30.05.2018., srijeda

Nagodba je navodno tu … samo kakvi su joj naličje i budućnost Jednako kao što nas je 10. travnja 2018. Fabris Peruško pobjedonosno izvijestio o potpisivanju načelnog sporazuma o ključnim elementima nagodbe, tako nam je jednako pobjedonosno i danas, 31. 05. 2018. najavio da je postignut konačni dogovor članova, njih preko dvije trećine, Privremenog vjerovničkog vijeća o svim elementima nagodbe … ovaj puta lišen pokroviteljice, majke svi zala, Martine Dalić, koja je morala podnijeti neopozivu ostavku i otići usprkos tome što je sve radila i postupala zakonito i usprkos tome što bi joj za usluge koje je učinila društvu trebalo „zapaliti svijeću na Kamenitim vratima“. No dobro, Martina je Fabrisa Peruška uspjela osposobiti da i u uvjetima izostanka njene direktne paske i nadzora uspješno nastavi započeto grandiozno „borgovsko“ djelo. Peruško se pokazao kao izuzetno pažljiv i marljiv učenik, dostojan nastaviti tabanati putevima koje je zacrtao njegov prethodnik. Bilo bi jako dobro kad bi „uspjesi“ u primjeni Lex Agrokora, sve u lancu, od Plenkovića do zadnjeg „Borga“, ti putevi doveli do Remetinca. Naravno, nigdje se više i ne spominje Stalno vjerovničko vijeće, ono jedino koje bi zakon trebao prepoznavati, nigdje ni spomena o restrukturiranju koncerna i njegovom osposobljavanju za poslovanje u uvjetima prestanka važenja Lex Agrokor. Postignuti navodni nagodbeni trijumf će jedan moj pesimistično raspoloženi prijatelj opisati sljedećim riječima: „Nagodba je dogovorena! Sve je jasno i precizno usuglašeno. Osim onih koji nisu pristali i ne javljaju se, i onih koji zahtijevaju veće vlasničke udjele, kreditiranja preko mjenica, regresne izloženosti, faktoring kuća, osporavanja potraživanja i dugovanja, buduće dinamike naplate, vlasništva, dionica, strategije, rokova, financijskih izvještaja, tumačenja zakona i podzakona, raspodjele jamstava, regresnih dužnika, zrcalnih društava i bilanci. Sve ostalo je dogovoreno i super je.“ Zato mislim da trijumfalizmu nema mjesta i da pravi problemi slijede tek posije postignute nagodbe. Na tom tragu sam ja još 17. 04. 2018. pod naslovom „Slučaj Agrokor je još daleko od epiloga“ objavio sljedeći upis, kojemu ni danas ne bih ništa dodao niti išta oduzeo: „Kako nas je pobjedonosno izvijestio izvanredni povjerenik za Agrokor, 10. travnja 2018. su svi članovi Privremenog vjerovničkog vijeća, uprava Udruge dobavljača i predstavnik VTB banke potpisali načelni sporazum o ključnim elementima nagodbe, a njime je ugovorena korporativna struktura grupe, dugovi novog holdinga, način naplate tih dugova te sporazum o naplati graničnog duga dobavljača, propustivši naglasiti da zapravo ogroman posao tek predstoji. Dakle radi se tek o početnom dogovoru kao podlozi za potpisivanje obavezujuće nagodbe kojom bi s stavila „točka na i“ razrješenju rašomonijade zvane Agrokor, od stvarnog obeštećenja vjerovnika, strukture vlasništva, pa sve do buduće organizacije „novog“ Agrokora. Izgubljena je godina dana i preliveno nekoliko milijardi kuna, naših kuna, da se razumijemo, u privatne džepove brojnih mutikaša, od onih pred licem javnosti do onih iz pozadine, određenim Plenković-Dalićkinim pogodovanjima, kojima je iz duboke sjene upravljao Borislav Škegro i tko zna tko još i tko zna tko sve, a potom i autonomnim marifetlucima Ante Ramljaka, opet pod visokim pokroviteljstvom Martine Dalić, da bi se došlo do istog rezultata do kojeg bi se došlo i bez Lexa Agrokor i bez pljačke. Pišem to zato što je Ivica Todorić potpisao standstill aranžman i uz asistenciju ruskih banaka doveo specijalista za procese restrukturiranja, tvrtku Alvarez&Marsal, kako bi se proveo proces restrukturiranja posrnulog koncerna, u okvirima važećih hrvatskih zakona. Tony III Alvarez predstavio je svoj tim stručnjaka zavidne reputacije, obećavši da će se proces restrukturiranja Agrokora odvijati transparentno i pred očima javnosti. Nakon upečatljivog istupa Tonyja III ponadali smo se da bismo konačno mogli pratiti provedbu jednog neizbježnog iznuđenog procesa na zakonit način, bez igara u pozadini i izvan utjecaja halapljivih i nezasitnih političara, bivših i sadašnjih. Dakle, ako sam tada dobro shvatio, proces restrukturiranja provodio bi Alvarez&Marsal, a neophodna financijska sredstva osiguravale bi dvije velike ruske banke. Koncern bi nastavio poslovati. Nitko tada nije spominjao tzv. roll-up kredite. Samo, ukazala se prilika, prilika za pljačku, a takve prilike je HDZ uvijek prepoznavao bez greške, pa ju je i ovaj puta prepoznao i odlučio je ne propustiti. Bez obzira na posljedice. Zato se paralelno s aktivnostima samog Todorića i ruskih banaka daleko od očiju javnosti odvijaju aktivnosti s ciljem udaljavanja ruskih banaka i specijalista Alvareza&Marsala od procesa restrukturiranja Agrokora i uvođenja u igru AlixPartnersa i američkih lešinarskih fondova, posebno Knighthead Capital Management LLC. Glavni aktivist u tom pregalaštvu je Ante Ramljak kojim, kako se priča, iz pozadine upravlja Borislav Škegro, a političko pokriće osigurava potpredsjednica Vlade RH Martina Dalić uz punu suglasnost i znanje Andreja Plenkovića. Da bi se zamišljeni unosni procesi mogli nesmetano odvijati, Vlada RH šalje Hrvatskom saboru na usvajanje zakon, koji je napisala Martina Dalić, kolokvijalno prozvan Lex Agrokor, koji uz obrazloženje da se radi o spašavanju hrvatskog gospodarstva, spašavanju malih dobavljača i OPG-ova, spašavanju radnih mjesta, spašavanju turističke sezone … ma spašavanju koncerna Agrokor za Hrvatsku. U zatvorenim krugovima se još spominjalo i sprječavanje prodora ruskog kapitala u Hrvatsku. U međuvremenu se izvanredni povjerenik za Agrokor, Ante Ramljak malo previše zaigrao“, pa je pod pritiskom javnosti, ali i opozicije u Hrvatskom saboru morao podnijeti ostavku, imenovan je novi povjerenik u osobi Fabrisa Peruška. Tražena je i ostavka potpredsjednice vlade, Martine Dalić, jer bez njenog „blagoslova“ i vjerojatno namjerno učinjenog propusta u Lexu Agrokor (nema odredbi o sukobu interesa, pogodovanjima niti trgovanju utjecajem), vjerojatno ne bi bilo ni marifetluka Ante Ramljaka ili ih bar ne bi bilo u onolikom opsegu. No Martina Dalić je preživjela saborsko izjašnjavanje, zahvaljujući tek jednom glasu ostala je na svojoj poziciji zasad netaknuta. Vidjet ćemo što će biti i kakvi će biti sudski pravorijeci po već podignutim kaznenim prijavama vezanim za „slučaj Agrokor, kao i onim najavljenim ali još nepodignutim. Lexom Agrokor niti je spriječen "prodor ruskog kapitala, niti je što "spašeno za Hrvatsku", niti je spašena turistička sezona, niti radna mjesta, jer i ne znam kako bi se pljačkom i bogaćenjem pojedinaca i osiguranjem enormne zarade Knightsheadu, moglo išta za ikoga spasiti. Ukupni vidljivi dosadašnji rezultat primjene Lex Agrokora bi se ukratko mogao opisati kao: Izgubljeno je dragocjeno vrijeme i opljačkane milijarde kuna.“

- 15:20 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Rušenje promašenog projekta Pitanje svih pitanja u današnjoj Hrvatskoj je može li se uopće nešto učiniti da se ozdravi RH, državu oboljelu od vrlo specifične i teške bolesti? A da je hrvatsko društvo bolesno mislim da ne treba posebno obrazlagati, to vidimo mi iznutra, ali obzirom na sve učestalija upozorenja, to vide i oni izvana. Naravno svi oni koji to žele vidjeti. Čini mi se da je najbolju dijagnozu te teške bolesti, zvane Hrvatska, dao Igor Mandić: „Ako je Hrvatska stvorena u nacionalističkoj euforiji 90-ih godina, onda moramo biti svjesni da su temelji truli i da se na njima uzaludno pokušava graditi, nadograđivati sve dok se netko ne sjeti da bi trebalo cijeli taj projekt zaključati i srušiti. Kao što je bio promašen projekt kvislinške Endehazije tako je promašen i projekt neoustaške tuđmanovske Hrvatske.“ http://www.novilist.hr/Kultura/Igor-Mandic-Hrvatska-je-promasen-projekt-sovinistickih-elita Igor Mandić je i više nego u pravu, Jugoslaviju su srušili oni koji su je uvijek rušili, ali nisu uspijevali, jer nije bilo pomoći "božje providnosti i našeg saveznika", saveznik se bojao SSSR-a, a božja providnost sama nije mogla puno. Međutim, urušavanjem VU i rušenjem Berlinskog zida, „saveznik“ se naglo okuražio i odlučio Hrvatima drugi puta u povijesti "stvoriti državu". I uspio, stvorio je divot-državu po uzoru na onu prvu, omogućivši ustašama da uz pomoć „saveznika“ pobjedonosno okončaju 2. Svjetski rat na tlu Jugoslavije. Danke Deutschland! Poznato je da kotač povijesti nije moguće vratiti unazad, ali je moguće prestati sa tuđmanizmom kao samoubilačkom politikom i krenuti od uspostavljenog „novog stanja stvari“, a to je hrvatska država zasnovana na antifašističkim vrijednostima, kao subjekt međunarodno prava, odbacujući tuđmanizam i ustaštvo, kao neprijeporne uzročnike bolesti hrvatskog društva. A to znači detuđmanizirati i deustašizirati Hrvatsku, a