Pohrlili jučer naši klerofašizmom i ustaštvom obdareni antitotalitaristi obilježiti još jedan besmisleni spomendan, EU Parlamentu nametnut od onih koji slave svojih 300.000 pripadnika SS-a, 23. kolovoz „Evropski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima - nacizma, fašizma i komunizma“. Odaju se počasti i polažu vijenci na mjestima na kojima to nema baš nikakvog smisla.
Oni koji su predložili takvu glupost EU Parlamentu, a bogami i sami zastupnici izgleda nisu čuli za Thomasa Manna, velikog njemačkog književnika, esejista i društvenog kritičara, dobitnika Nobelove nagrade, koji je 1945. izrekao sljedeće:
„Staviti ruski komunizam na istu moralnu razinu s nacifašizmom, jer su oba totalitarna, u najboljem je slučaju površno, a u gorem slučaju to je fašizam. Tko inzistira na toj jednakosti, tvrdeći za sebe da je demokrat, stvarno i u svom srcu on je već fašist i sigurno će se boriti protiv fašizma neiskreno i prividno, potpuno mrzeći samo komunizam.“
(Essays „Meine Zeit“, ed. by H.Kurzke, Frankfurt 1986, vol. 2, p. 311)
A ako Thomas Mann kao suvremenik nije dovoljno poznavao nacifašizam i komunizam, tko je?
U svjetlu rečenog jasno je da naši „antitotalitaristi“ ni o jednom ni o drugom doslovno pojma nemaju, ali fanatično mrze čak i jugoslavenski samoupravni socijalizam, nazivajući ga komunizmom, samo da bi ga mogli mrziti. I ne samo to, za njih je i antifašizam floskula i zločin.
I zato su fašisti. Bili bi to čak i da ne koketiraju s ustaštvom.
Kaže Thomas Mann, ne ja.
U procesu koji se zove "suočavanje s prošlošću" sadržana je patologija, prebrojni su taj proces shvatili na pogrešan i potpuno nakaradan način, ne kao povijesno sagledavanje događanja iz prošlosti i njihovo vrednovanje u smislu izbjegavanja činjenja pogrešaka u budućnosti, nego kao pokušaj intervencije u prošlost i pokušaj mijenjanja prošlosti, a to nakaradno shvaćanje kod nas je još i prisnaženo potpuno besmislenim procesom "pomirbe sinova partizana i ustaša", koji se u svojoj konačnici svodi na izjednačavanje antifašizma s fašizmom i izvođenje ustaštva na hrvatsku javnu i političku scenu, tim procesom je ustaštvo legitimizirano i legalizirano.
Ta dva hrvatskom narodu nametnuta procesa, jedan shvaćen na potpuno pogrešan način i drugi potpuno besmislen i štetan, su nas kao narod prisilili da svoju sadašnjost živimo u prošlosti, a budućnosti uopće nemamo.
Zamislite da se Nijemci krenu „suočavati s prošlošću“ na ovako nakaradan način, ja mislim da narednih nekoliko tisućljeća ne bi ništa radili nego se samo „suočavali“.
Jedan dio Nijemaca bi osuđivao nacizam i sve zlo koje je čovječanstvu donio, dok bi ga drugi dio slavio i hvalio i pritom bi oba stava bila ravnopravna, pa koji prevagne.
Tamo se istinabog ne bi imao tko miriti jer „partizana“ u Njemačkoj nije bilo
Digresija:
Promišljajući s dovoljnog vremenskog odmaka događanja čiji sam sudionik htijući ili ne htijući i sam bio, odvajajući žito od pljeve, uhvatim se u „raskoraku“ između službenih tumačenja tih događanja i mojih vlastitih saznanja o njima.
Kako jučer, tako i danas.
Često se upitam pristupam li ja stvarima iz naše prošlosti na pravi način ili mi u mojem promišljanju radi mojeg krivog pristupa nešto promiče.
Nakon pažljive analize samoga sebe i svojih stavova zaključujem da je u službenim stavovima premalo uvažavanja činjenica, a previše nekakvih ideoloških i drugih natruha, koje naprosto odvlače pažnju od ispravnog vrednovanja događanja iz naše prošlosti.
A onda i ispravne ocjene ličnosti koje su u nekom vremenu igrale značajnu pa i najznačajniju ulogu važnu za sudbinu naroda i države.
Mogao sam ja primjerice u procesu poznatom kao „Hrvatsko proljeće“ stati na stranu „proljećara“ ili biti protiv njih.
Bio sam uz njih!
No kako ja strogo lučim „Hrvatsko proljeće“ od popratnog „Maspoka“, to su za mene dvije različite stvari, dva procesa od kojih je jedan bio progresivan, društveno koristan, a drugi vrlo opasna nacionalšovinizmom, zašto ne reći ustaštvom, obilježena destrukcija, koju hrvatske vladajuće strukture nisu znale suzbiti, a trebale su i morale su.
A nisu, zato je to morao učiniti netko drugi a hrvatski državni i partijski vrh je bio smijenjen. Ne proganjan i ne suđen, proganjani su i suđeni organizatori i nositelji „Maspoka“, pa i oni koje se danas s Pantovčaka naziva nevinom hrvatskom mladošću, koja je samo pozivala na pokretanje ustanka u Hrvatskoj, dopustila penetraciju neoustaša u studentske redove i na kraju bila prekursor „Bugojanskoj skupini“.
U vrijeme „Maspoka“ prof. Ljudevit Jonke, Vlado Gotovac i brojni drugi pretvorili su Maticu Hrvatsku, stožernu ustanovu kulture, u depandansu „Maspoka“.
Nedopustivo!
Iz Matice i danas kreću HDZ-ove političke akcije i kandidature uoči izbora, tako da je ona u potpunosti postala nekakva politička, a ne kulturna institucija.
Ljudevit Gaj i njegovi Ilirci se radi toga okreću u grobu.
Post je objavljen 24.08.2021. u 12:24 sati.