17.05.2021., ponedjeljak

Udbina 15. 05. 2021. – usputna stanica na putu beščašća U svibnju na Bleiburg, Ustaška noga bejži, Zlom i lažima ubijena, Istina tamo leži. I bi tako desetljećima! Uzalud su austrijske držane i crkvene vlasti diplomatski skriveno protestirale kod hrvatskih vlasti opravdano opisujući ta svakosvibanjska ustaška „komemorativna“ okupljanja na Lojbaškom polju najvećim neonacističkim okupljanjima u poslijeratnoj Evropi, ali hrvatska strana nije marila, sve dok Austrijanci nisu „skinuli rukavice“ i progovorili jezikom za koji ni nedotupavne hrvatske vlasti ne mogu reći da ga ne razumiju. Nema više „komemoriranja“, jedino je polaganje vijenaca i održavanje mise tamo dopušteno. Hrvatske vlasti su Austrijance naprosto prisilile da promociju ustaštva, tzv. NDH i njezina obilježja, kao i sve ustaške insignije zakonom zabrane. Pritom nije nevažno da su uz bok austrijskim državnim vlastima stale i tamošnje crkvene vlasti. Austrijanci najavljuju i mogućnost potpune zabrane bilo kakvog okupljanja na Lojbaškom polju. Austrijanci nisu nasjedali na priču da Hrvati na Lojbaškom polju samo prigodnom komemoracijom obilježavaju „Dan spomena na hrvatske žrtve u borbi sa slobodu i nezavisnost“. A ako je tome tako svaki čestit ustaša se pita što ćeš komemorirati na Lojbaškom polju, ako tamo ne možeš ponosno doći u ustaškoj uniformi ili bar pod ustaškim barjakom i s ustaškom kapom na glavi. Nema smisla! Samo ne valja hrvatske državne i crkvene vlasti podcijeniti, obilježit će one, onako impregnirane ustaštvom, „Blajburšku tragediju“ i skromnim hodočašćem na Lojbaško polje, veleposlaničkim polaganjem vijenaca na groblju Unterloibach i kod Središnjeg križa na Mirogoju, ali i “veličanstvenim hodočašćem“ i misom za ustaše, prigodno preimenovane u hrvatske mučenike i borce za hrvatsku slobodu i demokraciju, u Crkvi hrvatskih mučenika u Udbini. Naravno pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora. I naravno da su kostimirani performeri iz redova Stepinčeve crkve došli u velikom broju i dali svoj puni doprinos „komemoraciji“, ipak dosta ograničenoj protuepidemiološkim mjerama. A ni Udbina nije Bleiburg. Iz viđenog je teško zaključiti hoće li Udbina ikad doživjeti „slavu“ Bleiburga iz njegovih „najboljih“ dana. Naravno da će se i dalje „hodočastiti“ i kod jame Jazovka i na Macelju, a nastavit će se i „izvoz“ „blajburškog komemoriranja“ u BiH, koji je lani započet neslavnom Puljićevom misom u Sarajevu, ovaj puta će se „hodočašće“ organizirati u Radimlji kod Stolca, navodno zato što je „hodočasnicima“ iz BiH onemogućen dolazak u Udbinu. Ako se ovako nastavi, u dogledno će se vrijeme ustašluku i tzv. NDH „hodočastiti“ diljem Hrvatske i F BiH. Da su Austrijanci prije zabranili „komemoracije“ na Lojbaškom polju, „hodočašća“ po Hrvatskoj i BiH bi se već proširila. Čovjek se iskreno zapita, što su to austrijske državne i crkvene slasti znale i znaju, a hrvatske ne znaju? Odgovor je jednostavan, Austrijanci znaju i poštuju istinu i za razliku od Hrvata stvari i događanja nazivaju pravim imenom. Svoj puni obol obilježavanju „Dana spomena na hrvatske žrtve u borbi sa slobodu i nezavisnost“ dao je i predsjednik Republike Hrvatske, Zoran Milanović, šaljući svoje izaslanstvo koje je vodio predstojnik Ureda predsjednika Republike Orsat Miljenić, koji je položio vijenac i zapalio svijeću u spomen žrtvama poraća Drugog svjetskog rata kod spomen-obilježja i grobnice žrtava poraća na groblju Dobrava kod Maribora u Republici Sloveniji. U Sloveniji su dugo odolijevali i dok se naveliko „komemoriralo“ na Bleiburgu oni su obilježavali godišnjice Bitke na Poljani kod Prevalje koja se odigrala 13./14. 05. 1945. i drži se najvećom pojedinačnom bitkom 2. Svjetskog rata na području Jugoslavije, a onda je „prekleti domobranec“ Janez Janša „preuzeo komandu“ i prestalo se slaviti OF i NOB, a sve više pažnje i uvažavanja poklanjati slovenskim kvislinzima, Rupnikovoj „Beloj gardi“ i slovenskim domobranima. Zanimljivo je primijetiti da nisam čuo da su Milanović ili njegov izaslanici položili vijence u Glini, Gudovcu, Jadovnom ili na mjestima drugih ustaških logora smrti i stratišta. Pa kad već slave koljače kao mučenike i žrtve, što se ne poklone i istinskim nevinim žrtvama? I ovim je Milanović pokazao je da nije ništa bolji od onih „narikača“ što su "komemorirali" "žrtvama" preimenovanim u mučenike, a zapravo slavili tzv. NDH na Udbini. Gamad nacifašistička! U povijesti, osim Ustaškog pokreta, nitko kao Crkva u Hrvata, u međuvremenu transformirana u Stepinčeva crkvu i Franjo Tuđman na čelu UZP-a HDZ, nisu više obeščastili hrvatski narod prevodeći ga iz statusa naroda heroja, koji su mu priskrbili antifašistički borci, u status naroda slugu. Oznake: Bleiburg, komemoracija, ustaše, austrijske vlasti, zabrana, „Dan spomena na hrvatske žrtve u borbi sa slobodu, Udbina, Franjo Tuđman, UZP - HDZ, narod heroja, narod slugu

- 17:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.05.2021., nedjelja

Istina je negdje drugdje – ona ne „stanuje“ u Hrvatskoj „Svađe i prijepori“ ideološki jednojajčanih blizanaca. Ako u Hrvatskoj tražite pravdu, tražite je kod ljubavnika/ca, hrvatski pravnici će se već pobrinuti da budete jebeni do groba. Napisao sam ovo zato što je očito da ni hrvatskom narodu ni njegovoj državi koju vode pravnici naprosto nema spasa. Primjerice Šeks, Sokol, Barbić … pobrinuli su se da Tuđmanu stvore zakonski okvir za bezakonje, a Manolić i Mesić i sami pravnici, su malo prekasno shvatili da su nekritički prihvaćali Tuđmanove obmane, laži i sulude ideje i pružali logističku potporu njegovom bezakonju, ogrnutom zakonski okvirom. Oni se jesu odarbečili od Tuđmana, samo puno prekasno i nikad potpuno, onda kad je nepopravljiva šteta po narod i državu već počinjena. Danas u RH gotovo sva čelna mjesta u vlasti „pokrivaju“ pravnici, za očekivati bi bilo da bi nam država morala biti predložak države vladavine prava, umjesto toga mi smo društvo bezakonja uništeno korupcijom i kriminalom. I dok nezaustavljivo tonemo u propast i kao narod polako nestajemo, dva čelna čovjeka, predsjednik Države i predsjednik Vlade, „zabavljaju“ nas svojim nesuvislim prepucavanjima i „momačkim nadmetanjima“ prikazujući nam to kao nekakve principijelne prijepore, koji bi kao trebali voditi ozdravljenju tuđmanizmom teško osakaćenog hrvatskog društva. Da paradoks bude veći ta dva dična hrvatska muža su ideološki gledano pravi jednojajčani blizanci; obojica pravnici po struci, obojica kao političari stasali u nakaradnom Tuđmanovom inkubatoru političkih neznalica, MVP, obojica vješto izbjegli sudioništvo u DR … UZP – „Zna se!“ nepokolebivo vodi Hrvatsku u potpunu propast. Prema Tuđmanovim obećanjima Hrvatska je poslije osamostaljenja trebala postati „druga Švicarska“, svojevrsna Zemlja Dembelija. Samo je li RH danas Zemlja Dembelija? Prema definiciji obećana Zemlja Dembelija je mitska zemlja izobilja, komfora i lakoće življenja, zemlja lezilebovića rekla bi naša bivša braća (Lezi lebe da te jedem!). Upravo takvu Hrvatsku, Zemlju Dembeliju, je nama Hrvatima u svojem „stvaralačkom“ zanosu obećavao Franjo Tuđman. A onda mu se u sveuništvajućem procesu „stvaranja“ države nešto omaknulo, nešto pošlo po krivom i kad je proces „stvaranja“ bio gotov, vidjeli smo da zapravo živimo u Zemlji Budaliji. Ili možda Zemlji Debiliji? A Zemlja Budalija, odnosno Debilija je uvijek tamo gdje žive budale ili debili, jer samo budale i debili predstavljaju conditio sine qua non nastanku i opstanku Zemlje Budalije ili Debilije. Dakle, onog časa kad smo, odrekavši se zdravog razuma, prihvatili Franju Tuđmana kao "vođu i učitelja", odrekli smo se i antifašizma i sekularnosti, a time se odrekli i samog prava na budućnost hrvatskog naroda i njegove države. UZP HDZ, stranku-pokret, je Franjo Tuđman profilirao kao sektu, a ne političku stranku koja bi imala jasnu političku potku. Tu "uspješnu" formulu su potom prihvatili svi osnivači (pre)brojnih političkih stranaka u RH, tako da su skoro sve političke stranke, parlamentarne i neparlamentarne, zapravo sekte od kojih mnoge djeluju u sinergiji s najsektom, KC, Stepinčevom crkvom. Stepinčeva crkva, onako premrežena ustaštvom, svojim je političkim angažmanom najviše pridonijela bujanju nacionalšovinizma i klerofašizma, koje nitko nije suzbijao, što je pred četvrt stoljeća jasno raspoznao tadašnji njemački vicekancelar i ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel rekavši da "Tuđman u srcu Evrope na pragu 21. stoljeća uspostavlja nacionalsocijalističku državu" ("Ein Volk, ein Staat, ein Fuehrer!"), što Mate Granić u svojim memoarima mudro prešućuje. Iako je svojim Ustavom RH bar formalno definirana kao sekularna država, ona to prema partnerskom odnosu vlasti i hijerarhije KC, odmila zvane Stepinčeva crkva, sasvim sigurno nije. Da, pokret/stranka, a zapravo sekta, koja sama sebe odmila zove HDZ vlada Hrvatskom koristeći sustav proglašenih istina i uz pomoć Stepinčeve crkve i isfabricirane klase neradnika, tobožnjih branitelja, obilno futrane novcem iz mirovinskih fondova i državnog proračuna, uvijek spremne na državni udar kad je vladavina HDZ-a dovedena u pitanje (Splitska riva 2001., šator u Savskoj 2014.). Tužna je spoznaja da se Tuđman – HDZ-ovske ordinarne laži u hrvatskom narodu udomaćuju kao sakrosanktne istine, državne istine, poznate kao proglašene istine. U bivšem SSSR-u izlazila su dva vodeća dnevna lista „Izvestije“ („Vijesti“) i „Pravda“ („Istina“) za koje je vrijedila maksima da „u „Istini“ nema vijesti, a da u „Vijestima“ nema istine“. Mogli bismo slično primijeniti i na naše hrvatske prilike kad su u pitanju činjenice i proglašene istine, pa tako u „činjenicama“ nema istine, a u „proglašenim istinama“ nema činjenica. Riječju, laž caruje! Odnosno u Hrvatskoj nas istine vladajućih, pretočene u neprikosnovene proglašene državne istine, „oslobađaju“ jednako kao što je i rad „oslobađao“ one u Auschwitzu. Posebno „istina“ o Domovinskom ratu, koju nam nude spodobe kao što su oni iz redova povjesničara koje bismo mirne duše mogli prozvati profesionalnim čuvarima i promotorima Istine o DR, kao i ne tako rijetki iz redova „najčasnijih među nama“, hrvatskih branitelja. O svim tim „istinama“ pisalo se i piše puno, govorilo se i govori puno, pa i sam sam u brojnim mojim upisima razobličavao te „istine“ prokazujući ih kao ordinarne laži. Tako Tuđmanova ishodišna „istina“, a zapravo ordinarna laž od koje je u Hrvatskoj sve zlo i počelo, je priča o kolonijalnom položaju SR Hrvatske u SFR Jugoslaviji, prema kojoj je „Beograd pljačkao Hrvatsku gore nego što su kolonijalne sile pljačkale svoje kolonije“, pa je bilo logično i nužno osloboditi se te kolonijalne ovisnosti napuštanjem federativno uređene države. I to ne kroz postupak razdruživanja u institucijama sustava, već nasilnom secesijom i ratom, jer „nema države koja nije stvorena u krvi, pa ni Hrvatska ne može biti izuzetak“, kako nas je podučavao tada izuzetno utjecajni šarlatan, potonji „čuvar državnog pečata“. Proces je nazvan „stvaranjem države“. Činjenice kažu da je SR Hrvatska uz SR Sloveniju činila onaj razvijeniji dio federativne države, što Tuđmanovu tvrdnju prokazuje kao ordinarna besmislicu. Ali mnogi Hrvati su Tuđmanove tvrdnje bespogovorno prihvaćali, ne postavljajući si pitanje, može li to što Tuđman lupa uopće biti istinito. „Velikosrpska oružana agresija“ na Hrvatsku, na koju je Hrvatska oružano odgovorila i u „nametnutom, pravednom i obrambenom ratu“ prozvanim domovinskim, okončavši ga „veličanstvenom hrvatskom pobjedom“ nad „trećom komunističkom i četvrtom vojnom silom Evrope“ u VRO „Oluja“. Prvi ministar unutarnjih poslova u SRH/RH po Tuđmanovom dolasku na vlast, Josip Boljkovac, taj je proces označio i u svojoj knjizi sjećanja „Istina mora izaći van …“ elaborirao, razobličujući ga kao „napad na Jugoslaviju“, a ne nikakvu oružanu agresiju ovakvog i onakvog, ovog i onog na R Hrvatsku. Ili možda neki od vas misle da je ministru unutarnjih poslova usfalilo saznanja i pravih i provjerenih informacija. Sama činjenica da je Tuđman ministra Boljkovca, čovjeka koji se zalagao za to da do rata ne dođe, smijenio na Miloševićevo izričito traženje, govori sama za sebe. U tom procesu „oslobađanja od kolonijalne ovisnosti o Beogradu“, koja je kako rekoh ostvarena „veličanstvenom pobjedom u VRO „Oluja““ u „nametnutom pravednom i obrambenom Domovinskom ratu“, mi smo se kao narod, uz „omraženo“ bratstvo i jedinstvo, odrekli i oslobodili ne samo od samoupravljanja i društvenog vlasništva kao općenarodne imovine, nego kako rekoh i od antifašizma i sekularnosti. I gotovo nezaustavljivo krenuli u ponor i kao država i kao narod. Jednu Tuđmanovu „istinu“ o kolonijalnoj ovisnosti Hrvatske o Beogradu slijedila je i druga gotovo jednake razorne moći, ona kako „Hrvatskom upravljaju zli Srbi“. Da bi se takvo stanje prevladalo i osiguralo da „hrvatska lisnica bude u hrvatskom džepu“, trebala je ne „hrvatska puška na hrvatskom ramenu“, nego puška “na gotovs“ u procesu „rušenja Jugoslavije svim sredstvima“, kako je to ustaška emigracija podučila „genijalnog vođu i učitelja“ Franju Tuđmana. „Višak“ Srba u Hrvatskoj valjalo je riješiti kroz proces „humanog preseljenja naroda i razmjene teritorija“, kao zajedničkog Milošević – Tuđmanovog projekta u procesu uništenja Jugoslavije. I bi tako, iz Hrvatske je protjerano oko 400.000 Srba starosjedilaca, a umjesto njih je u Hrvatsku „uvezeno“ gotovo 600.000 Hrvata, mahom iz zemalja bivše Jugoslavije, ali i iseljeništva. Najveći „kontingent“ čine BiH katolici voljom biskupa 1900. preimenovani u Hrvate, jer “s Hrvatima dijele jezik, kulturu i vjeru“. Pritom zajednički jezik nije sporan, ali kultura nam sasvim sigurno nije zajednička, a vjerska pripadnost nije obilježje nacije. Tim odricanjima i općim neznanjem pa i o imigracijskim kapacitetima hrvatskih gradova, ali i države u cjelini, smo se mi kao narod, vrijeme je pokazalo, zapravo odrekli nacionalnog identiteta, demokracije, respektabilne države blagostanja za sve, a time i prava na budućnost, pa i sam biološki opstanak hrvatskog naroda. O „blagodatima“ dvojnog državljanstva RH i BiH možete se informirati u izvrsnoj kolumni Sanje Modrić u „Telegramu“. Potomci podanika Mostarskog paše ponašaju se u Hrvatskoj kao njeni gospodari, kao da im je Hrvatsku babo u amanet ostavio. Samo ilustracije radi; pred par dana mi jedna moja dobra znanica, mlada žena od trideset i koju godinu, iz jednog gradića u blizini Zagreba, reče: “Znaš li ti da u našem gradu doslovno sve u svojim rukama drže Hercegovci, osim pekarnica, njih drže Šiptari.“ Tuđmanovo „stvaranje“ države je hrvatskom narodu priskrbilo i povratak iz statusa naroda heroja, koji si je priskrbio na „svenarodnom referendumu 1941. - do 1945.“, kako je taj proces nadahnuto nazvao Igor Mandić, ponovo u narod slugu. Stječe se dojam da je ovaj puta taj proces postao ireverzibilan. I izumrijet ćemo kao narod slugu. Hrvatska je danas zbog privida svega, od privida reda i blagostanja, a onda i privida vladavine prava i sekularizma, zapravo postala privid države. Dakle ne ni slučajna država, nego nešto što nam se kao država samo priviđa. Oznake: Tuđman, Manolić, mesić, Šeks, Sokol, Barbić, Milanović, Plenković, "momačko nadmetanje", Zemlja Dembelija, "stvaranje države", UZP - HDZ, proglašene istine, ordinarne laži, Josip Boljkovac, Domovinskim rat, VRO Oluja, Sanja Modrić, BiH katolici, Hercegovci, privid države

- 10:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.