Uništili su nas „domoljubi“, koji su nam predvođeni samozvanim vizionarom Franjom Tuđmanom „stvorili državu“ i „demokratizirali“ je.
Na Dina Rađu, čovjeka koji je iz srca progovorio shvativši tko su i što su ti sidreni lanci koji nas Hrvate kao narod slugu drže čvrsto povezane za muljevito dno, promptno su se bijesno okomili upravo ti, čije su nas laži i širenje mržnje odvukli u rat, a oni i danas, četvrt stoljeća od rata, bez rata, laži i mržnje ne mogu, a koje se Dino Rađa, ne imenovavši nikoga posebno, usudio prozvati a stvari nazvati pravim imenom.
Da je Hrvatska u 30 godina potpuno osiromašena i premrežena korupcijom i kriminalom, nije više tajna ni za koga sa makar zrnom soli u glavi.
Popis stanovništva 2021. pokazao je i da je u tom periodu Hrvatska izgubila oko 900.000 stanovnika, mahom Hrvata iz Hrvatske. A iseljavanje i dalje traje, svake godine sve više Hrvata umire i sve manje ih se rodi, pokazujući sumornu demografsku sliku.
Današnja Hrvatska je tužna priča, koja je rezultat ostvarenja politike „vizionara“ Franje Tuđmana i njegovih apologeta, tvoraca projekta nacionalsocijalističke države s temeljima u živom blatu nacionalšovinizma, umjesto države blagostanja za sve i mjesta ugodnog za život.
Sve je počelo „rušenjem Jugoslavije svim sredstvima“ i ustaškim revivalom, a vrijeme je pokazalo da se Jugoslaviju jednostavno nije smjelo rušiti.
A to zašto se Jugoslaviju nije smjelo rušiti je poznati sarajevski književnik Abdulah Sidran uobličio svojom rečenicom: „Da je Jugoslavija bila i stotinu puta gora nego što je bila, još uvijek bi bila stotinu puta bolja od ovoga što je poslije nje nastalo.“
Pažljiva raščlamba svih relevantnih parametara pokazuje da je Jugoslavija mogla živjeti, biti prosperitetna, a onda i opstati samo onakva kakva je bila, onakva kakvom su je njeni tvorci zamislili.
Kao zemlja demokratskog socijalizma.
Promijeniš li išta; takneš li samoupravljanje s delegatskim sustavom, srušio si Jugoslaviju, takneš li sustav društvenog vlasništva, srušio si Jugoslaviju, narušiš li „bratstvo i jedinstvo“ kao jamca posvemašnje jednakosti svih naroda i njihovih država u okviru Jugoslavije, srušio si Jugoslaviju, dopustiš li klerofašizmu da se razmaše, srušio si Jugoslaviju …
No na isti način kao i Jugoslavija i Hrvatska je mogla opstati, biti prosperitetna i ugodno mjesto za život, samo onakva kakva je bila u Jugoslaviji, Jugoslavija je bila jamac njene pozicije u svijetu, njenog razvoja i prosperiteta.
Dakle, „iščupaš“ li Hrvatsku iz Jugoslavije i dopustiš li divljanje KC i ustaštvu, srušio si je odnosno onesposobio za život.
Da bi se narodu prezentirala sva potreba i neminovnost razgradnje Jugoslavije i osigurala narodna podrška valjalo je stvoriti preduvjete; jedan je bio „nasušna potreba“ stvaranja države tvrdeći da Hrvatska kao SRH nije država, iako je jednako svojim kao i saveznim ustavom bila definirana kao država, a njenu državnost (kao i drugih republika) potvrdila je i Badinterova komisija.
Dakle, lagalo se.
Tvrdilo se da je Jugoslavija komunistička nedemokratska država, zemlja realsocijalizma iza „željezne zavjese“, kao da je bila članica VU.
Dakle, lagalo se.
Tvrdilo se da da u federativno uređenoj državi „Beograd pljačka Hrvatsku gore nego su kolonijalne zemlje pljačkale svoje kolonije“.
Dakle, lagalo se.
Bajalo se o potrebi demokratizacije prikazujući višestranačje kao istoznačnicu demokracije.
Dakle, lagalo se.
Obećavalo se da će Hrvatska nakon što se osamostali biti bogata kao Švicarska.
Dakle, lagalo se.
Situaciju u SR Hrvatskoj prikazivalo se kao da tom državom upravljaju Srbi kojih je među stanovništvom bilo oko 12,5 %.
Dakle, lagalo se!
Da, lagalo se „na klaftre“, glasove razuma i mirotvorce se nemilosrdno ušutkavalo, pa i likvidacijama poput Josipa Reihl Kira.
Ne obzirući se na proročanska upozorenja poput onog prof. Branka Horvata: „Doći će dan kad će nam se u ekonomiju uvući neznalice i plaćenici stranih konzorcija i korporacija, doći će dan kad će svoje ljude imenovati, premijerima, državnicima, taj dan će biti sprovod naše suverenosti i demokracije, taj dan će biti sprovod slobode, prava radnika i svijeta kakvog smo poznavali, taj dan će doći uskoro, a mi ćemo ga slaviti kao državni praznik.“
Ili Ante Markovića: „Zablude ćemo plaćati siromaštvom, trovanjem duha i položajem daleke periferije u Evropi.“
Jugoslaviju su srušili bagra i brabonjci, zaljubljenici u laž, mržnju i zločin, plaćenici CIA i BND prikazujući se brižnim domoljubima, Hrvatska se u procesu nasilne secesije osamostalila i kao međunarodno priznata država postala „muljevito dno Evrope“ (The Economist, 04. 01. 2007.) i nezaustavljivo krenula putem u siromaštvo i nestanak.
zemlje i naroda!
Zato jer je u braniteljskom rušilačkom pohodu prozvanom „stvaranje države“ uništena materijalna osnova društva i sve što uređenu državu čini uređenom državom.
Samo hrvatski „domoljubi“ su “znali“ „demokratizirati“ demokratski uređenu državu i “stvoriti“ odavno postojeću funkcionalnu državu, jer samo za njih je višestranačje istoznačnica za demokraciju, a država, ako nije međunarodno priznata, nije država.
Za njih ne vrijede definicije državnosti prema Teoriji države i prava.
Nedoučeni zadrti skriboman, plagijator i lažljivac, a vizionar u vlastitim očima i očima svojih apologeta, Franjo Tuđman, se na pragu 21. stoljeća sjetio da bi odradio posao, koji su početkom 19. stoljeća, kad je bilo vrijeme za to, odradili grof Janko Drašković i Ljudevit Gaj sa svojim „Ilircima“, kojima se kasnije pridružio biskup Josip Juraj Strossmayer, koje danas gotovo nitko i ne spominje.
I tako, uništivši Hrvatsku Franjo Tuđman je zaslužio naslov hrvatskog velikana pridruživši se tako drugim „velikanima“; lunaticima i sifilističarima.
Među hrvatskim velikanima nema mjesta ili ih se ne spominje, ni grofu Janku Draškoviću (samoopredjeljenje i definiranju nacije), ni Ljudevitu Gaju ni Josipu Jurju Strossmayeru, ljudima koji su istinski zadužili svoj hrvatski narod.
Uzmimo primjerice Josipa Jurja Strossmayera i njegovo djelovanje kojim svojem hrvatskom narodu, posebno osnivanjem JAZU, dodjeljuje vodeću ulogu među južnoslavenskim narodima i onda to djelovanje usporedimo s djelovanjem Alojzija Stepinca, „velikanom nad velikanima“, kandidatom za sveca pače, koji je svojom izjavom da je „logor u Jasenovcu ljaga na hrvatskom imenu“ zapravo označio čitav hrvatski narod zločinačkim. Drugačije bi bilo da je rekao da je to ljaga na ustaškom imenu ili da je ustaštvo ljaga na hrvatskom imenu, ali on to nije rekao, rekao je ono što je rekao.
I zato bi ga trebalo proglasiti svecem!?
Ne bih ja ovdje o „urotnicima“ koji su status velikana zaslužili nudeći Osmanlijama Hrvatsku u zamjenu za zadržavanje vlasništva nad svojim posjedima.
A ne bih ni o Miklos-bacsiju koji je u luđačkom samoubilačkom jurišu odveo u smrt čitavu posadu Sigeta i postao opjevani velikan.
Zato bi u ime mentalnog zdravlja hrvatskog naroda valjalo malo „provjetriti“ te liste hrvatskih velikana, „očeva domovine“, kandidata za svece i sličnih luđaka, a umjesto mržnje i laži prigrliti ljubav i istinu.
Jednako bi valjalo demistificirati DR i branitelje, a zločince i ništarije prestati slaviti kao heroje.
Post je objavljen 27.01.2022. u 09:48 sati.