Crkvu u Hrvata, impregniranu ustaštvom i klerofašizmom, udaljiti od svakog političkog djelovanja, ali i onog društvenog izvan njene dušobrižničke i karitativne funkcije. Može li se to? Mislim da može, ali bi za to odmah trebalo u kola ideološke i društvene preobrazbe upregnuti prvenstveno javnu televiziju u cilju stvaranja takve društvene klime koja bi građane učinila prijemčivim za promjene na društveno-političkom planu. Samo kako rekoh to u Hrvatskoj nema tko provesti. Očekivati bilo kakve pozitivne promjene popravljanjem i nadogradnjom Tuđmanom kontaminiranog društva je iluzorno, Katonovo pravilo, u povijesti nebrojeno puta potvrđeno, kazuje da je to uzaludan posao. Rimski državnik i pravnik Marcus Portius Caton (234 p. n. e. – 149 p. n. e.) uveo je u područje pravnih poslova tzv. Katonovo pravilo (Regula Catoniana) koje glasi: Quod ab initio vitiosum lapsu temporis convalescere nequit – Što ne valja od samog početka ne može se popraviti protekom vremena. A to ukratko znači i da se zlo, ma u kojem obliku, ne može popraviti, pogotovo se neće tokom vremena popraviti samo od sebe, već zlo treba rušiti … primjerice fašizam se ne popravlja, fašizam se ruši. Koliko je to pravilo životno i danas najbolje se vidi na primjeru “Tuđmanove Hrvatske”, u kojoj protekom vremena doslovno ništa ne postaje bolje, radilo se o bilo čemu, odnosa u društvu, kvalitete života građana, razvoj demokracije, stanju gospodarstva, međunacionalnih odnosa, ... Da, Tuđman je pozivajući se na volju naroda “redizajnirao” Hrvatsku, danas je valjda svakom politički iole pismenom jasno da on niti je išta stvarao niti išta stvorio. Ali je sve što je on radio prikazivano je kao nekakvo ispunjavanje narodnih težnji, želje i volje. Pa da malo pobliže pogledamo tu “volju naroda” u kojoj su onda sadržane i “tisućljetne težnje” i sve Tuđmanove “vizije” “hrvatskog kraljevstva”: Voljom naroda, ako izuzmemo brojne izborne prijevare, pobjedom na demokratski provedenim izborima je Tuđman sa svojim HDZ-om jedino osvojio vlast, sve drugo što se nakon toga događalo bila je Tuđmanova volja. I on ju je provodio, ne pitajući za cijenu koju će narod platiti radi toga. Kako je to bilo moguće? U našem narodu je poznata uzrečica: „Hoćeš dobro? Neću! Hoćeš zlo? Obim rukama!“ Po tom principu prihvaćanja zla, hrvatski narod je prihvatio Franju Tuđmana i otada sve što radimo je rad u korist vlastite štete. Ne znam postoji li u povijesti nekakav primjer, osim Njemačke, da je neki narod uspio sam sebi u tako kratkom vremenu zabiti više autogolova, ali Nijemci te svoje „uspjehe“ i njihovog “autora” bar ne slave, a mi jednako slavimo i “uspjehe” i „autora“ tih „uspjeha“. Primjerice voljom naroda iskazanom na izborim nigdje nije iskazana potreba promjene ili rušenja bilo čega što je u bivšem sustavu dobro ili čak u slučaju SDK, jednog od najboljih financijskih servisa u svijetu, odlično funkcioniralo. Kojom voljom naroda je srušeno dobro hrvatsko pravosuđe uz obrazloženje da su suci sudili prema odredbama neprihvatljivog KZ, a u tom KZ je neprihvatljiv bio članak o “verbalnom deliktu”, što se pokušavalo prikazati kao gore i od “rasnih zakona”. Voljom kojeg naroda je rušen i razgrađivan vrlo uspio i funkcionalan teritorijalni ustroj zemlje? Voljom kojeg naroda i gdje iskazanom se pristupalo centralizaciji svega živog u prije dobrano decentraliziranoj državi? Voljom kojeg naroda je gotovo sva vlast u državi koncentrirana u rukama jednog čovjeka? Koji je to narod kad i gdje iskazao volju da se pristupi promjeni ustavnog položaja Srba u Hrvatskoj i prevede ih se iz statusa konstitutivnog naroda u status nacionalne manjine? Samo od sebe se nameće pitanje, zašto je taj status uopće trebalo mijenjati? Voljom naroda nigdje nije iskazano odricanje od antifašizma i davanje prava građanstva ustaštvu i njegovom izvođenju na javnu i političku scenu. Svjedoci smo da je Tuđman to napravio, ali i ne samo to, on je i organiziranom kriminalu dao pravo građanstva i izveo ga na javnu i političku scenu. Voljom naroda nigdje nije iskazana želja da se dotadanje društveno vlasništvo prvo podržavi, a potom budzašto raskrčmi ili čak dijelom i podijeli Tuđmanovim partnerima s tenisa ili preferansa. Primjerice, što je bila volja naroda, dotad već obilato nacional-šovinistički “osviještenog”, iskazana na referendumu iz svibnja 1991.? Bila je sve ono što je bilo obuhvaćeno referendumskim pitanjima! A što je sve Tuđman izveo iz te na referendumu iskazane volje naroda? Dao je pravo građanstva ustaškoj želji, definiranoj maksimom “rušenje Jugoslavije svim sredstvima”, jednako kao i izgonu Srba iz Hrvatske. Dao je pravo građanstva ideji pripajanja dijelova susjedne BiH Hrvatskoj. Dakle na konzultativnom referendumu, tadašnji pravni sustav nije poznavao institut obavezujućeg referenduma, Tuđman je jedino dobio suglasnost da pokrene proces osamostaljenja Hrvatske i njeno izdvajanje iz savezne države, ali sasvim sigurno nije dobio mandat da to provodi nasilno, a još manje ratom. Sve to Tuđman jest radio, provodeći isključivo svoju volju, a nikako provodeći volju naroda. Sve što je Tuđman radio i “stvarao” liči na gradnju kuće u “živom blatu”, pa su i rezultati tog “stvaranja” i te gradnje takvi kakvi jesu i svakom pametnom vidljivi kao neodrživi, pa i taj “projekt” jednostavno treba do temelja srušiti, a njegovog se “neimara” odreći i potpuno napustiti. Sve kad današnji hrvatski politički establishment i ne bi bio sastavljen od kadrova “ispilavljenih iz Tuđmanovog inkubatora”, dakle od lažljivih, nesposobnih, ignorantskih, bešćutnih i potpuno neodgovornih gadova, na sliku i priliku svojeg tvorca, već od samih časnih ljudi i eksperata, s izrazitim smislom i voljom za rad za opće dobro i izgradnju države blagostanja za sve, na temeljima koje je udario Tuđman, ne bi mogli doslovno ništa učiniti. Stoga se treba u potpunosti odreći i Tuđmana i njegovog nedotupavnog projekta i “građevine” građene u “živom blatu”, koju je “The Economist” prepoznao i na osnovu nje opisao RH kao “soggy bottom of Europe” (muljevito dno Evrope). Odričući se Tuđmana i njegovog (ne)djela značilo bi odreći se i svih njegovih laži i podvala obuhvaćenih sintagmom “proglašene istine” i nazivanje stvari i događanja njihovim pravim imenom (napadi Tuđmanove paravojske na JNA postali bi upravo to, a ne “agresija JNA na Hrvatsku”, rat u Hrvatskoj bio bi rat za teritorije i etničko čišćenje, a ne nikakvi “pravedni i obrambeni DR”, značilo bi to i priznanje napada na SFRJ, pobuna dijela Srba u Hrvatskoj bila bi upravo i samo to, a ne nikakva “srbijanska ili srpska agresija” itd.). Značilo bi to i suđenje bez fige u džepu i olakotnih “braniteljskih zasluga” svima onima koji su s hrvatske strane počinili brojne i stravične zločine. Ovim se naravno ne bi mijenjalo “novo stanje stvari” kao što je RH kao samostalna država i subjekt međunarodnog prava. Značilo bi to i odricanje od fašizma, odnosno ustaštva kao njegove hrvatske inačice, ali jednako tako i od klerofašizma jer je Crkva u Hrvata naprosto premrežena i impregnirana ustaštvom. Značilo bi to i početak istinske borbe protiv organiziranog kriminala, korupcije i nepotizma, dakle svega onoga što je Tuđman izveo na javnu scenu i dao mu ne samo pravo građanstva, već ga učinio ne samo stilom vladanja, već i stilom života. Značilo bi to i potpuno poništenje procesa pretvorbe i privatizacije društvenog vlasništva, ali i poništenje procesa denacionalizacije, koja je provedena samo radi vraćanja Crkvi njene, kroz vjekove od naroda na bezbroj načina otete i opljačkane imovine. Značilo bi to i poštivanje ustava i njegove definicije RH kao sekularne države, udaljujući Crkvu od ikakvih društvenih i političkih aktivnosti izvan sfere duhovnog i karitativnog. Značilo bi to i povratak antifašističkim temeljima na kojima zaista počiva hrvatska država. Ali značilo bi to i ulaganje svih napora da se uđe u trag novcu isisanom iz Hrvatske putem kriminala, pljačke i korupcije, a ne zavaravanje ljudi ulaskom u EU i tobože spasonosnim “povlačenjem novca iz EU fondova”. Itd. i sve na tom tragu. A kad smo već kod “novca iz EU fondova”, otamo dolaze sve glasniji zahtjevi da se hrvatske vlasti natjera da se konačno ozbiljno pozabave vraćanjem onih 15,2 milijarde USD, koje su prvenstveno spregom kriminala i politike izvučene iz Hrvatske u periodu od 2001. do 2010., a da se nečinjenje po tom pitanju zapriječi zabranom pristupa novcu iz EU fondova. Dakle aktualne hrvatske vlasti, jednako kao i one prije njih, kao dio “muljevitog dna Evrope”, su samo dio problema, a ne njegovo rješenje, Te vlasti, kao i one prije njih uostalom, produktivne su poput crva u kamenu u svojim sizifovskim nastojanjima dograđivanja Tuđmanovog neodrživog projekta. Zamišljam si tako u svojoj naivnosti što bi bilo da je Konrad Adenauer, umjesto što je u uvjetima radikalne denacifikacije išao obnavljati i izgrađivati Njemačku, ne pod motom izgradnje države blagostanja za sve, već da ju je nastavio nadograđivati na Hitlerovim temeljima, popravljajući nacional-socijalizam? Samo K. Adenuer je znao da se na truleži i u živom blatu nacional-socijalizma ne može graditi ništa, jer se nešto što je u svojoj osnovi loše, tokom vremena sigurno neće popraviti, već da se Hitlerov projekt mora u potpunosti odbaciti i srušiti i krenuti u izgradnju „nove zgrade“ na zdravim temeljima, dakle Njemačke kao države blagostanja za sve. Sličan slučaj je i s našom Hrvatskom, koju je Franjo Tuđman krajem 20. stoljeća krenuo redefinirati na idejama 19. stoljeća, pokušavajući je uspostaviti kao „nacional-socijalističku državu u srcu Evrope na pragu 21. stoljeća“, kako je Tuđmanovo remek-djelo“ krajem 90-ih opisao Klaus Kinkel tadašnji njemački ministar vanjskih poslova. I sad, gle paradoksa, taj truli Tuđmanov projekt zasnovan na nacionalnoj isključivosti, posttuđmanovske hrvatske vlasti ne ruše, niti se odriču Tuđmana, već u tom živom blatu tuđmanizma njegovu gradnju pokušavaju nastavljati. Pritom je jasno vidljivo da ma što i kako god se poduzimalo, kakvi god se potezi vukli, građevina zvana Republika Hrvatska sve dublje propada u „živo blato“, jer je to podloga na kojoj je Tuđman utemeljio i gradio svoja „čuda“, a ustvari laži i obmane. Na tom planu popravljanja i dogradnje Tuđmanovog projekta ne može uspjeti nitko, već i radi spomenutog i kroz povijest nebrojeno puta verificiranog „Katonovog pravila“, ne bi mogli ni da su na vlasti zaista sposobni ljudi s izrazitim osjećajem za opće dobro, a kamo li ovi „Tuđmanovi sinovi“ stvoreni na sliku i priliku svojeg tvorca. Dosad sam bezbroj puta napisao da je radikalna detuđmanizacija hrvatskog društva conditio sine qua non svakog napretka i progresa, bez toga se ne može krenuti naprijed. Svojom idejom nacionalne pomirbe Tuđman nije nastojao pomiriti sinove ustaša i partizana, jer oni na gro planu i nisu bili posvađani, ipak malobrojni pojedinci nisu bili od značaja, sinove se ne može kriviti za pogreške očeva niti im se mogu pripisivati očinske zasluge, već je u svojoj borbi za bolju prošlost, zapravo krenuo popravljati ustaštvo, tu hrvatsku inačicu fašizma, kao da se fašizam može popraviti. Lažima o neravnopravnom i podređenom položaju hrvatske države i naroda u SFRJ i „besprimjernoj pljački Hrvatske od strane Beograda, koji je iz Hrvatske izvlačio više nego li su kolonijalne vlasti ikad izvlačile iz svojih kolonija“, kroz provedbu državnog terora nad Srbima u Hrvatskoj, čime ih nagoni na pobunu, a formiranjem paravojski i njihovim napadima na saveznu vojsku kreće u „rušenje Jugoslavije svim sredstvima“, proglašavajući to obranom od velikosrpske agresije. Pljačku provedenu kroz proces „pretvorbe i privatizacije društvenog vlasništva“ se ne može popraviti, jer je gotovo svaki postupak impregniran kriminalom, taj se proces jednostavno mora poništiti i imovinu vratiti hrvatskim državljanima. Hrvatske skorojeviće, koji su gotovo svi do zavidne imovine došli na netransparentan način, a kojima vlasti tepaju nazivajući ih poduzetnicima i zahvaljuju im zato „što nam daju plaće“, ljudi koje mahom resi nasilništvo i bezobzirnost prema svojim zaposlenicima, se ne može smatrati onima uz čiju će se pomoć Hrvatska izvući iz gospodarske krize i recesije. Većinu njih ne zanimaju ni investicije ni razvoj kao ulaganje u budućnost, otkud onda ikakva očekivanja da će takvi pokrenuti Hrvatsku, ma kakva god bila pomoć koju im mogu pružiti vlasti? Kad bi se primjerice vlasnici moćnog koncerna Thyssen-Krupp u Njemačkoj odlučili zabraniti sindikalno organiziranje, ne znam što bi se dogodilo prije, bili ih njemačka država prije izvlastila ili bi prije Metall IG „zapalio“ Njemačku. Kod nas se kao posljedica tuđmanizma ne događa ništa, jer je dobro poznato, da su sindikati „neradnici i bundžije“ i kao takvi protivnici samostalne, neovisne ..., ma svake Hrvatske. I ti poduzetnici, umjesto da se pokriju ušima, „grizu“ i optužuju sve oko sebe ... Oko promašenog i propalog projekta ne može se graditi ništa, ne može se čak neprijateljskim stavovima prema sindikatima i poljoprivrednicima, a podilaženjem „poduzetnicima“ graditi nekakav prijeko potrebni konsenzus oko izvlačenja države iz gliba u koji su je uvukli Tuđman i njegovi apologeti. Dakle, uspostaviti partnerski odnos sa sindikatima i onim poduzetnicima koji zakonito posluju, uzeti u zaštitu domaće poljoprivrednike, odreći se svih tekovina tuđmanizma i na osnovi „novog stanja stvari“, samostalne Hrvatske, koja bi to ionako bila i bez Tuđmana i bez rata, a već odavno i članica EU, poništiti pretvorbu društvenog vlasništva i privatizaciju, jednako kao i denacionlizaciju pogotovo crkvene imovine, raskinuti ugovore s Vatikanom i uvesti financiranje vjerskih zajednica iz crkvenog poreza, a vjerske zajednice uvesti u sustav plaćanja PDV-a, odreći se svih proglašenih istina, a ustvari Tuđmanovih laži i obmana, prestati zločince zvati herojima, a one koji unose nemir i rade nerede prestati zvati braniteljima, ukinuti sve povlaštene mirovine, osim onih proizašlih iz beneficiranog radnog staža, izvršiti reviziju svih mirovina ali i svih korisnika nekog od vidova socijalne skrbi, striktno poštovati sekularnost, bez fige u džepu, vratiti se antifašističkim osnovama hrvatske državnosti, suzbijati fašizam u svim njegovim pojavnim oblicima i naravno „pokupiti“ oružje od stanovništva ... to su uglavnom stvari oko kojih treba postići najširi konsenzus. Jedino pravo pitanje je gdje u Hrvatskoj pronaći kritičnu masu ljudi koji bi bili voljni žrtvovati se za opće dobro? Vlasti u RH, kako ona Tuđmanova, tako i sve posttuđmanovske, sve vrijeme pokušavaju graditi državu na bolesnim Tuđmanovim “vizijama”, izvitoperenom pojmu nacije, na principima “zova krvi i tla”, “pomirbe sinova ustaša i partizana”, ustvari uspostavom dijaloga s fašizmom kroz izvođenje u 2. Svjetskom ratu poraženih ideologija i snaga na hrvatsku javnu i političku scenu, pravdajući to demokratskim pravom na drugačije mišljenje, pokazujući i time potpuno nerazumijevanje i samog pojma demokracije. Kako tumačiti agresivno i neprimjereno ponašanje KC, a kako “divljanje” Opusa Dei kroz “U ime obitelji” i neke druge udruge, koje je takvo jer ostaje bez pravog odgovora, a odgovor bi morao biti striktno poštivanje sekularizma i da se o manjinskim pravima zagarantiranim poveljama, rezolucijama i deklaracijama OUN i ugrađenima u ustav ne odlučuje na referendumu. Inače moć manipulacije i oblikovanja svijesti naroda je odavno poznata, zato se jednostavno ne dopušta da se o stvarima gdje većina jamči sigurnost manjini ne može odlučivati na referendumu. Premda ne mogu dokazati, ali kladio bih se da bi u Hitlerovoj Njemačkoj Nijemci na referendumu glatko odlučili o ukidanju svih prava Židovima, uključujući i pravo na život. A što reći o instituciji preuzetnog imena Ustavni sud, koja opravdano reagira i ukazuje izvršnoj vlasti da je odluka donijeta na obavezujućem referendumu obavezujuća za sve pa iza Hrvatski sabor, propustivši pritom upozoriti da se o umanjenju i derogiranju ljudskih i manjinskim prava ne može odlučivati na referendumu. A to već je u domeni Hrvatskog sabora, koji je propustio zatražiti mišljenje Ustavnog suda, kad se on već sam nije udostojao reagirati. Hrvatskom narodu bi trebalo reći da mu, koliko jučer, tako ni danas, nisu bili krivi ni Mlečani, ni Turci, ni A-U Monarhija, ni Država SHS ni Kraljevina Jugoslavija, ni Srbi, ni Pešta ni Beč ni Beograd i slični, već smo si, ovakve lijenčine, lažovi, kriminalu skloni prevaranti i budaletine sami krivi za sve nedaće koje su nam se u povijesti događale. Opijeni nekakvom izmišljenom slavom i lažnim ponosom ne znamo i nismo kadri učiniti ništa, ni svaki za sebe pojedinačno, a kamoli za opće dobro. Valjda nam treba nekakav karizmatični vođa, kakvog smo primjerice, na svoju nesreću, prepoznali u Tuđmanu, koji nas je onako zadrt odveo u bezizlaz, a oni koji nas danas vode, od pape i kardinala, fašizmom impregniranog klera, polupismenih i pokvarenih političara u sprezi s organiziranim kriminalom, zajedno s nesposobnim sindikalnim vođama i ostalim ništarijama koje su uvijek kao pijavice sisale državno, zajedničko, sirotinjsko, nas ne mogu iz gliba izvući, jer to niti žele, niti znaju, niti im je to u interesu, jer kakvi god da jesu, svjesni su činjenice da za njih u iole uređenoj državi naprosto nema mjesta. Pitam se hoćemo li ikad i možemo li uopće ikad postati svjesni svega zla koje nam je namro čovjek s poslanjem, Franjo Tuđman, pa da bar pokušamo odlijepiti se od dna i proglašenih istina i krenemo putem svekolikog društvenog i gospodarskog oporavka. Ili, treba li nam za to ipak nekakav karizmatični vođa? Ako treba, bojim se da ga mnogi od nas, pogotovo oni malo vremešniji, neće dočekati.

- 06:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

29.05.2018., utorak

Farsa a ne suđenje – Perkoviću i Mustaču doživotni zatvor Sad je pravomoćno! Vrhovni sud SR Njemačke je odlučujući po žalbi obrane na nepravomoćnu presudu u slučaju Perković – Mustač vrlo očekivano, zato što se nije sudilo formalno optuženom dvojcu, nego bivšoj SFRJ, potvrdio nepravomoćnu presudu Visokog zemaljskog suda u Münchenu tako da je ta nepravomoćna presuda na kaznu doživotnog zatvora postala pravomoćna. Obrani osuđenog dvojca ostaje da se, radi brojnih proceduralnih propusta tokom sudskog procesa, obrati Sudu za zaštitu ljudskih prava. Suđenje Perkoviću i Mustaču, nije bilo pravično i to ne samo radi sudačkih predrasuda. Ovim suđenjem, jednako kao i onim E. Honeckeru i E. Mielkeu se njemačko pravosuđe sasvim sigurno nije proslavilo. Komentirajući prvostupanjsku presudu objavio sam 04. 08. 2016. pod naslovom „Heintschel-Heinegg – Dausterovo pravilo“ sljedeći upis, kojemu ni danas nemam što dodati niti što oduzeti: „Dvojica njemačkih sudaca, Bernd von Heintschel-Heinegg i Manfred Dauster, kroz presude Krunoslavu Pratesu, te Perkoviću i Mustaču obogatili su pravnu znanost novim pravilom, prema kojemu bi se bespogovorno vjerovalo tužiteljima i optuženicima to strože kazne izricale, što im je krivnja manje dokazana. Naime svi osporavatelji prava na opstanak bivše nam zajedničke države, pa onda i njenog prava da štiti svoj ustavno-pravni poredak i sigurnost vlastitih građana od terorističkih ugroza, u koje sude svi ustašuljci i klerofašisti, dakle svi „stvaratelji države“, „lustratori“, suočavatelji s prošlošću … riječju svi oni koji „nešto drže do sebe“ i proglašenih istina, ne samo da su došli na svoje, nego naprosto orgazmiraju, nakon što je sudac Manfred Dauster predsjedavajući Vijeća na Visokom zemaljskom sudu u Münchenu u prvostupanjskom procesu osudio Josipa Perkovića i Zdravka Mustača na doživotnu kaznu zatvora zbog sudjelovanja u ubojstvu s predumišljajem Stjepana Đurekovića. Ti što orgazmiraju su oni isti koji su se topili od miline kad su hrvatski sudovi, kršeći hrvatske zakone, donijeli odluke da se Josipa Perkovića i Zdravka Mustača temeljem EU uhidbenog naloga izruči Njemačkoj. Pišući moj blog pod naslovom „Kome to i za što sudi njemački sud?“, već 29. 11. 2014. zaključio sam, sudeći prema nadasve ignorantskom, bahatom i osionom ponašanju predsjedavajućeg Vijeća, suca Manfreda Daustera, da je on tu osuđujuću presudu već napisao, pa ispada da je suđenje tek trebalo potvrditi njegova ni na čemu valjanom zasnovana „saznanja“ o motivima za Đurekovićevo ubojstvo za koje je po njemu nalog dao bivši visoki partijski i državni funkcioner bivše države Mika Špiljak, a da je to u operativnom smislu odradio Josip Perković po nalogu Zdravka Mustača. Sudac je to naprosto znao, bojim se samo da sam pokojni Špiljak to nije znao. O da, vrli pripadnik Herrenrasse vjeruje svojim tužiteljima i uopće ga ne buni tužiteljeva „preciznost“ kad ovaj tvrdi: „Zdravko Mustač je krajem 1982. ili početkom 1983. ovlastio Perkovića da započne s pripremama za likvidaciju Stjepana Đurekovića”. Predsjedavajućem Vijeća Manfredu Dausteru na pamet ne pada da bar pokuša istjerati stvari na čistac i natjera vrlog tužitelja da bude bar malo vjerodostojniji, pa da ga primjerice priupita, čekaj malo, jel' to bilo '82. ili '83., pa ako već ne znaš koji je dan bio, reci nam bar u kojem je to mjesecu bilo i kako je to Mustač „ovlastio“ Perkovića, usmeno, kablogramom, strogo pov. dopisom, te ima li uopće ikakav dokument koji bi neposredno ili posredno dokazivao takvu tvrdnju tužitelja, kojemu to nisu ni Bože Vukušić i drugi „krunski svjedoci“ znali reći. Ne, ne zanima njega to, ne zanima ga ni stvarni motiv, ni zašto je Savezni savjet za zaštitu ustavnog poretka, čije samo postojanje vrli sudac ignorira, donio odluku, ako je, da se Đurekovića onemogući, ne zanima ga ni tko je doista ubio Đurekovića, ne zanima ga ni više nego traljav rad bavarske policije prilikom uviđaja poslije ubojstva, pa onda svaki inspektor ima svoju verziju događaja, te ubojice su čekali ispred garaže, te ne, ušli su garažu i dočekali Đurekovića, „ključonošu„ Pratesa se i ne spominje, a i zašto bi, njega je jedan drugi „dauster“, Bernd von Heintschel-Heinegg, „riješio“, „odrezavši“ mu kaznu doživotnog zatvora nakon što mu je 2008. u sudskom postupku izvan razumne sumnje dokazao da ovaj nije ubio Đurekovića niti je sa činom ubojstva imao ikakve veze, kao niti famozni ključ, kao nekakva ključna činjenica koja je u slučaju Đureković bila najodlučnija. Najednom ključ, koji je Pratesu donio kaznu doživotnog zatvora, više nikome nije važan. Ne, predsjedavajućeg Vijeća suca Manfreda Daustera istinski nije zanimalo ništa izvan kategorije difamiranja bivše države i prikazivanje njenih čelnika maloumnim, zato on samo tepe svoje i samo i dalje vjeruje u tužiteljeve više nego „određene“ formulacije iz optužnice kako se „Perković neodređenog dana, na neodređenom mjestu sastao s neodređenim ljudima“ … O da, reći će sudac Dauster u obrazloženju presude i ovo: „Motiv za uklanjanje Đurekovića utemeljen je kako njegovim neprijateljskim djelovanjem i upletenosti u malverzacije u Ini. Smatralo se da bi eliminacijom Đurekovića bio uklonjen i problem s Inom koji je zbog istraga o pronevjerama u visini od nekoliko milijuna dolara postao veliki teret za republičko vodstvo.“ I ovom formulacijom sudac pokazuje da ne barata činjenicama, nego da naprosto „nabada kao ćorava kokoš“ i nagađa, jer se kriminalom u INI bavio Đureković, bilo je to vrijeme embarga na isporuku nafte koje su arapske izvoznice nafte nametnule Zapadu, SFRJ je mogla nabavljati nafte koliko je htjela, naravno ako je mogla platiti, što je promućurni Đureković prepoznao kao priliku, nafta je tobože kupovana za INU, a onda su tankeri pretovarivani na otvorenom moru i nafta je završavala u nekoj od zemalja pod embargom, naravno uz puno višu cijenu, razlika je išla u džep posrednika. Tako je to nesmetano išlo jedno vrijeme sve dok izvoznice nafte, sve članice Pokreta nesvrstanih, nisu prokljuvile da im embargo ruši zemlja lider Pokreta, pa su žestoko protestirali kod jugoslavenskih vlasti, koje nisu imale kamo nego pokrenuti istragu i prekinuti taj za pojedince i INI unosni „business“. Kad je Đureković iza svojih leđa osjetio dah organa gonjenja, bježi u Njemačku, gdje se prikazuje kao žrtva političkog progona. Jer odavanje povjerljivih podataka i špijuniranje u korist BND-a je zapravo opozicioni politički rad. Manijakalno piše knjige, zapravo političke pamflete, optužujući režim u bivšoj državi da ga je proganjao radi njegovog hrvatstva i prokazivanju kriminalnih radnji u INI, V. Špiljka, sina istaknutog partijskog i državnog funkcionara Mike Špiljka. Predsjedavajući Vijeća nikako da dokonta da bi ubojstvo Đurekovića u tom trenu daleko više škodilo i istrazi, a onda i samom Špiljku, te „da kriminal u INI“ nije motiv nikome da zauvijek ušutka Đurekovića. Špijunaža u korist BND-a je, ali ne samo to, već to što se Đureković po dolasku u Njemačku odmah povezuje s ekstremnom ustaškom emigracijom kojoj plaća "zaštitu", pa njegova "ušteđevina" kopni silnom brzinom, jer je društvo kojem se priklonio kronično gladno novca. Naravno za potrebe "oslobođenja Hrvatske od velikosrpskog ropstva", kako će oni reći, za terorističke aktivnosti, kažem ja. E, tu smo, financiranje terorističkih aktivnosti u sprezi s odavanjem tajni, pa i vojnih, stranoj sili već jest motiv. Samo taj motiv u glavu suca Manfreda Daustera ne stane, ruši mu koncepciju o „maloumnosti“ Mike Špiljka. Klizeći strogo u politiku, sudac Dauster se ne libi u obrazloženju presude izreći i sljedeće: „Nadamo se da će u zemljama koje su nastale nakon raspada Jugoslavije doći do znanstvenog sučeljavanja s ovim povijesnim razdobljem. Koliko je to polje tamo neistraženo dovoljno govori činjenica da smo morali kao vještake pozvati jednog danskog i jednog njemačkog povjesničara.“ Jer naravno samo ti povjesničari su oni koji bivšu SFRJ gledaju očima Manfreda Daustera, kao državu koja nije imala pravo na postojanje, kao državu koja je po svojem društveno-političkom uređenju ostala zacementirana u drugoj polovici 40-ih godina prošlog stoljeća ili u najbolju ruku po svemu jednaka bivšoj DDR ili Ceauscecuovoj Rumunjskoj, one povjesničare koji bi mu to potvrdili zaista teško može naći na tlu bivše države, mislim da to ni Josip Jurčević ne bi mogao. Prema navedenom mene sudac Dauster podsjeća na onog gospićkog suca, koji će sudeći nekom Srbinu, nesretnika osuditi i kao krivca za sve turske zulume. Suđenje je najbolje opisao Josip Manolić rječima: „Ovo suđenje je bilo utakmica na jedan gol, i to bez obrane. A gdje su ti današnji hrabri suci bili prije trideset godina?““

- 22:56 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.