24.08.2021., utorak

Patologija suočavanja s prošlošću Pohrlili jučer naši klerofašizmom i ustaštvom obdareni antitotalitaristi obilježiti još jedan besmisleni spomendan, EU Parlamentu nametnut od onih koji slave svojih 300.000 pripadnika SS-a, 23. kolovoz „Evropski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima - nacizma, fašizma i komunizma“. Odaju se počasti i polažu vijenci na mjestima na kojima to nema baš nikakvog smisla. Oni koji su predložili takvu glupost EU Parlamentu, a bogami i sami zastupnici izgleda nisu čuli za Thomasa Manna, velikog njemačkog književnika, esejista i društvenog kritičara, dobitnika Nobelove nagrade, koji je 1945. izrekao sljedeće: „Staviti ruski komunizam na istu moralnu razinu s nacifašizmom, jer su oba totalitarna, u najboljem je slučaju površno, a u gorem slučaju to je fašizam. Tko inzistira na toj jednakosti, tvrdeći za sebe da je demokrat, stvarno i u svom srcu on je već fašist i sigurno će se boriti protiv fašizma neiskreno i prividno, potpuno mrzeći samo komunizam.“ (Essays „Meine Zeit“, ed. by H.Kurzke, Frankfurt 1986, vol. 2, p. 311) A ako Thomas Mann kao suvremenik nije dovoljno poznavao nacifašizam i komunizam, tko je? U svjetlu rečenog jasno je da naši „antitotalitaristi“ ni o jednom ni o drugom doslovno pojma nemaju, ali fanatično mrze čak i jugoslavenski samoupravni socijalizam, nazivajući ga komunizmom, samo da bi ga mogli mrziti. I ne samo to, za njih je i antifašizam floskula i zločin. I zato su fašisti. Bili bi to čak i da ne koketiraju s ustaštvom. Kaže Thomas Mann, ne ja. U procesu koji se zove "suočavanje s prošlošću" sadržana je patologija, prebrojni su taj proces shvatili na pogrešan i potpuno nakaradan način, ne kao povijesno sagledavanje događanja iz prošlosti i njihovo vrednovanje u smislu izbjegavanja činjenja pogrešaka u budućnosti, nego kao pokušaj intervencije u prošlost i pokušaj mijenjanja prošlosti, a to nakaradno shvaćanje kod nas je još i prisnaženo potpuno besmislenim procesom "pomirbe sinova partizana i ustaša", koji se u svojoj konačnici svodi na izjednačavanje antifašizma s fašizmom i izvođenje ustaštva na hrvatsku javnu i političku scenu, tim procesom je ustaštvo legitimizirano i legalizirano. Ta dva hrvatskom narodu nametnuta procesa, jedan shvaćen na potpuno pogrešan način i drugi potpuno besmislen i štetan, su nas kao narod prisilili da svoju sadašnjost živimo u prošlosti, a budućnosti uopće nemamo. Zamislite da se Nijemci krenu „suočavati s prošlošću“ na ovako nakaradan način, ja mislim da narednih nekoliko tisućljeća ne bi ništa radili nego se samo „suočavali“. Jedan dio Nijemaca bi osuđivao nacizam i sve zlo koje je čovječanstvu donio, dok bi ga drugi dio slavio i hvalio i pritom bi oba stava bila ravnopravna, pa koji prevagne. Tamo se istinabog ne bi imao tko miriti jer „partizana“ u Njemačkoj nije bilo Digresija: Promišljajući s dovoljnog vremenskog odmaka događanja čiji sam sudionik htijući ili ne htijući i sam bio, odvajajući žito od pljeve, uhvatim se u „raskoraku“ između službenih tumačenja tih događanja i mojih vlastitih saznanja o njima. Kako jučer, tako i danas. Često se upitam pristupam li ja stvarima iz naše prošlosti na pravi način ili mi u mojem promišljanju radi mojeg krivog pristupa nešto promiče. Nakon pažljive analize samoga sebe i svojih stavova zaključujem da je u službenim stavovima premalo uvažavanja činjenica, a previše nekakvih ideoloških i drugih natruha, koje naprosto odvlače pažnju od ispravnog vrednovanja događanja iz naše prošlosti. A onda i ispravne ocjene ličnosti koje su u nekom vremenu igrale značajnu pa i najznačajniju ulogu važnu za sudbinu naroda i države. Mogao sam ja primjerice u procesu poznatom kao „Hrvatsko proljeće“ stati na stranu „proljećara“ ili biti protiv njih. Bio sam uz njih! No kako ja strogo lučim „Hrvatsko proljeće“ od popratnog „Maspoka“, to su za mene dvije različite stvari, dva procesa od kojih je jedan bio progresivan, društveno koristan, a drugi vrlo opasna nacionalšovinizmom, zašto ne reći ustaštvom, obilježena destrukcija, koju hrvatske vladajuće strukture nisu znale suzbiti, a trebale su i morale su. A nisu, zato je to morao učiniti netko drugi a hrvatski državni i partijski vrh je bio smijenjen. Ne proganjan i ne suđen, proganjani su i suđeni organizatori i nositelji „Maspoka“, pa i oni koje se danas s Pantovčaka naziva nevinom hrvatskom mladošću, koja je samo pozivala na pokretanje ustanka u Hrvatskoj, dopustila penetraciju neoustaša u studentske redove i na kraju bila prekursor „Bugojanskoj skupini“. U vrijeme „Maspoka“ prof. Ljudevit Jonke, Vlado Gotovac i brojni drugi pretvorili su Maticu Hrvatsku, stožernu ustanovu kulture, u depandansu „Maspoka“. Nedopustivo! Iz Matice i danas kreću HDZ-ove političke akcije i kandidature uoči izbora, tako da je ona u potpunosti postala nekakva politička, a ne kulturna institucija. Ljudevit Gaj i njegovi Ilirci se radi toga okreću u grobu. Oznake: suočavanje s prošlošću, „Evropski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih, fašizma i komunizma“, Thomas Mann, antitotalitaristi

- 12:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.10.2020., srijeda

Prestaje li Hrvoje Klasić Tuđmana odriješivati od grijeha? Jednako kao što se za hrvatske antitotalitariste, koji su prema definiciji Thomasa Manna bez svake sumnje nepatvoreni fašisti, od 27. 03. 1941, pa sve do kobnog 15. 05. 1945. na Lojbaškom polju kod Bleiburga, baš ništa nije događalo, nego je tamo iz čistog mira započeo svojevrsni Danse Macabre, ples smrti, jugoslavenskih partizana nad nevinom ustaškom nejači, tako se niti za našeg vrlog Hrvoja Klasića, od Tuđmanovog osvajanja vlasti, pa do pobune kninskih Srba, 17. 08. 1990., baš ništa nije događalo. Da, Hrvoje Klasić se u svojim brojnim kolumnama i komentarima opisujući nedavnu prošlost uvelike trudio amnestirati Franju Tuđmana od krivnje ili bar odgovornosti za sve nedaće kroz koje je Hrvatska prolazila i još prolazi od HDZ-ovog preuzimanja vlasti. A onda, gotovo kopernikanski obrat, naš vrli Hrvoje je ponukan pucnjavom na Trgu sv. Marka 12. 10. 2020. odjednom u HDZ-u pronalazi krivca i zna da je hrvatski put u propast počeo upravo 30. 05. 1990., dakle onda kad je HDZ, predvođen Franjom Tuđmanom, preuzeo vlast. Tako bar Hrvoje Klasić eksplicite navodi u zaključku svojeg komentara objavljenog u Net-u od 27. 10. 2020. „Upravo stranka koja danas upozorava na zabrinjavajuću radikalizaciju svojim tridesetogodišnjim toleriranjem, a često i raspirivanjem (govora) mržnje snosi za istu tu radikalizaciju ujedno i najveću odgovornost.“ Klasić problematizira i „stvaranje države“: „S obzirom na to da je HDZ, kako misle njegovi članovi i simpatizeri, stvorio Hrvatsku, HDZ shodno tome ima i pravo s Hrvatskom raditi što želi.“ Dakle „stvaranje države“ više nije općenarodni konsenzus već tako misle članovi HDZ-a i njihovi simpatizeri. Na podrugljiv način će Klasić opisati i svu „pogubnost“ vladavine hrvatskih komunista i usporediti je s „blagotvornim“ radom HDZ-a za opće dobro: „Hrvatskim komunistima uopće nije bilo stalo do Hrvatske i sve su radili kako bi zadovoljili isključivo vlastite interese. Neprijateljskim odnosom prema svakom opozicijskom djelovanju i favoriziranjem članova svoje Partije komunisti su sustavno uništavali hrvatsko društvo. Naravno, u pauzi dok nisu pokušavali zavarati narod izgradnjom bolnica, škola, vrtića, fakulteta, knjižnica, tvornica, brodogradilišta, društvenih stanova, hidro i termoelektrana, mostova, pruga i cesta. Kako god, trebalo se riješiti takvog protunarodnog i protuhrvatskog sistema i zamijeniti ga iskrenim domoljubljem i isključivo profesionalnim pristupom rješavanju problema.“ Hrvoje Klasić navodi da je od tog pogubnog 30. 05. 1990. pa sve do danas Hrvatska upravo talac HDZ-a: „Hrvatska je bila talac HDZ-a i kada je u pitanju međunarodni ugled. Zbog načina upravljanja zemljom, autoritarnih sklonosti HDZ-ovog i državnog predsjednika, degradiranja institucija pravne države, pritisaka na medije, obezvrjeđivanja demokratskih procesa, neprocesuiranja ratnih zločina i nepoštivanja suvereniteta susjedne države Hrvatska je bila međunarodno izolirana i na rubu sankcija. I nitko zbog toga nije proglašen nacionalnim izdajnikom. Naprotiv, držanje ruke na srcu za vrijeme intoniranja himne, koketiranje s ustaštvom i stalno izmišljanje unutrašnjih neprijatelja ostali su važniji kriterij domoljublja od narušavanja ugleda domovine u svijetu.“ Čekam, ali i čikam Hrvoja Klasića da na isti način progovori o teroru i državnom teroru koji je pod vlašću istog tog HDZ-a i Franje Tuđmana provođen nad hrvatskim Srbima, kao i o nepoštivanju odredbi međunarodnog prava kad su u pitanju prava konstitutivnog naroda, kao i hijerarhijskoj poziciji federativnog ugovora, a onda i o tome što je istina o velikosrpskoj agresiji i početku rata u Hrvatskoj, s posebnim osvrtom na ulogu Hrvatske u ratu u BiH. Pa da nam Hrvoje Klasić kaže tko je to i kakvu državu stvarao, tko su hrvatski velikani, a tko okrutni pljačkaši, bagra i brabonjci, zaljubljenici u laž, mržnju i zločin. Oznake: Hrvoje Klasić, Franjo Tuđman, HDZ, Thomas Mann, put u propast, "stvbgaranje države", hrvatski komunisti, talac HDZ-a

- 09:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.10.2020., utorak

Teroristički akt 12. 10. 2020.; svijetle ustaške tradicije Pucnjava na Trgu sv. Marka bez svake sumnje ima elemente terorističkog čina. Stručnjaci, a pogotovo „stručnjaci“ upiru se objasniti što je nagnalo tog mladog čovjeka na taj bezumni čin. Ja osobno mislim da svi griješe u samo jednom; povod i uzroke traže u sferi racionalnog, a što ako uzroci leže u sferi iracionalnog? Kao inspiraciju počinitelju spominju govor mržnje izbjegavajući imenovati one koji taj govor šire, pa onda „ispiranje mozga“, izbjegavajući spomenuti platformu s koje se to radi kao i pojedince koji to rade … Spominju se desni i lijevi ekstremizam s time da se ovaj lijevi očituje u „prijetnjama smrću“ sadržanim u paroli „Smrt fašizmu! – Sloboda narodu!“, obilježavanju Dana ustanka u Srbu, umjetničkoj instalaciji sa simboličnim prikazom crvene zvijezde petokrake na riječkom neboderu. Dakle voljom i političkim pregalaštvom dvojice „dičnih hrvatskih sinova“, Ivice Račana i Franje Tuđmana, lijevoj političkoj misli u Hrvatskoj vrata su zalupljena i zabravljena, tako da se s te strane ne mogu očekivati gotovo nikakve akcije, a pogotovo ne one nasilne. Govor mržnje i pozivi na nasilje dolaze isključivo s desne strane političkog spektra gdje su se ugnijezdili „domoljubi“ i izuzetno opasne grupacije „stožerlija“, „dignitetlija“, „pijetetlija“, „šatoraša“ … iz redova hrvatskih branitelja, kod kojih se, usudim se reći, nalazi najveća količina ilegalnog oružja, što ih čini još opasnijim. Po meni sve što se u RH događa, a događa se već više od četvrt vijeka je samo posljedica fašističke kontrarevolucije, Tuđmanovog ludila „stvaranja države“, koje je zahvatilo gotovo čitav hrvatski narod. I ne popušta. Onda kad se nema kamo i poslovično „demokratski“ opredijeljen i „antifašistički odlučan“ Andrej Plenković, navodna meta atentatora ili „atentatora“, progovara o „udaru s desna“ … A na desnoj strani su, kako već rekosmo, „domoljubi“, „borci za Hrvatsku“, ustašuljci i antitotalitaristi, koji su prema definiciji Thomasa Manna „u duši fašisti“, dakle svi oni ogrezli u laž, mržnju i zločin. Ustaški pokret je, radi toga jer nije imao uporišta u hrvatskom narodu, njegovo političko krilo, „Frankovci“, na izborima nije moglo sakupiti niti 3 % glasova birača, osnovan kao teroristička organizacija. Pristupnici su zakletvu polagali iznad samokresa, bombe i bodeža. I ustaše su to sve vrijeme i bili, od svojeg osnutka pa do današnjeg dana, računajući i njihove „najsvjetlije trenutke“, fašistički zločin i kvislinšku državu tzv. NDH. Po završetku 2. Svjetskog rata bivši ustaše i ustaški opredijeljeni pojedinci u ilegali ubijaju istaknute članove i sekretare KPJ, a organizirane skupine pod patronatom KC i zato prozvane „križarskim“, ostavljaju iza sebe krvave tragove terorističkog djelovanja sve do 1953. kad je zadnja takva skupina likvidirana. Tek nakon toga možemo reći da je u tadašnjoj NRH prestala atmosfera straha iako ustaške terorističke akcije nisu prestale i trajale su sve vrijeme postojanja SFRJ, čije su se Službe dobro nosile s njima, najprije privodeći teroriste pravdi, a poslije Bugojanske skupine i privođenjem pravde teroristima. Da se Vlasi ne dosjete, borba jugoslavenskih službi sigurnosti, UDB/SDS, s ustaškim teroristima prozivana je od „domoljuba“ obračunom jugo-komunističkih službi s hrvatskom političkom emigracijom što je kasnije, radi pojačavanja dojma, preraslo u obračun jugo-komunističkih tajnih službi s hrvatskim iseljeništvom. Činjenice, međutim, govore da hrvatsko iseljeništvo nije imalo nikakvih problema s odnosnim jugoslavenskim službama, niti su te službe imale ikakvih problema s hrvatskim iseljeništvom. Jedine probleme koje je hrvatsko iseljeništvo imalo su bili problemi s ustašama koji su nastojali milom ili silom uspostaviti nadzor nad hrvatskim iseljeničkim organizacijama. Posebno je ilustrativan primjer Hrvatske bratske zajednice, HBZ, najbrojnije, najbogatije i najbolje organizacije hrvatskog iseljeništva u SAD, koja je rezolutno odbijala svako povezivanje s ustašama, koji su radi toga na njene čelnike Johna Badovinca i Bernarda Luketicha pokušali čak 15 atentata. „Štakorskim kanalima“ i na druge načine u inozemstvo pobjegli ustaše su kao teroristi u Jugoslaviju uglavnom ubacivani iz inozemstva, premda je bilo i onih koji su “stasali“ u zemlji regrutirani iz redova onih mladih ljudi, potomaka ustaša „ubijenih“ na Lojbaškom polju ili preko nekoliko puta u zarobljeničkim kolonama, pardon „križnim putovima“, bili odgajani na „svijetlim ustaškim tradicijama“; prvenstveno patološkoj mržnji prema Srbima i Jugoslaviji. Pokušavali su podmetnuti tisuće eksplozivnih naprava duž jadranske obale u vrijeme turističkih sezona od kojih je nasreću u četrdesetak godina samo koja stotina eksplodirala, planirane velike akcije, poput trovanja vode u beogradskom vodovodu, miniranja zagrebačkih trafo stanica ili podizanje ustanka, nisu im uspjele, SDS je odradila svoj posao i spriječila zločince. A onda se na traženje iz svijeta, a posebno EZ, u SRH uvodi višestranačje; od nekoliko novoosnovanih stranaka, najorganiziranija i najjača je HDZ, koja je pod vodstvom Franje Tuđmana bila više politički pokret nego stranka. U HDZ-u su se skrasili brojni „domoljubi“ i partijski disidenti, a zapravo oni koji su zbog razno-raznih „nestašluka“ i „manguparija“ od pristajanja uz Maspok, preko povezivanja s proustaškim elementima, pa do ozbiljnih kriminalnih djela, bili isključivani iz partijskih redova. Sam Franjo Tuđman je silno nezadovoljan svojom pozicijom na skali moći već polovicom šezdesetih godina ušao u sukob s državnim vlastima u SRH, koje su odgovorile ignoriranjem njega i njegovih prenemaganja, ali kad je ušao u sukob s partijom, vrag je uzeo šalu, tamo nisu imali smisla za njegove smicalice i naš Franjo je pao u nemilost i „zbuksan“, iako je u zatvoru bio poprilično privilegiran. Uz obilnu pomoć Ivice Račana, te uz brojne izborne prijevare na prvim višestranačkim izborima u svibnju 1990. na vlast dolazi Franjo Tuđman i njegov HDZ. U inozemstvu su ustaški teroristi, koji su u svakoj zemlji u kojoj su se zatekli bili dno dna, nepatvoreni društveni talog, napadali jugoslavenska konzularna predstavništva, otimali zrakoplove, ubijali jugoslavenske diplomate … i u tim terorističkim akcijama stekli bogato iskustvo, koje su po dolasku u zemlju, nakon što je Ivica Račan tražio od savezne SDS da nad njima ukine mjere nadzora, prenijeli na ovdašnje „heroje a ne zločince“ u njihovim akcijama usmjerenim mahom protiv Srba. I Jugoslavije! Naime već u predizbornoj kampanji HDZ-a uoči prvih višestranačkih izbora verbalno su napadani Srbi i Jugoslavija, kao spasonosan najavljivan je proces svenarodne pomirbe sinova ustaša i partizana, kao realizacija ideje koja je izvorno potekla od Vjekoslava Maksa Luburića, a Franjo Tuđman je prigrlio i lansirao kao svoju. Jer, kao, hrvatski narod je razjedinjen i ne može kao takav ući u proces tranzicije koji je pred njim. A zapravo se radilo o legitimiranju i legalizaciji ustaškog pokreta, jer partizanski borci nisu imali nikakve potrebe miriti se s bilo kime, a pogotovo ne s onima koje su kao okupatorske sluge ogrezle u zločinu pobijedili u NOR-u. Tako je ustaški pokret izveden na hrvatsku javnu i političku scenu. Put prema „rušenju Jugoslavije svim sredstvima“ što je također preuzeto kao izvorna Luburićeva ideja bio je otvoren. Odmah po Tuđmanovom preuzimanju vlasti jedan dio tog ustaškog i proustaškog šljama vraća se u zemlju u kojoj su im se „sva nebeska vrata otvorila“, Franjo Tuđman ih nagrađuje pozicijama u vlasti, državnoj upravi, represivnom aparatu … kasnije i vojsci. Vraćaju se i „kapitalci“ poput Franje Gorete i „najsjajnije zvijezde“ Mire Barešića, ubojice jugoslavenskog ambasadora Rolovića, a na izdržavanje kazne u domovinu se vraća i Bože Vukušić, radi ubojstva u Njemačkoj osuđen na kaznu doživotnog zatvora, kojeg naravno Tuđman odmah pušta iz zatvora. Odmah po dolasku na vlast Tuđman počinje s diskriminacijom Srba, njihovim izgonom s posla i iz stanova, što sve više prerasta u terorizam, koji poslije srpske pobune sve više i više poprima oblike državnog terorizma. Kuće i gospodarski objekti u vlasništvu Srba se pale i miniraju. Protivnici režima, ma tko oni bili, se likvidiraju, od sindikalnog lidera Krivokuće preko Josipa Reihl-Kira do Ante Paradžika. Posebno surovo se, u vrijeme dok još nema nikakvih međunacionalnih sukoba, a pogotovo ne onih oružanih, u Osijeku obračunava ustaštvom natopljeni, „perjanica“ HDZ-a Branimir Glavaš, a Tomislav Merčep i Blago Zadro u Vukovaru. Srbe se bez ikakvog razloga i povoda privodi, premlaćuje i ubija, a njihove kuće i gospodarski objekti se miniranjem i paležom uništavaju. Ako to nije terorizam, vi mi recite što terorizam je? Napadima Tuđmanove paravojske koja s „Jurom i Bobanom“ i ZDS na usnama i krunicom oko vrata na jedinu legalnu OS započinje nasilna secesija i građanski rat u Hrvatskoj, kojim su srušene i Hrvatska i Jugoslavija. Rat, prozvan „Domovinski“ i opisan kao opravdani i pravedni, završava 1995. i otada traje glorifikacija „hrvatskih branitelja“, onih koji su ga kao ordinarni teroristi, organizirani kao „trojke“ ili „Dragovoljci DR“ započeli. Ti će se, sve od Splitske rive pa do danas, prijeteći okupljati i poduzimati ordinarne terorističke akcije, kao već spomenuti „stožerlije“, „dignitetlije“, „pijetetlije“, „šatoraši“, uvijek organizirani od HDZ-a, odnosno političke proustaške krajnje desnice. Nijedna takva ni slična akcija s pozicija ljevice nije registrirana. Ovo samo zato da Plenković ne bi tražio komunističke ekstremiste, kao organizatore terorističkog čina na Markovom trgu. I na kraju, ilegalno vatreno oružje kao krucijalni hrvatski problem, naime rat je završio pred 25 godina, a oružje od stanovništva nije oduzeto, a trebalo je biti i moralo je biti. Prema procjenama nekih stručnjaka u posjedu hrvatskih građana je oko 350.000 komada vatrenog oružja. Razlozi zašto po završetku rata oružje nije oduzeto krije se u zanosnom klicanju: „Nikad više Hrvatska bez oružja!“, ne shvaćajući da je taj „zanos“ zapravo posljedica nacional-šovinističkog ludila kojim je Franjo Tuđman svojom suludom provedbom procesa pomirbe onih koji i nisu bili u zavadi naprosto uništio Hrvatsku kao civiliziranu državu. A onda bivši saborski zastupnik, general Željko Glasnović, javno pozira s oružjem u svojem vlasništvu, oružjem za posjedovanje kojeg se dozvola ne može dobiti. Pa kad može Glasnović, zašto ne bi mogli i svi drugi!? Oznake: teroristički aklt, Govor mržnje, desni i lijevi ekstremizam, "stožerlije", "dignitetlije", "pijetetlije", šatoraši, Ivica Račan, Franjo Tuđman, "stvbaranje države", andrej plenković, domoljubi, "ustašuljci", Thomas Mann, ustaški pokret, "Frankovci", HBZ, John Badovinac, Bernard Luketich, Maspok, ;Maks Luburić, državni terorizam, domovinski rat, hrvatski branitelji, "trojke", dragovoljci DR, Braniomir Glavaš, Tomislav Merčep, Blago Zadro, Željko Glasnović

- 14:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #