27.01.2022., četvrtak

Zemlja u kojoj su umrli istina, čovječnost i osjećaji ljubavi, pravde i stida Uništili su nas „domoljubi“, koji su nam predvođeni samozvanim vizionarom Franjom Tuđmanom „stvorili državu“ i „demokratizirali“ je. Na Dina Rađu, čovjeka koji je iz srca progovorio shvativši tko su i što su ti sidreni lanci koji nas Hrvate kao narod slugu drže čvrsto povezane za muljevito dno, promptno su se bijesno okomili upravo ti, čije su nas laži i širenje mržnje odvukli u rat, a oni i danas, četvrt stoljeća od rata, bez rata, laži i mržnje ne mogu, a koje se Dino Rađa, ne imenovavši nikoga posebno, usudio prozvati a stvari nazvati pravim imenom. Da je Hrvatska u 30 godina potpuno osiromašena i premrežena korupcijom i kriminalom, nije više tajna ni za koga sa makar zrnom soli u glavi. Popis stanovništva 2021. pokazao je i da je u tom periodu Hrvatska izgubila oko 900.000 stanovnika, mahom Hrvata iz Hrvatske. A iseljavanje i dalje traje, svake godine sve više Hrvata umire i sve manje ih se rodi, pokazujući sumornu demografsku sliku. Današnja Hrvatska je tužna priča, koja je rezultat ostvarenja politike „vizionara“ Franje Tuđmana i njegovih apologeta, tvoraca projekta nacionalsocijalističke države s temeljima u živom blatu nacionalšovinizma, umjesto države blagostanja za sve i mjesta ugodnog za život. Sve je počelo „rušenjem Jugoslavije svim sredstvima“ i ustaškim revivalom, a vrijeme je pokazalo da se Jugoslaviju jednostavno nije smjelo rušiti. A to zašto se Jugoslaviju nije smjelo rušiti je poznati sarajevski književnik Abdulah Sidran uobličio svojom rečenicom: „Da je Jugoslavija bila i stotinu puta gora nego što je bila, još uvijek bi bila stotinu puta bolja od ovoga što je poslije nje nastalo.“ Pažljiva raščlamba svih relevantnih parametara pokazuje da je Jugoslavija mogla živjeti, biti prosperitetna, a onda i opstati samo onakva kakva je bila, onakva kakvom su je njeni tvorci zamislili. Kao zemlja demokratskog socijalizma. Promijeniš li išta; takneš li samoupravljanje s delegatskim sustavom, srušio si Jugoslaviju, takneš li sustav društvenog vlasništva, srušio si Jugoslaviju, narušiš li „bratstvo i jedinstvo“ kao jamca posvemašnje jednakosti svih naroda i njihovih država u okviru Jugoslavije, srušio si Jugoslaviju, dopustiš li klerofašizmu da se razmaše, srušio si Jugoslaviju … No na isti način kao i Jugoslavija i Hrvatska je mogla opstati, biti prosperitetna i ugodno mjesto za život, samo onakva kakva je bila u Jugoslaviji, Jugoslavija je bila jamac njene pozicije u svijetu, njenog razvoja i prosperiteta. Dakle, „iščupaš“ li Hrvatsku iz Jugoslavije i dopustiš li divljanje KC i ustaštvu, srušio si je odnosno onesposobio za život. Da bi se narodu prezentirala sva potreba i neminovnost razgradnje Jugoslavije i osigurala narodna podrška valjalo je stvoriti preduvjete; jedan je bio „nasušna potreba“ stvaranja države tvrdeći da Hrvatska kao SRH nije država, iako je jednako svojim kao i saveznim ustavom bila definirana kao država, a njenu državnost (kao i drugih republika) potvrdila je i Badinterova komisija. Dakle, lagalo se. Tvrdilo se da je Jugoslavija komunistička nedemokratska država, zemlja realsocijalizma iza „željezne zavjese“, kao da je bila članica VU. Dakle, lagalo se. Tvrdilo se da da u federativno uređenoj državi „Beograd pljačka Hrvatsku gore nego su kolonijalne zemlje pljačkale svoje kolonije“. Dakle, lagalo se. Bajalo se o potrebi demokratizacije prikazujući višestranačje kao istoznačnicu demokracije. Dakle, lagalo se. Obećavalo se da će Hrvatska nakon što se osamostali biti bogata kao Švicarska. Dakle, lagalo se. Situaciju u SR Hrvatskoj prikazivalo se kao da tom državom upravljaju Srbi kojih je među stanovništvom bilo oko 12,5 %. Dakle, lagalo se! Da, lagalo se „na klaftre“, glasove razuma i mirotvorce se nemilosrdno ušutkavalo, pa i likvidacijama poput Josipa Reihl Kira. Ne obzirući se na proročanska upozorenja poput onog prof. Branka Horvata: „Doći će dan kad će nam se u ekonomiju uvući neznalice i plaćenici stranih konzorcija i korporacija, doći će dan kad će svoje ljude imenovati, premijerima, državnicima, taj dan će biti sprovod naše suverenosti i demokracije, taj dan će biti sprovod slobode, prava radnika i svijeta kakvog smo poznavali, taj dan će doći uskoro, a mi ćemo ga slaviti kao državni praznik.“ Ili Ante Markovića: „Zablude ćemo plaćati siromaštvom, trovanjem duha i položajem daleke periferije u Evropi.“ Jugoslaviju su srušili bagra i brabonjci, zaljubljenici u laž, mržnju i zločin, plaćenici CIA i BND prikazujući se brižnim domoljubima, Hrvatska se u procesu nasilne secesije osamostalila i kao međunarodno priznata država postala „muljevito dno Evrope“ (The Economist, 04. 01. 2007.) i nezaustavljivo krenula putem u siromaštvo i nestanak. zemlje i naroda! Zato jer je u braniteljskom rušilačkom pohodu prozvanom „stvaranje države“ uništena materijalna osnova društva i sve što uređenu državu čini uređenom državom. Samo hrvatski „domoljubi“ su “znali“ „demokratizirati“ demokratski uređenu državu i “stvoriti“ odavno postojeću funkcionalnu državu, jer samo za njih je višestranačje istoznačnica za demokraciju, a država, ako nije međunarodno priznata, nije država. Za njih ne vrijede definicije državnosti prema Teoriji države i prava. Nedoučeni zadrti skriboman, plagijator i lažljivac, a vizionar u vlastitim očima i očima svojih apologeta, Franjo Tuđman, se na pragu 21. stoljeća sjetio da bi odradio posao, koji su početkom 19. stoljeća, kad je bilo vrijeme za to, odradili grof Janko Drašković i Ljudevit Gaj sa svojim „Ilircima“, kojima se kasnije pridružio biskup Josip Juraj Strossmayer, koje danas gotovo nitko i ne spominje. I tako, uništivši Hrvatsku Franjo Tuđman je zaslužio naslov hrvatskog velikana pridruživši se tako drugim „velikanima“; lunaticima i sifilističarima. Među hrvatskim velikanima nema mjesta ili ih se ne spominje, ni grofu Janku Draškoviću (samoopredjeljenje i definiranju nacije), ni Ljudevitu Gaju ni Josipu Jurju Strossmayeru, ljudima koji su istinski zadužili svoj hrvatski narod. Uzmimo primjerice Josipa Jurja Strossmayera i njegovo djelovanje kojim svojem hrvatskom narodu, posebno osnivanjem JAZU, dodjeljuje vodeću ulogu među južnoslavenskim narodima i onda to djelovanje usporedimo s djelovanjem Alojzija Stepinca, „velikanom nad velikanima“, kandidatom za sveca pače, koji je svojom izjavom da je „logor u Jasenovcu ljaga na hrvatskom imenu“ zapravo označio čitav hrvatski narod zločinačkim. Drugačije bi bilo da je rekao da je to ljaga na ustaškom imenu ili da je ustaštvo ljaga na hrvatskom imenu, ali on to nije rekao, rekao je ono što je rekao. I zato bi ga trebalo proglasiti svecem!? Ne bih ja ovdje o „urotnicima“ koji su status velikana zaslužili nudeći Osmanlijama Hrvatsku u zamjenu za zadržavanje vlasništva nad svojim posjedima. A ne bih ni o Miklos-bacsiju koji je u luđačkom samoubilačkom jurišu odveo u smrt čitavu posadu Sigeta i postao opjevani velikan. Zato bi u ime mentalnog zdravlja hrvatskog naroda valjalo malo „provjetriti“ te liste hrvatskih velikana, „očeva domovine“, kandidata za svece i sličnih luđaka, a umjesto mržnje i laži prigrliti ljubav i istinu. Jednako bi valjalo demistificirati DR i branitelje, a zločince i ništarije prestati slaviti kao heroje. Oznake: Franjo Tuđmn, domoljubi, Dino Rađa, jugoslavija, Abdulah Sidran, Brnko Horvat, Ante Marković, dr, branitelji i država, grof Jnko Dršković, Ljudevit Gaj, Josip Juraj Strossmayer, Alojzije Stepinacc

- 09:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.01.2021., subota

Potresi u Zagrebu i na Baniji – kao nastavak Tuđmanove politike samo „drugim sredstvima“ I tako one 1990. okrutni pljačkaši, bagra i brabonjci, zaljubljenici u laž mržnju i zločin predvođeni Franjom Tuđmanom uvjeriše Petrinjce (ali i druge ne samo na Baniji nego diljem Hrvatske) kako nije dobro imati MI „Gavrilović“ koji je sa svojih 7.500 zaposlenih i 6-8 tisuća kooperanata diljem Banije činio petu mesnu industriju svijeta, jer „Srbi vladaju Hrvatskom, a Beograd je pljačka i više nego što su kolonijalne sile pljačkale svoje kolonije“, što se može zaustaviti i spriječiti tek „obnovom hrvatskog kraljevstva“. I to ne bilo kakvog hrvatskog kraljevstva, nego onog srednjevjekovnog, Zvonimirovog, od prije 1102. godine, jer poslije toga se nas Hrvate samo pljačkalo, prvo Pešta, a potom Beč i Beograd. Osmanlije da i ne spominjem. Ali eto, konačno smo dočekali da se toj pljački Beograda stameno ispriječi Franjo Tuđman, graditelj bolje prošlosti, „stvaratelj“ države na osebujan način, pljačkom i uništavanjem postojeće. I ne na zadnje ratom! Što povezuje Tuđman – HDZ-ovu vladavinu s potresom koji je pogodio Baniju? Pa samo to što su otprilike iste razorne moći. Zla i nedaće koje su voljom Tuđmana i HDZ-a zadesile hrvatski narod i sve građane Hrvatske veće su od svih zala i nedaća koje su nas zadesile sve tamo „od stoljeća sedmog“ pa do 1990. odnosno dolaska Franje Tuđmana i njegovog HDZ-a na vlast u Hrvatskoj. Bio sam 1999. u okviru djelovanja „Glasa 99“ prvi i jedini put u Petrinji, gradu za koji sam i ja znao samo zahvaljujući MI „Gavrilović“ svjetski poznatom brandu, čije smo proizvode sretali u trgovinama diljem svijeta. Petrinja je odavala dojam sumornosti grada u kojem dotad, pet godina poslije rata, nitko nije niti pokušao bar maskirati ratne ožiljke. Već onda je bilo jasno i tko je bio Franjo Tuđman i što je njegov klerofašizmom, ustaštvom i kriminalom impregnirani HDZ i da to stanje treba mijenjati, pa su NVO kao „Glas 99“ odlučile objedinjeno nastupati pomažući opozicionim strankama da na izborima 1999. dođe do smjene vlasti i da HDZ ogrezao u korupciju i kriminal konačno „sjaši“. Razgovarajući tada s jednim Petrinjcem, starosjediocem, pravašem, koji je i sam bio krajnje nezadovoljan stanjem u kojem se zatekla ne samo Petrinja, nego i čitava Banija, potpunom nebrigom vlasti i iz toga proizašlim beznađem i bezvoljnošću svojih sugrađana, nezaposlenih i osiromašenih, koji mi je u jednom trenutku rekao da Petrinji fali Boro Mikelić. Pogledao sam ga u čudu ne vjerujući da sam to čuo od jednog pravaša, a onda se on ispravio i rekao da ne baš Boro Mikelić, ali netko poput njega. Pa da parafraziram: „Zaželjela se Petrinja Bore Mikelića, ali Bore više nigdje nema niti će ga ikad više biti!“ A onda, gledajući od potresa do danas TV snimke iz Petrinje vidim one iste kuće čije su fasade jednako „išarane“ mecima kao i onda, potkraj 1999. i koje eto ni 25 godina poslije rata nitko nije ni pokušao popraviti. Jel' vas onda čudi onaj mladić što urla na Milanovića i Plenkovića „sipajući“ im u lice upravo to, Tuđmanovo „stvaralaštvo“, gotovo ni ne spominjući potres, valjda i on svjestan da je i potres u Petrinji tek nastavak Tuđmanove politike „samo drugim sredstvima“. Istini za volju na Baniji su u ratu mnoge kuće bile teško oštećene i porušene, brojne su u procesu obnove obnovljene ili su izgrađene nove, no kako je to rađeno u organizaciji HDZ-a, te kuće su radi nesolidne gradnje teško oštećene ili porušene u potresu. I nikom ništa. Iako kažu da će DORH sve istražiti. Ili, ako su Srbi do 1990. doista vladali u Hrvatskoj, moram priznati da su to radili znalački i u tome bili puno djelotvorniji i uspješniji od osvjedočenih „hrvatskih domoljuba“. Ne vjerujete, pa onda usporedite što je i kakva je bila Petrinja do 1990., a što je i kakva je Petrinja danas. No ni po muke da je stradala samo Petrinja, na koljena je bačena čitava Hrvatska. Razoran potres koji je pogodio Petrinju i Baniju pokazao je po tko zna koji put koliko je Hrvatska država nefunkcionalna i praktički nesposobna za život. „Domoljubi“ su one 1990., odmah po preuzimanju vlasti, s ciljem da njima „ostane više“, sakatili državne institucije i javne službe po principu „ovo nam ne treba i bez ovog se može“, tako da civilna zaštita gotovo ne funkcionira, a pitanje je jel' poslije onog nestanka žita išta ostalo i od obaveznih robnih zaliha. Procedure za postupanje u kriznim situacijama, ako i postoje, nitko ih se ne pridržava ili ne postoje ni službe ni pojedinci, osim vatrogasaca i HGSS-a, koji bi ako i postoje funkcionirali kako treba i radili ono što treba. A trebalo je angažirati vojsku, njen sanitet, smještajne kapacitete i mehanizaciju, područje pogođeno potresom „zatvoriti“, radi sprječavanja pljački, gradonačelnica Siska, Kristina Ikić Baniček, je otvoreno govorila o tome, postaviti „mrtve straže“. Tako bi se na području pogođenom potresom našli samo oni koji tamo trebaju biti radi spašavanja života, pomoći stradalim, raščišćavanju ruševina i asanaciji terena. Navijačkim skupinama poput BBB-a i „Torcide“ ili pojedincima, ma koliko „velikog srca“, tamo zaista nema mjesta. Takvi u organiziranom društvu daleko više smetaju, nego što koriste. Na potresom pogođenom području zavladala je stihijnost, premijer je nekoliko dana pričekao da se „slegnu dojmovi“, pa je onda uspostavio Stožer, na čije čelo je postavio čovjeka kojem se ne može odreći stručnost, bar kad je “podizanje šatora“ u pitanju. Ja osobno bih njemu povjerio da ruši, nikako da obnavlja i gradi nove zgrade. Oznake: potresi, Zagreb, Petrinja, Banija, Franjo Tuđman, HDZ, domoljubi, MI "Gavrilović", Boro Mikelić, Plenković, Milanović, stožer, civilna zaštita, robne zalihe

- 10:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.11.2020., subota

KB „Dubrava“, primjer neznanja, nebrige i propadanja? Upitnik sam stavio zato što znam da u svakoj vijestici koja pronađe put do javnosti ima i pretjerivanja, ponekad nenamjernog, a ponekad iz zlobe, zato bi bilo dobro da se javnosti obrate oni iz KB Dubrava koji su zaduženi i odgovorni za upravljanje tehničkim sustavima objekta (facility management) i iznesu činjenično stanje uz navođenje mjera koje su poduzete, koje poduzimaju i koje namjeravaju poduzeti u smislu otklanjanja nedostataka. Uvijek i od svega najgora je šutnja. Ja komentiram ono što je prodrlo u javnost. Povremeno i škrto su se u medijima pojavljivale informacije u uočenim nedostacima na objektu, opremi i funkcioniranju u KB „Dubrava“, da bi upravo ta bolnica počela puniti stupce medija otkako je maloumno određena da bude isključivo Covid bolnica i tako stavljana u rang „Arene“. Tu bolnicu radi „demokratskih promjena“ prati prokletstvo njenog „porijekla“, gradila ju je omražena JNA kao vojnu bolnicu po uzoru na američke vojne bolnice, kao vrhunsku zdravstvenu ustanovu da bude na raspolaganju i civilima. Treba li reći da bi je „domoljubi“ najradije razorili ili je bar prenamijenili, da ih ne podsjeća na „protunarodni režim“, koji je u pauzama svoje „protunarodnosti“ gradio gospodarske objekte, ceste, mostove, odgojno-obrazovne ustanove, bolnice, stanove … pa i pokoju crkvu, za razliku od „domoljuba“ koji su uspjeli uništiti gotovo sve čega su se dotaknuli, jedino im je gradnja crkava išla, kažu da ih je u zadnjih 30 godina izgrađeno oko 900. Eh da, fama volant, da je tu bolnicu htio u svoje vlasništvo prevesti čovjek poznat po tome da „nikad ne laže, samo ponekad ne govori istinu“ i da je tu transakciju osujetila tek prerana smrt neumrlog hrvatskog „velikana“. Dakle bolnica za 21. stoljeće, u punom smislu te riječi, koja je gotovo kao samodostatni pogon i počela s radom i to vrlo uspješno, sve dok „vrhunski stručnjaci“ iz HDZ-a nisu s jednim tako složenim mehanizmom počeli ravnati po principu „ovo ne treba“, „bez ovoga se može“, a ovo ćemo prepustiti nekom od zaslužnih „domoljuba“, kao što je primjerice slučaj sa spalionicom otpada, zaustavljanjem koje su rapidno porasli troškovi grijanja, a potencijalno opasni bolnički otpad za čije se zbrinjavanje izbranom „domoljubu“ plaća, završava po šikarama, poljima i livadama, pa i na vodozaštitnom području. Da u Hrvatskoj stanuju odgovorne vlasti, vlasti kojima je stalo i vlasti koje brinu, one bi sasvim sigurno već nakon prvih saznanja uputile u bolnicu inspekcije posebno one zaštite pri radu, zaštite od požara i zaštite okoliša, iz pročitanog zaključujem da se odredbe odnosnih zakona bar djelomično nisu ili uopće nisu poštovale, pretpostavljam da ni zakonom propisana ispitivanja na objektu nisu rađena. No takvo što se od postojećeg Državnog inspektorata predvođenog izrazito „domoljubnim“ Andrijom Mikulićem teško može očekivati, možda tek po izričitom Plenkovićevom nalogu, koji očito još nije pristigao, a kad će i hoće li uopće, ne zna se. Ako su objavljeni podaci istiniti, onda bi KB „Dubrava“ trebalo privremeno zatvoriti, a zatvoriti i ponekog odgovornog za stanje objekta i opreme, ah da, malo teže, ne možeš tek tako zatvarati u materijalnom smislu silno otežale „domoljube“, izvršiti sve popravke na objektu i opremi, izvršiti sve servise, provesti sva zakonom propisana ispitivanja, provesti deratizaciju i dezinsekciju objekta i tek nakon toga je ponovo otvoriti. KB „Dubrava“, ovakva kakva je danas je opasna i po pacijente i po zaposlenike. Samo kao ilustracija razine neznanja; procuri ravni krov, građevinski najjeftinije rješenje, ali kasnije vrlo skupo za održavanje (mora se potpuno obnavljati svakih 7-10 godina), oni to prema navodima djelomično saniraju, a to se ne može djelomično sanirati, nego se mora izvršiti potpuna obnova. Stručnjaci kao trajno rješenje preporučuju se ili napraviti kosi krov ili postaviti polimernu krovnu prevlaku trajnosti do 50 godina. Navedeno je da se prilikom nestanka električne energije nisu uključili elektroagregati koje bolnica ima, a elektroagregati se ne uključuju samo ako su u kvaru ili nisu propisno održavani. Uobičajeno je da se ovakvi objekti elektroenergetski priključuju na dvije trafostanice, ako to prilikom gradnje nije učinjeno, onda je to propust, pa do nestanka električne energije na objektu može doći tek u uvjetima kvara dalekovoda ili nekakvog generalnog kvara mreže, malo je vjerojatno da bi obje trafostanice istodobno ispale iz pogona, ali ako se i to dogodi, na scenu stupaju elektroagregati koji moraju „kresnuti kao upaljač“. Elektroagregate se, bili oni u pogonu ikad ili nikad, servisira svakih šest mjeseci uz obaveznu zamjenu ulja i filtera za zrak i gorivo. Osim toga ih se svakih 15 dana mora uključiti i pustiti da nekoliko minuta odrade u režimu testnog rada. Ako po objektu „šeću“ štakori i žohari, to samo upućuje na propuštanje inače obvezne dezinsekcije i deratizacije. I na kraju, najopasnije od svega, nedostaci na sustavu ventilacije i pripreme zraka, navodi se da su iz sustava uklonjeni filteri za zrak kao i HEPA filteri neophodni za dovode zraka u operacijske dvorane i druge „čiste sobe“. Spomenuta je čak i pojava legionele, što meni zvuči pomalo nevjerojatno, pretpostavljam da bi vijesti o tome, već i radi kompleksnosti i zahtjevnosti procesa zdravljenja sustava i suzbijanja legionele našle put u javnost. Generalno, sustavi za pripremu zraka (klimatizaciju) servisiraju se svakih šest mjeseci uz obavezno čišćenje i dezinfekciju postrojenja, kao i zamjenu svih filtara. Najmanje jedanput godišnje moraju se očistiti i dezinficirati svi ventilacioni kanali. Nape i ventilacioni kanali u kuhinjama čiste se svakih tri mjeseca. Posla je puno, vrlo je zahtjevan i jako je skup. Oznake: KB "Dubrava", jna, vojna bolnica, domoljubi, Državni inspektorat, Andrija Mikulić, upravljanje tehničkim sustavima, legionela, priprema zraka, HEPA filteri, deratizacija dezinsekcija

- 11:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.10.2020., utorak

Teroristički akt 12. 10. 2020.; svijetle ustaške tradicije Pucnjava na Trgu sv. Marka bez svake sumnje ima elemente terorističkog čina. Stručnjaci, a pogotovo „stručnjaci“ upiru se objasniti što je nagnalo tog mladog čovjeka na taj bezumni čin. Ja osobno mislim da svi griješe u samo jednom; povod i uzroke traže u sferi racionalnog, a što ako uzroci leže u sferi iracionalnog? Kao inspiraciju počinitelju spominju govor mržnje izbjegavajući imenovati one koji taj govor šire, pa onda „ispiranje mozga“, izbjegavajući spomenuti platformu s koje se to radi kao i pojedince koji to rade … Spominju se desni i lijevi ekstremizam s time da se ovaj lijevi očituje u „prijetnjama smrću“ sadržanim u paroli „Smrt fašizmu! – Sloboda narodu!“, obilježavanju Dana ustanka u Srbu, umjetničkoj instalaciji sa simboličnim prikazom crvene zvijezde petokrake na riječkom neboderu. Dakle voljom i političkim pregalaštvom dvojice „dičnih hrvatskih sinova“, Ivice Račana i Franje Tuđmana, lijevoj političkoj misli u Hrvatskoj vrata su zalupljena i zabravljena, tako da se s te strane ne mogu očekivati gotovo nikakve akcije, a pogotovo ne one nasilne. Govor mržnje i pozivi na nasilje dolaze isključivo s desne strane političkog spektra gdje su se ugnijezdili „domoljubi“ i izuzetno opasne grupacije „stožerlija“, „dignitetlija“, „pijetetlija“, „šatoraša“ … iz redova hrvatskih branitelja, kod kojih se, usudim se reći, nalazi najveća količina ilegalnog oružja, što ih čini još opasnijim. Po meni sve što se u RH događa, a događa se već više od četvrt vijeka je samo posljedica fašističke kontrarevolucije, Tuđmanovog ludila „stvaranja države“, koje je zahvatilo gotovo čitav hrvatski narod. I ne popušta. Onda kad se nema kamo i poslovično „demokratski“ opredijeljen i „antifašistički odlučan“ Andrej Plenković, navodna meta atentatora ili „atentatora“, progovara o „udaru s desna“ … A na desnoj strani su, kako već rekosmo, „domoljubi“, „borci za Hrvatsku“, ustašuljci i antitotalitaristi, koji su prema definiciji Thomasa Manna „u duši fašisti“, dakle svi oni ogrezli u laž, mržnju i zločin. Ustaški pokret je, radi toga jer nije imao uporišta u hrvatskom narodu, njegovo političko krilo, „Frankovci“, na izborima nije moglo sakupiti niti 3 % glasova birača, osnovan kao teroristička organizacija. Pristupnici su zakletvu polagali iznad samokresa, bombe i bodeža. I ustaše su to sve vrijeme i bili, od svojeg osnutka pa do današnjeg dana, računajući i njihove „najsvjetlije trenutke“, fašistički zločin i kvislinšku državu tzv. NDH. Po završetku 2. Svjetskog rata bivši ustaše i ustaški opredijeljeni pojedinci u ilegali ubijaju istaknute članove i sekretare KPJ, a organizirane skupine pod patronatom KC i zato prozvane „križarskim“, ostavljaju iza sebe krvave tragove terorističkog djelovanja sve do 1953. kad je zadnja takva skupina likvidirana. Tek nakon toga možemo reći da je u tadašnjoj NRH prestala atmosfera straha iako ustaške terorističke akcije nisu prestale i trajale su sve vrijeme postojanja SFRJ, čije su se Službe dobro nosile s njima, najprije privodeći teroriste pravdi, a poslije Bugojanske skupine i privođenjem pravde teroristima. Da se Vlasi ne dosjete, borba jugoslavenskih službi sigurnosti, UDB/SDS, s ustaškim teroristima prozivana je od „domoljuba“ obračunom jugo-komunističkih službi s hrvatskom političkom emigracijom što je kasnije, radi pojačavanja dojma, preraslo u obračun jugo-komunističkih tajnih službi s hrvatskim iseljeništvom. Činjenice, međutim, govore da hrvatsko iseljeništvo nije imalo nikakvih problema s odnosnim jugoslavenskim službama, niti su te službe imale ikakvih problema s hrvatskim iseljeništvom. Jedine probleme koje je hrvatsko iseljeništvo imalo su bili problemi s ustašama koji su nastojali milom ili silom uspostaviti nadzor nad hrvatskim iseljeničkim organizacijama. Posebno je ilustrativan primjer Hrvatske bratske zajednice, HBZ, najbrojnije, najbogatije i najbolje organizacije hrvatskog iseljeništva u SAD, koja je rezolutno odbijala svako povezivanje s ustašama, koji su radi toga na njene čelnike Johna Badovinca i Bernarda Luketicha pokušali čak 15 atentata. „Štakorskim kanalima“ i na druge načine u inozemstvo pobjegli ustaše su kao teroristi u Jugoslaviju uglavnom ubacivani iz inozemstva, premda je bilo i onih koji su “stasali“ u zemlji regrutirani iz redova onih mladih ljudi, potomaka ustaša „ubijenih“ na Lojbaškom polju ili preko nekoliko puta u zarobljeničkim kolonama, pardon „križnim putovima“, bili odgajani na „svijetlim ustaškim tradicijama“; prvenstveno patološkoj mržnji prema Srbima i Jugoslaviji. Pokušavali su podmetnuti tisuće eksplozivnih naprava duž jadranske obale u vrijeme turističkih sezona od kojih je nasreću u četrdesetak godina samo koja stotina eksplodirala, planirane velike akcije, poput trovanja vode u beogradskom vodovodu, miniranja zagrebačkih trafo stanica ili podizanje ustanka, nisu im uspjele, SDS je odradila svoj posao i spriječila zločince. A onda se na traženje iz svijeta, a posebno EZ, u SRH uvodi višestranačje; od nekoliko novoosnovanih stranaka, najorganiziranija i najjača je HDZ, koja je pod vodstvom Franje Tuđmana bila više politički pokret nego stranka. U HDZ-u su se skrasili brojni „domoljubi“ i partijski disidenti, a zapravo oni koji su zbog razno-raznih „nestašluka“ i „manguparija“ od pristajanja uz Maspok, preko povezivanja s proustaškim elementima, pa do ozbiljnih kriminalnih djela, bili isključivani iz partijskih redova. Sam Franjo Tuđman je silno nezadovoljan svojom pozicijom na skali moći već polovicom šezdesetih godina ušao u sukob s državnim vlastima u SRH, koje su odgovorile ignoriranjem njega i njegovih prenemaganja, ali kad je ušao u sukob s partijom, vrag je uzeo šalu, tamo nisu imali smisla za njegove smicalice i naš Franjo je pao u nemilost i „zbuksan“, iako je u zatvoru bio poprilično privilegiran. Uz obilnu pomoć Ivice Račana, te uz brojne izborne prijevare na prvim višestranačkim izborima u svibnju 1990. na vlast dolazi Franjo Tuđman i njegov HDZ. U inozemstvu su ustaški teroristi, koji su u svakoj zemlji u kojoj su se zatekli bili dno dna, nepatvoreni društveni talog, napadali jugoslavenska konzularna predstavništva, otimali zrakoplove, ubijali jugoslavenske diplomate … i u tim terorističkim akcijama stekli bogato iskustvo, koje su po dolasku u zemlju, nakon što je Ivica Račan tražio od savezne SDS da nad njima ukine mjere nadzora, prenijeli na ovdašnje „heroje a ne zločince“ u njihovim akcijama usmjerenim mahom protiv Srba. I Jugoslavije! Naime već u predizbornoj kampanji HDZ-a uoči prvih višestranačkih izbora verbalno su napadani Srbi i Jugoslavija, kao spasonosan najavljivan je proces svenarodne pomirbe sinova ustaša i partizana, kao realizacija ideje koja je izvorno potekla od Vjekoslava Maksa Luburića, a Franjo Tuđman je prigrlio i lansirao kao svoju. Jer, kao, hrvatski narod je razjedinjen i ne može kao takav ući u proces tranzicije koji je pred njim. A zapravo se radilo o legitimiranju i legalizaciji ustaškog pokreta, jer partizanski borci nisu imali nikakve potrebe miriti se s bilo kime, a pogotovo ne s onima koje su kao okupatorske sluge ogrezle u zločinu pobijedili u NOR-u. Tako je ustaški pokret izveden na hrvatsku javnu i političku scenu. Put prema „rušenju Jugoslavije svim sredstvima“ što je također preuzeto kao izvorna Luburićeva ideja bio je otvoren. Odmah po Tuđmanovom preuzimanju vlasti jedan dio tog ustaškog i proustaškog šljama vraća se u zemlju u kojoj su im se „sva nebeska vrata otvorila“, Franjo Tuđman ih nagrađuje pozicijama u vlasti, državnoj upravi, represivnom aparatu … kasnije i vojsci. Vraćaju se i „kapitalci“ poput Franje Gorete i „najsjajnije zvijezde“ Mire Barešića, ubojice jugoslavenskog ambasadora Rolovića, a na izdržavanje kazne u domovinu se vraća i Bože Vukušić, radi ubojstva u Njemačkoj osuđen na kaznu doživotnog zatvora, kojeg naravno Tuđman odmah pušta iz zatvora. Odmah po dolasku na vlast Tuđman počinje s diskriminacijom Srba, njihovim izgonom s posla i iz stanova, što sve više prerasta u terorizam, koji poslije srpske pobune sve više i više poprima oblike državnog terorizma. Kuće i gospodarski objekti u vlasništvu Srba se pale i miniraju. Protivnici režima, ma tko oni bili, se likvidiraju, od sindikalnog lidera Krivokuće preko Josipa Reihl-Kira do Ante Paradžika. Posebno surovo se, u vrijeme dok još nema nikakvih međunacionalnih sukoba, a pogotovo ne onih oružanih, u Osijeku obračunava ustaštvom natopljeni, „perjanica“ HDZ-a Branimir Glavaš, a Tomislav Merčep i Blago Zadro u Vukovaru. Srbe se bez ikakvog razloga i povoda privodi, premlaćuje i ubija, a njihove kuće i gospodarski objekti se miniranjem i paležom uništavaju. Ako to nije terorizam, vi mi recite što terorizam je? Napadima Tuđmanove paravojske koja s „Jurom i Bobanom“ i ZDS na usnama i krunicom oko vrata na jedinu legalnu OS započinje nasilna secesija i građanski rat u Hrvatskoj, kojim su srušene i Hrvatska i Jugoslavija. Rat, prozvan „Domovinski“ i opisan kao opravdani i pravedni, završava 1995. i otada traje glorifikacija „hrvatskih branitelja“, onih koji su ga kao ordinarni teroristi, organizirani kao „trojke“ ili „Dragovoljci DR“ započeli. Ti će se, sve od Splitske rive pa do danas, prijeteći okupljati i poduzimati ordinarne terorističke akcije, kao već spomenuti „stožerlije“, „dignitetlije“, „pijetetlije“, „šatoraši“, uvijek organizirani od HDZ-a, odnosno političke proustaške krajnje desnice. Nijedna takva ni slična akcija s pozicija ljevice nije registrirana. Ovo samo zato da Plenković ne bi tražio komunističke ekstremiste, kao organizatore terorističkog čina na Markovom trgu. I na kraju, ilegalno vatreno oružje kao krucijalni hrvatski problem, naime rat je završio pred 25 godina, a oružje od stanovništva nije oduzeto, a trebalo je biti i moralo je biti. Prema procjenama nekih stručnjaka u posjedu hrvatskih građana je oko 350.000 komada vatrenog oružja. Razlozi zašto po završetku rata oružje nije oduzeto krije se u zanosnom klicanju: „Nikad više Hrvatska bez oružja!“, ne shvaćajući da je taj „zanos“ zapravo posljedica nacional-šovinističkog ludila kojim je Franjo Tuđman svojom suludom provedbom procesa pomirbe onih koji i nisu bili u zavadi naprosto uništio Hrvatsku kao civiliziranu državu. A onda bivši saborski zastupnik, general Željko Glasnović, javno pozira s oružjem u svojem vlasništvu, oružjem za posjedovanje kojeg se dozvola ne može dobiti. Pa kad može Glasnović, zašto ne bi mogli i svi drugi!? Oznake: teroristički aklt, Govor mržnje, desni i lijevi ekstremizam, "stožerlije", "dignitetlije", "pijetetlije", šatoraši, Ivica Račan, Franjo Tuđman, "stvbaranje države", andrej plenković, domoljubi, "ustašuljci", Thomas Mann, ustaški pokret, "Frankovci", HBZ, John Badovinac, Bernard Luketich, Maspok, ;Maks Luburić, državni terorizam, domovinski rat, hrvatski branitelji, "trojke", dragovoljci DR, Braniomir Glavaš, Tomislav Merčep, Blago Zadro, Željko Glasnović

- 14:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.09.2020., subota

„Domoljubi“, nije Katarina Peović, Haaški sud je! Kad je zastupnica RF Katarina Peović u sabornici izrekla da se radi navoda iz obrazloženja pravomoćne presude Prizivnog vijeća Haaškog suda HR HB šestorki ona ne može složiti da Vojno sveučilište nosi ime „Franjo Tuđman“, na nju se bijesno okomilo sve što u sabornici „domoljubno“ diše. Da u Hrvatskom saboru baš i nije uputno govoriti istinu, osjetila je Katarina ubrzo, jer zamislite samo, usudila se ponoviti ono što je Prizivno vijeće Haaškog suda navelo u obrazloženju osuđujuće presude šestorici prvaka HR HB, navodeći Tuđmana, Šuška i Bobetka kao dio UZP-a, kojem su osuđeni „udarali tercu“. A da mi ne biste docirali upućujem vas na 333. sjednicu VS OUN održanu 3. veljače 1994. godine: „Vijeće sigurnosti strogo osuđuje Republiku Hrvatsku zbog ozbiljnih neprijateljskih djela protiv članice Ujedinjenih naroda, što predstavlja kršenje međunarodnog prava, Povelje Ujedinjenih naroda i bitnih odluka Vijeća sigurnosti, a posebno Rezolucije 752 (1992.), u kojoj je Vijeće zahtijevalo hitan prekid svih oblika uplitanja i puno poštivanje teritorijalnog integriteta Republike Bosne i Hercegovine.“ „Domoljubi“, pitam vas jel' to Republika Hrvatska radila što je radila u BiH, a to što je tamo radila bilo je zlo, bez znanja ili možda čak i protiv volje Franje Tuđmana? „Domoljubi“, vi ste zaista osebujan svijet, nije li vam primjerice baš ni malo čudno, da vi Josipa Broza Tita kao jedinog hrvatskog političara kojeg svijet prepoznaje, poznaje i priznaje mu veličinu smatrate zločincem, a Franju Tuđmana, kojeg svijet prezire i kojeg je samo smrt spasila da ne bude osuđen kao ratni zločinac držite velikanom. No vi očito nemate problema da rat za teritorije i provedbu etničkog čišćenja prozovete Domovinskim ratom i udarite mu pečat veličanstvenosti. I dok svijet priznaje pobjedu izvojevanu u NOR-u kao najveću pobjedu u hrvatskoj povijesti, pobjedu, koja je dovela do uspostave FDH/NRH/ SRH kao nacionalne države hrvatskog naroda, nositelja izvornog suvereniteta, vi kao najveću pobjedu slavite VRO „Oluja“, koju svijet, ne samo radi izvedbe nego i radi nedvojbeno počinjenih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, drži kao ratnu operaciju koja „smrdi do neba“. Ali vi ste Svijetu toliko nadmoćni da znate da oni nit' što znaju, niti o čemu pojma imaju, nego vas tek mrze samo zato što ste Hrvati. Nestalo Svijetu pametnijeg posla! One pak iz hrvatskih redova, koji se poput Katarine Peović drznu propitivati povijesna zbivanja, nazivati stvari pravim imenom, pa i kritički progovarati o “veličanstvenom DR“, „stvaranju države“ i nečasnom ponašanju ključnih protagonista s hrvatske strane, a posebno Franje Tuđmana, ćete proglašavati onima koji nisu htjeli Hrvatsku i smještati ih u Užice, iako oni možda samo ne žele ni vas ni Hrvatsku kakvom ste je vi „stvorili“ ili bolje rečeno u što ste je vi pretvorili. Vi ste, ne velikosrbi i ne đavao i sotona, prosperitetnu državu i mjesto ugodno za život, jer to je Hrvatska kao nacionalna država hrvatskog naroda i u sastavu SFRJ bila, pretvorili u bogalja od države nesposobnog za život, državu iz koje Hrvati bježe glavom bez obzira. Ne odlaze oni u svijet tražeći posao, da bi se poslije vratili, oni danas odlaze da se nikad više ne vrate, bar većina njih. Iz Hrvatske se radi vas i vašeg „domoljublja“ i „stvaralaštva“ u proteklih četvrt stoljeća iselilo oko milijun hrvatskih Hrvata, „pripuzi izbosne“ se ne iseljavaju, njima su se u Hrvatskoj sva nebeska vrata otvorila. A puno prije osuđujuće presude izrečene šestorici bivših prvaka HR HB je nekadašnja glasnogovornica Haaškog suda, Florence Hartman u svojoj memoarskoj knjizi napisala, a glavna tužiteljica ICTY, Carla del Ponte, javno potvrdila, da je za Franju Tuđmana Tužiteljstvo Haaškog suda pripremalo optužnicu kojom bi ga se teretilo za počinjenje ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. Po meni i više nego osnovano. Samo ih je Franjo Tuđman preduhitrio pridruživši se blaženom Alojziju Stepincu, stavio se pod njegovu zaštitu i tako postao nedostupan Haškim tužiteljima. To je možda jedno od „čuda“ koja bismo mogli pripisati blaženom Alojziju. Tako je Franjo Tuđman vješto izbjegao „prestižni“ status ratnog zločinca koji mu je bio nadohvat ruke, jednako kao i njegovom adlatusu Slobodanu Miloševiću, kojeg je obišao sveti Sava i privolio ga da i prije završetka suđenja ode s njim tamo kamo se za vazda ide. Radi svega navedenog vi mene podsjećate na onu priču o vozaču koji na autocesti vozi u suprotnom smjeru, ali drži da svi oni koji mu voze ususret i bjesomučno trube zapravo voze u suprotnom smjeru. Jedino on vozi u pravom smjeru. Samo, „domoljubi“, vi već 30 godina vodite narod i zemlju u smjeru za koji jedino vi znate da je pravi, svi drugi znaju da je pogrešan i krivi. Neki posebno “domoljubljem“ obuzeti zastupnici su, kao da se natječu u maloumlju, tražili kažnjavanje Katarine Peović radi izrečene istine, drugi ispriku urbi et orbi za izrečeno, a treći da se za izrečeno ispriča sinu Franje Tuđmana, saborskom zastupniku Miroslavu Tuđmanu. Zanima me hoće li možda tražiti i ispriku Haaškog suda, čije presude oni ne priznaju, jer da priznaju, ne bi komemorirali osuđenom ratnom zločincu Slobodanu Praljku. Da za takvo što nije istekao rok ja bih im savjetovao da izdvoje još nekoliko desetaka milijuna kuna i daju ih fiškalu Luki Mišetiću, koji će reći da MKSJ nije proglasio Tuđmana krivim, kao da je Tuđman bio optužen i kao da se njemu sudilo, da pokrene reviziju procesa radi pobijanja presude HR HB šestorci koju hrvatske vlasti ionako ne priznaju. O da, hrvatske vlasti su imale takvu namjeru, ali im je netko pametan rekao koliko bi to bilo besmisleno, koliko skupo i kontraproduktivno, jer je krivnja optužene šestorke potpuno i izvan svake razumne sumnje dokazana. Oznake: domoljubi, Katarina Peović, Haaški sud, šestorka iz HR HB, Franjo Tuđman, UZP, VS OUN, domovinski rat, VRO Oluja, Luka Mišetić

- 18:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.09.2020., srijeda

Kao crvena krpa pred očima razjarenih volova Znam da biste me rado ispravljali i rekli, „valjda bikova“, samo ja nikad nisam čuo da je itko ikome rekao da je „glup kao bik“. Ne bih ja ni spomenuo crvenu zvijezdu na neboderu u Rijeci, da se fašisti nisu osilili i raskokodakali, od osuda svih vrsta i sa svih strana, pa čak i do prosvjeda i prijetnje nasiljem. Evo nam se i „šatoraši“ „razbijelili“, pokušavaju kao nekakav zločin prikazati umjetničku instalaciju u obliku crvene zvijezde petokrake na riječkom neboderu. A ja ću, prije nego krenem dalje, priupitati zvijezdom povrijeđene što je to loše Rijeka doživjela pod crvenom zvijezdom, a potom ustvrditi da zvijezda nije napala zvijezdom povrijeđene, nego su oni napali zvijezdu, ne želeći poštovati odredbe međunarodnog prava prema kojima je federativni ugovor pravni akt najvišeg prioriteta kojeg se ne smije jednostrano raskidati, niti ga se raskidati silom, a zvijezdom povrijeđeni su upravo to napravili. Nasilnom secesijom koja je dovela do rata izdvajali su Hrvatsku iz federativne zajednice, ravnopravnih država i naroda. I ne samo to, oni su predvođeni vizionarom 19. vijeka, izveli fašističku kontrarevoluciju na teritoriju Hrvatske, zato njih ne smetaju mržnja prema drugim i drugačijim, „ušata“„U“ s križem i bez njega, ZDS, postrojavanja i ne samo Skejinih crnokošuljaša, niti rušenja spomenika NOB-i … Znam ja, sad bi oni meni održali lekciju o pravu republika, koje su svojim ustavima, a onda i saveznim ustavom bile definiran kao nacionalne države, na odcjepljenje koje se spominje u preambuli ustava SFRJ iz 1974., što ja niti sporim, niti sam ikad sporio, samo vrag se kao i obično krije u detalju; za primjenu je normativni dio ustava, a ne njegova preambula, zato mi predočite samo jedan članak ustava SFRJ iz 1974., koji makar samo spominje disoluciju federacije. Nema ga, izdvajanje iz SFRJ na zakonit način jednostavno nije bilo moguće bez promjene ustava i donošenja potrebnih ustavnih zakona. Upravo to, promjene ustava, su učinili u ČSSFR i SSSR-u čije su se sastavnice poslije toga razišle mirno i na zakonit način. I drugo, vi Hrvatskoj kao SRH negirate državnost, jer ste je tek kao vi vašim razornim stvaralaštvom oformili kao državu, RH, pa što bi se onda iz federacije izdvajalo i na što je onda izvršena velikosrpska agresija, ako to što se izdvajalo i na što je izvršena agresija nije postojalo, prije nego što ste to vi stvorili? Dakle ono što je Badinterovoj komisiji bilo kristalno jasno da su se u jugoslavensku federaciju udružile prethodno konstituirane nacionalne države a ne narodi, vama niti danas nije jasno. Uostalom RH je i mogla biti međunarodno priznata jedino u granicama SRH zato što je ona bila država. Jest da su „domoljubi“ silno željeli da to bude bar u granicama Banovine Hrvatske, zato i jesu izvršili agresiju na BiH, ali to nije bilo moguće, jer je i SR BiH bila država, a Banovina Hrvatska nije bila država. Neprijeporne činjenice govore da se po međunarodnom priznanju RH savezna vojska, JNA, prema Sarajevskom sporazum od 02. 01. 1992. povukla iz Hrvatske i poslije toga nijedan njen vojnik više nije ušao u Hrvatsku. Pa koju ste to vi onda „treću komunističku vojnu silu s svijeta i četvrtu vojnu silu u Evropi“, ne pobijedili nego „rasturili k'o beba zvrčku“, kad nitko pametan ne bi onu šaku krajinskog jada, koju ste uz pomoć Amera pobijedili u „veličanstvenoj“ VRO „Oluja“ držao nekakvom vojnom silom I to bez obzira na činjenicu da je prilikom povlačenja jedan dio naoružanja JNA ostavila pobunjenim Srbima, kao i dio komandnog kadra, oficira i podoficira rođenih u Hrvatskoj. Znam ja i to da ćete mi odmah natovariti velikosrpsku agresiju, Vukovar, Škabrnju, Kijevo … i razaranje grada na Vuki, koje je „izvršeno pod crvenom zvijezdom petokrakom“ i brojne zločine koje su počinili pobunjeni hrvatski Srbi i skupine desperadosa pridošlih iz Srbije, što ja nikad nisam negirao, samo ja ću vas pitati, ograničavajući se na Vukovar, tko je poslije prvih višestranačkih izbora u Općini Vukovar rekao: „Zapamtit će me crveni Vukovar!“, a potom uzurpirao vlast u Općini, pustivši HDZ-ove perjanice Tomislava Merčepa, Blagu Zadru i druge „domoljube“ da se iživljavaju nad Srbima, njihovim privođenjem, premlaćivanjem, uništavanjem imovine, pa i ubojstvima u gradu u kojem nije bilo nikakvih međunacionalnih sukoba niti srpske pobune? Tko je i u kojem svojstvo zapovjedio Blagi Zadri da na Trpinjskoj cesti napadne tenkovsku kolonu JNA, još uvijek jedine legalne OS, koja nije bojevo djelovala i tako temeljem međunarodnog ratnog prava pretvorio grad u legitimni vojni cilj? Zna se da zapovijed nije došla niti iz Zapovjedništva zbornog područja, niti Glavnog stožera ZNG, ali eto Blago Zadro je „preuzeo odgovornost“, iako do danas neznano u ime koga i od koga ovlašten i napao. A onda, uoči pada grada, vojni zapovjednici ostavljaju suborce na milost i nemilost, a sami se uspješno probijaju iz razorenog grada, umjesto da je zapovjednik obrane grada ostao u gradu i s JNA dogovorio uvjete predaje, pa vjerojatno danas ne bismo pričali o Ovčari i drugim masakrima, koji su "u režiji" četničke paravojske počinjeni nakon pada Vukovara. Kasnije sam čuo da im je pregovaranje s JNA bilo zabranjeno, iako baš nije jasno tko je i zašto takvu suludu zabranu izrekao. I na kraju, „domoljubi“, da nije bilo partizanske crvene zvijezde petokrake, ne bi bilo ni Rijeke u hrvatskim granicama, niti bi bilo Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda, pa je niti vi ne bi mogli „stvarati“. Oznake: crvena zvijezda, rijeka, domoljubi, Vukovar, Tomislav Merčep, Blago Zadro, četnički zločini, Ovčara

- 12:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #