takvi konkordati bili nemogući kao i vjeronauk u javnim školama ili smještanje vojnog ordinarijata u sastav MORH-a. Zahtjev za promjenu Ustava RH trebao ni sadržavati i isključenje spominjanja tzv. NDH u bilo kojem kontekstu u njegovim izvorišnim osnovama, a onda iz tog akta ukloniti sve svjesno unesene nejasnoće i dvoznačnosti. Tko ne zna o čemu govorim neka si pogleda Ustavu R Slovenije i njegovu preambulu. Nadalje trebao bi najaviti svoje zalaganje za to da se kao Dan državnosti obilježava 09. 05., jer je tog dana 1944. ZAVNOH, prethodno se proglasivši najvišim organom vlasti u Hrvatskoj, proglasio Federalnu državu Hrvatsku kao nacionalnu državu hrvatskog naroda. Ona je kao FDH/NRH/SRH bila definirana kao nacionalna država hrvatskog naroda svojim ustavom kao i ustavom FNRJ/SFRJ, hrvatsku državu niti je stvarao niti stvorio Franjo Tuđman predvodeći najveću bagru i brabonjke iz redova hrvatskog naroda. Trebao bi najaviti svoje zalaganje za promjenu izbornog zakonodavstva, kao i zalaganje za funkcionalniji teritorijalni ustroj zemlje. Također bi trebao najaviti svoje zalaganje za zakonsku zabranu promocije fašizma, odnosno njegove hrvatske inačice, ustaštva, isticanje insignija Ustaškog pokreta i tzv. NDH, njenog pozdrava, kao i negacije holokausta. Primjerice prema uzoru na Francusku, Austriju i brojne druge uljuđene države. Trebao bi najaviti i svoje isticanje zahtjeva za obnovu porušenih i devastiranih spomenika i spomen obilježja NOB-e. Najaviti vraćanje biste Josipa Broza Tita u Predsjedničke dvore kao jedinog hrvatskog političara kojega svijet prepoznaje, poznaje i priznaje mu veličinu. Pitanje i nije može li to Zoran Milanović, nego hoće li to Zoran Milanović? Ako ne može ili pak neće, onda se je odrekao svake šanse da pobijedi u drugom krugu predsjedničkih izbora u RH. Iskoristit će svoje demokratsko pravo da bude konzervativni liberal, ali bez predsjedničke funkcije.

- 17:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.12.2019., četvrtak

Hoćemo li i na predsjedničkim izborima glasati za „manje zlo“? Hrvatsko biračko tijelo sastoji se od tri kategorije, a) one ispranog mozga koji glasaju po „službenoj dužnosti“, u tu skupinu spadaju svi HDZ-ovci i dio SDP-ovaca, b) oni koji pokušavaju slušati svoju savjest, među koje i sam spadam i c) oni koji „nemaju za koga glasati“ pa i ne izlaze na izbore. O onima iz skupina a) i c) nema smisla raspravljati, jer prvima će biti rečeno kome trebaju dati svoj glas, a drugi ne vide nikog kome bi taj svoj glas dali. Prema svemu dosad viđenom i na predsjedničkim izborima će oni koji slušaju svoju savjest, dakle oni iz skupine pod b), svoj glas dati onom kandidatu koji po njima predstavlja manje zlo, a ipak ima šanse za pobjedu. Iako su na velikom sučeljavanju jedanaestorice kandidata održanom 17. 12. 2019. na HRT1 samo Katarina Peović i Dalija Orešković ostavile pozitivan dojam i zapravo se predstavile kao pravo osvježenje na hrvatskoj političkoj sceni, s time što ne razumijem potrebu Dalije Orešković da, zalažući se za sekularnost hrvatskog društva, naglašava svoj katolicizam, jasno je da niti iza jedne od njih ne stoji moćna organizacija niti stranačka mašinerija kao iza Kolinde Grabar Kitarović i Zorana Milanovića, a bez jake organizacije i stranačke podrške u ovako polariziranom društvu kao što je hrvatsko, gotovo da i nije moguća izborna pobjeda, pa ma o kako kvalitetnom kandidatu se radilo. Sučeljavanje u kojem kandidati, radi, rekao bih, nesuvislih i irelevantnih pitanja voditeljskog dvojca, na što su kao na ozbiljan nedostatak i neki kandidati upozoravali, nisu imali prilike niti u kratkim crtama predstaviti svoje izborne programe, ostao je dojam da nekakve volje za ozbiljnim promjenama u hrvatskom društvu naprosto nema niti je od ovih ljudi treba očekivati. To znači da je RH kao sekularna država, država vladavine prava i mjesto bez laži i mržnje ugodno život tek u mašti svakog pojedinca ili možda moguće u dalekoj perspektivi. Što očekivati od ljudi koji relativiziraju ustaški pozdrav ZDS, kao on je imao drugo značenje 1991. kod HOS-a jer to kao nije onaj isti ustaški pozdrav iz 1941. – 1945., zaboravljajući da je i HOS osnovan ispod velikog Pavelićevog portreta. Pa onda svi se osim Katarine Peović i dijelom Dalije Orešković „muče“ s Vatikanskim ugovorima i opravdavaju vjeronauk u javnim školama ili poziciju Vojnog ordinarijata organizacijski smještenog u MORH protivno ustavnim odredbama. Uplitanje u unutarnje stvari BiH opravdava se tobožnjom brigom za tamošnje Hrvate odnosno BiH katolike, pozivajući se na to da u BiH jedino Hrvati nemaju ono što druga dva naroda imaju, a nitko da zapita što to Bošnjaci imaju, a Hrvati nemaju u zajedničkom entitetu koji je ustavom definiran kao federacija naroda a ne teritorija. O promjeni teritorijalnog ustrojstva zemlje nema govora jednako kao ni o promjenama izbornog zakonodavstva, a i jedno i drugo je conditio sine qua non svakog napretka u RH. I dalje se lupeta o Franji Tuđmanu kao vođi i geniju političke misli, vizonaru koji je ostvario ne znam čije snove uspostavom ovakve monstr-države, posvađene sa svim svojim susjedima. Pretpostavlja se da nijedan od kandidata nema šanse pobijediti u prvom izbornom krugu, ne može to ni Kolinda čak niti uz svu HDZ-ovsku spremnost na sve moguće izborne prijevare. Iako je Mislav Kolakušić osvojio neke svojim politikantskim populizmom i „lakim rješenjima“, tako je ušao i u EP, mislim da nema šanse osvojiti dovoljan broj glasova da uđe u drugi izborni krug. Od dvojice „ustaških“ kandidata samo Miroslav Škoro može osvojiti znatniji broj glasova, onih iz „desnog sektora“ i HDZ-ovih „desnokrilaca“, ali ipak nedovoljan za ulazak u drugi izborni krug, Džapić će mu samo „ukrasti“ nešto glasova. Ostalih šest kandidata mogu na izborima računati na ipak više simboličan broj glasova, ma koliko pozitivan dojam ostavljale Katarina Peović i Dalija Orešković. Dakle, u drugom će se izbornom krugu Naći Kolinda Grabar Kitarović i Zoran Milanović dvojac kod kojeg bi Zoran Milanović trebao predstavljati manje zlo. Iako je Zoran Milanović podosta promijenio svoju retoriku kojom je uspio izgubiti izbore 2015. i 2016., odustao je od umiljavanja nacional-šovinistima, on i dalje nije ljevičar iako je kandidat tobožnje ljevice koju predvodi SDP. Da nije ljevičar on tvrdi i sam opisujući samoga sebe kao liberalnog konzervativca, a i svojim postupcima na poziciji predsjednika Vlade, pogotovo kroz radikalno „kresanje“ radničkih prava, pokazao je koliko je daleko od političke ljevice. Dakle, ako se u drugom izbornom krugu nađu Kolinda Grabar Kitarović i Zoran Milanović, birači iz skupine pod b) svoje će glas dati Zoranu Milanoviću, jer on po njima ipak predstavlja manje zlo, što ne znači da mu ti glasovi nužno mogu donijeti izbornu pobjedu, jer će se svima onima koji su u prvom krugu svoj glas dali Kolindi pridružiti svi oni koji su glasali za Škoru i Džapića, dio Kolakuševićevih birača, kao i birači svih drugih kandidata, osim onih koji su svoj glas dali Katarini Peović i Daliji Orešković.

- 11:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.12.2019., utorak

Sram vas bilo, kapitulanti! (Ukoliko se ništa ne promijeni u dogledno vrijeme) Poslije više nego uspješnog prosvjeda održanog 25. 11. 2019., kojeg je jedino narušio nastup onog autopromotivnog performera koji i ne pripada obrazovnom sektoru, na kojem su tamo okupljeni građani izrazili nedvojbenu podršku zaposlenima u odgojno-obrazovnom procesu i znanosti, Andrej Plenković je, prilikom pregovora koji su uslijedili poslije prosvjeda, sindikalistima ponudio nešto što zaposlenici u štrajku nisu tražili. Rekao bih da je Plenković onako bezobrazno, bahato i bezobzirno, kako to samo on zna, potpuno ignorirao zahtjeve zaposlenika u štrajku. Čelnici sindikata su tada najavili održavanje referenduma među zaposlenicima u odgojno-obrazovnom procesu i znanosti, na kojem će se sindikalno članstvo izjasniti o premijerovoj ponudi. Tada sam uputio sindikalnim središnjicama uputio e-mail sljedećeg sadržaja: „Poštovani, osobno mislim da ćete, prihvatite li ovo što Plenković nudi obezvrijediti sve što ste dosad učinili, a učinili ste grandioznu stvar. Korekcija koeficijenata je naprosto krucijalna, od tog zahtjeva jednostavno nemate pravo odustati. Da je to u čitavoj priči najvažnije zna i Plenković, zato uporno ustrajava na tome da se koeficijenti ne diraju. Obraćam Vam se kao čovjek koji o materiji analitičke procjene poslova i izračunu koeficijenata za svako RM ponešto zna, tvrdim da na tom planu u RH vlada kaos. Vi ste na dobrom putu da se izborite za uvođenje kakvog-takvog reda. Zato ne odustajte, podršku građana imate.“ I sad nakon što su zaposlenici u štrajku svojim nedvosmislenim odbijanjem Plenkovićeve ponude, uslijedio kopernikanski zaokret kod sindikalnih čelnika, oni na novim pregovorima prihvaćaju ono što njihovo članstvo u štrajku nije tražilo. Naprotiv! Ono NE! sindikalnog članstva na referendumu, popraćeno istim takvim NE! građana na portalima i društvenim mrežama, koje je što se članstva tiče značilo čak i pristanak na to da im dani provedeni u štrajku ne budu plaćeni, nije dalo sindikalnim čelnicima pravo da prihvate manje od onoga što se tražilo dugotrajnim štrajkom potkrijepljenim masovnim prosvjedom i podrškom građana. U svjetlu prethodnih aktivnosti, a pogotovo rezultata izjašnjavanja članstva na referendumu, smatram postupak sindikalnih čelnika ne samo kapitulantskim, nego i nedopustivim, rezultati referenduma nisu im dali mandat za takvo postupanje. Oni su tim svojim neodgovornim činom proćerdali najvrjedniji kapital koji su prosvjetari stekli štrajkom i prosvjedom, neprocjenjivu bezrezervnu i plebiscitarnu podršku građana. Da se vratim koeficijentima i njihovoj važnosti; oni na neki način nisu samo odrednica prema kojoj se izračunavaju plaće oni zapravo određuju poziciju zaposlenika na svojevrsnoj skali vrijednosti, koju u svojoj suštini čine koeficijenti, bar kad su zaposleni u javnom sektoru u pitanju. Svojom ponudom sindikalnim čelnicima, prvi puta uopće prihvaćajući pregovaranje o koeficijentima je Andrej Plenković vrlo vješto izigrao sindikaliste, jer se lako može dogoditi da će u najavljenoj reviziji svih koeficijenata u javnom sektoru na toj ljestvici vrijednosti zaposleni u odgoju, obrazovanju i znanosti ostati na istoj poziciji na kojoj su i dosad bili. Pa čemu je onda služio štrajk, čemu prosvjedi, čemu referendumsko izjašnjavanje, ako ono sindikalne čelnike ni na što obvezivao nije. Andrej Plenković je bio pred posvemašnjim porazom, prisiljen ili prihvatiti zahtjeve u cijelosti ili prema zaposlenicima u štrajku krenuti silom, spas mu dolazi od sindikalnih čelnika, koji mu, prihvaćajući njegovu okljaštrenu ponudu, omogućavaju, ako već ne pobjedu, a ono koliko-toliko častan izlaz, sve ono što on svojim djelovanjem nije zaslužio. Ovo je bila jedinstvena prilika da se Andreju Plenkoviću sabiju rogovi i svede ga se na njegovu pravu veličinu. Nije se ovdje radilo samo o koeficijentima za zaposlene u odgojno-obrazovnom sektoru i znanosti radilo se o pokušaju prisiljavanja HDZ-a na demokratiziranje hrvatske društvene scene, javne i političke. Otud masovna podrška građana zaposlenicima u štrajku. Bio je to prvi ozbiljni građanski bunt uperen protiv HDZ-a i Andreja Plenkovića osobno. Ovako izgleda kao da je sve bilo uzalud i da su Andrej Plenković i HDZ izvojevali pobjedu, samo dok Plenković i HDZ pobjeđuju, Hrvatska gubi, a njeni građani, ne samo Hrvati, je napuštaju. Ali eto, sindikalne čelnike u odgojno-obrazovnom sektoru i znanosti ni briga za to. Mislim da bi se sindikalno članstvo trebalo samoorganizirati i smijeniti one koji njihove odluke ne poštuju.

- 11:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #