11.06.2021., petak

SDP – pokušaj popravka nepopravljivog Neuspjeh SDP-a na lokalnim izborima nije doveo do toga da ogromna hrpa politički ničega, Peđa Grbin, prizna vlastitu odgovornost i odstupi. Da nije bilo ničeg drugog nego dopuštanje potkapacitiranom političkom bezveznjaku Ivanu Račanu da radi kandidacijske liste za izbore, na kojima se, avaj, kao kandidat za gradonačelnika Zagreba našao Joško Klisović. A kome i što u Zagrebu znači Joško Klisović zorno su pokazali rezultati izbora. Ne, on će raspuštanjem gradskih organizacija u Zagrebu i Slavonskom brodu izvesti SDP na pravi put. Ja u uspjeh te spasonosne misije ne sumnjam, jer uspjeh garantira činjenica da te iz govana izvlači onaj koji te je u govna uvalio. Zadnji parlamentarni i nedavni lokalni izbori pokazali su da su jednako građani kao i dio članstva SDP-a primijetili tu „far niente“ poziciju i uskratili SDP-u izbornu podršku svjesni da politika koju vodi ogromna hrpa politički ničega, Peđa Grbin, nema veze sa socijaldemokracijom, niti sa bilo kakvom lijevom političkom misli A još manje veze sa ičim korisnim ima kadroviranje Ivana Račana. Dragi moji SDP-ovci pozivam vas da pažljivo pročitate programatski intervju Miše Krstičevića dan u srpnju 2020. „Večernjem listu“ u kojem on govori o nužnosti repozicioniranja SDP-a na lijevu stranu hrvatskog političkog spektra, a na tom tragu su i izjave Ranka Ostojića … Ali ne, vi si izabirete Peđu Grbina čiji je jedini politički program bio svrgavanje Davora Bernardića. I imate to što imate. Politički gledano je to pozicija desnog centra. Neprijeporna je činjenica da je SDP partija/stranka čije je samo osnivanje bilo besmisleno. Na zadnjem 12. Kongresu SKH delegati su na nesreću ne samo komunista nego svih nas u Hrvatskoj za predsjednika Predsjedništva CK SKH izabrali Ivicu Račana, lijenčinu i oklijevala, dakle ono lošije od ponuđena dva imena. SKH, dakle komunisti, kao avangarda radničke klase su bili vodeća snaga demokratski uređenog društva, demokratskog socijalizma, kako su taj društvenopolitički sustav uspostavljen u Titovoj Jugoslaviji prozvali svjetski priznati eksperti poput Ichaka Kalderona Adizesa, vodećeg svjetskog stručnjaka na području strukturalnih promjena, a onda i politologa svjetskog glasa poput Michaela Parentia i Phila Butlera, ali i brojni drugi i nikakve potrebe nije bilo za provođenje bilo kakvog procesa društvene tranzicije. I to kakve tranzicije; iz demokratskog socijalizma u višestranačku demokraciju!? Riječju, SFRJ po okončanju hladnog rata i urušavanju sustava velikodržavnog socijalizma u zemljama VU nije trebala prolaziti ni kroz kakvu tranziciju, jer je ona uspostavom samoupravnog sustava vlasti, procesa započetog početkom pedesetih godina prošlog stoljeća, tranziciju iz sustava „diktature proletarijata“ u demokratski socijalizam odavno prošla. Proces tobožnje tranzicije u koji je Hrvatska gurnuta usporediv je jedino s time da se svojedobno tko sjetio da se iz građanskog društva treba vratiti u feudalizam kako bi se onda metodama političke borbe prešlo u građansko društvo, jer je ono bilo uspostavljeno nasilnim putem (Francuska revolucija). Sporna je bila eksproprijacija eksproprijatora, poslijeratna nacionalizacija i konfiskacija imovine za potrebe zagovornika „tranzicije“ prozvana „otimačinom“, pa je u procesu provođenja tranzicije prioritet bio povratak „otetog“, danas smo svjedoci da cilj nije bila uspostava višestranačke demokracije, nego povratak na stanje otprije 2. Svjetskog rata. Svako izvlašćivanje, neovisno u ime koga i u ime čega se ono provodi, bez daljnjega sadrži i elemente nepravde. U trenutku provođenja konfiskacije gotovo nitko se ne pita na koji način su brojni veleposjednici, „Glembajevi“, a pogotovo vjerske organizacije stekle ogromnu imovinu i kako je primjerice KC postala daleko najveći veleposjednik u Hrvatskoj. Obrazloženje Pojednostavljeno gledano komunisti i socijaldemokrati imaju isti politički cilj: uspostavu besklasnog društva odnosno takvog društvenopolitičkog uređenja potpuno ravnopravnih jedinki, samo što će taj cilj komunisti, vođeni marksizmom uz materijalističke principe Feuerbacha i dijalektiku Hegela, doseći eksproprijacijom eksproprijatora, dakle nasilnim putem, revolucijom, a socijaldemokrati legalnim sredstvima političke borbe, dakle nikad, kako su to tumačili komunisti, prozivajući radi toga socijaldemokrate „salonskim ljevičarima“. Ultimativni cilj komunista je komunizam, besklasno društvo u kojem vrijedi princip „svatko prema mogućnostima, svakom prema potrebama“, što bi naravno trebala osigurati materijalna osnova društva. Zbog toga što materijalna osnova društva nije bila dostatna za ostvarenje komunizma, period za stvaranje potrebne materijalne osnove društva zove se socijalizam kao prijelazni period u kojem je vladao princip „svatko prema mogućnostima, svakom prema zaslugama“. Radnička participacija i “skandinavski socijalizam“ su iznuđeni strahom vlasnika kapitala od revolucije. Vjerska uvjerenja bila su druga točka prijepora između komunista i socijaldemokrata, vjerska pripadnost bila je inkompatibilna s pripadnošću komunistima, iako je ispovijedanje vjere, kad su u pitanju jugoslavenski komunisti, bilo slobodno, pa su se po tome što nisu bili isključivo kadrovska Partija i što u svojem programu nisu imali borbeni ateizam jugoslavenski komunisti razlikovali od gotovo svih komunističkih partija u svijetu. Osobno mislim da su i ove iznimke, kojima su bitno smanjene napetosti između vjernika i komunista ili nečlanova i partijskog članstva, bitno pridonijele razvoju samoupravnog socijalizma. Pregovori između jugoslavenskih vlasti i predstavnika EZ koji su u tajnosti vođeni od polovice osamdesetih godina pokazali su da je predstavnicima EZ sporna bila samo pred zakonom nejednaka pozicija privatnog vlasništva u odnosu na druge oblike vlasništva i nepostojanje višestranačja, s time da se višestranačje prikazivalo kao conditio sine qua non svake demokracije, kao da je ono sinonim za demokraciju, što i danas mnogi misle. Samo ja svima koji tako misle postavljam pitanje u kojem to višestranačju postoji nešto uopće usporedivo s delegatskim sustavom kao oblikom direktne demokracije. Po čemu bi to, primjerice, prilikom kandidiranja za političke i druge funkcije u društvu bila prednost sakupljanja potpisa nepoznatih ljudi kao oblika podrške za kandidaturu u odnosu na isticanje odnosno predlaganje poznatih nam ljudi na predkandidacijskim skupovima u MZ, RO, ustanovama i institucijama? Ili, primjerice, zašto je bolje imati gradonačelnika grada Zagreba kao otuđeni centar moći u odnosu na predsjednika IV SGZ pod kontrolom SGZ? Dakle demokratski socijalizam je trebalo htjeti, a onda i znati braniti i obraniti. Danas je valjda svakom sa zrnom soli u glavi jasno da je društveno vlasništvo i sustav vlasti koji je u svojoj žiži imao brigu o čovjeku, u interesu očuvanja statusa naroda heroja valjalo i braniti i obraniti i ne dopuštati bagri i brabonjcima, zaljubljenicima u laž, mržnju i zločin da nas opljačkaju, vrate u prošlost i prevedu u status naroda slugu. Pa kako je onda i zašto došlo do „demokratizacije“ vlasti u Hrvatskoj koju su trebali provesti hrvatski bagra i brabonjci, zaljubljenici u laž, mržnju i zločin opsjednuti fašističkim idejama oružano poraženim u 2. Svjetskom ratu i snažno gurani od klera Crkve u Hrvata, dakle klerofašista. Počelo je time da se komunisti proglase zločincima, obezvrijedi ne samo NOB i antifašistička borba koju su oni predvodili, nego i sva zadivljujuća postignuća u obnovi i izgradnji zemlje, isključivo njima pripiše antifašizam, kojeg se onda prikaže kao zločinačku ideologiju. Biti komunist postalo je nešto odiozno, biti komunist značilo je biti zločinac. Komunisti, „avangarda radničke klase i vodeća snaga društva“ sami nasjedaju i izbacuju komunistički atribut i mijenjaju ime partije koje postaju tobože socijaldemokratske, pa se kod nas u Hrvatskoj SKH preimenuje prvo u SKH – SDP (Stranka demokratskih promjena), a to preimenovanje i odustajanje od komunističkih ideala bila je prva stepenica na Tuđmanovom usponu na vlast. Slijedi osnivanje SDP, Socijaldemokratske partije, koja je zadržala nemalu imovinu bivšeg SKH i status stranke ljevice, koji je valjda baštinila od SKH, jer ona nikad nije bila stranka ljevice. Nije niti osnovana da to bude. Vrijeme je pokazalo da je SDP osnovan ne da bi bio opozicija HDZ-u, nego da bi mu pomagao vladati, što je Ivica Račan i najavio, poslije izgubljenih izbora i uspostavi HDZ-ove vlasti, svojom izjavom da će na političkom planu „SDP biti konstruktivna opozicija vlasti“. A vrijeme je pokazala da ona politička pozicija koja ima takvu opoziciju, kakav je bio Račanov SDP, može komforno vladati po volji, a ako i izgubi vlast, SDP će mu je znati i vratiti, kao što je to zorno pokazao gubeći na izborima 2015./2016.. Najprije je bilo protivljenje Tuđmanovoj ratnoj opciji, da bi se na kraju ta opcija zdušno podržavala i Tuđmanu se pružila sva moguća potpora u napadu na Jugoslaviju, pardon „obrani od velikosrpske agresije“. I da, nikad mi nije bilo jasno što je cilj političke borbe SDP-a, za kakvo društveno-političko uređenje, za kakvu državu se SDP uopće zalaže? Dva četverogodišnja mandata kad je SDP sa svojim koalicijskim partnerima obnašao vlast su potrošena na dogradnju Tuđmanovog nacional-socijalističkog čardaka s temeljima u živom blatu nacionalšovinizma. A onda ne bez vraga nesreća nikad ne dolazi sama i nikad nije tako loše da ne bi moglo biti i gore, neznalicu, lijenčinu i oklijevalo Ivicu Račana nasljeđuje osjetno gori liberalni konzervativac Zoran Milanović, ljevičar od formata (sic), kojeg onda nasljeđuje bezbojni Bandićev gojenac Davor Bernardić, kojeg nasljeđuje ogromna hrpa politički ničega Peđa Grbin. Pa može li gore? Naravno da može! Oznake: SDP, Peđa Grbin, Ivan Račan, Joško Klisović, Mišo Krstičević, Ranko Ostojić, Davor Bernardić, Ivica Račan, Ichak Kalderon Adizes, M;ichael Parenti, Phil Butler, demokratski socijalizam

- 22:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.