27.10.2020., utorak

Teroristički akt 12. 10. 2020.; svijetle ustaške tradicije Pucnjava na Trgu sv. Marka bez svake sumnje ima elemente terorističkog čina. Stručnjaci, a pogotovo „stručnjaci“ upiru se objasniti što je nagnalo tog mladog čovjeka na taj bezumni čin. Ja osobno mislim da svi griješe u samo jednom; povod i uzroke traže u sferi racionalnog, a što ako uzroci leže u sferi iracionalnog? Kao inspiraciju počinitelju spominju govor mržnje izbjegavajući imenovati one koji taj govor šire, pa onda „ispiranje mozga“, izbjegavajući spomenuti platformu s koje se to radi kao i pojedince koji to rade … Spominju se desni i lijevi ekstremizam s time da se ovaj lijevi očituje u „prijetnjama smrću“ sadržanim u paroli „Smrt fašizmu! – Sloboda narodu!“, obilježavanju Dana ustanka u Srbu, umjetničkoj instalaciji sa simboličnim prikazom crvene zvijezde petokrake na riječkom neboderu. Dakle voljom i političkim pregalaštvom dvojice „dičnih hrvatskih sinova“, Ivice Račana i Franje Tuđmana, lijevoj političkoj misli u Hrvatskoj vrata su zalupljena i zabravljena, tako da se s te strane ne mogu očekivati gotovo nikakve akcije, a pogotovo ne one nasilne. Govor mržnje i pozivi na nasilje dolaze isključivo s desne strane političkog spektra gdje su se ugnijezdili „domoljubi“ i izuzetno opasne grupacije „stožerlija“, „dignitetlija“, „pijetetlija“, „šatoraša“ … iz redova hrvatskih branitelja, kod kojih se, usudim se reći, nalazi najveća količina ilegalnog oružja, što ih čini još opasnijim. Po meni sve što se u RH događa, a događa se već više od četvrt vijeka je samo posljedica fašističke kontrarevolucije, Tuđmanovog ludila „stvaranja države“, koje je zahvatilo gotovo čitav hrvatski narod. I ne popušta. Onda kad se nema kamo i poslovično „demokratski“ opredijeljen i „antifašistički odlučan“ Andrej Plenković, navodna meta atentatora ili „atentatora“, progovara o „udaru s desna“ … A na desnoj strani su, kako već rekosmo, „domoljubi“, „borci za Hrvatsku“, ustašuljci i antitotalitaristi, koji su prema definiciji Thomasa Manna „u duši fašisti“, dakle svi oni ogrezli u laž, mržnju i zločin. Ustaški pokret je, radi toga jer nije imao uporišta u hrvatskom narodu, njegovo političko krilo, „Frankovci“, na izborima nije moglo sakupiti niti 3 % glasova birača, osnovan kao teroristička organizacija. Pristupnici su zakletvu polagali iznad samokresa, bombe i bodeža. I ustaše su to sve vrijeme i bili, od svojeg osnutka pa do današnjeg dana, računajući i njihove „najsvjetlije trenutke“, fašistički zločin i kvislinšku državu tzv. NDH. Po završetku 2. Svjetskog rata bivši ustaše i ustaški opredijeljeni pojedinci u ilegali ubijaju istaknute članove i sekretare KPJ, a organizirane skupine pod patronatom KC i zato prozvane „križarskim“, ostavljaju iza sebe krvave tragove terorističkog djelovanja sve do 1953. kad je zadnja takva skupina likvidirana. Tek nakon toga možemo reći da je u tadašnjoj NRH prestala atmosfera straha iako ustaške terorističke akcije nisu prestale i trajale su sve vrijeme postojanja SFRJ, čije su se Službe dobro nosile s njima, najprije privodeći teroriste pravdi, a poslije Bugojanske skupine i privođenjem pravde teroristima. Da se Vlasi ne dosjete, borba jugoslavenskih službi sigurnosti, UDB/SDS, s ustaškim teroristima prozivana je od „domoljuba“ obračunom jugo-komunističkih službi s hrvatskom političkom emigracijom što je kasnije, radi pojačavanja dojma, preraslo u obračun jugo-komunističkih tajnih službi s hrvatskim iseljeništvom. Činjenice, međutim, govore da hrvatsko iseljeništvo nije imalo nikakvih problema s odnosnim jugoslavenskim službama, niti su te službe imale ikakvih problema s hrvatskim iseljeništvom. Jedine probleme koje je hrvatsko iseljeništvo imalo su bili problemi s ustašama koji su nastojali milom ili silom uspostaviti nadzor nad hrvatskim iseljeničkim organizacijama. Posebno je ilustrativan primjer Hrvatske bratske zajednice, HBZ, najbrojnije, najbogatije i najbolje organizacije hrvatskog iseljeništva u SAD, koja je rezolutno odbijala svako povezivanje s ustašama, koji su radi toga na njene čelnike Johna Badovinca i Bernarda Luketicha pokušali čak 15 atentata. „Štakorskim kanalima“ i na druge načine u inozemstvo pobjegli ustaše su kao teroristi u Jugoslaviju uglavnom ubacivani iz inozemstva, premda je bilo i onih koji su “stasali“ u zemlji regrutirani iz redova onih mladih ljudi, potomaka ustaša „ubijenih“ na Lojbaškom polju ili preko nekoliko puta u zarobljeničkim kolonama, pardon „križnim putovima“, bili odgajani na „svijetlim ustaškim tradicijama“; prvenstveno patološkoj mržnji prema Srbima i Jugoslaviji. Pokušavali su podmetnuti tisuće eksplozivnih naprava duž jadranske obale u vrijeme turističkih sezona od kojih je nasreću u četrdesetak godina samo koja stotina eksplodirala, planirane velike akcije, poput trovanja vode u beogradskom vodovodu, miniranja zagrebačkih trafo stanica ili podizanje ustanka, nisu im uspjele, SDS je odradila svoj posao i spriječila zločince. A onda se na traženje iz svijeta, a posebno EZ, u SRH uvodi višestranačje; od nekoliko novoosnovanih stranaka, najorganiziranija i najjača je HDZ, koja je pod vodstvom Franje Tuđmana bila više politički pokret nego stranka. U HDZ-u su se skrasili brojni „domoljubi“ i partijski disidenti, a zapravo oni koji su zbog razno-raznih „nestašluka“ i „manguparija“ od pristajanja uz Maspok, preko povezivanja s proustaškim elementima, pa do ozbiljnih kriminalnih djela, bili isključivani iz partijskih redova. Sam Franjo Tuđman je silno nezadovoljan svojom pozicijom na skali moći već polovicom šezdesetih godina ušao u sukob s državnim vlastima u SRH, koje su odgovorile ignoriranjem njega i njegovih prenemaganja, ali kad je ušao u sukob s partijom, vrag je uzeo šalu, tamo nisu imali smisla za njegove smicalice i naš Franjo je pao u nemilost i „zbuksan“, iako je u zatvoru bio poprilično privilegiran. Uz obilnu pomoć Ivice Račana, te uz brojne izborne prijevare na prvim višestranačkim izborima u svibnju 1990. na vlast dolazi Franjo Tuđman i njegov HDZ. U inozemstvu su ustaški teroristi, koji su u svakoj zemlji u kojoj su se zatekli bili dno dna, nepatvoreni društveni talog, napadali jugoslavenska konzularna predstavništva, otimali zrakoplove, ubijali jugoslavenske diplomate … i u tim terorističkim akcijama stekli bogato iskustvo, koje su po dolasku u zemlju, nakon što je Ivica Račan tražio od savezne SDS da nad njima ukine mjere nadzora, prenijeli na ovdašnje „heroje a ne zločince“ u njihovim akcijama usmjerenim mahom protiv Srba. I Jugoslavije! Naime već u predizbornoj kampanji HDZ-a uoči prvih višestranačkih izbora verbalno su napadani Srbi i Jugoslavija, kao spasonosan najavljivan je proces svenarodne pomirbe sinova ustaša i partizana, kao realizacija ideje koja je izvorno potekla od Vjekoslava Maksa Luburića, a Franjo Tuđman je prigrlio i lansirao kao svoju. Jer, kao, hrvatski narod je razjedinjen i ne može kao takav ući u proces tranzicije koji je pred njim. A zapravo se radilo o legitimiranju i legalizaciji ustaškog pokreta, jer partizanski borci nisu imali nikakve potrebe miriti se s bilo kime, a pogotovo ne s onima koje su kao okupatorske sluge ogrezle u zločinu pobijedili u NOR-u. Tako je ustaški pokret izveden na hrvatsku javnu i političku scenu. Put prema „rušenju Jugoslavije svim sredstvima“ što je također preuzeto kao izvorna Luburićeva ideja bio je otvoren. Odmah po Tuđmanovom preuzimanju vlasti jedan dio tog ustaškog i proustaškog šljama vraća se u zemlju u kojoj su im se „sva nebeska vrata otvorila“, Franjo Tuđman ih nagrađuje pozicijama u vlasti, državnoj upravi, represivnom aparatu … kasnije i vojsci. Vraćaju se i „kapitalci“ poput Franje Gorete i „najsjajnije zvijezde“ Mire Barešića, ubojice jugoslavenskog ambasadora Rolovića, a na izdržavanje kazne u domovinu se vraća i Bože Vukušić, radi ubojstva u Njemačkoj osuđen na kaznu doživotnog zatvora, kojeg naravno Tuđman odmah pušta iz zatvora. Odmah po dolasku na vlast Tuđman počinje s diskriminacijom Srba, njihovim izgonom s posla i iz stanova, što sve više prerasta u terorizam, koji poslije srpske pobune sve više i više poprima oblike državnog terorizma. Kuće i gospodarski objekti u vlasništvu Srba se pale i miniraju. Protivnici režima, ma tko oni bili, se likvidiraju, od sindikalnog lidera Krivokuće preko Josipa Reihl-Kira do Ante Paradžika. Posebno surovo se, u vrijeme dok još nema nikakvih međunacionalnih sukoba, a pogotovo ne onih oružanih, u Osijeku obračunava ustaštvom natopljeni, „perjanica“ HDZ-a Branimir Glavaš, a Tomislav Merčep i Blago Zadro u Vukovaru. Srbe se bez ikakvog razloga i povoda privodi, premlaćuje i ubija, a njihove kuće i gospodarski objekti se miniranjem i paležom uništavaju. Ako to nije terorizam, vi mi recite što terorizam je? Napadima Tuđmanove paravojske koja s „Jurom i Bobanom“ i ZDS na usnama i krunicom oko vrata na jedinu legalnu OS započinje nasilna secesija i građanski rat u Hrvatskoj, kojim su srušene i Hrvatska i Jugoslavija. Rat, prozvan „Domovinski“ i opisan kao opravdani i pravedni, završava 1995. i otada traje glorifikacija „hrvatskih branitelja“, onih koji su ga kao ordinarni teroristi, organizirani kao „trojke“ ili „Dragovoljci DR“ započeli. Ti će se, sve od Splitske rive pa do danas, prijeteći okupljati i poduzimati ordinarne terorističke akcije, kao već spomenuti „stožerlije“, „dignitetlije“, „pijetetlije“, „šatoraši“, uvijek organizirani od HDZ-a, odnosno političke proustaške krajnje desnice. Nijedna takva ni slična akcija s pozicija ljevice nije registrirana. Ovo samo zato da Plenković ne bi tražio komunističke ekstremiste, kao organizatore terorističkog čina na Markovom trgu. I na kraju, ilegalno vatreno oružje kao krucijalni hrvatski problem, naime rat je završio pred 25 godina, a oružje od stanovništva nije oduzeto, a trebalo je biti i moralo je biti. Prema procjenama nekih stručnjaka u posjedu hrvatskih građana je oko 350.000 komada vatrenog oružja. Razlozi zašto po završetku rata oružje nije oduzeto krije se u zanosnom klicanju: „Nikad više Hrvatska bez oružja!“, ne shvaćajući da je taj „zanos“ zapravo posljedica nacional-šovinističkog ludila kojim je Franjo Tuđman svojom suludom provedbom procesa pomirbe onih koji i nisu bili u zavadi naprosto uništio Hrvatsku kao civiliziranu državu. A onda bivši saborski zastupnik, general Željko Glasnović, javno pozira s oružjem u svojem vlasništvu, oružjem za posjedovanje kojeg se dozvola ne može dobiti. Pa kad može Glasnović, zašto ne bi mogli i svi drugi!? Oznake: teroristički aklt, Govor mržnje, desni i lijevi ekstremizam, "stožerlije", "dignitetlije", "pijetetlije", šatoraši, Ivica Račan, Franjo Tuđman, "stvbaranje države", andrej plenković, domoljubi, "ustašuljci", Thomas Mann, ustaški pokret, "Frankovci", HBZ, John Badovinac, Bernard Luketich, Maspok, ;Maks Luburić, državni terorizam, domovinski rat, hrvatski branitelji, "trojke", dragovoljci DR, Braniomir Glavaš, Tomislav Merčep, Blago Zadro, Željko Glasnović

- 14:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.10.2020., ponedjeljak

Bolid kojem su kočnice popustile I zaželjet će se drumovi Kolinde, Al' Kolinde više biti neće! Zanimljiv lik je predsjednik Republike, Zoran Milanović, ta vješta Sanaderova podvala Račanu, koji po potrebi može biti sve, od ljevičara-anarhista, preko liberalnog konzervativca, do „domoljuba“-desničara, gotovo ustaše, od ateista, preko agnostika, do gorljivog katolika, od antifašista, preko nekakvog neutralca, do antitotalitarista, dakle prikrivenog fašista, prema definiciji Thomasa Manna. Zato na pitanje što je Zoran Milanović po političkom opredjeljenju, ispravan odgovor je sve, a isti odgovor bismo mogli dati i na pitanje što je on prema religijskom uvjerenju, iako on za sebe tvrdi da je agnostik. Ipak je on ustvari samo „Tač“erist, odmetnut od zdravog razuma. „Tač“ je za one koji ne znaju restoran u kojem je Zoran Milanović čest gost, a valjda se tamo i osjeća bolje nego u Klubu u Slovenskoj 9. Ono što sve Zoran Milanović može biti obilježava ga kao čovjeka kojeg prema definiciji generala G. Pattona možemo opisati kao onog koji previše zna o premalo toga i kao takvog izuzetno opasnog. Pogotovo radi njegove pozicije na visokoj državnoj funkciji. Tko su ljudi koji previše znaju o premalo toga? Ima ih svuda u društvu, ali najopasniji su oni koji obnašaju odgovorne pa i najodgovornije funkcije u društvu i organima i tijelima državne vlasti na svim razinama. Pogledajte si samo ljude koji danas „drmaju“ Hrvatskom i predstavljaju nas pred svijetom, gotovo svi su pravnici „ispilavljeni“ iz Tuđmanovog inkubatora, MV(E)P, pod dirigentskim palicama posebno „časnih ljudi“ Mate Granića i Ive Sanadera, oličenja poštenja i odgovornosti prema društvu, narodu i državi. To „poštenje“ i političke vještine svedene na razinu „momačkog nadjebavanja“ su dotični naprosto upili od svojih mentora, a ovi baštinili od nenadmašnog demokrate i čovjekoljuba, prepunog dobrostivosti i kršćanskog milosrđa, Franje Tuđmana, pa navedimo samo neke: Tonino Picula, Gordan Jandroković, Marija Pejčinović- Burić, Kolinda Grabar-Kitarović, Andrej Plenković, Zoran Milanović, Orsat Miljenić, Gordan Grlić Radman, Davor Ivo Stier, Joško Klisović … pa da vas pitam biste li željeli prijateljevati s nekim od njih, družiti se, roštiljati, otići na gemišt … ? Ja osobno ne bih, daleko im lijepa kuća. Samo vrag je u tome da oni u najvećoj mjeri, znajući previše o premalo toga, odlučuju o sudbini naroda i države. Znate li išta što su ti Tuđmanovi apologeti, wannabe karijerni diplomati i državni dužnosnici učinili a da bi neprijeporno bilo korisno za hrvatski narod i državu? Kad za nekog kažemo da je pizda, onda nismo mislili na ženski spolni organ nego na karakternu osobinu dotičnoga, čovjeka kojem nije uputno vjerovati, niti se na njega osloniti, pogotovo ne onda kad se nađemo u situaciji „stani-pani“. Jednako tako kad za nekog kažemo da je pederčina ne mislimo na njegove seksualne sklonosti već tom jednom riječju opisujemo njegov karakter, karakter neiskrenog, snishodljivog, nepoštenog, ljigavog i pokvarenog najčešće „biciklista“ (pognut prema gore, gazi prema dolje). Pametan će čovjek, ako na radnom mjestu, u društvu u kojem se kreće, među susjedima … prepozna „pizdu“ ili “pederčinu“, takve svatove držati na distanci i ne zbližavati se s njima. Hrvatska tragedija je što hrvatska javna, politička i društvena scena naprosto vrvi „pizdama“ i „pederčinama“, u organima i tijelima vlasti pa i onim najvišim, upravo zato nam i je tako kako nam je, a kao država i društvo se nalazimo tu gdje se nalazimo, riječju „muljevito smo dno Evrope“. Da, hrvatska javna, društvena i politička scena prepuna je onih koji su „mislili reći“, ali nikad nisu rekli i onih koji se „ne bi šteli mešati“, pa niti u svoj posao. Upravo to je omogućilo da organizirani kriminal i korupcija, koje nitko niti ne pokušava suzbijati, osim u dekorativne svrhe „mazanja očiju“, postanu stil života u Hrvatskoj, reklo bi se da smo na neke koruptivne i kriminalne radnje kao narod naprosto oguglali, postale su nam „obične“. Samo ilustracije radi, znate li u kojoj bi iole uređenoj evropskoj državi gradonačelnik glavnog grada bio, ne čovjek, nego svim oblicima kriminala sklona „pederčina“? I tako 20 godina!? A tko nas je to još 2009., u predizbornoj kampanji za izbor gradonačelnika, sav oduševljen likom i djelom Milana Bandića, uvjeravao da je upravo on, Milan Bandić, jedini pravi izbor za gradonačelnika Zagreba? Bolid iz Naslova! No vratimo se mi našem bolidu bez kočnica, rečenom „Tač“eristi, čovjeku odmetnutom od zdravog razuma, na prestižnoj funkciji predsjednika Republike Hrvatske, Zoranu Milanoviću, koji u jeku koruptivno-kriminalne hobotnice, JANAF, napada, pljuje i ujeda sve one koji nisu umreženi u kriminal i korupciju, pa bili oni političari, politički komentatori-analitičari, novinari … ma sve koji se usude kritički progovoriti o njemu. U tim svojim suludim napadima posezat će on i za teškom artiljerijom, izvlačeći događanja iz prošlosti diskvalificirajući ljude na temelju njihovog ponašanja u vremenu i prostoru o kojem on naprosto zna previše o premalo toga. Ja se osobno u mnogim stvarima ne slažem s političkim ocjenama Žarka Puhovskog, ali mi nikad na pamet palo ne bi osuđivati ga za njegovo svjedočenje u procesu vođenom protiv Čička, Budiše, Paradžika i Dodiga, po Hrvatsku izuzetno štetnog četverca. Zašto? Pa zato što ja znam ponešto o zbivanjima na hrvatskoj političkoj i društvenoj sceni toga doba. Ja znam razliku između „Hrvatskog proljeća“ i „Maspoka“, zato što je politika „čistih računa na razini federacije“, „Hrvatsko proljeće“, koju je pokrenuo hrvatski državni i partijski vrh i zazivanje razbijanja federacije i podizanja ustanka u Hrvatskoj (I. Z. Čičak, prema svjedočenju Savke Dabčević Kučar), „Maspoka“ kojima su prišljamčeni „domoljubi“ kompromitirali ideju hrvatskog državnog i partijskog vrha, a kad je „vrag odnio šalu“ i Tito bio prinuđen intervenirati, pogotovo poslije Brežnjevljevog kablograma u kojem on, prepoznajući nesumnjivo kontrarevolucionarni duh „Maspoka“, nudi Titu sovjetsku „bratsku pomoć“ u okviru svoje doktrine „Ograničenog suvereniteta“. Toliko o „nevinoj mladosti“! Stvari su hrvatskom vodstvu izmaknule ispod kontrole, svima je postalo jasno da je Maspok eskalirao, u studentske redove su se uvukli ustaški elementi, postajao je rušilački do razine kad se izvan kategorije primjene represivnih mjera stanje u SRH nije moglo smiriti, a u redovima hrvatskog vodstva, koje je i samo to znalo, naprosto nije bilo nikoga da izvede miliciju na ulice i prodere se: „Milicijo postupi po naređenje!“ A to je upravo to rukovodstvo, nakon tvrdokornog odbijanja studentskog vodstva da povuče studente s ulica, trebalo učiniti umjesto Tita. Saborske zastupnice, jednako kao i novinare koji su se usudili problematizirati posjete i boravke predsjednika RH u prostorijama nekakvih problematičnih i opskurnih klubova će naš bolid promptno diskreditirati i izvrći ruglu, u suštini odvlačeći pažnju javnosti od korupcionaške afere. Opalit će on jednako novinara „ateističkog agitatora“, društvenu aktivisticu, valjda njene imovine, radi koje to valjda ne bi smjela biti, kao i povjerenicu za ravnopravnost spolova, ali i one koji ne razumiju genijalnost njegove politike prema BiH, koja je ista ona razorna kao i Tuđmanova. I Haaški sud nije ostao pošteđen Milanovićevog guranja Hrvatske na njegovu optuženičku klupu, pa su valjda jedini „pravi“ oni koji su na bilo koji način opstruirali njegov rad, a pogotovo rad njegovog Tužilaštva, naročito kad se u Hrvatskoj istraživala uloga Slobodana Miloševića, neovisno o tome što je taj sud temeljem odnosnog ustavnog zakona bio i hrvatski sud u stvarima ratnih zločina nadređen nacionalnom pravosuđu. Kad su prigovori onih koji se zalažu za sekularnu državu, raskid „Vatikanskih ugovora i isključenje vjeronauka iz svjetovnih škola u pitanju, valja napomenuti da Milanović nije dopuštao čak ni rasprave na tu temu, pa niti u SDP-u za vrijeme dok mu je on bio predsjednik. Ako ste mislili da od lošeg nema goreg, sad i sami vidite da ste se jako prevarili. Ima, ima i to puno goreg. Oznake: Predsjednik RH Zoran Milanović, sanader, Račan, klub u Slovbenskoj 9, afera JANAF, Franjo Tuđman, Mate Granić, Tonino Picula, Gordan Jandroković, Marija Pejčinović-Burić, Kolinda Grabar Kitarović, andrej plenković, Orsat Miljenić, Gordan Grlić Radman, Davor Ivo Stier, Joško Klisović, PIZDA, "pederčina", Milan Bandic, Žarko Puhovski, Hrvatsko proljeće, Maspok, I. Z. Čičak, D. Budiša, A. Paradžik, G. Dodig, L. Brewžnjev, J. B. Tito, Savka Dabčević Kučar

- 15:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #