06.08.2021., petak

Veličanstvena pobjeda nad zdravim razumom i čovječnošću Dan je pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, ulice su pune razdraganih ljudi koji mašući hrvatskim zastavicama pjesmom i plesom slave taj prevažni datum. Najvažniji u hrvatskoj povijesti, reći će hrvatska bagra i brabonjci, zaljubljenici u laž, mržnju i zločin. A niste to vidjeli? Ništa čudno, nisam ni ja. Predsjednik R Srbije Aleksandar Vučić na skupu za žrtve „Oluje“ u Busijama 04. 08. 2021.: “Ovo je Hrvatima Dan pobjede. Pobjede nad kim?“ A ja mu, iako znam da on baš i nije nevinašce, odgovaram: „Nad zdravim razumom i čovječnošću.“ Jučer, 05. 08. 2021., su uglavnom oni koji su se time okoristili, u Kninu proslavili 26. godišnjicu VRO „Oluja“ kao „najveće vojne pobjede u hrvatskoj povijesti“. Ostat će vječna tajna bi li ti i takvi jednako slavili da se nije umiješao prst sudbine pa u „vječna lovišta“ poslao Tuđmana, Šuška, Červenka i Bobetka kojima je Tužilaštvo Haaškog suda „dahtalo za vratom“, radi prebrojnih zločina koje je hrvatska strana počinila u ratu, jednako u Hrvatskoj kao i u BiH. Optužnica je sastavljena jedino za Bobetka, ali je i on uspio „klisnuti“ za Tuđmanom. Uz prst sudbine umiješali su se i Ameri koji su u „Oluju“ bili direktno umiješani, ne samo kao savjetodavci, primjerice uništili su aerodrom u Udbini i radarske sustave tzv. VRSK, pa je prijetila opasnost da budu proglašeni suučesnicima u zločinima, zato su se preko predsjednika Haaškog suda Therona pobrinuli da Čermak, Gotovina i Markač budu oslobođeni, a to znači da zločina i nije bilo, pa ni Ameri ne mogu biti umiješani. Ili bi možda da su pobrojani baš svi osuđeni sve bilo isto, jer ovi hrvatski mlatimudani iz redova hrvatske političke elite presude Haaškog suda i onako ne priznaju. Odnos hrvatskih vlasti prema osuđujućoj presudi HR HB šestorci je skandalozan, samo ne znam jel' to radi same presude ili njenog obrazloženja u kojem se govori o UZP-u na čijem je čelu bio Franjo Tuđman, što je zapravo potvrda da je RH izvršila agresiju na BiH. U hvalospjevima braniteljima i genijalnom političkom vodstvu „hrvatskog velikana“ dr. Franje Tuđmana izredao se čitav politički vrh, ta nije mala stvar, reći ćete, u "briljantnoj oslobodilačkoj operaciji" koju su planirali i izveli najsposobniji general-podnarednici Legije stranaca uz svesrdnu pomoć general-konobara, general-šofera, general-montera, general-harmonikaša … pobijediti treću komunističku i četvrtu vojnu silu Evrope, misleći pritom naravno na JNA, koje te 1995. već više od četiri godine nije bilo. Dakle laž; kad bi bar bila jedina!? Ali prema slavogovornicima na proslavi u Kninu nema mjesta ni bilo kakvim sumnjama o nekakvim dogovorima između Tuđmana i Miloševića, to je samo pokrenut moćni vojni stroj upravo stasale "regionalne vojne sile", koja je pobijedila "treću komunističku i četvrtu vojnu silu Evrope" ... Pa onda „zlonamjerne priče“ o nekakvom izgonu Srba! Kakva izgon Srba, što vam je, pa "hrvatski George Washington" nudio je tim Srbima, tom remetilačkom faktoru u Hrvatskoj, sva manjinska prava "prema najvišim svjetskim standardima", tako da je odbijao s njima razgovarati čak i o kulturnoj autonomiji, prethodno im, preglasavši ih majorizacijom, postupkom koji je prema odredbama međunarodnog prava nedopustiv, oduzevši status konstitutivnog naroda, kakav su u SRH imali ... Uostalom zna se da su se Srbi samoizgnali jer nisu mogli podnijeti nikakvu hrvatsku državu toliko da su u njoj živjeli 400 godina, a zajedno s Hrvatima je kao nacionalnu državu hrvatskog naroda i uspostavili 09. 05. 1944. Toliko i o tome. Ne, nije Franjo Tuđman nikad rekao da će "nastaviti tamo gdje su ustaše stali 1945. i istjerati Srbe iz Hrvatske", bilo bi to u potpunoj suprotnosti s prirodom njegovog dobrostivog, tolerantnog i nadasve čovjekoljubivog bića ... Ne nije on na Brijunima uoči VRO „Oluja“ vojnim zapovjednicima naložio da "Srbima treba zadati takve udarce da naprosto nestanu" ... Ne, nije ljudska nakarada Gojko Šušak, ministar obrane RH, dao naputak za razaranje kuća i gospodarskih objekata u vlasništvu hrvatskih Srba, tako da se "nemaju kamo vratiti, čak i ako to požele", jednako kao što ista ništarija nije pokrenula ni program "droga za oružje", jednako kao što nije rekao da mu je "svejedno koliko će vojnika poginuti jer su oni u ratu i tako potrošna roba" ... Svaki hrvatski političar koji nešto drži do sebe podučit će nas da smo operacijom "Oluja" konačno pobijedili u ratu sa Srbijom, a oni u Srbiji pojma nemaju da su bili u ratu s Hrvatskom, niti da su tamo nešto okupirali ... Tomu je tako zato što isprani mozgovi u današnjoj Srbiji pojma nemaju ni o čemu, ne znaju da u Srbiji u vrijeme „Oluje“ apsolutnu vlast nije imao Tuđmanov prijatelj Slobodan Milošević, već su vladali Vojislav Šešelj, Mirko Jović, Milan Paroški, Željko Ražnatović - Arkan, Brana Crnčević ... i slične eminencije ... Tko mari što je temeljem Sarajevskog sporazuma od 02. 01. 1992. JNA napustila Hrvatsku, a nakon što je "balkanski krvnik", Slobodan Milošević, intimus "hrvatskog Georgea Washingtona", Franje Tuđmana, preuzeo potpunu kontrolu nad ostacima JNA, nakon Kadijevićeve ostavke, nijedan vojnik iz Srbije nije kročio na hrvatsko tlo? Važno je da su hrvatski branitelji u VRO „Oluje“ tu JNA vojnički smlavili 4 godina poslije njenog odlaska iz Hrvatske.(sic!) Pa tko, takvu “veličanstvenu“ pobjedu „regionalne vojne sile“ ne bi slavio!? Valjda "regionalna vojna sila" zaslužuje relevantnog neprijatelja kojeg će pobijediti, a to je u to vrijeme mogla biti dva-tri puta vojnički jača VJ, a ne tek slomiti pobunu nekakvih 5 % vlastitih državljana!? Trebali su samo krenuti vojnički „oslobađati“ Istočnu Slavoniju, ali je brat Sloba preko Hrvoja Šarinića poručio bratu Franji da on u tom slučaju neće imati drugog izlaza nego poslati trupe VJ na zapad preko Dunava, pa …. Tako je Istočnu Slavoniju umjesto „regionalne vojne sile“ morao „oslobađati“ američki general Jacques Paul Klein u okviru misije UNTAES. Da stvari budu gore javljaju se "kojekakvi smutljivci i mutikaše, jalnuški diletanti, ne samo crni, nego i crveni, žuti i zeleni vragovi" koji ne prihvaćaju proglašene istine, ne smatraju DR svetim, već naprotiv govore o njemu kao o potpuno nepotrebnom dogovorenom ratu za teritorije i provedbu etničkog čišćenja eufemistički nazvanim „humano preseljenje naroda i razmjena teritorija“, koji je bio i zvučna kulisa za mega-pljačku koju je u Hrvatskoj izvela HDZ nomenklatura pod dirigentskom palicom "hrvatskog državnog poglavara" ... Ti isti ne priznaju herojstvo "hrvatskih vitezova", omalovažavaju hrvatske branitelje, pričaju o nekim i nekakvim nepostojećim i ničim dokazanim zločinima, koje su oni kao počinili, a dobro je poznato, sam predsjednik najviše instance sudbene vlasti je to rekao, da se u obrambenom ratu, u kojem se brani od napada tako da vlastita paravojska napada legalnu oružanu silu, ne može počiniti zločin ... „Spaljena zemlja“ i na pravdi Boga pobijena starčad u bivšem UNPA sektoru Jug ne ukazuju ni na kakav zločin, a pogotovo ne zločin kojeg bi počinili hrvatski branitelji, toga, ako je i bilo, počinitelji su potpuno nepoznati, koji su u „zatvoreno područje“ ušli nepoznatog dana u nepoznatom broju. A to što su promatrači OUN, EZ i drugi u svojim svjedočenjima pred Haaškim sudom pojedine jedinice HV opisivali „prije kao razbojničke družine nego li organiziranu vojsku“ (Alun Roberts) ne znači baš ništa jer primjerice predsjednik Republike zna da je u vrijeme VRO „Oluja“ u redovima HV vladala „zavidna stega“! Pa ti vidi, promatrači koji su bili na licu mjesta ne znaju što su vidjeli, to je Zoran Milanović krijući se od rata u Bruxellesu bolje vidio. A Andrej Plenković mu je tamo sekundirao. Zato obojica sve znaju o onome o čemu ništa ne znaju. I zato su prema generalu Pattonu izuzetno opasni ljudi; znaju previše o premalo toga. Zoki-Zorul u svojoj adresi nije izdržao, morao se očešati i o BiH i Haaški sud, poručujući da je on taj koji će reći jel' nešto zločin ili nije i tko je zločin počinio ili je za zločin odgovoran; to nikako ne može biti Hrvat, a pogotovo ne BiH katolik, potomak podanika Mostarskog paše, kakav je i sam. Kritičari ništa ne znaju niti pojma imaju o tome da su im branitelji stvorili državu i osigurali to da danas ne moraju pisati ćirilicom, kako su to oduvijek morali, kao recimo Vlado Šeks kad je pisao Advokatskoj komori u Novom Sadu ... Neprocjenjivo je da Hrvati danas slobodno mogu stati na Terazije u centru Beograda i vikati "Ja sam Hrvat!", što nikad prije nisu smjeli, jer nisu smjeli ni priznati da su Hrvati, osim što su ih pri popisu stanovništva popisivači kundacima tjerali da se upišu kao Hrvati. Uvijek se na Terazijama i drugdje po Beogradu smjelo i moglo proderati „Ja sam Hrvat!“, samo što bi takvog Beograđani, kako onda tako i danas, smatrali idiotom. Opravdano! A da se radi o nečem veličanstvenom pokazuje i današnja nikad brojnija bulumenta kostimiranih performera Stepinčeve crkve da naglase katolički identitet hrvatskog naroda i svoju ulogu čuvara tog identiteta. Koliko ja znam KC u Hrvatskoj nije autokefalna ili ona to možda i je al' samo u Mostarskom pašaluku. Pa sretan vam Dan puta u nestanak! Oznake: Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i dan hrvatsk, Aleksandar Vučić, VRO Oluja, Franjo Tuđman, proslava u Kninu

- 22:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.05.2021., nedjelja

Istina je negdje drugdje – ona ne „stanuje“ u Hrvatskoj „Svađe i prijepori“ ideološki jednojajčanih blizanaca. Ako u Hrvatskoj tražite pravdu, tražite je kod ljubavnika/ca, hrvatski pravnici će se već pobrinuti da budete jebeni do groba. Napisao sam ovo zato što je očito da ni hrvatskom narodu ni njegovoj državi koju vode pravnici naprosto nema spasa. Primjerice Šeks, Sokol, Barbić … pobrinuli su se da Tuđmanu stvore zakonski okvir za bezakonje, a Manolić i Mesić i sami pravnici, su malo prekasno shvatili da su nekritički prihvaćali Tuđmanove obmane, laži i sulude ideje i pružali logističku potporu njegovom bezakonju, ogrnutom zakonski okvirom. Oni se jesu odarbečili od Tuđmana, samo puno prekasno i nikad potpuno, onda kad je nepopravljiva šteta po narod i državu već počinjena. Danas u RH gotovo sva čelna mjesta u vlasti „pokrivaju“ pravnici, za očekivati bi bilo da bi nam država morala biti predložak države vladavine prava, umjesto toga mi smo društvo bezakonja uništeno korupcijom i kriminalom. I dok nezaustavljivo tonemo u propast i kao narod polako nestajemo, dva čelna čovjeka, predsjednik Države i predsjednik Vlade, „zabavljaju“ nas svojim nesuvislim prepucavanjima i „momačkim nadmetanjima“ prikazujući nam to kao nekakve principijelne prijepore, koji bi kao trebali voditi ozdravljenju tuđmanizmom teško osakaćenog hrvatskog društva. Da paradoks bude veći ta dva dična hrvatska muža su ideološki gledano pravi jednojajčani blizanci; obojica pravnici po struci, obojica kao političari stasali u nakaradnom Tuđmanovom inkubatoru političkih neznalica, MVP, obojica vješto izbjegli sudioništvo u DR … UZP – „Zna se!“ nepokolebivo vodi Hrvatsku u potpunu propast. Prema Tuđmanovim obećanjima Hrvatska je poslije osamostaljenja trebala postati „druga Švicarska“, svojevrsna Zemlja Dembelija. Samo je li RH danas Zemlja Dembelija? Prema definiciji obećana Zemlja Dembelija je mitska zemlja izobilja, komfora i lakoće življenja, zemlja lezilebovića rekla bi naša bivša braća (Lezi lebe da te jedem!). Upravo takvu Hrvatsku, Zemlju Dembeliju, je nama Hrvatima u svojem „stvaralačkom“ zanosu obećavao Franjo Tuđman. A onda mu se u sveuništvajućem procesu „stvaranja“ države nešto omaknulo, nešto pošlo po krivom i kad je proces „stvaranja“ bio gotov, vidjeli smo da zapravo živimo u Zemlji Budaliji. Ili možda Zemlji Debiliji? A Zemlja Budalija, odnosno Debilija je uvijek tamo gdje žive budale ili debili, jer samo budale i debili predstavljaju conditio sine qua non nastanku i opstanku Zemlje Budalije ili Debilije. Dakle, onog časa kad smo, odrekavši se zdravog razuma, prihvatili Franju Tuđmana kao "vođu i učitelja", odrekli smo se i antifašizma i sekularnosti, a time se odrekli i samog prava na budućnost hrvatskog naroda i njegove države. UZP HDZ, stranku-pokret, je Franjo Tuđman profilirao kao sektu, a ne političku stranku koja bi imala jasnu političku potku. Tu "uspješnu" formulu su potom prihvatili svi osnivači (pre)brojnih političkih stranaka u RH, tako da su skoro sve političke stranke, parlamentarne i neparlamentarne, zapravo sekte od kojih mnoge djeluju u sinergiji s najsektom, KC, Stepinčevom crkvom. Stepinčeva crkva, onako premrežena ustaštvom, svojim je političkim angažmanom najviše pridonijela bujanju nacionalšovinizma i klerofašizma, koje nitko nije suzbijao, što je pred četvrt stoljeća jasno raspoznao tadašnji njemački vicekancelar i ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel rekavši da "Tuđman u srcu Evrope na pragu 21. stoljeća uspostavlja nacionalsocijalističku državu" ("Ein Volk, ein Staat, ein Fuehrer!"), što Mate Granić u svojim memoarima mudro prešućuje. Iako je svojim Ustavom RH bar formalno definirana kao sekularna država, ona to prema partnerskom odnosu vlasti i hijerarhije KC, odmila zvane Stepinčeva crkva, sasvim sigurno nije. Da, pokret/stranka, a zapravo sekta, koja sama sebe odmila zove HDZ vlada Hrvatskom koristeći sustav proglašenih istina i uz pomoć Stepinčeve crkve i isfabricirane klase neradnika, tobožnjih branitelja, obilno futrane novcem iz mirovinskih fondova i državnog proračuna, uvijek spremne na državni udar kad je vladavina HDZ-a dovedena u pitanje (Splitska riva 2001., šator u Savskoj 2014.). Tužna je spoznaja da se Tuđman – HDZ-ovske ordinarne laži u hrvatskom narodu udomaćuju kao sakrosanktne istine, državne istine, poznate kao proglašene istine. U bivšem SSSR-u izlazila su dva vodeća dnevna lista „Izvestije“ („Vijesti“) i „Pravda“ („Istina“) za koje je vrijedila maksima da „u „Istini“ nema vijesti, a da u „Vijestima“ nema istine“. Mogli bismo slično primijeniti i na naše hrvatske prilike kad su u pitanju činjenice i proglašene istine, pa tako u „činjenicama“ nema istine, a u „proglašenim istinama“ nema činjenica. Riječju, laž caruje! Odnosno u Hrvatskoj nas istine vladajućih, pretočene u neprikosnovene proglašene državne istine, „oslobađaju“ jednako kao što je i rad „oslobađao“ one u Auschwitzu. Posebno „istina“ o Domovinskom ratu, koju nam nude spodobe kao što su oni iz redova povjesničara koje bismo mirne duše mogli prozvati profesionalnim čuvarima i promotorima Istine o DR, kao i ne tako rijetki iz redova „najčasnijih među nama“, hrvatskih branitelja. O svim tim „istinama“ pisalo se i piše puno, govorilo se i govori puno, pa i sam sam u brojnim mojim upisima razobličavao te „istine“ prokazujući ih kao ordinarne laži. Tako Tuđmanova ishodišna „istina“, a zapravo ordinarna laž od koje je u Hrvatskoj sve zlo i počelo, je priča o kolonijalnom položaju SR Hrvatske u SFR Jugoslaviji, prema kojoj je „Beograd pljačkao Hrvatsku gore nego što su kolonijalne sile pljačkale svoje kolonije“, pa je bilo logično i nužno osloboditi se te kolonijalne ovisnosti napuštanjem federativno uređene države. I to ne kroz postupak razdruživanja u institucijama sustava, već nasilnom secesijom i ratom, jer „nema države koja nije stvorena u krvi, pa ni Hrvatska ne može biti izuzetak“, kako nas je podučavao tada izuzetno utjecajni šarlatan, potonji „čuvar državnog pečata“. Proces je nazvan „stvaranjem države“. Činjenice kažu da je SR Hrvatska uz SR Sloveniju činila onaj razvijeniji dio federativne države, što Tuđmanovu tvrdnju prokazuje kao ordinarna besmislicu. Ali mnogi Hrvati su Tuđmanove tvrdnje bespogovorno prihvaćali, ne postavljajući si pitanje, može li to što Tuđman lupa uopće biti istinito. „Velikosrpska oružana agresija“ na Hrvatsku, na koju je Hrvatska oružano odgovorila i u „nametnutom, pravednom i obrambenom ratu“ prozvanim domovinskim, okončavši ga „veličanstvenom hrvatskom pobjedom“ nad „trećom komunističkom i četvrtom vojnom silom Evrope“ u VRO „Oluja“. Prvi ministar unutarnjih poslova u SRH/RH po Tuđmanovom dolasku na vlast, Josip Boljkovac, taj je proces označio i u svojoj knjizi sjećanja „Istina mora izaći van …“ elaborirao, razobličujući ga kao „napad na Jugoslaviju“, a ne nikakvu oružanu agresiju ovakvog i onakvog, ovog i onog na R Hrvatsku. Ili možda neki od vas misle da je ministru unutarnjih poslova usfalilo saznanja i pravih i provjerenih informacija. Sama činjenica da je Tuđman ministra Boljkovca, čovjeka koji se zalagao za to da do rata ne dođe, smijenio na Miloševićevo izričito traženje, govori sama za sebe. U tom procesu „oslobađanja od kolonijalne ovisnosti o Beogradu“, koja je kako rekoh ostvarena „veličanstvenom pobjedom u VRO „Oluja““ u „nametnutom pravednom i obrambenom Domovinskom ratu“, mi smo se kao narod, uz „omraženo“ bratstvo i jedinstvo, odrekli i oslobodili ne samo od samoupravljanja i društvenog vlasništva kao općenarodne imovine, nego kako rekoh i od antifašizma i sekularnosti. I gotovo nezaustavljivo krenuli u ponor i kao država i kao narod. Jednu Tuđmanovu „istinu“ o kolonijalnoj ovisnosti Hrvatske o Beogradu slijedila je i druga gotovo jednake razorne moći, ona kako „Hrvatskom upravljaju zli Srbi“. Da bi se takvo stanje prevladalo i osiguralo da „hrvatska lisnica bude u hrvatskom džepu“, trebala je ne „hrvatska puška na hrvatskom ramenu“, nego puška “na gotovs“ u procesu „rušenja Jugoslavije svim sredstvima“, kako je to ustaška emigracija podučila „genijalnog vođu i učitelja“ Franju Tuđmana. „Višak“ Srba u Hrvatskoj valjalo je riješiti kroz proces „humanog preseljenja naroda i razmjene teritorija“, kao zajedničkog Milošević – Tuđmanovog projekta u procesu uništenja Jugoslavije. I bi tako, iz Hrvatske je protjerano oko 400.000 Srba starosjedilaca, a umjesto njih je u Hrvatsku „uvezeno“ gotovo 600.000 Hrvata, mahom iz zemalja bivše Jugoslavije, ali i iseljeništva. Najveći „kontingent“ čine BiH katolici voljom biskupa 1900. preimenovani u Hrvate, jer “s Hrvatima dijele jezik, kulturu i vjeru“. Pritom zajednički jezik nije sporan, ali kultura nam sasvim sigurno nije zajednička, a vjerska pripadnost nije obilježje nacije. Tim odricanjima i općim neznanjem pa i o imigracijskim kapacitetima hrvatskih gradova, ali i države u cjelini, smo se mi kao narod, vrijeme je pokazalo, zapravo odrekli nacionalnog identiteta, demokracije, respektabilne države blagostanja za sve, a time i prava na budućnost, pa i sam biološki opstanak hrvatskog naroda. O „blagodatima“ dvojnog državljanstva RH i BiH možete se informirati u izvrsnoj kolumni Sanje Modrić u „Telegramu“. Potomci podanika Mostarskog paše ponašaju se u Hrvatskoj kao njeni gospodari, kao da im je Hrvatsku babo u amanet ostavio. Samo ilustracije radi; pred par dana mi jedna moja dobra znanica, mlada žena od trideset i koju godinu, iz jednog gradića u blizini Zagreba, reče: “Znaš li ti da u našem gradu doslovno sve u svojim rukama drže Hercegovci, osim pekarnica, njih drže Šiptari.“ Tuđmanovo „stvaranje“ države je hrvatskom narodu priskrbilo i povratak iz statusa naroda heroja, koji si je priskrbio na „svenarodnom referendumu 1941. - do 1945.“, kako je taj proces nadahnuto nazvao Igor Mandić, ponovo u narod slugu. Stječe se dojam da je ovaj puta taj proces postao ireverzibilan. I izumrijet ćemo kao narod slugu. Hrvatska je danas zbog privida svega, od privida reda i blagostanja, a onda i privida vladavine prava i sekularizma, zapravo postala privid države. Dakle ne ni slučajna država, nego nešto što nam se kao država samo priviđa. Oznake: Tuđman, Manolić, mesić, Šeks, Sokol, Barbić, Milanović, Plenković, "momačko nadmetanje", Zemlja Dembelija, "stvaranje države", UZP - HDZ, proglašene istine, ordinarne laži, Josip Boljkovac, Domovinskim rat, VRO Oluja, Sanja Modrić, BiH katolici, Hercegovci, privid države

- 10:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.09.2020., subota

„Domoljubi“, nije Katarina Peović, Haaški sud je! Kad je zastupnica RF Katarina Peović u sabornici izrekla da se radi navoda iz obrazloženja pravomoćne presude Prizivnog vijeća Haaškog suda HR HB šestorki ona ne može složiti da Vojno sveučilište nosi ime „Franjo Tuđman“, na nju se bijesno okomilo sve što u sabornici „domoljubno“ diše. Da u Hrvatskom saboru baš i nije uputno govoriti istinu, osjetila je Katarina ubrzo, jer zamislite samo, usudila se ponoviti ono što je Prizivno vijeće Haaškog suda navelo u obrazloženju osuđujuće presude šestorici prvaka HR HB, navodeći Tuđmana, Šuška i Bobetka kao dio UZP-a, kojem su osuđeni „udarali tercu“. A da mi ne biste docirali upućujem vas na 333. sjednicu VS OUN održanu 3. veljače 1994. godine: „Vijeće sigurnosti strogo osuđuje Republiku Hrvatsku zbog ozbiljnih neprijateljskih djela protiv članice Ujedinjenih naroda, što predstavlja kršenje međunarodnog prava, Povelje Ujedinjenih naroda i bitnih odluka Vijeća sigurnosti, a posebno Rezolucije 752 (1992.), u kojoj je Vijeće zahtijevalo hitan prekid svih oblika uplitanja i puno poštivanje teritorijalnog integriteta Republike Bosne i Hercegovine.“ „Domoljubi“, pitam vas jel' to Republika Hrvatska radila što je radila u BiH, a to što je tamo radila bilo je zlo, bez znanja ili možda čak i protiv volje Franje Tuđmana? „Domoljubi“, vi ste zaista osebujan svijet, nije li vam primjerice baš ni malo čudno, da vi Josipa Broza Tita kao jedinog hrvatskog političara kojeg svijet prepoznaje, poznaje i priznaje mu veličinu smatrate zločincem, a Franju Tuđmana, kojeg svijet prezire i kojeg je samo smrt spasila da ne bude osuđen kao ratni zločinac držite velikanom. No vi očito nemate problema da rat za teritorije i provedbu etničkog čišćenja prozovete Domovinskim ratom i udarite mu pečat veličanstvenosti. I dok svijet priznaje pobjedu izvojevanu u NOR-u kao najveću pobjedu u hrvatskoj povijesti, pobjedu, koja je dovela do uspostave FDH/NRH/ SRH kao nacionalne države hrvatskog naroda, nositelja izvornog suvereniteta, vi kao najveću pobjedu slavite VRO „Oluja“, koju svijet, ne samo radi izvedbe nego i radi nedvojbeno počinjenih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, drži kao ratnu operaciju koja „smrdi do neba“. Ali vi ste Svijetu toliko nadmoćni da znate da oni nit' što znaju, niti o čemu pojma imaju, nego vas tek mrze samo zato što ste Hrvati. Nestalo Svijetu pametnijeg posla! One pak iz hrvatskih redova, koji se poput Katarine Peović drznu propitivati povijesna zbivanja, nazivati stvari pravim imenom, pa i kritički progovarati o “veličanstvenom DR“, „stvaranju države“ i nečasnom ponašanju ključnih protagonista s hrvatske strane, a posebno Franje Tuđmana, ćete proglašavati onima koji nisu htjeli Hrvatsku i smještati ih u Užice, iako oni možda samo ne žele ni vas ni Hrvatsku kakvom ste je vi „stvorili“ ili bolje rečeno u što ste je vi pretvorili. Vi ste, ne velikosrbi i ne đavao i sotona, prosperitetnu državu i mjesto ugodno za život, jer to je Hrvatska kao nacionalna država hrvatskog naroda i u sastavu SFRJ bila, pretvorili u bogalja od države nesposobnog za život, državu iz koje Hrvati bježe glavom bez obzira. Ne odlaze oni u svijet tražeći posao, da bi se poslije vratili, oni danas odlaze da se nikad više ne vrate, bar većina njih. Iz Hrvatske se radi vas i vašeg „domoljublja“ i „stvaralaštva“ u proteklih četvrt stoljeća iselilo oko milijun hrvatskih Hrvata, „pripuzi izbosne“ se ne iseljavaju, njima su se u Hrvatskoj sva nebeska vrata otvorila. A puno prije osuđujuće presude izrečene šestorici bivših prvaka HR HB je nekadašnja glasnogovornica Haaškog suda, Florence Hartman u svojoj memoarskoj knjizi napisala, a glavna tužiteljica ICTY, Carla del Ponte, javno potvrdila, da je za Franju Tuđmana Tužiteljstvo Haaškog suda pripremalo optužnicu kojom bi ga se teretilo za počinjenje ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. Po meni i više nego osnovano. Samo ih je Franjo Tuđman preduhitrio pridruživši se blaženom Alojziju Stepincu, stavio se pod njegovu zaštitu i tako postao nedostupan Haškim tužiteljima. To je možda jedno od „čuda“ koja bismo mogli pripisati blaženom Alojziju. Tako je Franjo Tuđman vješto izbjegao „prestižni“ status ratnog zločinca koji mu je bio nadohvat ruke, jednako kao i njegovom adlatusu Slobodanu Miloševiću, kojeg je obišao sveti Sava i privolio ga da i prije završetka suđenja ode s njim tamo kamo se za vazda ide. Radi svega navedenog vi mene podsjećate na onu priču o vozaču koji na autocesti vozi u suprotnom smjeru, ali drži da svi oni koji mu voze ususret i bjesomučno trube zapravo voze u suprotnom smjeru. Jedino on vozi u pravom smjeru. Samo, „domoljubi“, vi već 30 godina vodite narod i zemlju u smjeru za koji jedino vi znate da je pravi, svi drugi znaju da je pogrešan i krivi. Neki posebno “domoljubljem“ obuzeti zastupnici su, kao da se natječu u maloumlju, tražili kažnjavanje Katarine Peović radi izrečene istine, drugi ispriku urbi et orbi za izrečeno, a treći da se za izrečeno ispriča sinu Franje Tuđmana, saborskom zastupniku Miroslavu Tuđmanu. Zanima me hoće li možda tražiti i ispriku Haaškog suda, čije presude oni ne priznaju, jer da priznaju, ne bi komemorirali osuđenom ratnom zločincu Slobodanu Praljku. Da za takvo što nije istekao rok ja bih im savjetovao da izdvoje još nekoliko desetaka milijuna kuna i daju ih fiškalu Luki Mišetiću, koji će reći da MKSJ nije proglasio Tuđmana krivim, kao da je Tuđman bio optužen i kao da se njemu sudilo, da pokrene reviziju procesa radi pobijanja presude HR HB šestorci koju hrvatske vlasti ionako ne priznaju. O da, hrvatske vlasti su imale takvu namjeru, ali im je netko pametan rekao koliko bi to bilo besmisleno, koliko skupo i kontraproduktivno, jer je krivnja optužene šestorke potpuno i izvan svake razumne sumnje dokazana. Oznake: domoljubi, Katarina Peović, Haaški sud, šestorka iz HR HB, Franjo Tuđman, UZP, VS OUN, domovinski rat, VRO Oluja, Luka Mišetić

- 18:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.08.2020., nedjelja

Kupovanje indulgencije za „Oluju“ Ili što je to pokojni Miko Tripalo vidio i znao te 1995., a g. Boris Milošević ne vidi i ne zna 25 godina kasnije? Nikad neću zaboraviti ona Tuđmanova likovanja nad „spaljenom zemljom“ nekadašnjeg UNPA sektora „Jug“ i nesrećom, tugom i patnjama „Olujom“ izgnanih Srba, čime je pokazao svu svoju bezosjećajnost i svirepost i sve one licemjere kojima je bio okružen, koji su mu ozarenih lica pljeskali i čestitali na silom oružja uspješno okončanoj “velikosrpskoj okupaciji“, jedino je pokojni Miko Tripalo „iskočio iz kola“ i na trenutak pomutio opće oduševljenje pitajući Tuđmana: „Dobro Franjo, samo što će ti zemlja bez ljudi?“ Miko Tripalo djelovao je kao jedini glas razuma, kao jedini koji je sagledavao svu besmislenost trenutka koji je određivao sudbinu hrvatskog naroda i države, a možda je kao iskusan političar predosjetio naš put u sveopću propast. Ne, ne dovodim ja u pitanje pravo države da okonča pobunu dijela vlastitih državljana pa i silom oružja, ako ne ide drugačije, ali dovodim u pitanje izostanak drugih metoda, posebno političkog djelovanja kojima se pobuna mogla i trebala okončati, pa i uz pomoć OUN, kao što je to učinjeno operacijom UNTAES, kojom je mirnim putem u ustavno pravni poredak Hrvatske integrirana Baranja, hrvatsko Podunavlje i zapadni Srijem i time okončana „velikosrpska okupacija“ i ostvaren teritorijalni integritet R. Hrvatske, koji nije ostvaren VRO „Oluja“. Završetak te operacije OUN ne slavimo, jedva da ga spominjemo, usudim se reći zato što njome nije integriran samo spomenuti teritorij nego i građani srpske nacionalnosti, pa što ćeš onda to slaviti!? Zamisli ti svu tu tugu koju su „domoljubi“ dijelili s „hrvatskim državnim poglavarom“, R. Hrvatska kao „regionalna vojna sila“ ne smije po volji „uredovati“ na nesporno svojem državnom teritoriju, nisu dali „mrzitelji svega hrvatskog“. A baš bi bilo lijepo, da se smjelo, ne bi bilo problema ni sa ćirilicom u Vukovaru. Zar ne? Svake godine se 05. 08. se obilježava Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i dan hrvatskih branitelja, završetak VRO „Oluja“, prikazane kao „majka svih bitaka“ i „najveća pobjeda u hrvatskoj povijesti“ za okrutne pljačkaše bagru i brabonjke, zaljubljenike u laž, mržnju i zločin, bez ijedne ozbiljnije bitke od vojnički obrazovanih znalaca opisana kao nešto što „smrdi do neba“ i ne samo radi američkog angažmana, a radi popratnih pojava, izgona Srba i ubojstava civila i kao zločin protiv čovječnosti prema odredbama međunarodnog prava. Radi tog točnog činjeničnog opisa događanja i karakterizacije VRO „Oluja“, a pogotovo radi neprocesuiranja počinitelja zločina iz redova HV i specijalne policije strani veleposlanici ne odazivaju se pozivima hrvatskih vlasti i ne dolaze na obilježavanje obljetnica u Knin. Osobno mislim da se Haaški sud teško kompromitirao oslobađajućim presudama, najprije generalu Ivanu Čermaku, u zoni čije odgovornosti su zločini počinjeni, a potom generalima Anti Gotovini kao vojnom zapovjedniku i Mladenu Markaču kao zapovjedniku specijalne policije, nakon žalbenog postupka. Oslobađajuće presude su iznuđene od strane Amerikanaca, kako bi se izbjeglo svako propitivanje njihove uloge, odnosno direktne umiješanosti u planiranju i izvođenju „Oluje“. No dobro, ako Markač i nije znao za zločine koje su počinili pripadnici specijalne policije, to se za generala Željka Sačića ne može reći, pa je on i kažnjen zastupničkom čašću u Hrvatskom saboru. Gdje je bila i što je radila vojna policija HV i njen zapovjednik general Mate Laušić, nije vrag da ni oni ništa nisu ni vidjeli, ni čuli, ni znali!? Da sumariziram: Ako je VRO „Olujom“ Hrvatska „oslobođena od velikosrpske okupacije“, kako trabunjaju „domoljubi“, a među njima prednjače branitelji, odnosno njihovi „lautšpreheri“, što se onda dogodilo završetkom procesa Mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, Baranje i zapadnog Srijema 15. 01. 1998.? Nije li tek onda Hrvatska ostvarila svoju teritorijalnu cjelovitost? Ili se to ne računa, jer u tom procesu nije došlo do izgona Srba? I da, nije da se i dosad „domoljubne“ i ZDS-om osviještene hrvatske vlasti nisu trudile da na obilježavanje završetka VRO „Oluja“, odnosno Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i dana hrvatskih branitelja u Knin 05. 08. ne dobije nekoga od viđenijih hrvatskih Srba, to je do ove godine ostalo neuslišano. No Andrej Plenković je uspio, vjerojatno metodama mrkve i batine, privoljeti potpredsjednika Vlade g. Borisa Miloševića, da ove godine osvane u Kninu, bajajući o nekakvom tobožnjem pomirenju i izgradnji povjerenja između hrvatskog i srpskog naroda, kao tobožnji otklon od prošlosti i okretanje budućnosti. (sic!) Pa će kao valjda nekakva mjera reciprociteta i pokazivanje dobre volje sa strane hrvatskih vlasti ministar Tomo Medved na dan počinjenja zločina u Gruborima, da se doći na komemoraciju žrtvama u Grubore , da se pokaže kako hrvatske vlasti „ne prave razliku među žrtvama“. Samo tko je dosad sprječavao Andreja Plenkovića i hrvatske vlasti da poštuju Ustav i zakone RH, da olakšaju život onoj mahom srpskoj starčadiji koja je ostala živjeti u RH, da im se poprave straćare, dovede struja i voda i tako bar malo osjete skrb i brigu svoje države? Znam da je bilo prječih briga, a i novca nije bilo, trebao je za plaćanje glasača HDZ-a u susjednoj državi. Ćirilica u Vukovaru mi ispada kao marginalni problem. Jel' tko sprječavao hrvatski represivni aparat i pravosuđe da istraži zločine koje su počinili pripadnici HV i specijalne policije za vrijeme VRO „Oluja“ i neposredno poslije njenog okončanja i krivce osudi? Da ne ostane da se zločin dogodio samo u Gruborima. Na tom planu ni poslije posjete g. Borisa Miloševića Kninu neće se ništa bitnog dogoditi, on treba poslužiti samo kao kupovanje indulgencije hrvatskim vlastima za zločin protiv čovječnosti, a i da možda ponuka neke strane veleposlanike pa da se bar neki od njih predomisle i pojave 05. 08. u Kninu. I na kraju, sve kad bi se g. Boris Milošević pojavio u Kninu u ustaškoj uniformi i pozdravio „rimskim pozdravom“ i ZDS, on bi za „domoljube“ i braniteljske „lautšprehere“ ostao tek velikosrbin i četnik. Zato mislim da je dolazak g. Borisa Miloševića u Knin velika pogreška i da će izazvati podjele unutar srpskog nacionalnog korpus u Hrvatskoj. Oznake: VRO Oluja, Boris Milošević, Miko Tripalo, Franjo Tuđman, Knin, Grubori, UNTAES, zločin protiv čovječnosti

- 11:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #