20.08.2021., petak

Ako mogu Plenković i Janša, … … onda mogu i ja meditirati o Afganistanu. Što ja osobno mislim o Plenkoviću i Janši ne smijem napisati, jer je utuživo. Ne ulazeći u razloge zašto su prvo Sovjeti, a potom i Ameri krenuli „uredovati“ po Afganistanu, pa i jedni i drugi otamo neslavno otišli ostavljajući iza sebe veći nered od onog koji je vladao prije njihovog nadobudnog dolaska. Po meni ni jedni ni drugi tamo nisu imali što raditi. „Krali su posao“ prvo Pokretu nesvrstanih, a potom i OUN, pogotovo njenom VS. Osobno mislim da će sada VS OUN morati u vezi Afganistana najozbiljnije „zaleći na rudo“, spriječiti masivna i masovna kršenja osnovnih ljudskih prava ili priznati da je povratak u 17. stoljeće moguć. I da je dobro i poželjno ukinuti sva ljudska i građanska prava ženama, pretvarajući ih u neobrazovane seksualne robinje i strojeve za rađanje? Da je dobro i poželjno javno kažnjavati prijestupnike, a pogotovo „prijestupnike“ bičevanjem, kamenovanjem, sakaćenjem, odsijecanjem nosova, ušiju, prstiju, ruku pa i odsijecanjem glava? Ako je, onda gospodo iz OUN, nemojte poduzimati ništa, pustite talibanima da „rade svoj posao“, jedini koji zaista majstorski rade. Zapitajte se ipak jesu li to uopće ljudi i ima li u svijetu išta slično, dobro, ISIL im je blizu, a sa Svetom Inkvizicijom bi se mogli uspoređivati kad je inventivnost u tehnologiji mučenja u pitanju. Sjećam se kako smo se znali zgražati nad postupcima iranskih pasdarana, a oni su u usporedbi s talibanima tek „zašećerena vodica“. Da ne idem daleko u prošlost 1979. su kao „grlom u jagode“ na krilima Brežnjevljeve doktrine „ograničenog suvereniteta“ u Afganistan upali Sovjeti tobože spašavajući tamošnji komunistički režim. Danas naprosto nevjerojatno zvuči nesporna činjenica da su se Sovjeti upustili u tu avanturu, misleći da znaju sve, a znajući puno premalo ili ne znajući gotovo ništa o afganistanskom društvu. I zato što su znali previše o premalo toga otišli su iz Afganistana „podvijenog repa“. Nemalu ulogu u opstrukciji sovjetskih nastojanja odigrali su Ameri koji na sam spomen riječi koja počinje sa „c“(„k“) obilno pomažu mudžahedine koji su tako silno ojačali, a kao talibani postali leglo svjetskog terorizma. Da talibani su „djeca“ američke paranoje u borbi protiv komunizma. Teroristički napad 11. rujna 2001. koji je na tlu SAD organizirala i izvela teroristička skupina al-Qaeda bio je povod Amerima da pod egidom borbe protiv terorizma sa svojim britanskim saveznicima započnu upravo neslavno završenu vojnu intervenciju u Afganistanu koja će potrajati 20 godina. I Ameri su kao i Sovjeti prije njih mislili da o Afganistanu sve znaju, a i oni su kao i Sovjeti znali previše o premalo toga i zato jednako kardinalno griješili i odlaze i oni „podvijenog repa“ ostavljajući iza sebe nikad jače talibane i nikad veći društveni kaos. Zašto? Pa zato što nisu shvatili da su im stvarni neprijatelji sve vrijeme zapravo bili ideologija i religija, odnosno vjerski vođe, religijska zatucanost i političke i društvene ideje koje pristaju 17. stoljeću, a talibani samo njihova „udarna pesnica“. Naprosto je neshvatljivo da Ameri nisu shvatili da je već i prije ulaska u Afganistan trebalo sklopiti strateški savez s Pakistanom, državom koja se po meni samo deklarativno bori protiv terorizma, bez čije pomoći naprosto nije moguće išta pametno riješiti s Afganistanom i u Afganistanu. Da je pakistanska borba protiv terorizma samo prividna najbolje ilustrira činjenica da je iz Pakistana godinama djelovao Osama bin Laden vodeći otamo al Qaedu, pa i Ameri su ga „neutralizirali“ u Pakistanu. Drugo, trebalo je naći načina da se spriječi izvore novca najvjerojatnije iz Saudijske Arabije da financiraju talibane, koji sve vrijeme, ne radeći ništa i ne privređujući, nemaju baš nikakvih financijskih problema, imaju čak dovoljno novca da nezanemarivim sumama korumpiraju državne dužnosnike, pripadnike komandnog kadra u vojsci i sigurnosnim službama, pa i obične vojnike i policajce same. Taj novac sasvim sigurno nije talibanima dolazio iz Irana, na koji su Ameri bolesno narogušeni, dolazio je otamo gdje postoje ogromna financijska sredstva izvan službene kontrole. Osim Saudijske Arabije ne pada mi nitko drugi na pamet. Treće, danas nitko ne zna da li uopće i u kojoj mjeri Talibane pomažu tri bivše sovjetske republike, danas samostalne države Turkmenistan, Uzbekistan i Tadžikistan, premda nema nekakvih neprijepornih saznanja o tome da bi u tim državama, iako pretežito muslimanskim, tolerirali radikalne islamiste. I na kraju čini mi se da Ameri nisu našli pravi način da uz sebe kao saveznike čvrsto vežu vrlo utjecajne plemenske vođe, a trebali su, a morali su najveći broj njih vezati uz sebe, ako su mislili polučiti ikakav uspjeh. I ne na zadnje valjalo je u okviru afganistanske OS ustrojiti, dobro obučiti i opremiti jedinice sastavljene od žena. Žene i njihova ljudska prava talibani u Afganistanu najviše ugrožavaju, pa im je trebalo pružiti priliku i mogućnost da se same za njih i s puškom u ruci bore i izbore. U 20 godina mogli su u Afganistanu i kampovima američke vojske diljem svijeta osposobiti desetine tisuće dobro obučenih, opremljenih i vođenih vojnikinja. Po potrebi angažirati i iskusne IDF-ove instruktore, ali i kurdske borkinje koje su iskustvo stjecale u borbama protiv ISIL-a u Siriji, gdje su naprosto „raskrojile“ te talibanske jednojajčane blizance. A ne da uz snažni USA – NATO vojni kontingent vjerski vođe, istinski kreatori zla, gotovo nesmetano „štancaju“ sve nove i nove terorizmu tako sklone vjerske fanatike, talibane, koji su se, kad bi im istinski zagustilo, sklanjali u Pakistan, državu koja je puno ozbiljnije morala, mogla i trebala suzbijati to zlo. No bilo je i vremena i načina da se mnoge stvari poslože tako da se spriječi da vrijeme radi u korist talibana, jer kao što se vidi radilo je, pa je i rezultat takav kakav je. Nije se znalo spriječiti, pa će se morati liječiti. Ili neće!? Svjetski vođe djeluju zatečeno, smušeno, nemaju jasnog stava, oni u OUN isto tako „zuje“ k'o muhe bez glave, pa se bojim da će i njihovi zaključci i odluke biti jednako besmisleni. Talibani su prijetvorni, lažu i varaju kako i gdje god stignu, ne poštuju sporazume niti se drže dogovora i datih obećanja, a jedino što razumiju je jezik sile. Činjenica je da će se s njima morati razgovarati jer drže sve poluge vlasti u Afganistanu, ali to ne znači da njihovu vlast treba bezuvjetno međunarodno priznati. Po meni bi prije tih razgovora, uz blokadu pristupa svim svjetskim organizacijama i svim afganistanskim novčanim sredstvima, trebalo hermetički zatvoriti sve granice (Iran je to već učinio). Međunarodno priznanje uvjetovati društvenopolitičkim uređenjem i pravima žena recimo po uzoru na Iran, te potpunim odustajanjem od javnog kažnjavanja prijestupnika i „prijestupnika“ bičevanjem, kamenovanjem, sakaćenjem, odsijecanjem nosova, ušiju, prstiju, ruku pa i odsijecanjem glava. Tako ja, a sad Plenković i Janša! Oznake: Plenković, Jana, afganistan, sovjeti, Ameri, talibani, al qaeda, Pakistan, vjerski vođe, iran

- 09:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.05.2021., nedjelja

„Ubij Srbina!“ je ubijanje časti i dostojanstva hrvatskog naroda Milanoviću, Plenkoviću i ostali, ovdje nema mjesta nikakvim relativiziranjima, ni za kakvo ali, niti kojim povodom, niti na kojem mjestu. Ovo što se dogodilo u jutarnjim satima 02. 05. 2021. u Borovom Selu, preimenovanom u Borovo (čekam da se i Dugo Selo preimenuje i postane samo Dugo) ne smije se događati nikad i nigdje! Ali događalo se i događa se jer je to vaš velikan Franjo Tuđman najavio sa: "Nastavit ću tamo gdje su ustaše stali 1945., istjerat ću Srbe iz Hrvatske!" kako je to u svojim intervjuima "Novom listu" i "Blicu" svjedočio Edo Murtić (izjave hrvatskih političara, iz knjige Snježane Fridrih). A događa se i događat će se zato što se „Ubij Srbina!“ podrazumijeva i nitko se nad time ne zgraža, nitko to istinski ne osuđuje, niti se počinitelji ozbiljno kažnjavaju, a jedino drastičnim kažnjavanjem bi se takva sramota, jer ovo jest sramota hrvatskog naroda, mogla spriječiti, ali samo ako govor mržnje prestanem tretirati kao nekakav prekršaj javnog reda i mira i tretiramo ga onakvim kakav on je i što on je, poziv na mržnju i nasilje, dakle kao zločin. Jer to jest zločin! Zločini fašističkog ustaškog režima nisu ljaga na imenu Hrvatskog naroda kako je to govorio Alojzije Stepinac, to je bilo isključivo ljaga na imenu ustaškog pokreta. No ovo što se događa sad i ovdje jest ljaga na imenu hrvatskog naroda. Mene je sram. E ali da bi se to moglo, moralo bi se prethodno događanja u proteklih tridesetak godina nazvati pravim imenom, pustiti istinu da izađe van, kako je to tražio Josip Boljkovac i „velikosrpsku agresiju“ proglasio onim što je zaista bila, napadom na Jugoslaviju, tražilo bi to i prestanak proglašavanja bagre i brabonjaka, zaljubljenika u laž, mržnju i zločin iz redova hrvatskog naroda hrvatskim velikanima. Samog Franju Tuđmana, da je poživio, bi Haaški sud siguran sam osudio kao ratnog zločinca. To znaju svi, pa i Milanović i Plenković, a ipak ga obojica, kao i većina iz redova hrvatske intelektualne i političke elite smatraju hrvatskim velikanom. Kler Stepinčeve crkve, impregniran ustaštvom, potpuno udaljiti od politike i upravljanja državom, jer oni su u prividu sekularne države partner vlasti, ponekad i onaj odlučujući. Potom bi valjalo iz Ustava RH „istjerati“ tzv. NDH, zakonom zabraniti sva obilježja i insignije ustaškog režima, ali i zabraniti svako isticanje HOS-a kao dijela HV, jer su pripadnici HOS-a kao pojedinci integrirani u redove HV, a ne kao postrojbe. Doduše tu imamo prilično dvojbenu situaciju sa Skejom i njegovima, ali i njima se mogu „rogovi sabiti u glavu“. Svakog tko god tvrdi da HOS-ovci nisu bili ustaše ja pitam zašto su onda zakletvu polagali pod velikim Pavelićevim portretom i nad bodežom, bombom i samokresom. Žele biti ustaše dajmo im da to budu, ali sa svim konzekvencama, ne birajmo ih kao zastupnike u Hrvatski sabor, jer i to radimo. I na kraju kakva je razlika između onih što ZDS-aju i pjevaju o „pijenju krvi umjesto vina“ sa ZDS-anjem na sportskim priredbama i drugim manifestacijama, poput EPK u Rijeci, što Milanović ponekad vidi, a Plenković nikad ne vidi, s ovim odvratnim urlanjima u Borovu Selu. Nema razlike! O da iz hrvatskog državnog vrha će osuditi ovo urlanje u Borovom Selu uz Milanovićev „cubok“, spominjanjem grobnice Vukašina Šoškočanina. Pa ako Predsjednik Države već želi relativizirati, što onda ne spominje one koji su u odsutnosti ministra svjesno poslali 80-ak policajaca u pripremljenu zasjedu pripadnika TO i pridošlih srbijanskih dobrovoljaca, pa i to da vjerojatno nijedan od njih ne bi preživio da nije bilo intervencije JNA? Iz Plenkovićeve pak „oštre osude“ grupe „navijača“ zaključujemo da je glavni krimen nedopustivog urlanja „Ubij Srbina! i „pozivanja hrvatske matere“ jedino u tome što se zbio na današnji dan, samo ne znam jel' radi blagdana Uskrsa ili radi obilježavanje 30. godišnjice pogibije 12 hrvatskih policajaca. Plenkoviću, popovi ti vješaju zastave sa ZDS i zazivaju nekakve nove „Bljeskove“, jer u Stepinčevoj crkvi Srbe mrze i onda kad ih nema. Oznake: Milanović, Plenković, Borovo Selo

- 20:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Istina je negdje drugdje – ona ne „stanuje“ u Hrvatskoj „Svađe i prijepori“ ideološki jednojajčanih blizanaca. Ako u Hrvatskoj tražite pravdu, tražite je kod ljubavnika/ca, hrvatski pravnici će se već pobrinuti da budete jebeni do groba. Napisao sam ovo zato što je očito da ni hrvatskom narodu ni njegovoj državi koju vode pravnici naprosto nema spasa. Primjerice Šeks, Sokol, Barbić … pobrinuli su se da Tuđmanu stvore zakonski okvir za bezakonje, a Manolić i Mesić i sami pravnici, su malo prekasno shvatili da su nekritički prihvaćali Tuđmanove obmane, laži i sulude ideje i pružali logističku potporu njegovom bezakonju, ogrnutom zakonski okvirom. Oni se jesu odarbečili od Tuđmana, samo puno prekasno i nikad potpuno, onda kad je nepopravljiva šteta po narod i državu već počinjena. Danas u RH gotovo sva čelna mjesta u vlasti „pokrivaju“ pravnici, za očekivati bi bilo da bi nam država morala biti predložak države vladavine prava, umjesto toga mi smo društvo bezakonja uništeno korupcijom i kriminalom. I dok nezaustavljivo tonemo u propast i kao narod polako nestajemo, dva čelna čovjeka, predsjednik Države i predsjednik Vlade, „zabavljaju“ nas svojim nesuvislim prepucavanjima i „momačkim nadmetanjima“ prikazujući nam to kao nekakve principijelne prijepore, koji bi kao trebali voditi ozdravljenju tuđmanizmom teško osakaćenog hrvatskog društva. Da paradoks bude veći ta dva dična hrvatska muža su ideološki gledano pravi jednojajčani blizanci; obojica pravnici po struci, obojica kao političari stasali u nakaradnom Tuđmanovom inkubatoru političkih neznalica, MVP, obojica vješto izbjegli sudioništvo u DR … UZP – „Zna se!“ nepokolebivo vodi Hrvatsku u potpunu propast. Prema Tuđmanovim obećanjima Hrvatska je poslije osamostaljenja trebala postati „druga Švicarska“, svojevrsna Zemlja Dembelija. Samo je li RH danas Zemlja Dembelija? Prema definiciji obećana Zemlja Dembelija je mitska zemlja izobilja, komfora i lakoće življenja, zemlja lezilebovića rekla bi naša bivša braća (Lezi lebe da te jedem!). Upravo takvu Hrvatsku, Zemlju Dembeliju, je nama Hrvatima u svojem „stvaralačkom“ zanosu obećavao Franjo Tuđman. A onda mu se u sveuništvajućem procesu „stvaranja“ države nešto omaknulo, nešto pošlo po krivom i kad je proces „stvaranja“ bio gotov, vidjeli smo da zapravo živimo u Zemlji Budaliji. Ili možda Zemlji Debiliji? A Zemlja Budalija, odnosno Debilija je uvijek tamo gdje žive budale ili debili, jer samo budale i debili predstavljaju conditio sine qua non nastanku i opstanku Zemlje Budalije ili Debilije. Dakle, onog časa kad smo, odrekavši se zdravog razuma, prihvatili Franju Tuđmana kao "vođu i učitelja", odrekli smo se i antifašizma i sekularnosti, a time se odrekli i samog prava na budućnost hrvatskog naroda i njegove države. UZP HDZ, stranku-pokret, je Franjo Tuđman profilirao kao sektu, a ne političku stranku koja bi imala jasnu političku potku. Tu "uspješnu" formulu su potom prihvatili svi osnivači (pre)brojnih političkih stranaka u RH, tako da su skoro sve političke stranke, parlamentarne i neparlamentarne, zapravo sekte od kojih mnoge djeluju u sinergiji s najsektom, KC, Stepinčevom crkvom. Stepinčeva crkva, onako premrežena ustaštvom, svojim je političkim angažmanom najviše pridonijela bujanju nacionalšovinizma i klerofašizma, koje nitko nije suzbijao, što je pred četvrt stoljeća jasno raspoznao tadašnji njemački vicekancelar i ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel rekavši da "Tuđman u srcu Evrope na pragu 21. stoljeća uspostavlja nacionalsocijalističku državu" ("Ein Volk, ein Staat, ein Fuehrer!"), što Mate Granić u svojim memoarima mudro prešućuje. Iako je svojim Ustavom RH bar formalno definirana kao sekularna država, ona to prema partnerskom odnosu vlasti i hijerarhije KC, odmila zvane Stepinčeva crkva, sasvim sigurno nije. Da, pokret/stranka, a zapravo sekta, koja sama sebe odmila zove HDZ vlada Hrvatskom koristeći sustav proglašenih istina i uz pomoć Stepinčeve crkve i isfabricirane klase neradnika, tobožnjih branitelja, obilno futrane novcem iz mirovinskih fondova i državnog proračuna, uvijek spremne na državni udar kad je vladavina HDZ-a dovedena u pitanje (Splitska riva 2001., šator u Savskoj 2014.). Tužna je spoznaja da se Tuđman – HDZ-ovske ordinarne laži u hrvatskom narodu udomaćuju kao sakrosanktne istine, državne istine, poznate kao proglašene istine. U bivšem SSSR-u izlazila su dva vodeća dnevna lista „Izvestije“ („Vijesti“) i „Pravda“ („Istina“) za koje je vrijedila maksima da „u „Istini“ nema vijesti, a da u „Vijestima“ nema istine“. Mogli bismo slično primijeniti i na naše hrvatske prilike kad su u pitanju činjenice i proglašene istine, pa tako u „činjenicama“ nema istine, a u „proglašenim istinama“ nema činjenica. Riječju, laž caruje! Odnosno u Hrvatskoj nas istine vladajućih, pretočene u neprikosnovene proglašene državne istine, „oslobađaju“ jednako kao što je i rad „oslobađao“ one u Auschwitzu. Posebno „istina“ o Domovinskom ratu, koju nam nude spodobe kao što su oni iz redova povjesničara koje bismo mirne duše mogli prozvati profesionalnim čuvarima i promotorima Istine o DR, kao i ne tako rijetki iz redova „najčasnijih među nama“, hrvatskih branitelja. O svim tim „istinama“ pisalo se i piše puno, govorilo se i govori puno, pa i sam sam u brojnim mojim upisima razobličavao te „istine“ prokazujući ih kao ordinarne laži. Tako Tuđmanova ishodišna „istina“, a zapravo ordinarna laž od koje je u Hrvatskoj sve zlo i počelo, je priča o kolonijalnom položaju SR Hrvatske u SFR Jugoslaviji, prema kojoj je „Beograd pljačkao Hrvatsku gore nego što su kolonijalne sile pljačkale svoje kolonije“, pa je bilo logično i nužno osloboditi se te kolonijalne ovisnosti napuštanjem federativno uređene države. I to ne kroz postupak razdruživanja u institucijama sustava, već nasilnom secesijom i ratom, jer „nema države koja nije stvorena u krvi, pa ni Hrvatska ne može biti izuzetak“, kako nas je podučavao tada izuzetno utjecajni šarlatan, potonji „čuvar državnog pečata“. Proces je nazvan „stvaranjem države“. Činjenice kažu da je SR Hrvatska uz SR Sloveniju činila onaj razvijeniji dio federativne države, što Tuđmanovu tvrdnju prokazuje kao ordinarna besmislicu. Ali mnogi Hrvati su Tuđmanove tvrdnje bespogovorno prihvaćali, ne postavljajući si pitanje, može li to što Tuđman lupa uopće biti istinito. „Velikosrpska oružana agresija“ na Hrvatsku, na koju je Hrvatska oružano odgovorila i u „nametnutom, pravednom i obrambenom ratu“ prozvanim domovinskim, okončavši ga „veličanstvenom hrvatskom pobjedom“ nad „trećom komunističkom i četvrtom vojnom silom Evrope“ u VRO „Oluja“. Prvi ministar unutarnjih poslova u SRH/RH po Tuđmanovom dolasku na vlast, Josip Boljkovac, taj je proces označio i u svojoj knjizi sjećanja „Istina mora izaći van …“ elaborirao, razobličujući ga kao „napad na Jugoslaviju“, a ne nikakvu oružanu agresiju ovakvog i onakvog, ovog i onog na R Hrvatsku. Ili možda neki od vas misle da je ministru unutarnjih poslova usfalilo saznanja i pravih i provjerenih informacija. Sama činjenica da je Tuđman ministra Boljkovca, čovjeka koji se zalagao za to da do rata ne dođe, smijenio na Miloševićevo izričito traženje, govori sama za sebe. U tom procesu „oslobađanja od kolonijalne ovisnosti o Beogradu“, koja je kako rekoh ostvarena „veličanstvenom pobjedom u VRO „Oluja““ u „nametnutom pravednom i obrambenom Domovinskom ratu“, mi smo se kao narod, uz „omraženo“ bratstvo i jedinstvo, odrekli i oslobodili ne samo od samoupravljanja i društvenog vlasništva kao općenarodne imovine, nego kako rekoh i od antifašizma i sekularnosti. I gotovo nezaustavljivo krenuli u ponor i kao država i kao narod. Jednu Tuđmanovu „istinu“ o kolonijalnoj ovisnosti Hrvatske o Beogradu slijedila je i druga gotovo jednake razorne moći, ona kako „Hrvatskom upravljaju zli Srbi“. Da bi se takvo stanje prevladalo i osiguralo da „hrvatska lisnica bude u hrvatskom džepu“, trebala je ne „hrvatska puška na hrvatskom ramenu“, nego puška “na gotovs“ u procesu „rušenja Jugoslavije svim sredstvima“, kako je to ustaška emigracija podučila „genijalnog vođu i učitelja“ Franju Tuđmana. „Višak“ Srba u Hrvatskoj valjalo je riješiti kroz proces „humanog preseljenja naroda i razmjene teritorija“, kao zajedničkog Milošević – Tuđmanovog projekta u procesu uništenja Jugoslavije. I bi tako, iz Hrvatske je protjerano oko 400.000 Srba starosjedilaca, a umjesto njih je u Hrvatsku „uvezeno“ gotovo 600.000 Hrvata, mahom iz zemalja bivše Jugoslavije, ali i iseljeništva. Najveći „kontingent“ čine BiH katolici voljom biskupa 1900. preimenovani u Hrvate, jer “s Hrvatima dijele jezik, kulturu i vjeru“. Pritom zajednički jezik nije sporan, ali kultura nam sasvim sigurno nije zajednička, a vjerska pripadnost nije obilježje nacije. Tim odricanjima i općim neznanjem pa i o imigracijskim kapacitetima hrvatskih gradova, ali i države u cjelini, smo se mi kao narod, vrijeme je pokazalo, zapravo odrekli nacionalnog identiteta, demokracije, respektabilne države blagostanja za sve, a time i prava na budućnost, pa i sam biološki opstanak hrvatskog naroda. O „blagodatima“ dvojnog državljanstva RH i BiH možete se informirati u izvrsnoj kolumni Sanje Modrić u „Telegramu“. Potomci podanika Mostarskog paše ponašaju se u Hrvatskoj kao njeni gospodari, kao da im je Hrvatsku babo u amanet ostavio. Samo ilustracije radi; pred par dana mi jedna moja dobra znanica, mlada žena od trideset i koju godinu, iz jednog gradića u blizini Zagreba, reče: “Znaš li ti da u našem gradu doslovno sve u svojim rukama drže Hercegovci, osim pekarnica, njih drže Šiptari.“ Tuđmanovo „stvaranje“ države je hrvatskom narodu priskrbilo i povratak iz statusa naroda heroja, koji si je priskrbio na „svenarodnom referendumu 1941. - do 1945.“, kako je taj proces nadahnuto nazvao Igor Mandić, ponovo u narod slugu. Stječe se dojam da je ovaj puta taj proces postao ireverzibilan. I izumrijet ćemo kao narod slugu. Hrvatska je danas zbog privida svega, od privida reda i blagostanja, a onda i privida vladavine prava i sekularizma, zapravo postala privid države. Dakle ne ni slučajna država, nego nešto što nam se kao država samo priviđa. Oznake: Tuđman, Manolić, mesić, Šeks, Sokol, Barbić, Milanović, Plenković, "momačko nadmetanje", Zemlja Dembelija, "stvaranje države", UZP - HDZ, proglašene istine, ordinarne laži, Josip Boljkovac, Domovinskim rat, VRO Oluja, Sanja Modrić, BiH katolici, Hercegovci, privid države

- 10:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.01.2021., subota

Potresi u Zagrebu i na Baniji – kao nastavak Tuđmanove politike samo „drugim sredstvima“ I tako one 1990. okrutni pljačkaši, bagra i brabonjci, zaljubljenici u laž mržnju i zločin predvođeni Franjom Tuđmanom uvjeriše Petrinjce (ali i druge ne samo na Baniji nego diljem Hrvatske) kako nije dobro imati MI „Gavrilović“ koji je sa svojih 7.500 zaposlenih i 6-8 tisuća kooperanata diljem Banije činio petu mesnu industriju svijeta, jer „Srbi vladaju Hrvatskom, a Beograd je pljačka i više nego što su kolonijalne sile pljačkale svoje kolonije“, što se može zaustaviti i spriječiti tek „obnovom hrvatskog kraljevstva“. I to ne bilo kakvog hrvatskog kraljevstva, nego onog srednjevjekovnog, Zvonimirovog, od prije 1102. godine, jer poslije toga se nas Hrvate samo pljačkalo, prvo Pešta, a potom Beč i Beograd. Osmanlije da i ne spominjem. Ali eto, konačno smo dočekali da se toj pljački Beograda stameno ispriječi Franjo Tuđman, graditelj bolje prošlosti, „stvaratelj“ države na osebujan način, pljačkom i uništavanjem postojeće. I ne na zadnje ratom! Što povezuje Tuđman – HDZ-ovu vladavinu s potresom koji je pogodio Baniju? Pa samo to što su otprilike iste razorne moći. Zla i nedaće koje su voljom Tuđmana i HDZ-a zadesile hrvatski narod i sve građane Hrvatske veće su od svih zala i nedaća koje su nas zadesile sve tamo „od stoljeća sedmog“ pa do 1990. odnosno dolaska Franje Tuđmana i njegovog HDZ-a na vlast u Hrvatskoj. Bio sam 1999. u okviru djelovanja „Glasa 99“ prvi i jedini put u Petrinji, gradu za koji sam i ja znao samo zahvaljujući MI „Gavrilović“ svjetski poznatom brandu, čije smo proizvode sretali u trgovinama diljem svijeta. Petrinja je odavala dojam sumornosti grada u kojem dotad, pet godina poslije rata, nitko nije niti pokušao bar maskirati ratne ožiljke. Već onda je bilo jasno i tko je bio Franjo Tuđman i što je njegov klerofašizmom, ustaštvom i kriminalom impregnirani HDZ i da to stanje treba mijenjati, pa su NVO kao „Glas 99“ odlučile objedinjeno nastupati pomažući opozicionim strankama da na izborima 1999. dođe do smjene vlasti i da HDZ ogrezao u korupciju i kriminal konačno „sjaši“. Razgovarajući tada s jednim Petrinjcem, starosjediocem, pravašem, koji je i sam bio krajnje nezadovoljan stanjem u kojem se zatekla ne samo Petrinja, nego i čitava Banija, potpunom nebrigom vlasti i iz toga proizašlim beznađem i bezvoljnošću svojih sugrađana, nezaposlenih i osiromašenih, koji mi je u jednom trenutku rekao da Petrinji fali Boro Mikelić. Pogledao sam ga u čudu ne vjerujući da sam to čuo od jednog pravaša, a onda se on ispravio i rekao da ne baš Boro Mikelić, ali netko poput njega. Pa da parafraziram: „Zaželjela se Petrinja Bore Mikelića, ali Bore više nigdje nema niti će ga ikad više biti!“ A onda, gledajući od potresa do danas TV snimke iz Petrinje vidim one iste kuće čije su fasade jednako „išarane“ mecima kao i onda, potkraj 1999. i koje eto ni 25 godina poslije rata nitko nije ni pokušao popraviti. Jel' vas onda čudi onaj mladić što urla na Milanovića i Plenkovića „sipajući“ im u lice upravo to, Tuđmanovo „stvaralaštvo“, gotovo ni ne spominjući potres, valjda i on svjestan da je i potres u Petrinji tek nastavak Tuđmanove politike „samo drugim sredstvima“. Istini za volju na Baniji su u ratu mnoge kuće bile teško oštećene i porušene, brojne su u procesu obnove obnovljene ili su izgrađene nove, no kako je to rađeno u organizaciji HDZ-a, te kuće su radi nesolidne gradnje teško oštećene ili porušene u potresu. I nikom ništa. Iako kažu da će DORH sve istražiti. Ili, ako su Srbi do 1990. doista vladali u Hrvatskoj, moram priznati da su to radili znalački i u tome bili puno djelotvorniji i uspješniji od osvjedočenih „hrvatskih domoljuba“. Ne vjerujete, pa onda usporedite što je i kakva je bila Petrinja do 1990., a što je i kakva je Petrinja danas. No ni po muke da je stradala samo Petrinja, na koljena je bačena čitava Hrvatska. Razoran potres koji je pogodio Petrinju i Baniju pokazao je po tko zna koji put koliko je Hrvatska država nefunkcionalna i praktički nesposobna za život. „Domoljubi“ su one 1990., odmah po preuzimanju vlasti, s ciljem da njima „ostane više“, sakatili državne institucije i javne službe po principu „ovo nam ne treba i bez ovog se može“, tako da civilna zaštita gotovo ne funkcionira, a pitanje je jel' poslije onog nestanka žita išta ostalo i od obaveznih robnih zaliha. Procedure za postupanje u kriznim situacijama, ako i postoje, nitko ih se ne pridržava ili ne postoje ni službe ni pojedinci, osim vatrogasaca i HGSS-a, koji bi ako i postoje funkcionirali kako treba i radili ono što treba. A trebalo je angažirati vojsku, njen sanitet, smještajne kapacitete i mehanizaciju, područje pogođeno potresom „zatvoriti“, radi sprječavanja pljački, gradonačelnica Siska, Kristina Ikić Baniček, je otvoreno govorila o tome, postaviti „mrtve straže“. Tako bi se na području pogođenom potresom našli samo oni koji tamo trebaju biti radi spašavanja života, pomoći stradalim, raščišćavanju ruševina i asanaciji terena. Navijačkim skupinama poput BBB-a i „Torcide“ ili pojedincima, ma koliko „velikog srca“, tamo zaista nema mjesta. Takvi u organiziranom društvu daleko više smetaju, nego što koriste. Na potresom pogođenom području zavladala je stihijnost, premijer je nekoliko dana pričekao da se „slegnu dojmovi“, pa je onda uspostavio Stožer, na čije čelo je postavio čovjeka kojem se ne može odreći stručnost, bar kad je “podizanje šatora“ u pitanju. Ja osobno bih njemu povjerio da ruši, nikako da obnavlja i gradi nove zgrade. Oznake: potresi, Zagreb, Petrinja, Banija, Franjo Tuđman, HDZ, domoljubi, MI "Gavrilović", Boro Mikelić, Plenković, Milanović, stožer, civilna zaštita, robne zalihe

- 10:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #