29.12.2021., srijeda

Sramoćenje koje se već udomaćilo i postalo obično Sve sudionike u procesu sramoćenja vezano uz doktorat Vice Mihanovića valjalo bi degradirati i trajno ukloniti iz bilo kakvog obrazovnog procesa, oni su se sami potpuno i nepopravljivo diskreditirali, ne samo kao znanstvenici i nastavnici nego i kao ljudi. Taj doktorat je više njihova sramota nego sramota Vice Mihanovića, što se njega tiče, taj rad samo ukazuje na njegov intelektualni doseg. Vrlog Vicu je dovoljno samo malo pomnije pogledati, ne treba ni usta otvoriti, da vidiš o kakvom je lumenu riječ. Ili je on to tek za Andreja Plenkovića koji je svojski podmetnuo leđa kako bi HDZ imao još jednog doktora znanosti baš primjerenog intelektualnoj HDZ-ovskoj kremi. Al' hajdemo ovako, kad bi vam se i dogodilo da trešteni pijani napišete onakve nesuvislosti ili bar ne ispravite Googleov prijevod plagiranog teksta, onda biste kad se otrijeznite sve napisano poderali i bacili u smeće, jer taj rad jest ordinarno smeće. Nesuvislo i nečitljivo! Da sam ikad u životu napisao išta makar slično tome, a napisao sam stotine i stotine stranica što izvještaja, što referata, što elaborata, pritom ne računam bar tri tisuće stranica mojeg bloga, čuvao bih se da makar ne sretnem koga poznatog i ne umrem od srama. Ali Vice Mihanović tih problema nema, on je HDZ-ovac, a poznato je da oni srama nemaju. Srama nema ni njegova mentorica, ni članovi komisije, a bogami ni svi članovi povjerenstva za ocjenu Vicinog doktorata koji su zaključili što su već zaključili i Senatu predložili što su već predložili, a jednako je besmisleno i nesuvislo kao i Vicin doktorat. I nitko s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Osijeku da se pridruži profesorici Slavici Singer, a ona je o Vicinom plagiranju rekla sljedeće: "Analiza načina referiranja u ovoj doktorskoj disertaciji pokazala je krajnje nepoznavanje ili ignoriranje pravila akademske komunikacije, što je nedopustivo i takvoj disertaciji mentor nije smio dati zeleno svjetlo, niti je Stručno povjerenstvo moglo prihvatiti disertaciju i donijeti odluku o obrani disertacije. Takva disertacija nije smjela doći do obrane." i s gnušanjem osudi svu sramotu koju su neodgovorni sudionici u procesu nanijeli i sebi i Osječkom sveučilištu. O Mihanovićevoj disertaciji i nedopustivom prepravljanju davno obranjene disertacije svoje su mišljenje iznijeli umirovljeni profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu Žarko Puhovski, bivša ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak, kao i aktualni Ministar znanosti i obrazovanja Radovan Fuchs. A profesor Ivo Bićanić, nakon što je pročitao Mihanovićevu disertaciju, je rekao: "Na ozbiljnom sveučilištu to ne može biti doktorat." Na ozbiljnom sveučilištu ne može, ali može bez problema na sveučilištu koje kontrolira Andrej Plenković čelnik najnovijeg i „neporočnog“ HDZ-a, koji je vrlo vjerojatno i osobno pritisnuo „društvo“ na Ekonomskom fakultetu Osječkog sveučilišta da učine sve da njegov miljenik Vice Mihanović, minusinteligent iz Splita, ostane s doktoratom znanosti. Tko šiša, ne samo zakone, propise i statute, nego i zdrav razum!? S time pak, kako je dobro poznato, ni HDZ ni Andrej Plenković niti su imali niti imaju ikakvog problema. Istini za volju u HDZ-u su plagiranja i prevare modus operandi, pa Vice Mihanović nije ni sam ni usamljen, sjetimo se samo doktorske disertacije Pave Barišića ili plagiranja diplomskog rada Milijana Brkića, što je ondašnji šef HDZ-a Tomislav Karamarko prozvao kompilacijom. Pavo Barišić samo nije postao ministar i eno ga već kako vedri i oblači na Hrvatskim studijima … Ipak pravi kapitalac na tom području je utemeljitelj HDZ-a Franjo Tuđman za čiju je doktorsku disertaciju obranjenu na FF u Zadru akademik Ljubo Babić dokazao da je plagijat, pa je podigao i optužnicu protiv Tuđmana kojega je od suđenja i vjerojatno osude spasila prerana smrt Ljube Babića. Franjo Tuđman ober-lažov i manipulator, koji nije napustio JNA kako bi se mogao baviti znanstvenim radom, već je iz JNA istjeran, svim silama se trudio doktorirati na FFZG, ali tamo nisu imali razumijevanja za njegova prenemaganja i on sasvim sigurno na FF u Zagrebu ne bi doktorirao nikad. Ili možda i bi, ako bi prije uspio otkloniti dvojbe oko svojeg dodiplomskog obrazovanja, nedostatka magisterija, nepostojanja znanstvenih radova objavljenih u respektabilnim znanstvenim časopisima, što je tada bio uvjet za pristupanje obrani doktorata, a vjerojatno je i Ljubo Babić skrenuo pažnju na neke dijelove Tuđmanove disertacije koje je uredno prepisao. Oznake: Vice Mihanović, doktorska disertacija. plagijat, Osječko sveučilište, slavica singer, Ivo Bićanić, andrej plenković, Franjo Tuđman, Ljubo Babić

- 10:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.01.2021., srijeda

Pravednici među narodima Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta, jednog od najvećih zločina u povijesti čovječanstva, obilježava se 27. siječnja svake godine. Za datum obilježavanja izabran je dan 27. siječnja, tog dana 1945. su vojnici Crvene armije oslobodili Auschwitz, najveći koncentracijski logor nacističke Njemačke. Procjenjuje se da je u Auschwitzu je ubijeno oko 1,1 milijuna ljudi, od kojih je bilo 90 posto Židova. Područje nekadašnjeg logora je od 1979. kao dio Svjetske baštine pod zaštitom UNESCO-a. Rasistički progon i istrebljenje Židova, Roma, pripadnika slavenskih naroda, političkih neistomišljenika, mentalnih bolesnika, invalida, ali i ratnih zarobljenika, nacistička Njemačka provodila je diljem Europe. Mahom u brojnim koncentracijskim logorima, od kojih je Auschwitz bio najveći, Ubijeni su milijuni ljudi. Među žrtvama je bilo i više od milijun djece. Da se ovakvi stravični zločini više nikada ne bi ponovili, neizmjerno je važno čuvati sjećanje na žrtve te prepoznati i osuditi svaku pojavu netrpeljivosti na temelju etničke pripadnosti. Povodom obilježavanja obilježavanju Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta, predsjednik Vlade RH, Andrej Plenković izjavio je između ostalog sljedeće: „Na današnji se Dan s ponosom prisjećamo i hrabrih pojedinaca, poput 120 hrvatskih Pravednika među narodima, koji su se, izlažući vlastiti život, suprotstavili nepravdi i zlu da bi spasili svog bližnjeg. Na Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta prisjećamo se i zloglasnog ustaškog logora Jasenovac, u kojemu su ubijene tisuće pripadnika židovskog i drugih naroda, kao i hrvatskih antifašista i demokrata. Njegujući kulturu sjećanja i trajnog pijeteta koji dugujemo žrtvama, hrvatska Vlada nedvosmislena je u jasnoj osudi zločina i predano radi na promicanju tolerancije u društvu i međusobnog uvažavanja.“ Istim povodom je i predsjednik Hrvatskog sabora, Gordan Jandroković, održao slovo, prvi puta suvislo, mogao bih potpisati sve što je rekao, sve je je imalo „glavu i rep“, svaka mu je riječ bila na svojem mjestu. I sve bi bilo prelijepo da njihove riječi i djela idu ruku po ruku, ali ne idu, pa se tako Andrej Plenković ne pita kako među ovih 120 Pravednika među narodima nema imena Alojzija Stepinca, za čije se proglašenje svetim Plenković „državnički“ zalaže kod pape, a njegov nedotupavni ministar vanjskih i evropskih polova istom glupošću maltretira državnog tajnika Vatikan. Upućujem Andreja Plenkovića u NSK s namjerom da prelista katolički tisak 1941. – 1945., ma dostajat će samo „Katolički tjednik“, pa da sam zaključi kakvu je ulogu u tzv. NDH igrala KC i tko je i što je bio Alojzije Stepinac o kojem ustaški pukovnik Danijel Crljen kaže: „Ključna ličnost oko koje su se kretali događaji zadnjih tjedana bio je zagrebački nadbiskup i hrvatski metropolita doktor Alojzije Stepinac. S Poglavnikovim odobrenjem poveli su prve razgovore s nadbiskupom hrvatski ministar vanjskih poslova doktor Mehmed Alajbegović i ministar za oslobođene krajeve doktor Edo Bulat. Razgovarali su s njim u prvom redu o prijenosu vlasti. Nadbiskup Stepinac pristao je u vezi s time razgovarati s doktorom Mačekom kojemu je u ime hrvatske vlade i svoje vlastito ponudio preuzimanje vlasti u Hrvatskoj smatrajući da je to put da se izbjegnu ili bar ublaže četničko-partizanska nasilja, a ujedno da se ispitaju makar i vrlo blijede mogućnosti promjene savezničke politike prema Jugoslaviji i priznanje Nezavisne Države Hrvatske pod demokratskom vladavinom. Budući da je doktor Maček odbio nadbiskupov priedlog, Stepinac je izrazio svoju sklonost da sam preuzme teški teret hrvatske države pred slomom. Potražio je i vlastitim putevima koji su, naravno, vodili u Rim, mogućnost spašavanja hrvatskog naroda od posljedica katastrofe, koja se je na njega sve većom žestinom obarala. Na drugom sastanku s ministrom Bulatom nadbiskup je, vidljivo raspoložen, saobćio ovome da ima povoljne viesti iz Vatikana: saveznički zapovjednik u Italiji engleski general Alexander obećao je primiti hrvatsku vojsku i građanske izbjeglice, te im pružiti zaštitu. Nadbiskup je na temelju istih viesti dobio čak utisak da ni sudbina same Hrvatske Države nije bila zapečaćena.“ Pa kako da ne bude svetac!? Gordan Jandroković pak istom upornošću strogo luči HOS-ovski ZDS od onog ustaškog, tvrdeći da su to dva različita pozdrava i da nema veze što u HOS-ovci polagali zakletvu ispod Pavelićevog portreta i insignija tzv. NDH, i što slave 10. travanj, dan proglašenja ustaške države. Volio bih kad bi mi se pružila prilika upitati Gordana Jandrokovića, čime je to inače vojnički beznačajna i silno štetna stranačka milicija HSP-a tako zadužila Hrvatsku da joj smije nametati ustaštvo. Ili, koliko su Andrej Plenković i Gordan Jandroković iskreni ili svoje inače korektne izjave ipak daju s „figom u džepu“? Oznake: Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta, Auschwitz, andrej plenković, Gordan Jandroković, alojzije stepinac, Pravednik među narodima

- 19:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.10.2020., utorak

Teroristički akt 12. 10. 2020.; svijetle ustaške tradicije Pucnjava na Trgu sv. Marka bez svake sumnje ima elemente terorističkog čina. Stručnjaci, a pogotovo „stručnjaci“ upiru se objasniti što je nagnalo tog mladog čovjeka na taj bezumni čin. Ja osobno mislim da svi griješe u samo jednom; povod i uzroke traže u sferi racionalnog, a što ako uzroci leže u sferi iracionalnog? Kao inspiraciju počinitelju spominju govor mržnje izbjegavajući imenovati one koji taj govor šire, pa onda „ispiranje mozga“, izbjegavajući spomenuti platformu s koje se to radi kao i pojedince koji to rade … Spominju se desni i lijevi ekstremizam s time da se ovaj lijevi očituje u „prijetnjama smrću“ sadržanim u paroli „Smrt fašizmu! – Sloboda narodu!“, obilježavanju Dana ustanka u Srbu, umjetničkoj instalaciji sa simboličnim prikazom crvene zvijezde petokrake na riječkom neboderu. Dakle voljom i političkim pregalaštvom dvojice „dičnih hrvatskih sinova“, Ivice Račana i Franje Tuđmana, lijevoj političkoj misli u Hrvatskoj vrata su zalupljena i zabravljena, tako da se s te strane ne mogu očekivati gotovo nikakve akcije, a pogotovo ne one nasilne. Govor mržnje i pozivi na nasilje dolaze isključivo s desne strane političkog spektra gdje su se ugnijezdili „domoljubi“ i izuzetno opasne grupacije „stožerlija“, „dignitetlija“, „pijetetlija“, „šatoraša“ … iz redova hrvatskih branitelja, kod kojih se, usudim se reći, nalazi najveća količina ilegalnog oružja, što ih čini još opasnijim. Po meni sve što se u RH događa, a događa se već više od četvrt vijeka je samo posljedica fašističke kontrarevolucije, Tuđmanovog ludila „stvaranja države“, koje je zahvatilo gotovo čitav hrvatski narod. I ne popušta. Onda kad se nema kamo i poslovično „demokratski“ opredijeljen i „antifašistički odlučan“ Andrej Plenković, navodna meta atentatora ili „atentatora“, progovara o „udaru s desna“ … A na desnoj strani su, kako već rekosmo, „domoljubi“, „borci za Hrvatsku“, ustašuljci i antitotalitaristi, koji su prema definiciji Thomasa Manna „u duši fašisti“, dakle svi oni ogrezli u laž, mržnju i zločin. Ustaški pokret je, radi toga jer nije imao uporišta u hrvatskom narodu, njegovo političko krilo, „Frankovci“, na izborima nije moglo sakupiti niti 3 % glasova birača, osnovan kao teroristička organizacija. Pristupnici su zakletvu polagali iznad samokresa, bombe i bodeža. I ustaše su to sve vrijeme i bili, od svojeg osnutka pa do današnjeg dana, računajući i njihove „najsvjetlije trenutke“, fašistički zločin i kvislinšku državu tzv. NDH. Po završetku 2. Svjetskog rata bivši ustaše i ustaški opredijeljeni pojedinci u ilegali ubijaju istaknute članove i sekretare KPJ, a organizirane skupine pod patronatom KC i zato prozvane „križarskim“, ostavljaju iza sebe krvave tragove terorističkog djelovanja sve do 1953. kad je zadnja takva skupina likvidirana. Tek nakon toga možemo reći da je u tadašnjoj NRH prestala atmosfera straha iako ustaške terorističke akcije nisu prestale i trajale su sve vrijeme postojanja SFRJ, čije su se Službe dobro nosile s njima, najprije privodeći teroriste pravdi, a poslije Bugojanske skupine i privođenjem pravde teroristima. Da se Vlasi ne dosjete, borba jugoslavenskih službi sigurnosti, UDB/SDS, s ustaškim teroristima prozivana je od „domoljuba“ obračunom jugo-komunističkih službi s hrvatskom političkom emigracijom što je kasnije, radi pojačavanja dojma, preraslo u obračun jugo-komunističkih tajnih službi s hrvatskim iseljeništvom. Činjenice, međutim, govore da hrvatsko iseljeništvo nije imalo nikakvih problema s odnosnim jugoslavenskim službama, niti su te službe imale ikakvih problema s hrvatskim iseljeništvom. Jedine probleme koje je hrvatsko iseljeništvo imalo su bili problemi s ustašama koji su nastojali milom ili silom uspostaviti nadzor nad hrvatskim iseljeničkim organizacijama. Posebno je ilustrativan primjer Hrvatske bratske zajednice, HBZ, najbrojnije, najbogatije i najbolje organizacije hrvatskog iseljeništva u SAD, koja je rezolutno odbijala svako povezivanje s ustašama, koji su radi toga na njene čelnike Johna Badovinca i Bernarda Luketicha pokušali čak 15 atentata. „Štakorskim kanalima“ i na druge načine u inozemstvo pobjegli ustaše su kao teroristi u Jugoslaviju uglavnom ubacivani iz inozemstva, premda je bilo i onih koji su “stasali“ u zemlji regrutirani iz redova onih mladih ljudi, potomaka ustaša „ubijenih“ na Lojbaškom polju ili preko nekoliko puta u zarobljeničkim kolonama, pardon „križnim putovima“, bili odgajani na „svijetlim ustaškim tradicijama“; prvenstveno patološkoj mržnji prema Srbima i Jugoslaviji. Pokušavali su podmetnuti tisuće eksplozivnih naprava duž jadranske obale u vrijeme turističkih sezona od kojih je nasreću u četrdesetak godina samo koja stotina eksplodirala, planirane velike akcije, poput trovanja vode u beogradskom vodovodu, miniranja zagrebačkih trafo stanica ili podizanje ustanka, nisu im uspjele, SDS je odradila svoj posao i spriječila zločince. A onda se na traženje iz svijeta, a posebno EZ, u SRH uvodi višestranačje; od nekoliko novoosnovanih stranaka, najorganiziranija i najjača je HDZ, koja je pod vodstvom Franje Tuđmana bila više politički pokret nego stranka. U HDZ-u su se skrasili brojni „domoljubi“ i partijski disidenti, a zapravo oni koji su zbog razno-raznih „nestašluka“ i „manguparija“ od pristajanja uz Maspok, preko povezivanja s proustaškim elementima, pa do ozbiljnih kriminalnih djela, bili isključivani iz partijskih redova. Sam Franjo Tuđman je silno nezadovoljan svojom pozicijom na skali moći već polovicom šezdesetih godina ušao u sukob s državnim vlastima u SRH, koje su odgovorile ignoriranjem njega i njegovih prenemaganja, ali kad je ušao u sukob s partijom, vrag je uzeo šalu, tamo nisu imali smisla za njegove smicalice i naš Franjo je pao u nemilost i „zbuksan“, iako je u zatvoru bio poprilično privilegiran. Uz obilnu pomoć Ivice Račana, te uz brojne izborne prijevare na prvim višestranačkim izborima u svibnju 1990. na vlast dolazi Franjo Tuđman i njegov HDZ. U inozemstvu su ustaški teroristi, koji su u svakoj zemlji u kojoj su se zatekli bili dno dna, nepatvoreni društveni talog, napadali jugoslavenska konzularna predstavništva, otimali zrakoplove, ubijali jugoslavenske diplomate … i u tim terorističkim akcijama stekli bogato iskustvo, koje su po dolasku u zemlju, nakon što je Ivica Račan tražio od savezne SDS da nad njima ukine mjere nadzora, prenijeli na ovdašnje „heroje a ne zločince“ u njihovim akcijama usmjerenim mahom protiv Srba. I Jugoslavije! Naime već u predizbornoj kampanji HDZ-a uoči prvih višestranačkih izbora verbalno su napadani Srbi i Jugoslavija, kao spasonosan najavljivan je proces svenarodne pomirbe sinova ustaša i partizana, kao realizacija ideje koja je izvorno potekla od Vjekoslava Maksa Luburića, a Franjo Tuđman je prigrlio i lansirao kao svoju. Jer, kao, hrvatski narod je razjedinjen i ne može kao takav ući u proces tranzicije koji je pred njim. A zapravo se radilo o legitimiranju i legalizaciji ustaškog pokreta, jer partizanski borci nisu imali nikakve potrebe miriti se s bilo kime, a pogotovo ne s onima koje su kao okupatorske sluge ogrezle u zločinu pobijedili u NOR-u. Tako je ustaški pokret izveden na hrvatsku javnu i političku scenu. Put prema „rušenju Jugoslavije svim sredstvima“ što je također preuzeto kao izvorna Luburićeva ideja bio je otvoren. Odmah po Tuđmanovom preuzimanju vlasti jedan dio tog ustaškog i proustaškog šljama vraća se u zemlju u kojoj su im se „sva nebeska vrata otvorila“, Franjo Tuđman ih nagrađuje pozicijama u vlasti, državnoj upravi, represivnom aparatu … kasnije i vojsci. Vraćaju se i „kapitalci“ poput Franje Gorete i „najsjajnije zvijezde“ Mire Barešića, ubojice jugoslavenskog ambasadora Rolovića, a na izdržavanje kazne u domovinu se vraća i Bože Vukušić, radi ubojstva u Njemačkoj osuđen na kaznu doživotnog zatvora, kojeg naravno Tuđman odmah pušta iz zatvora. Odmah po dolasku na vlast Tuđman počinje s diskriminacijom Srba, njihovim izgonom s posla i iz stanova, što sve više prerasta u terorizam, koji poslije srpske pobune sve više i više poprima oblike državnog terorizma. Kuće i gospodarski objekti u vlasništvu Srba se pale i miniraju. Protivnici režima, ma tko oni bili, se likvidiraju, od sindikalnog lidera Krivokuće preko Josipa Reihl-Kira do Ante Paradžika. Posebno surovo se, u vrijeme dok još nema nikakvih međunacionalnih sukoba, a pogotovo ne onih oružanih, u Osijeku obračunava ustaštvom natopljeni, „perjanica“ HDZ-a Branimir Glavaš, a Tomislav Merčep i Blago Zadro u Vukovaru. Srbe se bez ikakvog razloga i povoda privodi, premlaćuje i ubija, a njihove kuće i gospodarski objekti se miniranjem i paležom uništavaju. Ako to nije terorizam, vi mi recite što terorizam je? Napadima Tuđmanove paravojske koja s „Jurom i Bobanom“ i ZDS na usnama i krunicom oko vrata na jedinu legalnu OS započinje nasilna secesija i građanski rat u Hrvatskoj, kojim su srušene i Hrvatska i Jugoslavija. Rat, prozvan „Domovinski“ i opisan kao opravdani i pravedni, završava 1995. i otada traje glorifikacija „hrvatskih branitelja“, onih koji su ga kao ordinarni teroristi, organizirani kao „trojke“ ili „Dragovoljci DR“ započeli. Ti će se, sve od Splitske rive pa do danas, prijeteći okupljati i poduzimati ordinarne terorističke akcije, kao već spomenuti „stožerlije“, „dignitetlije“, „pijetetlije“, „šatoraši“, uvijek organizirani od HDZ-a, odnosno političke proustaške krajnje desnice. Nijedna takva ni slična akcija s pozicija ljevice nije registrirana. Ovo samo zato da Plenković ne bi tražio komunističke ekstremiste, kao organizatore terorističkog čina na Markovom trgu. I na kraju, ilegalno vatreno oružje kao krucijalni hrvatski problem, naime rat je završio pred 25 godina, a oružje od stanovništva nije oduzeto, a trebalo je biti i moralo je biti. Prema procjenama nekih stručnjaka u posjedu hrvatskih građana je oko 350.000 komada vatrenog oružja. Razlozi zašto po završetku rata oružje nije oduzeto krije se u zanosnom klicanju: „Nikad više Hrvatska bez oružja!“, ne shvaćajući da je taj „zanos“ zapravo posljedica nacional-šovinističkog ludila kojim je Franjo Tuđman svojom suludom provedbom procesa pomirbe onih koji i nisu bili u zavadi naprosto uništio Hrvatsku kao civiliziranu državu. A onda bivši saborski zastupnik, general Željko Glasnović, javno pozira s oružjem u svojem vlasništvu, oružjem za posjedovanje kojeg se dozvola ne može dobiti. Pa kad može Glasnović, zašto ne bi mogli i svi drugi!? Oznake: teroristički aklt, Govor mržnje, desni i lijevi ekstremizam, "stožerlije", "dignitetlije", "pijetetlije", šatoraši, Ivica Račan, Franjo Tuđman, "stvbaranje države", andrej plenković, domoljubi, "ustašuljci", Thomas Mann, ustaški pokret, "Frankovci", HBZ, John Badovinac, Bernard Luketich, Maspok, ;Maks Luburić, državni terorizam, domovinski rat, hrvatski branitelji, "trojke", dragovoljci DR, Braniomir Glavaš, Tomislav Merčep, Blago Zadro, Željko Glasnović

- 14:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.10.2020., ponedjeljak

Bolid kojem su kočnice popustile I zaželjet će se drumovi Kolinde, Al' Kolinde više biti neće! Zanimljiv lik je predsjednik Republike, Zoran Milanović, ta vješta Sanaderova podvala Račanu, koji po potrebi može biti sve, od ljevičara-anarhista, preko liberalnog konzervativca, do „domoljuba“-desničara, gotovo ustaše, od ateista, preko agnostika, do gorljivog katolika, od antifašista, preko nekakvog neutralca, do antitotalitarista, dakle prikrivenog fašista, prema definiciji Thomasa Manna. Zato na pitanje što je Zoran Milanović po političkom opredjeljenju, ispravan odgovor je sve, a isti odgovor bismo mogli dati i na pitanje što je on prema religijskom uvjerenju, iako on za sebe tvrdi da je agnostik. Ipak je on ustvari samo „Tač“erist, odmetnut od zdravog razuma. „Tač“ je za one koji ne znaju restoran u kojem je Zoran Milanović čest gost, a valjda se tamo i osjeća bolje nego u Klubu u Slovenskoj 9. Ono što sve Zoran Milanović može biti obilježava ga kao čovjeka kojeg prema definiciji generala G. Pattona možemo opisati kao onog koji previše zna o premalo toga i kao takvog izuzetno opasnog. Pogotovo radi njegove pozicije na visokoj državnoj funkciji. Tko su ljudi koji previše znaju o premalo toga? Ima ih svuda u društvu, ali najopasniji su oni koji obnašaju odgovorne pa i najodgovornije funkcije u društvu i organima i tijelima državne vlasti na svim razinama. Pogledajte si samo ljude koji danas „drmaju“ Hrvatskom i predstavljaju nas pred svijetom, gotovo svi su pravnici „ispilavljeni“ iz Tuđmanovog inkubatora, MV(E)P, pod dirigentskim palicama posebno „časnih ljudi“ Mate Granića i Ive Sanadera, oličenja poštenja i odgovornosti prema društvu, narodu i državi. To „poštenje“ i političke vještine svedene na razinu „momačkog nadjebavanja“ su dotični naprosto upili od svojih mentora, a ovi baštinili od nenadmašnog demokrate i čovjekoljuba, prepunog dobrostivosti i kršćanskog milosrđa, Franje Tuđmana, pa navedimo samo neke: Tonino Picula, Gordan Jandroković, Marija Pejčinović- Burić, Kolinda Grabar-Kitarović, Andrej Plenković, Zoran Milanović, Orsat Miljenić, Gordan Grlić Radman, Davor Ivo Stier, Joško Klisović … pa da vas pitam biste li željeli prijateljevati s nekim od njih, družiti se, roštiljati, otići na gemišt … ? Ja osobno ne bih, daleko im lijepa kuća. Samo vrag je u tome da oni u najvećoj mjeri, znajući previše o premalo toga, odlučuju o sudbini naroda i države. Znate li išta što su ti Tuđmanovi apologeti, wannabe karijerni diplomati i državni dužnosnici učinili a da bi neprijeporno bilo korisno za hrvatski narod i državu? Kad za nekog kažemo da je pizda, onda nismo mislili na ženski spolni organ nego na karakternu osobinu dotičnoga, čovjeka kojem nije uputno vjerovati, niti se na njega osloniti, pogotovo ne onda kad se nađemo u situaciji „stani-pani“. Jednako tako kad za nekog kažemo da je pederčina ne mislimo na njegove seksualne sklonosti već tom jednom riječju opisujemo njegov karakter, karakter neiskrenog, snishodljivog, nepoštenog, ljigavog i pokvarenog najčešće „biciklista“ (pognut prema gore, gazi prema dolje). Pametan će čovjek, ako na radnom mjestu, u društvu u kojem se kreće, među susjedima … prepozna „pizdu“ ili “pederčinu“, takve svatove držati na distanci i ne zbližavati se s njima. Hrvatska tragedija je što hrvatska javna, politička i društvena scena naprosto vrvi „pizdama“ i „pederčinama“, u organima i tijelima vlasti pa i onim najvišim, upravo zato nam i je tako kako nam je, a kao država i društvo se nalazimo tu gdje se nalazimo, riječju „muljevito smo dno Evrope“. Da, hrvatska javna, društvena i politička scena prepuna je onih koji su „mislili reći“, ali nikad nisu rekli i onih koji se „ne bi šteli mešati“, pa niti u svoj posao. Upravo to je omogućilo da organizirani kriminal i korupcija, koje nitko niti ne pokušava suzbijati, osim u dekorativne svrhe „mazanja očiju“, postanu stil života u Hrvatskoj, reklo bi se da smo na neke koruptivne i kriminalne radnje kao narod naprosto oguglali, postale su nam „obične“. Samo ilustracije radi, znate li u kojoj bi iole uređenoj evropskoj državi gradonačelnik glavnog grada bio, ne čovjek, nego svim oblicima kriminala sklona „pederčina“? I tako 20 godina!? A tko nas je to još 2009., u predizbornoj kampanji za izbor gradonačelnika, sav oduševljen likom i djelom Milana Bandića, uvjeravao da je upravo on, Milan Bandić, jedini pravi izbor za gradonačelnika Zagreba? Bolid iz Naslova! No vratimo se mi našem bolidu bez kočnica, rečenom „Tač“eristi, čovjeku odmetnutom od zdravog razuma, na prestižnoj funkciji predsjednika Republike Hrvatske, Zoranu Milanoviću, koji u jeku koruptivno-kriminalne hobotnice, JANAF, napada, pljuje i ujeda sve one koji nisu umreženi u kriminal i korupciju, pa bili oni političari, politički komentatori-analitičari, novinari … ma sve koji se usude kritički progovoriti o njemu. U tim svojim suludim napadima posezat će on i za teškom artiljerijom, izvlačeći događanja iz prošlosti diskvalificirajući ljude na temelju njihovog ponašanja u vremenu i prostoru o kojem on naprosto zna previše o premalo toga. Ja se osobno u mnogim stvarima ne slažem s političkim ocjenama Žarka Puhovskog, ali mi nikad na pamet palo ne bi osuđivati ga za njegovo svjedočenje u procesu vođenom protiv Čička, Budiše, Paradžika i Dodiga, po Hrvatsku izuzetno štetnog četverca. Zašto? Pa zato što ja znam ponešto o zbivanjima na hrvatskoj političkoj i društvenoj sceni toga doba. Ja znam razliku između „Hrvatskog proljeća“ i „Maspoka“, zato što je politika „čistih računa na razini federacije“, „Hrvatsko proljeće“, koju je pokrenuo hrvatski državni i partijski vrh i zazivanje razbijanja federacije i podizanja ustanka u Hrvatskoj (I. Z. Čičak, prema svjedočenju Savke Dabčević Kučar), „Maspoka“ kojima su prišljamčeni „domoljubi“ kompromitirali ideju hrvatskog državnog i partijskog vrha, a kad je „vrag odnio šalu“ i Tito bio prinuđen intervenirati, pogotovo poslije Brežnjevljevog kablograma u kojem on, prepoznajući nesumnjivo kontrarevolucionarni duh „Maspoka“, nudi Titu sovjetsku „bratsku pomoć“ u okviru svoje doktrine „Ograničenog suvereniteta“. Toliko o „nevinoj mladosti“! Stvari su hrvatskom vodstvu izmaknule ispod kontrole, svima je postalo jasno da je Maspok eskalirao, u studentske redove su se uvukli ustaški elementi, postajao je rušilački do razine kad se izvan kategorije primjene represivnih mjera stanje u SRH nije moglo smiriti, a u redovima hrvatskog vodstva, koje je i samo to znalo, naprosto nije bilo nikoga da izvede miliciju na ulice i prodere se: „Milicijo postupi po naređenje!“ A to je upravo to rukovodstvo, nakon tvrdokornog odbijanja studentskog vodstva da povuče studente s ulica, trebalo učiniti umjesto Tita. Saborske zastupnice, jednako kao i novinare koji su se usudili problematizirati posjete i boravke predsjednika RH u prostorijama nekakvih problematičnih i opskurnih klubova će naš bolid promptno diskreditirati i izvrći ruglu, u suštini odvlačeći pažnju javnosti od korupcionaške afere. Opalit će on jednako novinara „ateističkog agitatora“, društvenu aktivisticu, valjda njene imovine, radi koje to valjda ne bi smjela biti, kao i povjerenicu za ravnopravnost spolova, ali i one koji ne razumiju genijalnost njegove politike prema BiH, koja je ista ona razorna kao i Tuđmanova. I Haaški sud nije ostao pošteđen Milanovićevog guranja Hrvatske na njegovu optuženičku klupu, pa su valjda jedini „pravi“ oni koji su na bilo koji način opstruirali njegov rad, a pogotovo rad njegovog Tužilaštva, naročito kad se u Hrvatskoj istraživala uloga Slobodana Miloševića, neovisno o tome što je taj sud temeljem odnosnog ustavnog zakona bio i hrvatski sud u stvarima ratnih zločina nadređen nacionalnom pravosuđu. Kad su prigovori onih koji se zalažu za sekularnu državu, raskid „Vatikanskih ugovora i isključenje vjeronauka iz svjetovnih škola u pitanju, valja napomenuti da Milanović nije dopuštao čak ni rasprave na tu temu, pa niti u SDP-u za vrijeme dok mu je on bio predsjednik. Ako ste mislili da od lošeg nema goreg, sad i sami vidite da ste se jako prevarili. Ima, ima i to puno goreg. Oznake: Predsjednik RH Zoran Milanović, sanader, Račan, klub u Slovbenskoj 9, afera JANAF, Franjo Tuđman, Mate Granić, Tonino Picula, Gordan Jandroković, Marija Pejčinović-Burić, Kolinda Grabar Kitarović, andrej plenković, Orsat Miljenić, Gordan Grlić Radman, Davor Ivo Stier, Joško Klisović, PIZDA, "pederčina", Milan Bandic, Žarko Puhovski, Hrvatsko proljeće, Maspok, I. Z. Čičak, D. Budiša, A. Paradžik, G. Dodig, L. Brewžnjev, J. B. Tito, Savka Dabčević Kučar

- 15:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.