27.07.2020., ponedjeljak

Povjesničari, u doktorate vas ljubim! Po uzoru na generala Ivu Jelića koji je najedanput okarakterizirao neke hrvatske generale kao one „od kojih su luđi bili samo oni koji su im činove dali“, ja si dopuštam luksuz da neke doktore povijesnih znanosti okarakteriziram kao one od kojih su luđi samo oni koji su im omogućili da doktoriraju. Povijest je znanost koja bi nam trebala posredovati istinu o proteklim vremenima, dakle opisati vrijeme i događanja zasnivajući opis na dostupnim činjenicama. Mogao bih ja sada nabrojiti neke od tih hrvatskih doktora povijesnih znanosti koje mirne duše mogu prozvati falsifikatorima istine i vremena, ali onda bi se mogli uvrijediti neki koji su isti, a možda i gori od pobrojanih. Svjedočiti o nekim događanjima iz prošlosti na nepovijestan način, znači postupati kao političar ili bar navijač, koji se želi nekome dopasti, a to je nedopustivo kad je znanost u pitanju. No da ne idem predaleko u prošlost, zadržat ću se na onoj povijesnoj materiji koja teško opterećuje vrijeme sadašnje, a to su činjenice vezane za 2. Svjetski rat, a onda i Tuđmanovo „stvaranje države“. Tu se „zaobilaze“ dokumenti, pa i oni hijerarhijski „najstariji“, previđaju se svjedočenja relevantnih sudionika događanja, koja se ne uklapaju „u shemu“ ove ili one disertacije. Primjerice, doktor povijesnih znanost se hvali da je u svojoj doktorskoj disertaciji dokazao legitimitet i legalitet tzv. NDH niti ne spomenuvši Hitlerovu Direktivu br. 25 od 27. 03. 1941. kojom je uspostavio tzv. NDH. Ni riječi o tome da činom kapitulacije njene OS i nacifašističke okupacije Kraljevina Jugoslavija nije prestala postojati, a ona je bila uređena kao unitarna država. Volio bih malo porazgovarati s mentorom, ali i članovima komisije koji su prihvatili tu doktorsku disertaciju. Da o 2. Svjetskom ratu učite samo od povjesničara poklonika „Bleiburga“, neke stvari nikad ne biste doznali, primjerice da je 29. 11. – 01. 12. 1943. održana Teheranska konferencija „velike trojice“, zato jer biste iz njenih zaključaka mogli iščitati da su NOV i POJ prepoznati kao jedina snaga na tlu Jugoslavije koja se nesporno bori protiv nacifašističkog okupatora, te je kao takva prihvaćena i postala dio Antifašističke koalicije. Zaključiše tamo „velika trojica“ da će poslije rata biti Jugoslavija i da se neće dopustiti opstanak kvislinškoj tvorevini tzv. NDH. Oni ne spominju ni Akt o bezuvjetnoj kapitulaciji njemačke OS i svih vojski pod njemačkim nadzorom, potpisan 07. 05. 1945. u Reimsu i 08. 05. 1945. u Berlinu, hijerarhijski „najstariji“ dokument tog vremena, dokument koji je značio kraj 2. Svjetskog rata, zato jer onda ne bi mogli laprdati o tome kako „NDH nije potpisala kapitulaciju“, kao da ju je tko pitao o tome, njeni stvarni gospodari su je potpisali, ne dopuštajući ustaškim predstavnicima čak ni da u bilo kojem svojstvu sudjeluju u pregovorima o predaji sa Saveznicima. Ovi doktori povijesnih znanosti se čude kako na „pregovorima“ ustaških pregovarača s Britancima u blajburškom dvorcu 15. 05. 1945. nitko „nije pisao zapisnik“, samo kakav zapisnik i kakvi pregovori, ako je tamo predstavnicima tad već odmetnika samo rečeno da u roku jednog sata moraju položiti oružje pred jedinicama JA ili će biti uništeni. Pokušajte pred tim doktorima povijesnih znanosti makar samo spomenuti svjedočenje generala Patricka Scotta o događajima na Lojbaškom polju kod Bleiburga 15. 05. 1945., za njih taj ključni čovjek s britanske strane, radi svojih jasno i nedvosmisleno iznesenih stavova, kao da nije postojao. Jednog doktora povijesnih znanost čija disertacija govori o „inicijalnom krugu“, odnosno sastancima „hrvatskih domoljuba“ 1989. u vikendici/kleti Ante Ledića, kao sastancima „proljećara“ premda tamo nije bio nitko od pokretača „Hrvatskog proljeća“, neovisno o tome radilo se o ljudima iz partijskih redova ili tijela i organa vlasti u SRH. Tamo su se sastajali uglavnom oni koji su se prišljamčili pokretu i svojim ga destruktivnim djelovanjem diskreditirali, dakle oni koji su svojim isključivim i separatističkim istupima prisilili Tita da intervenira i prekine proces kojeg je u njegovim počecima podržavao kao „politiku čistih računa u federaciji“. Za naše doktore povijesnih znanosti, bar one koji spadaju među falsifikatore istine i vremena je valjda tajna iza sedam pečata da pokretači „Hrvatskog proljeća“ niti u primisli nisu imali nikakvo izdvajanje Hrvatske iz Jugoslavije niti rušenje jugoslavenske federacije. Prvo zašto bi itko iole pametan to radio, a osim toga za vrijeme Titove najveće moći pokušaj rušenja Jugoslavije bio bi najveća zamisliva ludost. Piše naš doktor povijesnih znanosti o „strahu od Beograda“ radi Miloševićevih laprdanja na Gazimestanu, a ne zapita se bar kako to da je prije osnivanja HDZ-a Tuđman posjetio Miloševića u Beogradu? Valjda samo radi „straha od Beograda“. Naši falsifikatori istine i vremena koji lamentiraju o procesu Tuđmanovog „stvaranja države“ se ne opterećuju time da je prema Teoriji države i prava Hrvatska kao SRH u SFRJ bila država, definirana tako svojim ustavom kao i ustavom SFRJ, pa je se kao državu nije moglo stvarati ili oni na taj proces valjda gledaju kao na „obnovu zavjeta“. Ti čudni znanstvenici će zadovoljavajući potrebe svojih gospodara, ono čega nema nadomjestiti preinakama onoga što je postojalo, dajući tome postojećem značaj koji nije imalo, pa će tako bez griže savjesti navesti „pravo naroda na samoopredjeljenje do odcjepljenja“ iz preambule ustava SFRJ iz 1974.kao pravo na izdvajanje SRH iz SFRJ iako u normativnom dijelu ustava SFRJ iz 1974. nije postojao jedan jedini članak u kojem bi takva mogućnost bila makar spomenuta. Izdvajanje bilo koje sastavnice federacije uz ustav SFRJ iz 1974. jednostavno nije bilo moguće izvesti na zakonit način. Da bi se to moglo valjalo je postići minimum konsenzusa na razini federacije, promijeniti ustav i donijeti potreban set ustavnih zakona, prema kojima bi razdruživanje bilo moguće izvesti na zakonit način. S tim tricama i kučinama se naši falsifikatori istine i vremena ne opterećuju, oni će, jednako kao i Tuđman, napade hrvatske paravojske na JNA, kojima je počela nasilna secesija proglasiti velikosrpskom agresijom na Hrvatsku, a nasilnu secesiju obranom od agresije i stvaranjem države. Brojni doktori povijesnih znanosti će u svojim doktorskim disertacijama, ne obazirući se na činjenice, odredbe međunarodnog prava i svjedočenja relevantnih ličnosti s tadašnje političke scene srčano braniti Tuđmana i njegovu „obnovu hrvatskog kraljevstva“. Što košta da košta. Ako izuzmemo svu besmislenost izlaska Hrvatske iz jugoslavenske federacije koja se ogleda u šteti od gubitka tržišta i dobrog dijela sirovinske baze, ostaju stvarni razlozi poput pljačke narodne imovine odnosno društvenog vlasništva, izgona „viška Srba“ iz Hrvatske, pripajanja dijela teritorija susjedne BiH nasilnom promjenom granice i izvođenje ustaštva na hrvatsku javnu i političku scenu, a ništa od tih stvarnih razloga nije moglo biti realizirano u jugoslavenskom okviru. Zato Tuđman, koji u svojem ludilu nije bio ni sam ni osamljen, nije ni pokušavao razdruživanje na zakonit način. Uvijek je bilo i danas ima dovoljno onih, pogotovo među političarima i doktorima povijesnih znanosti, koji brane Tuđmana, „opjevavaju“ „stvaranje države, a zapravo hrvatski put u propast koji je Tuđman započeo.

- 11:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.07.2020., subota

Meggle, BAT i drugi mogu otići, ali samo „u gaćama“ Da, Meggle i BAT prijete prestankom proizvodnje u Hrvatskoj i otpuštanjem svih zaposlenih. Valjda zato jer to mogu i smiju u RH koju radi toga slobodno samo uvjetno možemo smatrati državom. U svojem pogodovanju i podilaženju kapitalu i bolesno izraženoj brizi za kapital hrvatske vlasti nisu vidjele, niti vide čovjeka, radnika, državljanina njihove države kojem bi one trebale biti servis u zadovoljavanju njegovih potreba. A ne kapitalu, bio on domaćeg ili stranog porijekla, svejedno. Vlasnici kapitala su se u RH toliko izbezobrazili da oni uvjetuju vlastima, pa i otvoreno prijete i ucjenjuju, a ja osobno mislim da oni takva prava jednostavno niti bi trebali niti smjeli imati. Negdje početkom 70-ih godina prošlog stoljeća bio sam uključen u rješavanje jednog dugogodišnjeg spora iz među jedne velike strane kompanije i velikog jugoslavenskog poduzeća. Jedno vrijeme sam intenzivno surađivao s jednim francuskim ekspertom za tu vrstu sporova, koji mi je pričao o pravoj pošasti prestanka s radom brojnih malih i srednjih poduzeća u tekstilnoj branši u Francuskoj, posebno u departmanima Alzas i Lorena. No tada na scenu stupaju sindikati, organiziraju zaposlenike koji silom zaposjedaju proizvodne pogone i nastavljaju s radom mahom kao kooperative. Što se dalje na tom planu događalo ne znam, jer su okončanjem spora i moji kontakti s Francuzom prestali, a tekstilna branša baš i nije bila predmetom mojeg interesa. Krajem pak 70-ih godina poduzeće u kojem sam tada radio kupuje u Italiji kompletnu tvornicu od vlasnika koji radi poodmakle životne dobi „izlazi iz posla“, a njegovi nasljednici nisu bili zainteresirani da tvornica nastavi s radom. Pregovori su uspješno okončani svi detalji posla ugovoreni, način plaćanja opreme i tehničke dokumentacije riješen, ali je negdje „zapelo“ kad je trebalo početi s njenim preseljenjem u Zagreb. A „zapelo“ je na obavezi talijanskog vlasnika da nađe posao svim svojim dotadašnjim zaposlenicima. I to posao s kojim će oni biti zadovoljni, dakle nije postojala mogućnost da on obustavi proizvodnju a zaposlenicima uruči otkaz i pošalje ih na biro za nezaposlene. Iz dostupnih informacija takvo što, kvalitetno zapošljavanje svojih zaposlenika kod drugih, ni Meggleu ni BAT-u ne pada na pamet, oni zatvaraju pogone, a zaposlenicima uručuju otkaze i šalju ih na Zavod za zapošljavanje, dakle na brigu državi! I s time se otvoreno prijete vlastima. E ali, ja sam siguran da bi se drugačija pjesma pjevala kad bi sindikati i aktivisti RF i drugih lijevih stranaka, ali i nevladinog sektora organizirali zaposlenike ali i dobavljače, zaposjeli pogone, osigurali obrtni kapital i nastavili s proizvodnjom. Tržište postoji. Bila bi to prilika i za SDP da se angažira i postane lijeva politička stranka, kad to nije bio kao SKH – SDP u vrijeme kad je Tuđmanova klika gasila radna mjesta i slala radnike mahom na Zavod za zapošljavanje i u mirovinu kako bi se moglo nesmetano pljačkati, a skorojevići dočepati vrijedne imovine. Osobno mislim da bi se u slučaju Megglea OPG-ovi, dobavljači mlijeka, bili spremni „ispružiti“, a isto tako i proizvođači duhana u slučaju BAT-a. Naravno da bi bilo puno posla oko definicije i registracije novih poduzeća zaobilaženja patentnih prava, brandiranje proizvoda, EAN kodiranju i sl., ali mislim da ništa nije nerješivo. Bila bi to poruka vlasnicima kapitala da RH pomalo postaje država koju nije uputno ucjenjivati niti se s njom nekažnjeno zajebavati. Meggle i BAT, ali i drugi, možete otići iz Hrvatske, ali tek kad kvalitetno zaposlite sve vaše zaposlenike i obeštetite sve one kojima svojim postupcima nanosite štetu. U protivnom možete otići mali samo „u gaćama“.

- 07:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.07.2020., petak

SDP nikad nije bio, a i dalje nije stranka političke ljevice No nisam ja jedini koji vidi da SDP nije to što mu ime kaže, dakle nije stranka ljevice, to vide i neki njegovi ne baš anonimni članovi kakav je primjerice Mišo Krstičević, kojega bi si da je pameti SDP-ovci izabrali za predsjednika. Za to se uostalom zalažu neki viđeniji iako ne baš preglasni članovi SDP, pa i pod cijenu ispraćaja nekih od onih koji su dosad vedrili i oblačili u stranci. Mišo Krstičević se naime isto zalaže da se SDP temeljito transformira i postane stranka, ne lijevog centra, nego istinska stranka ljevice. Liberalnu demokraciju, koju neki spominju kao opredjeljenje SDP-a, valja ostaviti nekom drugom, politički smještenom na desni centar. Mišo Krstičević je jedini od onih koji se spominju kao potencijalni kandidati za predsjednika SDP koji ne bi popravljao nepopravljivo niti dograđivao Tuđmanov nacionalsocijalistički čardak s temeljima u živom blatu nacional-šovinizma. Pojednostavljeno: Komunisti i socijaldemokrati bi navodno na političkom planu trebali imati isti cilj; socijalizam ili uspostavu besklasnog društva, samo što komunisti taj cilj žele dosegnuti „prijekim putem“ u procesu „uzurpacije uzurpatora“, dakle revolucijom, a socijaldemokrati sredstvima političke borbe. Čitam i slušam razno-razna laprdanja i naklapanja tobožnjih političkih sveznalica, društvenih i političkih analitičara i kroničara kako je koalicija RESTART na izborima 05. 07. 2020. poražena radi ovog i onog a najčešće radi neizlaska na izbore dijela SDP-ovog izbornog tijela, pa onda radi „krađe“ glasova od stane Platforme „Možemo“ i onih okupljenih oko „Pametno“ … Zanimljivo je da svi politički analitičari za neuspjeh na izborima terete SDP i njegovog predsjednika Davora Bernardića a nitko nekoga od koalicijskih partnera. Opravdano! Samo nitko da kaže da SDP loše prolazi na izborima zato što su političkoj ljevici skloni birači shvatili da SDP ne predstavlja političku ljevicu, nego tek nešto umiveniji HDZ. SDP je jedino radi političke prošlosti svojeg osnivača, Ivice Račana, a posebno radi svojeg formalnog „porijekla“, jer je tobože nastao kao slijednik SKH, preimenovanog u SKH – SDP, doživljavan kao politička ljevica, a njegovi članovi kao „komunjare“. Potpuno neopravdano jer je ta stranka prema svojem političkom djelovanju politički pripadala desnom centru. Istinabog bila je pozicionirana nešto malo lijevo od HDZ-a, ali to je nije određivalo ni kao stranku lijevog centra, a pogotovo ne kao stranku ljevice. Pa SDP je i osnovan da bude HDZ II i da se kad zatreba nađe Tuđmanu pri ruci. Mogao bih ja sad nagvaždati o tome kako je SKJ pokleknuo pod silnim pritiscima CIA, BND, Vatikana, ali i drugih obavještajnih službi prvenstveno iz zemalja članica EZ, gotovo u cijelosti odustao od samoupravnog socijalizma, koji se toliko razlikovao od društveno-političkog uređenja zemalja tzv. realsocijalizma da je radi brige za čovjeka i elemenata direktne demokracije pri političkom odlučivanju (delegatski sustav) od znalaca i to ne bez razloga prozvan demokratskim socijalizmom. Ali neću o tim općim mjestima, ograničit ću se na Hrvatsku i ponašanje SKH, preimenovanog u SKH – SDP i uspostavu SDP na ruševinama te „vodeće snage društva“. Ivica Račan je izdao ne samo komunističku i socijalističku ideju, nego je formalno pljunuo na grobove svih onih koji su pod komunističkim vodstvom u NOB-i položili svoje živote na oltar slobode i za svijet bez fašizma, a narugao se i svima onima koji su u četvrt stoljeća od ratom razorene i opustošene siromašne zemlje stvorili respektabilnu srednje razvijenu evropsku državu, koja je slovila kao najotvorenija i najsigurnija država svijeta. Višestranačje je nasuprot demokratskom institutu zvanom „pluralizam samoupravnih interesa“ u okviru SSRN-a značilo rušenje samoupravnog sustava i put u kapitalizam a preimenovanje SKH u Socijaldemokratsku partiju Hrvatske povratak u daleku političku prošlost. Naime, što je nego povratak u prošlost odricanje od demokratskog socijalizma društvenopolitičkog uređenja u kojem smo živjeli, a koji je naznačen kao cilj socijaldemokratske politike, a taj cilj je pod vodstvom KPJ/SKJ je kao samoupravni socijalizam i ostvaren poslije provedene socijalističke revolucije 1941. – 1945. Znači hajdemo poništiti ono što smo kao komunisti revolucijom ostvarili, uništiti sve postignuto, vratiti se u kapitalizam, a potom kao socijaldemokrati sredstvima političke borbe izboriti socijalizam.(sic!) Pametno, da pametnije ne može! Inače ti procesi svojevoljnog nepotrebnog uvaljivanja u neprilike, a potom silnih napora za izvući se iz njih su svojstveni nama Hrvatima, uz napomenu da nas po pravilu iz neprilika trebaju izvući oni isti koji su nas u neprilike uvalili, dakle oni koji su dio problema, a ne njegovo rješenje. E pa radi izražene želje za promjenama i transformaciju SDP u stranku ljevice palac gore za Mišu Krstičevića kao predsjednika SDP-a.

- 19:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.07.2020., ponedjeljak

Nitko ne želi suštinski mijenjati Hrvatsku, … … a trebalo bi je radikalno mijenjati i moralo bi se to učiniti u što skorije vrijeme, jer fašizacija hrvatskog društva ubrzano napreduje. A s njom i potpuna propast i hrvatskog naroda i njegove države. Nakon predizbornog suočavanja Bernardića i Plenkovića Boris Rašeta je napisao da „ni Bero, a ni Plenki, ne žele suštinski mijenjati Hrvatsku“, a ja kažem da nitko od onih koji su prijavili svoje izborne liste DIP-u, a imaju kakvu-takvu političku težinu u Hrvatskoj, ne želi suštinski mijenjati Hrvatsku, osim možda Škorinih Opus Delija, koji bi je transformirali u neoustašku NDH, iako bi i oni samo ubrzanim tempom dovršili proces koji je ionako u toku sve od Tuđmanovog dolaska na vlast. Samo oni koji nas slijedeći Franju Tuđmana uporno vraćaju u 1941. zaboravljaju da je poslije 1941. došla 1945. i bar djelomična naplata računa za period 1941. – 1945. Rašeta je svoju opservaciju napisao u vrijeme kada ovakva „blistava“ pobjeda HDZ-a na izborima nije baš bila izglednom, izgledna je bila jedino Plenkovićeva intencija za uspostavu svoje svevlasti, naravno zaogrnute tobožnjim demokratskim plaštem. Prodoru ustaštva na hrvatsku javnu i političku scenu, proces koji je svojom (Luburićevom) idejom pomirbe, unošenjem tzv. NDH u Ustav RH, proglašenjem kvislinških OS Domovinskom vojskom, pa onda i izjednačavanja njenih pripadnika u pravima s antifašističkim borcima, kao i mržnjom prema Srbima i Jugoslaviji … započeo Franjo Tuđman, nitko nije pridonio više od HDZ-a, posebno Kolinde Grabar Kitarović i Andreja Plenkovića, koji je i ZDS legalizirao svojim sakrivanjem iza odluka Račanove vlade o registraciji udruge HOS-a ili preporuka Vijeća za suočavanje s prošlošću. Čitavi stadioni se dernjaju „ZDS“, a nitko od prisutnih dužnosnika niti što vidi, niti što čuje, nitko ne vidi postrojavanja „crnih košulja“, niti marširanje Skejinih „bobanovaca“, koji se deru „ZDS“, na koje istim „starohrvatskim pozdravom“ otpozdravljaju čak i časnici HV. Nitko da primijeti transparente i grafite kojima se Srbima, a posebno njihovim ženama i djeci „obećava“ ovo i ono, nitko niti vidi nit čuje najnovije „navijanje“ čitave skupine BBB-a, kao primjerice na nedjeljnoj utakmici s Rijekom na Rujevici „Šugava Rijeko, puna si Srba, ne brini Rijeko, ima još vrba“ Sve to ne dopire ni do Andreja Plenkovića kao ni onih koji sad i tu ne vide i ne čuju ništa, kao što ni Nijemci 1933. nisu ništa ni vidjeli ni čuli, a onda je došla 1945. koja im je naprasno vratila sluh i prisilila ih da progledaju. Očekivao sam da će RESTART koalicija polučiti bolji rezultat, ali prvenstveno radi Davora Bernardića, koji nikako nije shvatio da politika nije područje na kojem se on može dokazati, to jednostavno nije bilo moguće, tako da će Andrej Plenković nastaviti suvereno vladati Hrvatskom nepodnošljivom lakoćom, na štetu naroda i države kao i dosad. Ja se osobno ne mogu požaliti na Plenkovićevu vladavinu, jer sam i prilikom njegovog uspona na vlast 2016. jasno napisao da ja od njega ne očekujem ništa dobro i on je to moje očekivanje ispunio. Dakle, Plenkovića je one 2016. na vlast doveo Zoran Milanović svojim pokušajem dodvoravanja desnici, radi čega je izgubio izbore, popraćenom nevoljkošću, nesnalaženjem i neznanjem, a ovaj puta Davor Bernardić, omogućivši svojom potpunom političkom nepismenošću nespornu pobjedu HDZ-a na parlamentarnim izborima. Pokušajte si bar na trenutak zamisliti sučeljavanje Andreja Plenkovića s Krešom Beljakom umjesto s Davorom Bernardićem. No i tu, kad je SDP u pitanju, ja sam mu potkraj te 2016. i izbora Davora Bernardića za predsjednika prognozirao put prema dnu. Dakle ni Davor Bernardić me nije razočarao, nažalost ispunio je moja očekivanja. No vratimo se Plenkoviću, ja osobno nisam uvjeren da će usprkos svim „uspjesima“ ovaj mandat odraditi do kraja, ali sam gotovo siguran da će se od nas „odlijepiti“ i Bugarska i da ćemo ostati potpuno usamljeni na zadnjem mjestu u EU.

- 07:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.