28.10.2021., četvrtak

Od ostavštine Milana Bandića se SDP ne može ni ograditi, a kamoli „oprati“ Nakon što je i službeno objavljeno da je konsolidirani dug Zagreba 8,2 milijarde kuna „patrijarh“ SDP-a Ivan Račan će to prokomentirati sa: “Dug Zagreba od 8,2 milijarde kuna je ostavština Bandića i HDZ-a”, pokušavajući se tako ograditi od Bandića i potpuno amnestirati SDP od svake odgovornosti za katastrofalno stanje i ne samo financija u Zagrebu. Ma koliko god se iz SDP-a ograđivali i Bandićev kriminal pripisivali zaštiti i podršci koju mu je pružao HDZ, ostaje činjenica da je on potekao iz redova SDP-a i da ga je SDP, a posebno Ivica Račan, gurao i štitio i onda kad ga štititi nikako nije smio. A sve je krenulo s Pešćenice kad moćni predsjednik SO Pešćenica i ugledni član SKH Ivan Šikić u Milanu Bandiću, polupismenom potomku podanika Mostarskog paše, tada na mjestu stručno-političkog radnika za ONO i DSZ u Općinskom komitetu SKH Peščenica prepoznaje silni politički potencijal i već tada ga vidi kao „rođenog gradonačelnika Zagreba“. Head hunteru Ivanu Šikiću pridružuje se jednako takav Marko Melčić, zadnji predsjednik GK SKH Zagreba, sa svojom akvizicijom, Slobodanom Ljubičićem – Kikašom, stručno-političkim radnikom u OK SKH Trnje. Zanimljivo je da se u „prijelaznom roku“ ni Bandić ni Ljubičić ne pridružuju HDZ-u, što je za mnoge iz SKH bilo „u modi“, već ostaju vjerni SKH – SDP Ali SKH – SDP se rastače, obojica „genijalaca“ ostaju bez posla, pa uskače Marko Melčić i ustupa im bez naknade poslovne prostore u zgradi u Božidarevićevoj koja je bila u vlasništvu SKH, koje onda dvojac iznajmljuje i tako preživljava „posne“ dane. Milan Bandić strelovito napreduje od 1993. kada postaje tajnik gradske organizacije SDP-a, a dvije godine kasnije postaje i zastupnik u SGZ. U svibnju 2000. godine na sjednici Skupštine Grada Zagreba Milan Bandić je prvi put izabran za gradonačelnika Grada Zagreba. Bandić „dela“ a SGZ u kojoj SDP ima većinu bez iole kritičkog pristupa blagoslivlja to njegovo „delanje“. Sjećate se slučaja iz 2002. godine kad je Milan Bandić zorno pokazao svoju sklonost kriminalu, nakon što je pod utjecajem alkohola prouzročio prometnu nesreću i pokušao podmititi policajca koji ga je prijavio, radi čega je bio prisiljen podnijeti ostavku. Takav kriminalni potez dužnosnika tog ranga značio bi u svakoj uređenoj državi njegovu „političku smrt“, ali SDP, odnosno Ivica Račan, to ne smatra nekakvim velikim grijehom, tako da je Milan Bandić već na izborima 2005. opet bio nositelj liste SDP-a i pobijedio. SGZ ga ponovo imenuje gradonačelnikom, a on uz puni suport SGZ u kojem SDP ima većinu radi pa gotovo što ga je volja. Sjetimo se samo svih onih hvalospjeva kojima je čelnik SDP-a Zoran Milanović u predizbornoj kampanji za izbor gradonačelnika epski opjevavao "najboljeg kandidata“ za gradonačelnika grada Zagreba, Milana Bandića. Bandić te 2009. pobjeđuje na izborima i uz pomoć SGZ nastavlja „delati“ što ga je volja i tko zna koliko bi ta ljubav između njega i SDP još trajala da se Bandić nije odlučio kandidirati na izborima za predsjednika Države i to usprkos tome što je SDP kao svojeg kandidata već istaknuo Ivu Josipovića. Milanović pokušava urazumiti Bandića, ali ovaj ne odustaje i ljubav puca, Bandić mora napustiti redove SDP u kojima je ostavio puno svojih privrženika, ljudi kojim je učinio brojne usluge, posebno zapošljavanja u gradskim službama, ne samo njih i članove njihovih obitelji, nego i prijatelje i znance, a oni su kao delegati u SGZ svojim glasovima i na druge načine održavali Bandića „na životu“, i to usprkos tome što su svi dobro znali da Bandić sve dublje tone u kriminal. Ta “ljubav“ između Milana Bandića i SDP-ovih zastupnika u SGZ ne prestaje niti nakon što je Bandić osumnjičen za kriminalne radnje i pritvoren, a ispod njegovih skuta su kao političari stasali brojni SDP-ovi kadrovi kao primjerice Davor Bernardić kasniji predsjednik SDP-a. Od brojnih istaknutih SDP-ovaca ni danas nećete o Milanu Bandiću čuti jednu makar benignu optužujuću riječ, a kamoli osuđujuću, jer „čovjek je krao, ali je i njima dao“. Ipak postavlja se pitanje kako je Milan Bandić opstajao kroz sve te godine iako je njegovo „delanje“ odavno prestalo biti tajna? Štitila ga je sprega moćnih političara i po službama i institucijama vlasti strateški raspoređenih brojnih „zavičajaca“ uvezanih poput onih mađioničarskih maramica. Samo tako je bilo moguće da razina bezakonja i korupcije povezana s Bandićem dostigne epske razmjere. Želim naglasiti da ni nakon što je Milan Bandić potpao pod „posebnu brigu i skrb“ HDZ-a, odgovornost SDP-a za „stvaranje monstruma“ nije prestala, on je preko istaknutih SDP-ovaca, od kojih su neki njegova politička čeda, ostao i dalje povezan sa SDP-om. Vezano uz Bandića i potonuće Zagreba veže se još jedan fenomen, naime uz sve zaštitne mehanizme Bandić (i neki drugi uz njega) je bio i sumnjičen i optuživan i suđen, ali onaj bez kojega nije bilo moguće ni zaduživanje a pogotovo prezaduživanje Zagreba, njegov moćni “ministar financija“, Slavko Kojić, je ostajao neokrznut, njega se nije ni sumnjičilo, ni privodilo, ni optuživalo … E pa ja mislim da je konačno došlo vrijeme da se DORH i USKOK istražujući sav kriminal, a posebno prezaduživanje Zagreba, konačno pozabave Slavkom Kojićem. Oznake: Mijan Bandić, SDP, Ivan Račan, Ivica Račan, Ivan Šikić, Marko Melčić, Slobodan Ljubičić - Kikaš, Zoran Milanović, SGZ, gradonačelnik Zagreba, Slavko Kojići

- 18:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Hrvatska besmislena stranka/partija (U SDP-u nema socijaldemokracije, a u socijaldemokraciji nema SDP-a.) Vrijeme je da SDP konačno ili postane stranka političke ljevice ili nestane s hrvatske političke scene. Drastičan pad rejtinga, panični pozivi na jedinstvo, unutarstranačka trvenja, svađe, prijepori i prepucavanja, raskol i izgleda nezaustavljivo osipanje članstva su vidljivi „uspjesi“ koje je postigao Peđa Grbin nakon godine dana predsjedanja SDP-om. Drobilo se i drobi na sjednicama stranačkih tijela središnjice, kao i podružnica, o svemu i svačemu, samo nije o političkom (re)pozicioniranju stranke, cilju njene političke borbe ili što i kakvo društvenopolitičko uređenje zemlje želi SDP, nije valjda da je to liberalni kapitalizam, jer se o poziciji SDP na političkoj skali uopće nije raspravljalo? Ili to možda i je, jer u dva mandata u kojima je predvodeći koaliciju pobijedivši na izborima obnašao vlast, uz predsjednike vlade Ivicu Račana i Zorana Milanovića, nije pokazao niti trunka želje da bilo što mijenja, već se trudio dograđivati Tuđmanov neoustaški čardak s temeljima u živom blatu nacionalšovinizma. Sve to nas i ne bi trebalo čuditi jer je SDP politička organizacija čije je samo osnivanje bilo potpuno besmisleno, ako izuzmemo njenu ulogu „konstruktivne opozicije“ Tuđmanovom proustaškom HDZ-u. Riječ je naravno o SKH – SDP (stranka demokratskih promjena), preimenovanoj 1993. u SDP-u, socijaldemokratskoj partiji, stranci/partiji osnovanoj u fazi rušenja demokratskog socijalizma, društvenopolitičkog uređenja koje je slovilo kao krajnji cilj političke borbe socijaldemokrata, što je nonsens samo po sebi. Dakle, samo potpuni idiot će u uvjetima etabliranog demokratskog socijalizma osnivati stranku/partiju koja kao svoj politički cilj ima uspostavu demokratskog socijalizma.(sic!) U istu kategoriju nonsensa spada i Tuđmanovo “stvaranje“ države kad on postupak nasilne secesije postojeće države naziva stvaranjem države. Ili je ipak vrag u tome da su društvenopolitički sustav poznat kao demokratski socijalizam uspostavili komunisti, krećući u društvene promjene polazeći s pozicije diktatura proletarijata, a ne socijaldemokrati, jer po socijaldemokratima to se ne bi dogodilo nikad. Dakle proces društvene tranzicije, demokratizacija društva, jugoslavenski komunisti su započeli početkom pedesetih godina prošlog stoljeća i dovršili na Brijunskom plenumu razvlašćivanjem službi sigurnosti krajem šezdesetih. SDP je od SKH baštinio partijsku infrastrukturu, impozantnu imovinu, antifašizam i status lijeve političke opcije. Do danas se SDP profilirao kao stranka desnog centra, a antifašizam se negdje putem izgubio, dakle to što je SDP danas, baš nikakve veze nema ni sa kakvom ljevicom ni sa socijaldemokracijom. Da bi obezvrijedio to što su komunisti ostvarili, predsjednik predsjedništva CK SKH, Ivica Račan, shvativši valjda da je dotad živio u zabludi, jer je biti komunist nešto fuj i bekino, nešto što ne priliči hrvatskom narodu, uspijeva nametnuti svojoj partiji, prvo preimenovanje SKH u SKH – SDP (Stranka demokratskih promjena), izgubiti izbore, a potom od ostataka tako raslojenog i rastrojenog SKH napraviti Socijaldemokratsku partiju prvenstveno kao oslonac ustašoidnom Tuđmanu i jednako takvom pokretu/stranci, HDZ-u, u njihovoj vladavini. A da su u CK SKH bili svjesni i društvenopolitičkog uređenja i položaja Hrvatske u Jugoslaviji, kako sam već navodio, najbolje pokazuje svjedočenje nekadašnjeg sekretara Predsjedništva CK SKH Drage Dimitrovića kad govori o vremenu prije „demokratskih promjena“: „Neke stvari iz tog razdoblja ne bi trebalo zaboraviti. Unutar pola stoljeća Hrvatska je od ruralnog prerasla u industrijsko društvo. Razvijena je obrazovna, znanstvena i kulturna infrastruktura, stvorene su pretpostavke za moderni život. Usporedo s tim, rasla je samosvijest ljudi pa su kroz samoupravljanje oslobođeni značajni ljudski potencijali i inicijative, što je bitno za generacije suočene s globalizacijskim tsunamijem. Nadalje, morali smo nalaziti rješenja u kriznom vremenu kad se obiteljsko srebro nije prodavalo, a nismo se pretjerano ni zaduživali. Nismo tražili druge da nam rješavaju probleme, a naučili smo živjeti od onoga što stvaramo, što je sigurna formula u svim vremenima. U tom se vremenu Hrvatska teritorijalno zaokružila i nacionalno homogenizirala, pa smo krajem osamdesetih imali više hrvatskog stanovništva nego krajem pedesetih ili krajem dvadesetih. Imali smo i kontinuitet razvoja državnih institucija koje su se postupno oslobađale centralne vlasti, pa su krajem osamdesetih naše institucije preuzele najveći dio odgovornosti za stanje u Hrvatskoj. Hrvatska je, dakle, pred kraj socijalizma, uoči „demokratskih promjena“, imala izuzetno snažne atribute državnosti.“ koji je bez obzira na to što je sve to znao ipak glasao za „demokratske promjene“ koje su dovele na vlast Franju Tuđmana na čelu bagre i brabonjaka, zaljubljenika u laž, mržnju i zločin, jer je osnovni cilj SKH – SDP i kasnije SDP, kako su to formulirali glavni ideolog SKH – SDP Zdravko Tomac i predsjednik Predsjedništva CK Ivica Račan, bio „rušenje Jugoslavije i komunizma“. To nisu mogli komunisti, ali nazovi-komunisti kakvi su bili i Tomac i Račan i skupina besprizornih okupljena oko njih su to mogli bez ikakve zadrške. Uostalom činjenica je da se SKH – SDP mogao jedino sam razvlastiti, zato im je valjda i trebalo da samoupravljanje s delegatskim sustavom, dakle demokratski socijalizam, prethodno ga izjednačivši s velikodržavnim socijalizmom SSSR-a i zemalja VU, proglase totalitarizmom. Nije to napravila skupina besprizornih, bagre i brabonjaka, zaljubljenika u laž, mržnju i zločin, okupljena oko Franje Tuđmana, to je napravio Ivica Račan došavši na čelnu poziciju u Predsjedništvu CK SKH, Tuđman i njegovi su samo to objeručke prihvatili i krenuli „stvarati državu“. Potkapacitirana lijenčina i kunktator Ivica Račan i njegovi savjetnici, neki svjesno, a neki nesvjesno, su se zapravo odrekli svega pozitivnog što su komunisti učinili predvodeći antifašiste u NOR-u boreći se za slobodu, a poslije rata za svekoliki društveni i gospodarski razvoj društva. Odrekli su se oni i samog antifašizma kao civilizacijskog dosega i svjetonazornog principa slobodnog pojedinca u slobodnom društvu, a prihvaćajući Luburićevu ideju „pomirbe sinova partizana i ustaša“ kojom su jedini u svijetu uveli praksu da se ratni pobjednici ispričavaju poraženim slugama okupatora, priznajući im status žrtava i tako ponižavajući sve žrtve naci-fašizma, ustaških logora smrti, holokausta i „čišćenja terena“. Saveznicima iz Antifašističke koalicije, čiji su jugoslavenski partizani od Teheranske konferencije “Velike trojice“ bili ravnopravan član, ne pada na pamet da se primjerice ispričavaju Nijemcima za bombardiranja Dresdena i Hamburga, za „Rajnske logore“, za program „rent-a-woman“ i sve druge postupke u procesu denacifikacije, pa i zaključcima Potsdamske konferencije. Samim pak Nijemcima na pamet ne pada da takvo što traže pod egidom „zločin je zločin i žrtva je žrtva“. Ameri se nikad neće ispričati Japancima za Hirošimu i Nagasaki, jer bi to značilo obezvrjeđivanje svih onih milijuna nevinih žrtava japanskog militarizma u JI Aziji. Ako se pitate kako je to moguće odreći se uređene srednje razvijene evropske države i krenuti u nepoznato, odgovor je prilično jednostavan opsjednutost „tačerizmom“ i „reganomikom“, neprekidnim čekićanjem o tome kako je jedini jamac demokratski uređenog društva višestranačje, a onda i narod poprilično sklon nacionalšovinizmu. To da je SFR Jugoslavija, za razliku od socijalističkih zemalja VU, bila zemlja demokratskog socijalizma što je bilo jednako vidljivo izvana kao i unutar same SFR Jugoslavije. Kraljevina SHS, parlamentarna monarhija, imala je višestranačje, a jel' bila zato demokratska? Naravno da nije bila, bila je žandarska država. Pa? I tako oni, koji ni sami nisu znali što je socijaldemokracija i koji je cilj političke borbe socijaldemokrata, odriču se svojih komunističkih korijena i antifašizma, ispričavaju se za „zločine komunizma“, plaze na Bleiburg i druga „stratišta“, uspostavljaju SDP i zajedno s HDZ-om kreću „tranzicijskim“ putem, putem „demokratskih promjena“, uništavajući materijalnu osnovu društva i sve što su komunisti prethodno stvorili, a oni su pretvorivši svoj revolucionarni u stvaralački zanos od zaostale ratom razorene siromašne poljoprivredne države stvorili srednje razvijenu evropsku državu, državu demokratskog socijalizma, upravo onakvu kakvom ju je Drago Dimitrović opisao. Oznake: SKH - SDP, Dragutin Dimitzrović, SDP, Ivica Račan, "konstruktivna opozicija", Zoran Milanović, Peđa Grbin, pad rejtinga, raskol

- 17:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.06.2021., nedjelja

„Obnova hrvatskog kraljevstva“ … … bila je najava procesa koji je Franjo Tuđman iskoristio da 1991. zajedno sa Slobodanom Miloševićem spriječi ponuđeno prekoredno članstvo SFRJ u EZ. U kategoriju vrlo opasnih ljudi sude oni koje je general Patton označio kao one koji „previše znaju o premalo toga“ i ljudi s poslanjem, dakle onih koji su po vlastitoj predodžbi sudbinski predodređeni za velika djela, od „veličine“ kojih onda pate čitavi narodi kroz više naraštaja. Franjo Tuđman je primjerice udovoljavao obim kriterijima koji obilježavaju opasne ljude, znao je previše o premalo toga i bio uvjeren u svoje mesijanstvo. On sam po sebi ne bi bio opasan da mu hrvatski narod nije nekritički poklonio povjerenje, a on ga odlučno poveo u propast i narod koji je na „svenarodnom referendumu 1941. – 1945.“ (Igor Mandić) preveden iz statusa naroda slugu u status naroda heroja, u procesu „stvaranja države“ opljačkao i ponovo preveo u status naroda slugu. Nedoučeni zadrti skriboman opsjednut nacionalnim suverenitetom, koji u okviru SFRJ ničim nije bio ugrožen, jer nije postojao izvorni suverenitet federacije, već je on federativnim ugovorom bio izveden iz suvereniteta republika kao nacionalnih država. Pa i samo državljanstvo SFRJ proizlazilo je iz državljanstva republika, mi u SRH smo kao potvrdu državljanstva SFRJ dobivali dokument koji se zvao „Izvod iz knjige državljana SRH“. Sapienti sat! Franjo Tuđman je, vrteći se negdje u prvoj polovici 19. vijeka, zagovarajući ideje iz tog doba, počeo odrađivati ono što su u tom vremenu, rekao bih, obzirom na okolnosti za hrvatski narod briljantno odradili prvenstveno grof Janko Drašković, Ljudevit Gaj i njegovi „Ilirci“, a pridružio im se i biskup J. J. Strossmayer … No sve je to bio zapravo samo privid, Franjo Tuđman se je žestoko trudio i rekao bih u tome dobrano uspio da legitimira tzv. NDH i kroz tzv. proces „pomirbe sinova partizana i ustaša“ ustaštvo izvede na hrvatsku javnu i političku scenu, dajući mu značaj koji ono u hrvatskom narodu nikad imalo nije. Te svoje namjere Franjo Tuđman je najavio je već na osnivačkom saboru HDZ-a kad je rekao da „ … NDH nije bila tek puka kvislinška tvorevina i fašistički zločin nego i izraz vjekovnih težnji hrvatskog naroda za svojom državom … „, a onda istinabog prikriveno u svojem izlaganju na konstituirajućoj sjednici Hrvatskog sabora 30. 05. 1990. kad je rekavši između ostalog „… Hrvatski državni sabor bio je čuvarom suvereniteta (s izuzetkom razdoblja od 1918. do 1941.) hrvatskoga naroda u odnosu na druge nacionalne i državne zajednice …“ koristeći atribut „državni“ koji je Hrvatski sabor imao u tzv. NDH, a onda priznajući hrvatski suverenitet od 1941. dajući tako državni legitimitet kvislinškoj tvorevini, tzv. NDH. Samo što je tom formulacijom, vjerojatno nehotice, priznao i hrvatski suverenitet poslije 1945. Unijet će on tzv. NDH i opet kao državu i u Ustav RH, kad u izvorišnim osnovama, koje je on sam pisao, navodi „ … - u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskoga rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske ( 1963- I 990) … “ Dakle znao je Franjo Tuđman da je Hrvatska, iako kao SRH u sastavu SFRJ, bila država, a ipak ju je odlučio stvoriti (sic!), pa je u tim poslovima „obnove hrvatskog kraljevstva“ i „stvaranju države“ uspio tek obnoviti tzv. NDH. Istinabog ne kao Veliku BiH, nego u njenim avnojskim granicama, ali ipak NDH. Za te potrebe je i OS tzv. NDH preimenovao u „Hrvatsku domovinsku vojsku“, a njene pripadnike, koji su ratovali rame uz rame s nacistima i pritom činili monstruozne zločine, u pravima izjednačio s antifašističkim borcima NOR-a. Zanimljivo je kako su Tuđmanu u njegovom usponu na vlast pomagali CK SKH, a pogotovo njegovo predsjedništvo s potkapacitiranim kepecom Ivicom Račanom na svom čelu, kojega je ideološki „osvješćivao“ odvratni konvertit Zdravko Tomac. U predsjedništvu CK SKH su dobro znali da Tuđman laže i šuruje s ustaštvom o čemu možda najbolje govori ona Račanova, danas samo hinjena ocjena HDZ, kao „stranke opasnih namjera“ izrečena nakon onog Tuđmanovog lupetanja o tzv. NDH na osnivačkom saboru HDZ-a. A da su bili svjesni i društvenopolitičkog uređenja i položaja Hrvatske u Jugoslaviji pokazuje svjedočenje nekadašnjeg sekretara Predsjedništva CK SKH Drage Dimitrovića: „Neke stvari iz tog razdoblja ne bi trebalo zaboraviti. Unutar pola stoljeća Hrvatska je od ruralnog prerasla u industrijsko društvo. Razvijena je obrazovna, znanstvena, kulturna infrastruktura, stvorene su pretpostavke za moderni život. Usporedo s tim, rasla je samosvijest ljudi pa su kroz samoupravljanje oslobođeni značajni ljudski potencijali i inicijative, što je bitno za generacije suočene s globalizacijskim tsunamijem. Nadalje, morali smo nalaziti rješenja u kriznom vremenu kad se obiteljsko srebro nije prodavalo, a nismo se pretjerano ni zaduživali. Nismo tražili druge da nam rješavaju probleme, a naučili smo živjeti od onoga što stvaramo, što je sigurna formula u svim vremenima. U tom se vremenu Hrvatska teritorijalno zaokružila i nacionalno homogenizirala, pa smo krajem osamdesetih imali više hrvatskog stanovništva nego krajem pedesetih ili krajem dvadesetih. Imali smo i kontinuitet razvoja državnih institucija koje su se postupno oslobađale centralne vlasti, pa su krajem osamdesetih naše institucije preuzele najveći dio odgovornosti za stanje u Hrvatskoj. Hrvatska je, dakle, pred kraj socijalizma, uoči demokratskih promjena, imala izuzetno snažne atribute državnosti.“ koji je unatoč tim saznanjima glasao za „demokratske promjene“ koje su dovele na vlast Franju Tuđmana na čelu hordi zaljubljenika u laž, mržnju i zločin, jer je osnovni cilj SKH – SDP i kasnije SDP kako ga je formulirao Zdravko Tomac bio „rušenje Jugoslavije i komunizma“. Komunisti protiv komunizma kako to gordo zvuči!? Ako se pitate kako je to moguće odreći se uređene srednje razvijene evropske države i krenuti u nepoznato, odgovor je prilično jednostavan opsjednutost „tačerizmom“ i „reganomikom“, neprekidnim čekićanjem o tome kako je jedini jamac demokratski uređenog društva višestranačje, a onda i narod poprilično sklon nacionalšovinizmu. To da je Jugoslavija za razliku od socijalističkih zemalja VU bila zemlja demokratskog socijalizma puno vidljivije je bilo izvana nego unutar same Jugoslavije. Pa dragi moji Hrvati, danas imate višestranačje, samostalnu međunarodno priznatu državu prepunu Božjeg blagoslova, članicu euroatlantskih integracija (EU i NATO), samo jednu trećinu Srba u odnosu na njihov broj 1990., pa jeste li sretni i zadovoljni uz sve te „blagodati“? Ako jeste, onda vas ljubazno molim da mi odgovorite zašto Hrvati danas bježe iz te blagoslovljene države i zašto nas je danas, kako znalci kažu, 700.000 manje nego 1990.? A možda je razlog tome prevelik broj dvodomovinaca, potomaka podanika Mostarskog paše, koji su do 1900. bili tek BiH katolici, a onda voljom biskupa preimenovani u Hrvate, kojih je u RH danas daleko iznad imigracijskog kapaciteta, čija se riječ u RH u javnom i političkom prostoru sve jače čuje, a onda i položaj RH u EU usporediv s onim koji je imala AP Kosovo u SFRJ u kojoj je SRH bila gospodarski najjača republika. Dakle bili smo gazde, a danas jedva da smo sluge, koji dranče i „grebu se“ za sredstva iz EU fondova, umjesto da radimo i stvaramo kako smo to radili u omraženom „totalitarističkom mraku“ SFRJ, najotvorenije i najsigurnije države svijeta. Oznake: Franjo Tuđman, general Patton, opasni ljudi, SFRJ, srhž, grof Janko Draqšković, Ljudevit Gaj. "Ilirci", J. J. Strossmayer, Ivica Račan, Zdravko Tomac, SKH - SDP, Drago Dimitrović, višestranačje, "tačerizam", "reganomikaa"

- 06:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.06.2021., petak

SDP – pokušaj popravka nepopravljivog Neuspjeh SDP-a na lokalnim izborima nije doveo do toga da ogromna hrpa politički ničega, Peđa Grbin, prizna vlastitu odgovornost i odstupi. Da nije bilo ničeg drugog nego dopuštanje potkapacitiranom političkom bezveznjaku Ivanu Račanu da radi kandidacijske liste za izbore, na kojima se, avaj, kao kandidat za gradonačelnika Zagreba našao Joško Klisović. A kome i što u Zagrebu znači Joško Klisović zorno su pokazali rezultati izbora. Ne, on će raspuštanjem gradskih organizacija u Zagrebu i Slavonskom brodu izvesti SDP na pravi put. Ja u uspjeh te spasonosne misije ne sumnjam, jer uspjeh garantira činjenica da te iz govana izvlači onaj koji te je u govna uvalio. Zadnji parlamentarni i nedavni lokalni izbori pokazali su da su jednako građani kao i dio članstva SDP-a primijetili tu „far niente“ poziciju i uskratili SDP-u izbornu podršku svjesni da politika koju vodi ogromna hrpa politički ničega, Peđa Grbin, nema veze sa socijaldemokracijom, niti sa bilo kakvom lijevom političkom misli A još manje veze sa ičim korisnim ima kadroviranje Ivana Račana. Dragi moji SDP-ovci pozivam vas da pažljivo pročitate programatski intervju Miše Krstičevića dan u srpnju 2020. „Večernjem listu“ u kojem on govori o nužnosti repozicioniranja SDP-a na lijevu stranu hrvatskog političkog spektra, a na tom tragu su i izjave Ranka Ostojića … Ali ne, vi si izabirete Peđu Grbina čiji je jedini politički program bio svrgavanje Davora Bernardića. I imate to što imate. Politički gledano je to pozicija desnog centra. Neprijeporna je činjenica da je SDP partija/stranka čije je samo osnivanje bilo besmisleno. Na zadnjem 12. Kongresu SKH delegati su na nesreću ne samo komunista nego svih nas u Hrvatskoj za predsjednika Predsjedništva CK SKH izabrali Ivicu Račana, lijenčinu i oklijevala, dakle ono lošije od ponuđena dva imena. SKH, dakle komunisti, kao avangarda radničke klase su bili vodeća snaga demokratski uređenog društva, demokratskog socijalizma, kako su taj društvenopolitički sustav uspostavljen u Titovoj Jugoslaviji prozvali svjetski priznati eksperti poput Ichaka Kalderona Adizesa, vodećeg svjetskog stručnjaka na području strukturalnih promjena, a onda i politologa svjetskog glasa poput Michaela Parentia i Phila Butlera, ali i brojni drugi i nikakve potrebe nije bilo za provođenje bilo kakvog procesa društvene tranzicije. I to kakve tranzicije; iz demokratskog socijalizma u višestranačku demokraciju!? Riječju, SFRJ po okončanju hladnog rata i urušavanju sustava velikodržavnog socijalizma u zemljama VU nije trebala prolaziti ni kroz kakvu tranziciju, jer je ona uspostavom samoupravnog sustava vlasti, procesa započetog početkom pedesetih godina prošlog stoljeća, tranziciju iz sustava „diktature proletarijata“ u demokratski socijalizam odavno prošla. Proces tobožnje tranzicije u koji je Hrvatska gurnuta usporediv je jedino s time da se svojedobno tko sjetio da se iz građanskog društva treba vratiti u feudalizam kako bi se onda metodama političke borbe prešlo u građansko društvo, jer je ono bilo uspostavljeno nasilnim putem (Francuska revolucija). Sporna je bila eksproprijacija eksproprijatora, poslijeratna nacionalizacija i konfiskacija imovine za potrebe zagovornika „tranzicije“ prozvana „otimačinom“, pa je u procesu provođenja tranzicije prioritet bio povratak „otetog“, danas smo svjedoci da cilj nije bila uspostava višestranačke demokracije, nego povratak na stanje otprije 2. Svjetskog rata. Svako izvlašćivanje, neovisno u ime koga i u ime čega se ono provodi, bez daljnjega sadrži i elemente nepravde. U trenutku provođenja konfiskacije gotovo nitko se ne pita na koji način su brojni veleposjednici, „Glembajevi“, a pogotovo vjerske organizacije stekle ogromnu imovinu i kako je primjerice KC postala daleko najveći veleposjednik u Hrvatskoj. Obrazloženje Pojednostavljeno gledano komunisti i socijaldemokrati imaju isti politički cilj: uspostavu besklasnog društva odnosno takvog društvenopolitičkog uređenja potpuno ravnopravnih jedinki, samo što će taj cilj komunisti, vođeni marksizmom uz materijalističke principe Feuerbacha i dijalektiku Hegela, doseći eksproprijacijom eksproprijatora, dakle nasilnim putem, revolucijom, a socijaldemokrati legalnim sredstvima političke borbe, dakle nikad, kako su to tumačili komunisti, prozivajući radi toga socijaldemokrate „salonskim ljevičarima“. Ultimativni cilj komunista je komunizam, besklasno društvo u kojem vrijedi princip „svatko prema mogućnostima, svakom prema potrebama“, što bi naravno trebala osigurati materijalna osnova društva. Zbog toga što materijalna osnova društva nije bila dostatna za ostvarenje komunizma, period za stvaranje potrebne materijalne osnove društva zove se socijalizam kao prijelazni period u kojem je vladao princip „svatko prema mogućnostima, svakom prema zaslugama“. Radnička participacija i “skandinavski socijalizam“ su iznuđeni strahom vlasnika kapitala od revolucije. Vjerska uvjerenja bila su druga točka prijepora između komunista i socijaldemokrata, vjerska pripadnost bila je inkompatibilna s pripadnošću komunistima, iako je ispovijedanje vjere, kad su u pitanju jugoslavenski komunisti, bilo slobodno, pa su se po tome što nisu bili isključivo kadrovska Partija i što u svojem programu nisu imali borbeni ateizam jugoslavenski komunisti razlikovali od gotovo svih komunističkih partija u svijetu. Osobno mislim da su i ove iznimke, kojima su bitno smanjene napetosti između vjernika i komunista ili nečlanova i partijskog članstva, bitno pridonijele razvoju samoupravnog socijalizma. Pregovori između jugoslavenskih vlasti i predstavnika EZ koji su u tajnosti vođeni od polovice osamdesetih godina pokazali su da je predstavnicima EZ sporna bila samo pred zakonom nejednaka pozicija privatnog vlasništva u odnosu na druge oblike vlasništva i nepostojanje višestranačja, s time da se višestranačje prikazivalo kao conditio sine qua non svake demokracije, kao da je ono sinonim za demokraciju, što i danas mnogi misle. Samo ja svima koji tako misle postavljam pitanje u kojem to višestranačju postoji nešto uopće usporedivo s delegatskim sustavom kao oblikom direktne demokracije. Po čemu bi to, primjerice, prilikom kandidiranja za političke i druge funkcije u društvu bila prednost sakupljanja potpisa nepoznatih ljudi kao oblika podrške za kandidaturu u odnosu na isticanje odnosno predlaganje poznatih nam ljudi na predkandidacijskim skupovima u MZ, RO, ustanovama i institucijama? Ili, primjerice, zašto je bolje imati gradonačelnika grada Zagreba kao otuđeni centar moći u odnosu na predsjednika IV SGZ pod kontrolom SGZ? Dakle demokratski socijalizam je trebalo htjeti, a onda i znati braniti i obraniti. Danas je valjda svakom sa zrnom soli u glavi jasno da je društveno vlasništvo i sustav vlasti koji je u svojoj žiži imao brigu o čovjeku, u interesu očuvanja statusa naroda heroja valjalo i braniti i obraniti i ne dopuštati bagri i brabonjcima, zaljubljenicima u laž, mržnju i zločin da nas opljačkaju, vrate u prošlost i prevedu u status naroda slugu. Pa kako je onda i zašto došlo do „demokratizacije“ vlasti u Hrvatskoj koju su trebali provesti hrvatski bagra i brabonjci, zaljubljenici u laž, mržnju i zločin opsjednuti fašističkim idejama oružano poraženim u 2. Svjetskom ratu i snažno gurani od klera Crkve u Hrvata, dakle klerofašista. Počelo je time da se komunisti proglase zločincima, obezvrijedi ne samo NOB i antifašistička borba koju su oni predvodili, nego i sva zadivljujuća postignuća u obnovi i izgradnji zemlje, isključivo njima pripiše antifašizam, kojeg se onda prikaže kao zločinačku ideologiju. Biti komunist postalo je nešto odiozno, biti komunist značilo je biti zločinac. Komunisti, „avangarda radničke klase i vodeća snaga društva“ sami nasjedaju i izbacuju komunistički atribut i mijenjaju ime partije koje postaju tobože socijaldemokratske, pa se kod nas u Hrvatskoj SKH preimenuje prvo u SKH – SDP (Stranka demokratskih promjena), a to preimenovanje i odustajanje od komunističkih ideala bila je prva stepenica na Tuđmanovom usponu na vlast. Slijedi osnivanje SDP, Socijaldemokratske partije, koja je zadržala nemalu imovinu bivšeg SKH i status stranke ljevice, koji je valjda baštinila od SKH, jer ona nikad nije bila stranka ljevice. Nije niti osnovana da to bude. Vrijeme je pokazalo da je SDP osnovan ne da bi bio opozicija HDZ-u, nego da bi mu pomagao vladati, što je Ivica Račan i najavio, poslije izgubljenih izbora i uspostavi HDZ-ove vlasti, svojom izjavom da će na političkom planu „SDP biti konstruktivna opozicija vlasti“. A vrijeme je pokazala da ona politička pozicija koja ima takvu opoziciju, kakav je bio Račanov SDP, može komforno vladati po volji, a ako i izgubi vlast, SDP će mu je znati i vratiti, kao što je to zorno pokazao gubeći na izborima 2015./2016.. Najprije je bilo protivljenje Tuđmanovoj ratnoj opciji, da bi se na kraju ta opcija zdušno podržavala i Tuđmanu se pružila sva moguća potpora u napadu na Jugoslaviju, pardon „obrani od velikosrpske agresije“. I da, nikad mi nije bilo jasno što je cilj političke borbe SDP-a, za kakvo društveno-političko uređenje, za kakvu državu se SDP uopće zalaže? Dva četverogodišnja mandata kad je SDP sa svojim koalicijskim partnerima obnašao vlast su potrošena na dogradnju Tuđmanovog nacional-socijalističkog čardaka s temeljima u živom blatu nacionalšovinizma. A onda ne bez vraga nesreća nikad ne dolazi sama i nikad nije tako loše da ne bi moglo biti i gore, neznalicu, lijenčinu i oklijevalo Ivicu Račana nasljeđuje osjetno gori liberalni konzervativac Zoran Milanović, ljevičar od formata (sic), kojeg onda nasljeđuje bezbojni Bandićev gojenac Davor Bernardić, kojeg nasljeđuje ogromna hrpa politički ničega Peđa Grbin. Pa može li gore? Naravno da može! Oznake: SDP, Peđa Grbin, Ivan Račan, Joško Klisović, Mišo Krstičević, Ranko Ostojić, Davor Bernardić, Ivica Račan, Ichak Kalderon Adizes, M;ichael Parenti, Phil Butler, demokratski socijalizam

- 22:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.10.2020., utorak

Teroristički akt 12. 10. 2020.; svijetle ustaške tradicije Pucnjava na Trgu sv. Marka bez svake sumnje ima elemente terorističkog čina. Stručnjaci, a pogotovo „stručnjaci“ upiru se objasniti što je nagnalo tog mladog čovjeka na taj bezumni čin. Ja osobno mislim da svi griješe u samo jednom; povod i uzroke traže u sferi racionalnog, a što ako uzroci leže u sferi iracionalnog? Kao inspiraciju počinitelju spominju govor mržnje izbjegavajući imenovati one koji taj govor šire, pa onda „ispiranje mozga“, izbjegavajući spomenuti platformu s koje se to radi kao i pojedince koji to rade … Spominju se desni i lijevi ekstremizam s time da se ovaj lijevi očituje u „prijetnjama smrću“ sadržanim u paroli „Smrt fašizmu! – Sloboda narodu!“, obilježavanju Dana ustanka u Srbu, umjetničkoj instalaciji sa simboličnim prikazom crvene zvijezde petokrake na riječkom neboderu. Dakle voljom i političkim pregalaštvom dvojice „dičnih hrvatskih sinova“, Ivice Račana i Franje Tuđmana, lijevoj političkoj misli u Hrvatskoj vrata su zalupljena i zabravljena, tako da se s te strane ne mogu očekivati gotovo nikakve akcije, a pogotovo ne one nasilne. Govor mržnje i pozivi na nasilje dolaze isključivo s desne strane političkog spektra gdje su se ugnijezdili „domoljubi“ i izuzetno opasne grupacije „stožerlija“, „dignitetlija“, „pijetetlija“, „šatoraša“ … iz redova hrvatskih branitelja, kod kojih se, usudim se reći, nalazi najveća količina ilegalnog oružja, što ih čini još opasnijim. Po meni sve što se u RH događa, a događa se već više od četvrt vijeka je samo posljedica fašističke kontrarevolucije, Tuđmanovog ludila „stvaranja države“, koje je zahvatilo gotovo čitav hrvatski narod. I ne popušta. Onda kad se nema kamo i poslovično „demokratski“ opredijeljen i „antifašistički odlučan“ Andrej Plenković, navodna meta atentatora ili „atentatora“, progovara o „udaru s desna“ … A na desnoj strani su, kako već rekosmo, „domoljubi“, „borci za Hrvatsku“, ustašuljci i antitotalitaristi, koji su prema definiciji Thomasa Manna „u duši fašisti“, dakle svi oni ogrezli u laž, mržnju i zločin. Ustaški pokret je, radi toga jer nije imao uporišta u hrvatskom narodu, njegovo političko krilo, „Frankovci“, na izborima nije moglo sakupiti niti 3 % glasova birača, osnovan kao teroristička organizacija. Pristupnici su zakletvu polagali iznad samokresa, bombe i bodeža. I ustaše su to sve vrijeme i bili, od svojeg osnutka pa do današnjeg dana, računajući i njihove „najsvjetlije trenutke“, fašistički zločin i kvislinšku državu tzv. NDH. Po završetku 2. Svjetskog rata bivši ustaše i ustaški opredijeljeni pojedinci u ilegali ubijaju istaknute članove i sekretare KPJ, a organizirane skupine pod patronatom KC i zato prozvane „križarskim“, ostavljaju iza sebe krvave tragove terorističkog djelovanja sve do 1953. kad je zadnja takva skupina likvidirana. Tek nakon toga možemo reći da je u tadašnjoj NRH prestala atmosfera straha iako ustaške terorističke akcije nisu prestale i trajale su sve vrijeme postojanja SFRJ, čije su se Službe dobro nosile s njima, najprije privodeći teroriste pravdi, a poslije Bugojanske skupine i privođenjem pravde teroristima. Da se Vlasi ne dosjete, borba jugoslavenskih službi sigurnosti, UDB/SDS, s ustaškim teroristima prozivana je od „domoljuba“ obračunom jugo-komunističkih službi s hrvatskom političkom emigracijom što je kasnije, radi pojačavanja dojma, preraslo u obračun jugo-komunističkih tajnih službi s hrvatskim iseljeništvom. Činjenice, međutim, govore da hrvatsko iseljeništvo nije imalo nikakvih problema s odnosnim jugoslavenskim službama, niti su te službe imale ikakvih problema s hrvatskim iseljeništvom. Jedine probleme koje je hrvatsko iseljeništvo imalo su bili problemi s ustašama koji su nastojali milom ili silom uspostaviti nadzor nad hrvatskim iseljeničkim organizacijama. Posebno je ilustrativan primjer Hrvatske bratske zajednice, HBZ, najbrojnije, najbogatije i najbolje organizacije hrvatskog iseljeništva u SAD, koja je rezolutno odbijala svako povezivanje s ustašama, koji su radi toga na njene čelnike Johna Badovinca i Bernarda Luketicha pokušali čak 15 atentata. „Štakorskim kanalima“ i na druge načine u inozemstvo pobjegli ustaše su kao teroristi u Jugoslaviju uglavnom ubacivani iz inozemstva, premda je bilo i onih koji su “stasali“ u zemlji regrutirani iz redova onih mladih ljudi, potomaka ustaša „ubijenih“ na Lojbaškom polju ili preko nekoliko puta u zarobljeničkim kolonama, pardon „križnim putovima“, bili odgajani na „svijetlim ustaškim tradicijama“; prvenstveno patološkoj mržnji prema Srbima i Jugoslaviji. Pokušavali su podmetnuti tisuće eksplozivnih naprava duž jadranske obale u vrijeme turističkih sezona od kojih je nasreću u četrdesetak godina samo koja stotina eksplodirala, planirane velike akcije, poput trovanja vode u beogradskom vodovodu, miniranja zagrebačkih trafo stanica ili podizanje ustanka, nisu im uspjele, SDS je odradila svoj posao i spriječila zločince. A onda se na traženje iz svijeta, a posebno EZ, u SRH uvodi višestranačje; od nekoliko novoosnovanih stranaka, najorganiziranija i najjača je HDZ, koja je pod vodstvom Franje Tuđmana bila više politički pokret nego stranka. U HDZ-u su se skrasili brojni „domoljubi“ i partijski disidenti, a zapravo oni koji su zbog razno-raznih „nestašluka“ i „manguparija“ od pristajanja uz Maspok, preko povezivanja s proustaškim elementima, pa do ozbiljnih kriminalnih djela, bili isključivani iz partijskih redova. Sam Franjo Tuđman je silno nezadovoljan svojom pozicijom na skali moći već polovicom šezdesetih godina ušao u sukob s državnim vlastima u SRH, koje su odgovorile ignoriranjem njega i njegovih prenemaganja, ali kad je ušao u sukob s partijom, vrag je uzeo šalu, tamo nisu imali smisla za njegove smicalice i naš Franjo je pao u nemilost i „zbuksan“, iako je u zatvoru bio poprilično privilegiran. Uz obilnu pomoć Ivice Račana, te uz brojne izborne prijevare na prvim višestranačkim izborima u svibnju 1990. na vlast dolazi Franjo Tuđman i njegov HDZ. U inozemstvu su ustaški teroristi, koji su u svakoj zemlji u kojoj su se zatekli bili dno dna, nepatvoreni društveni talog, napadali jugoslavenska konzularna predstavništva, otimali zrakoplove, ubijali jugoslavenske diplomate … i u tim terorističkim akcijama stekli bogato iskustvo, koje su po dolasku u zemlju, nakon što je Ivica Račan tražio od savezne SDS da nad njima ukine mjere nadzora, prenijeli na ovdašnje „heroje a ne zločince“ u njihovim akcijama usmjerenim mahom protiv Srba. I Jugoslavije! Naime već u predizbornoj kampanji HDZ-a uoči prvih višestranačkih izbora verbalno su napadani Srbi i Jugoslavija, kao spasonosan najavljivan je proces svenarodne pomirbe sinova ustaša i partizana, kao realizacija ideje koja je izvorno potekla od Vjekoslava Maksa Luburića, a Franjo Tuđman je prigrlio i lansirao kao svoju. Jer, kao, hrvatski narod je razjedinjen i ne može kao takav ući u proces tranzicije koji je pred njim. A zapravo se radilo o legitimiranju i legalizaciji ustaškog pokreta, jer partizanski borci nisu imali nikakve potrebe miriti se s bilo kime, a pogotovo ne s onima koje su kao okupatorske sluge ogrezle u zločinu pobijedili u NOR-u. Tako je ustaški pokret izveden na hrvatsku javnu i političku scenu. Put prema „rušenju Jugoslavije svim sredstvima“ što je također preuzeto kao izvorna Luburićeva ideja bio je otvoren. Odmah po Tuđmanovom preuzimanju vlasti jedan dio tog ustaškog i proustaškog šljama vraća se u zemlju u kojoj su im se „sva nebeska vrata otvorila“, Franjo Tuđman ih nagrađuje pozicijama u vlasti, državnoj upravi, represivnom aparatu … kasnije i vojsci. Vraćaju se i „kapitalci“ poput Franje Gorete i „najsjajnije zvijezde“ Mire Barešića, ubojice jugoslavenskog ambasadora Rolovića, a na izdržavanje kazne u domovinu se vraća i Bože Vukušić, radi ubojstva u Njemačkoj osuđen na kaznu doživotnog zatvora, kojeg naravno Tuđman odmah pušta iz zatvora. Odmah po dolasku na vlast Tuđman počinje s diskriminacijom Srba, njihovim izgonom s posla i iz stanova, što sve više prerasta u terorizam, koji poslije srpske pobune sve više i više poprima oblike državnog terorizma. Kuće i gospodarski objekti u vlasništvu Srba se pale i miniraju. Protivnici režima, ma tko oni bili, se likvidiraju, od sindikalnog lidera Krivokuće preko Josipa Reihl-Kira do Ante Paradžika. Posebno surovo se, u vrijeme dok još nema nikakvih međunacionalnih sukoba, a pogotovo ne onih oružanih, u Osijeku obračunava ustaštvom natopljeni, „perjanica“ HDZ-a Branimir Glavaš, a Tomislav Merčep i Blago Zadro u Vukovaru. Srbe se bez ikakvog razloga i povoda privodi, premlaćuje i ubija, a njihove kuće i gospodarski objekti se miniranjem i paležom uništavaju. Ako to nije terorizam, vi mi recite što terorizam je? Napadima Tuđmanove paravojske koja s „Jurom i Bobanom“ i ZDS na usnama i krunicom oko vrata na jedinu legalnu OS započinje nasilna secesija i građanski rat u Hrvatskoj, kojim su srušene i Hrvatska i Jugoslavija. Rat, prozvan „Domovinski“ i opisan kao opravdani i pravedni, završava 1995. i otada traje glorifikacija „hrvatskih branitelja“, onih koji su ga kao ordinarni teroristi, organizirani kao „trojke“ ili „Dragovoljci DR“ započeli. Ti će se, sve od Splitske rive pa do danas, prijeteći okupljati i poduzimati ordinarne terorističke akcije, kao već spomenuti „stožerlije“, „dignitetlije“, „pijetetlije“, „šatoraši“, uvijek organizirani od HDZ-a, odnosno političke proustaške krajnje desnice. Nijedna takva ni slična akcija s pozicija ljevice nije registrirana. Ovo samo zato da Plenković ne bi tražio komunističke ekstremiste, kao organizatore terorističkog čina na Markovom trgu. I na kraju, ilegalno vatreno oružje kao krucijalni hrvatski problem, naime rat je završio pred 25 godina, a oružje od stanovništva nije oduzeto, a trebalo je biti i moralo je biti. Prema procjenama nekih stručnjaka u posjedu hrvatskih građana je oko 350.000 komada vatrenog oružja. Razlozi zašto po završetku rata oružje nije oduzeto krije se u zanosnom klicanju: „Nikad više Hrvatska bez oružja!“, ne shvaćajući da je taj „zanos“ zapravo posljedica nacional-šovinističkog ludila kojim je Franjo Tuđman svojom suludom provedbom procesa pomirbe onih koji i nisu bili u zavadi naprosto uništio Hrvatsku kao civiliziranu državu. A onda bivši saborski zastupnik, general Željko Glasnović, javno pozira s oružjem u svojem vlasništvu, oružjem za posjedovanje kojeg se dozvola ne može dobiti. Pa kad može Glasnović, zašto ne bi mogli i svi drugi!? Oznake: teroristički aklt, Govor mržnje, desni i lijevi ekstremizam, "stožerlije", "dignitetlije", "pijetetlije", šatoraši, Ivica Račan, Franjo Tuđman, "stvbaranje države", andrej plenković, domoljubi, "ustašuljci", Thomas Mann, ustaški pokret, "Frankovci", HBZ, John Badovinac, Bernard Luketich, Maspok, ;Maks Luburić, državni terorizam, domovinski rat, hrvatski branitelji, "trojke", dragovoljci DR, Braniomir Glavaš, Tomislav Merčep, Blago Zadro, Željko Glasnović

- 14:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.10.2020., subota

Hrvatske tranzicijske stranputice; put iz demokracije u totalitarizam Ili: Hrvatski recept kako uništiti srednje razvijenu i prosperitetnu evropsku državu i mjesto ugodno za život i pretvoriti je u „muljevito dno Evrope“? Hrvatskom hodu po mukama, koji traje od izbora Ivice Račana za predsjednika Predsjedništva CK SKH, se kraj ne nazire ni nakon 30 godina agonije. Sve se svodi na to da mi još ni danas nismo kadri shvatiti koje smo budaletine bili dopustivši bjelosvjetskoj i domaćoj bagri i brabonjcima da nas uče tko smo, što smo, kakvi smo i gdje, s kime i kakvi želimo biti. Dopustili smo zlonamjernim psinama iz svijeta i domaćoj bagri i brabonjcima da nas uvjere kako je jugoslavensko samoupravljanje s delegatskim sustavom i društvenim vlasništvom, koji je u svojoj žiži imao brigu o čovjeku isto što i rigidni velikodržavni socijalizam u SSSR-u i zemljama VU, pa moramo nužno proći kroz proces tranzicije koji počinje uvođenjem višestranačja kao najvišeg oblika demokracije.(sic!) Bio je to stravičan korak unazad, kojem bi bio ravan jedino onaj da je netko u uvjetima revolucionarnih turbulencija poslije 1. Svjetskog rata odlučio uspostavljeni kapitalistički poredak zamijeniti feudalističkim. Znalci su nas upozoravali, borili se koliko su mogli da shvatimo svu pogubnost „tačerizma“ i šok-terapija Jeffrey-a Sachsa u trenutku urušavanja socrealizma u zemljama VU, procesa tranzicije, koji se nas u Jugoslaviji zapravo nije trebao ticati, mi niti smo znalce slušali, niti išta naučili, niti do danas shvatili što nas je to snašlo da smo postali „muljevito dno Evrope“. Bez istinskih prijatelja, prezreni od sviju! Uzalud nam je prof. Branko Horvat „zorno crtao“, a zapravo opisivao hrvatski politički establishment kao one od lošeg oca i još gore matere, koji su postali loši sluge gorih gospodara: „Doći će dan kad će nam se u ekonomiju uvući neznalice i plaćenici stranih konzorcija i korporacija, doći će dan kad će svoje ljude imenovati, premijerima, državnicima, taj dan će biti sprovod naše suverenosti i demokracije, taj dan će biti sprovod slobode, prava radnika i svijeta kakvog smo poznavali, taj dan će doći uskoro, a mi ćemo ga slaviti kao državni praznik.“ Nedostatak znanja u redovima SKJ ili državnoj upravi, jednako SFRJ kao i njenim državama sastavnicama i nevoljkost u pristupu rješavanju gospodarskih i drugih problema u državi ili možda tek ideološka i druga politička istrošenost, sve do neizdržljivosti izloženi žestokim korteširanjem stranih obavještajnih službi, posebno CIA-e i BND, kao i Vatikana, potpomognuto bujanjem velikosrpskog hegemonističkog nacionalizma, velikohrvatskog separatističkog nacional-šovinizma i slovenskog izolacionizma, rezultiralo je razgradnjom jugoslavenske federacije, a onda i potpuno nepotrebnim „tranzicijskim“ hodom po mukama svih naroda bivše zajedničke države. Neznanje se očitovalo u pregovorima s EZ koji su počeli već polovicom 80-ih godina prošlog stoljeća, kad je jugoslavenskoj strani spočitnuta tobože deficijentna demokracija, jer nije bilo višestranačja, što je bio prvi prigovor, potpuno neumjestan, jer ispada da je višestranačje istoznačnica za demokraciju, što je, svjedoci smo, daleko od istine, a drugi, opravdan, nejednakost pred zakonom privatnog vlasništva, u odnosu na druge oblike vlasništva. Višestranačje je bilo direktni atak na samoupravni sustav kao jedini društvenopolitički sustav u svijetu koji je u žiži interesa imao brigu o čovjeku, a ne profit. Da je bilo znanja i volje jugoslavenska je strana pregovarače iz EZ lako mogla „sahraniti“ isticanjem delegatskog sustava kao oblika direktne demokracije i pitati ih u kojem to višestranačju takav demokratski iskorak uopće postoji, a onda i zašto bi i u čijem interesu brigu za čovjeka trebalo zamijeniti brigom za kapital i profit. I zašto bi trebalo ići na ruku vlasnicima kapitala i štititi kapital a ne čovjeka? Što se pak privatnog vlasništva tiče, nikakav problem ne bi predstavljala novelacija zakona kojim bi se privatno vlasništvo pred zakonom izjednačilo s drugim oblicima vlasništva. To sasvim sigurno ne bi rušilo samoupravni sustav. I u suštini je to jedina „tranzicija“ kroz koju je „poslije rušenja Berlinskog zida“ SFRJ sa svojim sastavnicama trebala proći. Da je nas Hrvate kroz povijest uništavala poniznost, idolatrija, nekritička povodljivost za drugima, obezvrjeđivanje svojeg, ma koliko to vrijedno bilo, smo odavno znali, jer su iz tih saznanja o nama samima i skovane sintagme „sluganski mentalitet“ i „bečki konjušari“! A onda se u tragediji 2. Svjetskog rata, koji je na našim prostorima počeo okupacijom Kraljevine Jugoslavije, a nastavljen općenarodnim ustankom i borbom za oslobođenje do pobjedonosnog završetka, rodila šansa da se hrvatski narod oslobodi sluganskog mentaliteta. Dakle, kao što se to i drugim narodima u povijesti događalo i hrvatski narod je raspoznao svoju šansu da krene putem slave i ponosa i odlučio tu šansu ne propustiti. Šansa se je zvala NOB-a, općenarodni ustanak i borba protiv nacifašističkog okupatora i njegovih slugu, koji je organizirala i do pobjedonosnog završetka vodila KPJ, u kojoj su se mnogi Hrvati kao borci uključili u redove NOV i POJ, prvo preimenovanih u NOVJ, a kasnije JA, punopravne članice antifašističke koalicije. Ta borba, čija je jedna komponenta bila socijalna/socijalistička revolucija je kao rezultat imala uspostavu Federalne države Hrvatske, FDH, kao nacionalne države hrvatskog naroda do koje je došlo 09. 05. 1944. odlukom ZAVNOH-a, prethodno proglašenog najvišim organom vlasti u Hrvatskoj. Tim činom, uspostavom nacionalne države, je hrvatski narod konzumirao svoje neotuđivo pravo na samoopredjeljenje. Tako je Hrvatska pobjedonosno završila 2. Svjetski rat u redovima antifašističke koalicije, među silama pobjednicama nad fašizmom, baštineći antifašizam kao civilizacijski doseg i svjetonazorni princip slobodnog pojedinca u slobodnom društvu. Obzirom na činjenično stanje da je okupirana bila Kraljevina Jugoslavija i odluke „velike trojice“ na Teheranskoj konferenciji, kojima je a) NOVJ priznata kao jedina dobro organizirana i vođena oružana formacija koja se na teritoriju okupirane Kraljevine Jugoslavije bori protiv nacifašističkog okupatora, b) da će poslije rata biti Jugoslavija i c) da se poslije rata neće dopustiti opstanak nijednoj državnoj tvorevini koju su uspostavili fašisti, nacisti i militaristi, Hrvatska se odriče jednog dijela svojeg suvereniteta i zajedno s drugim nacionalnim državama nastalim na području nekadašnja Kraljevine Jugoslavije udružuje se u saveznu državu, Demokratsku federativnu Jugoslaviju, DFJ, prenoseći na nju dio svojeg suvereniteta, ovlašćujući je tim činom da je, kao i druge države udružene u Jugoslaviju, savezna država kao subjekt međunarodnog prava zastupa pred svijetom. Kako činom okupacije i kapitulacije njene OS Kraljevina Jugoslavija nije prestala postojati, njena vlada je djelovala u izbjeglištvu, a njena veleposlanstva su bila izuzetno aktivna, nijedna država izvan dosega sila Osovine nije prekinula diplomatske odnose s njom, valjalo se izboriti za politički legitimitet privremene vlade, NKOJ-a, prethodno priznatog od Saveznika na Teheranskoj konferenciji, jer bi izgonom okupatora i prestankom rata u zemlji došlo do stanovitog dvovlašća, što je izbjegnuto tako da je legitimitet ratnim pobjednicima koje su predvodili komunisti dao Sporazum Tito – Šubašić, a potom i kralj Petar II, dajući maršalu Titu mandat za sastav nove jugoslavenske vlade. Legalnost novim vlastima su dali izbori za Ustavotvornu skupštinu održani u studenom 1945. Jugoslavenski komunisti koji su po završetku rata svoj revolucionarni zanos uspješno pretvorili u stvaralački te od zaostale, siromašne i ratom opustošene zemlje stvorili respektabilnu srednje razvijenu evropsku državu, koja je uoči raspada po svojem ekonomskom potencijalu činila 24. gospodarstvo svijeta. U DFJ/FNRJ/SFRJ, poznatoj i kao Titova Jugoslavija, su hrvatski narod i njegova država FDH/NRH/SRH doživjeli svoje zvjezdane trenutke, prvi put u svojoj povijesti su bili potpuno ravnopravni s drugim narodima i njihovim državama. I ne samo to bili su dio državne zajednice koja je kao lider Pokreta nesvrstanih bila značajan i mogli bismo reći nezaobilazan čimbenik u blokovski podijeljenom svijetu pogotovo zbog svoje politike detanta, politike rješavanja sporova mirnim putem. I to bi bilo sve, nitko iz EZ nije niti u jednom trenutku niti pokušao izjednačiti jugoslavenski samoupravni socijalizam s velikodržavnim socijalizmom SSSR-a i zemalja VU, to će tek kasnije izjednačiti stameni hrvatski demokratizatori i antitotalitaristi, a zapravo okrutni pljačkaši, bagra i brabonjci, zaljubljenici u laž mržnju i zločin, fašisti u duši, da se ograničim na Hrvatsku, okupljeni oko nikakvog hrvatskog velikana, nego zadrtog nedoučenog mitomana, plagijatora i skribomana, tobožnjeg antifašista, Franje Tuđmana, teškog duševnog bolesnika uvjerenog u svoje poslanje uskrisitelja hrvatskog kraljevstva. Kojeg jedino Ivica Račan nije prepoznavao kao ništariju, valjda zato što je i sam bio ništarija. Franjo Tuđman, odmah po napuštanju prestižne pozicije načelnika Personalne uprave JNA i predsjednika SD „Partizan“ (ne FK „Partizan“) i izlasku iz aktivne službe u činu general-majora, iz Beograda dolazi u Hrvatsku na mjesto direktora za njega izmišljenog Instituta za izučavanje historije radničkog pokreta u kojem svojstvu već od polovice šezdesetih godine landra svijetom tobože obilazeći hrvatsko iseljeništvo, a zapravo punktove ustaške emigracije. O tome tko je i što je bio Franjo Tuđman najbolje svjedoči njegova izjava na predsjedništvu udruge „Hrvatski domobran“ kad je rekao da je on „svjestan da se u 2. Svjetskom ratu borio na krivoj strani“ i izjava Edi Murtiću da će kad dođe na vlast „nastaviti tamo gdje su ustaše stali 1945. i istjerati Srbe iz Hrvatske“. I taj i takav je nas Hrvate trebao provesti kroz nikom potreban proces tranzicije i to na samo njemu znan način. Pljačkom i devastacijom dobara i uništenjem funkcionalne državne uprave i teritorijalnog ustroja, što je prozvao stvaranjem države. Njemu su se kao idolu svakim danom pridruživali sve brojniji „domoljubno“ orijentirani pojedinci, da podrže idola, da mu se nađu pri ruci, riječju da budu „dobri dečki“, kako bi ih idol zapazio i udijelio im malo svoje milosti, što je sasvim siguran bio put u uspostavu nacional-socijalističke države u srcu Evrope na pragu 21. stoljeća. Na tom putu se kao brana nalazila jugoslavenska federacija i zato Tuđman sa svojim apologetima kreće u njeno rušenje nasilnom secesijom, vodeći zemlju u rat, napadajući svojom paravojskom jedinu legalnu OS, JNA. Taj rat će Tuđman prozvati obranom od velikosrpske agresije i zato Domovinskim ratom kojim je „stvorena država“ i to država koja je uspostavljena 09. 05. 1944. odlukama ZAVNOH-a. U tom procesu „stvaranja države“ provodi se etničko čišćenje, kroz proces podržavljenja društvenog vlasništva pljačka se vlastiti narod, a potom se kroz nepotreban proces privatizacije ta ozakonjena pljačka dovršava. Franjo Tuđman i njegova stranka/pokret u potpunosti preuzimaju vlast u državi u kojoj umjesto trodiobe vlasti vlada „jedinstvo vlasti“, a umjesto da vlast odgovara narodu, narod odgovara vlasti. U „modu“ je uveden i princip da po pobjedi na izborima, pobjednici formiraju vlast koja do slijedećih izbora može raditi što je volja, bez prava propitivanja njenih postupaka i bilokakvog „pozivanja na red“. I sad smo tu gdje jesmo, pljačkom osiromašeni narod i država, kao „muljevito dno Evrope“ tavorimo na samom začelju među državama članicama EU. Ali tu su i dalje oni koji nas Tuđmanovim putem vode u konačnu propast, nestanak hrvatskog naroda i njegove države. „Bijela kuga“ i masovna iseljavanja gotovo nezaustavljivo čine svoje. Sljedeće godine bit će popis stanovništva, demografi prognoziraju da će RH imati najmanje 1,1 milijun stanovnik manje nego u trenutku osamostaljenja. Pa da vas na kraju upitam što mislite jesu li se isplatile muke i žrtve „rušenja Jugoslavije svim sredstvima“, „stvaranja države“ i „tranzicija“? Oznake: tranzicija, Ivica Račan, Franjo Tuđman, jkugoslavensko samouprtavljanje, delegatski sustav, društveno vlasništvo, višestranačje, velikodržavni soijalizam, SSSR, šok-terapija, "muljevito dno Evrope", BRANKO HORVAT, cialis, BND, Vatikan, SFRJ, SKJ, nacfionalizam, nacional-šovinizam, izolacionizam, direktna demokracija, NOB, KPJ, ZAVNOH, podržavljenje društvenog vlsništva, privatizacija, nasilna secesija, domovinski rat, "jedinstvo vlasti", "bijela kuga", iseljavanje

- 10:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #