11.06.2021., petak

SDP – pokušaj popravka nepopravljivog Neuspjeh SDP-a na lokalnim izborima nije doveo do toga da ogromna hrpa politički ničega, Peđa Grbin, prizna vlastitu odgovornost i odstupi. Da nije bilo ničeg drugog nego dopuštanje potkapacitiranom političkom bezveznjaku Ivanu Račanu da radi kandidacijske liste za izbore, na kojima se, avaj, kao kandidat za gradonačelnika Zagreba našao Joško Klisović. A kome i što u Zagrebu znači Joško Klisović zorno su pokazali rezultati izbora. Ne, on će raspuštanjem gradskih organizacija u Zagrebu i Slavonskom brodu izvesti SDP na pravi put. Ja u uspjeh te spasonosne misije ne sumnjam, jer uspjeh garantira činjenica da te iz govana izvlači onaj koji te je u govna uvalio. Zadnji parlamentarni i nedavni lokalni izbori pokazali su da su jednako građani kao i dio članstva SDP-a primijetili tu „far niente“ poziciju i uskratili SDP-u izbornu podršku svjesni da politika koju vodi ogromna hrpa politički ničega, Peđa Grbin, nema veze sa socijaldemokracijom, niti sa bilo kakvom lijevom političkom misli A još manje veze sa ičim korisnim ima kadroviranje Ivana Račana. Dragi moji SDP-ovci pozivam vas da pažljivo pročitate programatski intervju Miše Krstičevića dan u srpnju 2020. „Večernjem listu“ u kojem on govori o nužnosti repozicioniranja SDP-a na lijevu stranu hrvatskog političkog spektra, a na tom tragu su i izjave Ranka Ostojića … Ali ne, vi si izabirete Peđu Grbina čiji je jedini politički program bio svrgavanje Davora Bernardića. I imate to što imate. Politički gledano je to pozicija desnog centra. Neprijeporna je činjenica da je SDP partija/stranka čije je samo osnivanje bilo besmisleno. Na zadnjem 12. Kongresu SKH delegati su na nesreću ne samo komunista nego svih nas u Hrvatskoj za predsjednika Predsjedništva CK SKH izabrali Ivicu Račana, lijenčinu i oklijevala, dakle ono lošije od ponuđena dva imena. SKH, dakle komunisti, kao avangarda radničke klase su bili vodeća snaga demokratski uređenog društva, demokratskog socijalizma, kako su taj društvenopolitički sustav uspostavljen u Titovoj Jugoslaviji prozvali svjetski priznati eksperti poput Ichaka Kalderona Adizesa, vodećeg svjetskog stručnjaka na području strukturalnih promjena, a onda i politologa svjetskog glasa poput Michaela Parentia i Phila Butlera, ali i brojni drugi i nikakve potrebe nije bilo za provođenje bilo kakvog procesa društvene tranzicije. I to kakve tranzicije; iz demokratskog socijalizma u višestranačku demokraciju!? Riječju, SFRJ po okončanju hladnog rata i urušavanju sustava velikodržavnog socijalizma u zemljama VU nije trebala prolaziti ni kroz kakvu tranziciju, jer je ona uspostavom samoupravnog sustava vlasti, procesa započetog početkom pedesetih godina prošlog stoljeća, tranziciju iz sustava „diktature proletarijata“ u demokratski socijalizam odavno prošla. Proces tobožnje tranzicije u koji je Hrvatska gurnuta usporediv je jedino s time da se svojedobno tko sjetio da se iz građanskog društva treba vratiti u feudalizam kako bi se onda metodama političke borbe prešlo u građansko društvo, jer je ono bilo uspostavljeno nasilnim putem (Francuska revolucija). Sporna je bila eksproprijacija eksproprijatora, poslijeratna nacionalizacija i konfiskacija imovine za potrebe zagovornika „tranzicije“ prozvana „otimačinom“, pa je u procesu provođenja tranzicije prioritet bio povratak „otetog“, danas smo svjedoci da cilj nije bila uspostava višestranačke demokracije, nego povratak na stanje otprije 2. Svjetskog rata. Svako izvlašćivanje, neovisno u ime koga i u ime čega se ono provodi, bez daljnjega sadrži i elemente nepravde. U trenutku provođenja konfiskacije gotovo nitko se ne pita na koji način su brojni veleposjednici, „Glembajevi“, a pogotovo vjerske organizacije stekle ogromnu imovinu i kako je primjerice KC postala daleko najveći veleposjednik u Hrvatskoj. Obrazloženje Pojednostavljeno gledano komunisti i socijaldemokrati imaju isti politički cilj: uspostavu besklasnog društva odnosno takvog društvenopolitičkog uređenja potpuno ravnopravnih jedinki, samo što će taj cilj komunisti, vođeni marksizmom uz materijalističke principe Feuerbacha i dijalektiku Hegela, doseći eksproprijacijom eksproprijatora, dakle nasilnim putem, revolucijom, a socijaldemokrati legalnim sredstvima političke borbe, dakle nikad, kako su to tumačili komunisti, prozivajući radi toga socijaldemokrate „salonskim ljevičarima“. Ultimativni cilj komunista je komunizam, besklasno društvo u kojem vrijedi princip „svatko prema mogućnostima, svakom prema potrebama“, što bi naravno trebala osigurati materijalna osnova društva. Zbog toga što materijalna osnova društva nije bila dostatna za ostvarenje komunizma, period za stvaranje potrebne materijalne osnove društva zove se socijalizam kao prijelazni period u kojem je vladao princip „svatko prema mogućnostima, svakom prema zaslugama“. Radnička participacija i “skandinavski socijalizam“ su iznuđeni strahom vlasnika kapitala od revolucije. Vjerska uvjerenja bila su druga točka prijepora između komunista i socijaldemokrata, vjerska pripadnost bila je inkompatibilna s pripadnošću komunistima, iako je ispovijedanje vjere, kad su u pitanju jugoslavenski komunisti, bilo slobodno, pa su se po tome što nisu bili isključivo kadrovska Partija i što u svojem programu nisu imali borbeni ateizam jugoslavenski komunisti razlikovali od gotovo svih komunističkih partija u svijetu. Osobno mislim da su i ove iznimke, kojima su bitno smanjene napetosti između vjernika i komunista ili nečlanova i partijskog članstva, bitno pridonijele razvoju samoupravnog socijalizma. Pregovori između jugoslavenskih vlasti i predstavnika EZ koji su u tajnosti vođeni od polovice osamdesetih godina pokazali su da je predstavnicima EZ sporna bila samo pred zakonom nejednaka pozicija privatnog vlasništva u odnosu na druge oblike vlasništva i nepostojanje višestranačja, s time da se višestranačje prikazivalo kao conditio sine qua non svake demokracije, kao da je ono sinonim za demokraciju, što i danas mnogi misle. Samo ja svima koji tako misle postavljam pitanje u kojem to višestranačju postoji nešto uopće usporedivo s delegatskim sustavom kao oblikom direktne demokracije. Po čemu bi to, primjerice, prilikom kandidiranja za političke i druge funkcije u društvu bila prednost sakupljanja potpisa nepoznatih ljudi kao oblika podrške za kandidaturu u odnosu na isticanje odnosno predlaganje poznatih nam ljudi na predkandidacijskim skupovima u MZ, RO, ustanovama i institucijama? Ili, primjerice, zašto je bolje imati gradonačelnika grada Zagreba kao otuđeni centar moći u odnosu na predsjednika IV SGZ pod kontrolom SGZ? Dakle demokratski socijalizam je trebalo htjeti, a onda i znati braniti i obraniti. Danas je valjda svakom sa zrnom soli u glavi jasno da je društveno vlasništvo i sustav vlasti koji je u svojoj žiži imao brigu o čovjeku, u interesu očuvanja statusa naroda heroja valjalo i braniti i obraniti i ne dopuštati bagri i brabonjcima, zaljubljenicima u laž, mržnju i zločin da nas opljačkaju, vrate u prošlost i prevedu u status naroda slugu. Pa kako je onda i zašto došlo do „demokratizacije“ vlasti u Hrvatskoj koju su trebali provesti hrvatski bagra i brabonjci, zaljubljenici u laž, mržnju i zločin opsjednuti fašističkim idejama oružano poraženim u 2. Svjetskom ratu i snažno gurani od klera Crkve u Hrvata, dakle klerofašista. Počelo je time da se komunisti proglase zločincima, obezvrijedi ne samo NOB i antifašistička borba koju su oni predvodili, nego i sva zadivljujuća postignuća u obnovi i izgradnji zemlje, isključivo njima pripiše antifašizam, kojeg se onda prikaže kao zločinačku ideologiju. Biti komunist postalo je nešto odiozno, biti komunist značilo je biti zločinac. Komunisti, „avangarda radničke klase i vodeća snaga društva“ sami nasjedaju i izbacuju komunistički atribut i mijenjaju ime partije koje postaju tobože socijaldemokratske, pa se kod nas u Hrvatskoj SKH preimenuje prvo u SKH – SDP (Stranka demokratskih promjena), a to preimenovanje i odustajanje od komunističkih ideala bila je prva stepenica na Tuđmanovom usponu na vlast. Slijedi osnivanje SDP, Socijaldemokratske partije, koja je zadržala nemalu imovinu bivšeg SKH i status stranke ljevice, koji je valjda baštinila od SKH, jer ona nikad nije bila stranka ljevice. Nije niti osnovana da to bude. Vrijeme je pokazalo da je SDP osnovan ne da bi bio opozicija HDZ-u, nego da bi mu pomagao vladati, što je Ivica Račan i najavio, poslije izgubljenih izbora i uspostavi HDZ-ove vlasti, svojom izjavom da će na političkom planu „SDP biti konstruktivna opozicija vlasti“. A vrijeme je pokazala da ona politička pozicija koja ima takvu opoziciju, kakav je bio Račanov SDP, može komforno vladati po volji, a ako i izgubi vlast, SDP će mu je znati i vratiti, kao što je to zorno pokazao gubeći na izborima 2015./2016.. Najprije je bilo protivljenje Tuđmanovoj ratnoj opciji, da bi se na kraju ta opcija zdušno podržavala i Tuđmanu se pružila sva moguća potpora u napadu na Jugoslaviju, pardon „obrani od velikosrpske agresije“. I da, nikad mi nije bilo jasno što je cilj političke borbe SDP-a, za kakvo društveno-političko uređenje, za kakvu državu se SDP uopće zalaže? Dva četverogodišnja mandata kad je SDP sa svojim koalicijskim partnerima obnašao vlast su potrošena na dogradnju Tuđmanovog nacional-socijalističkog čardaka s temeljima u živom blatu nacionalšovinizma. A onda ne bez vraga nesreća nikad ne dolazi sama i nikad nije tako loše da ne bi moglo biti i gore, neznalicu, lijenčinu i oklijevalo Ivicu Račana nasljeđuje osjetno gori liberalni konzervativac Zoran Milanović, ljevičar od formata (sic), kojeg onda nasljeđuje bezbojni Bandićev gojenac Davor Bernardić, kojeg nasljeđuje ogromna hrpa politički ničega Peđa Grbin. Pa može li gore? Naravno da može! Oznake: SDP, Peđa Grbin, Ivan Račan, Joško Klisović, Mišo Krstičević, Ranko Ostojić, Davor Bernardić, Ivica Račan, Ichak Kalderon Adizes, M;ichael Parenti, Phil Butler, demokratski socijalizam

- 22:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.08.2020., četvrtak

SDP-ovci pozivam vas da si za predsjednika izaberete Mišu Krstičevića! A evo i zašto! Mišo Krstičević je jedini u svojim intervjuima poslije uvjerljivog poraza RESTART koalicije na parlamentarnim izborima jasno i precizno naveo razloge poraza, označivši kao glavnog krivca ukupno stanje u partiji koje je pozicioniralo SDP negdje u politički centar. Radi katastrofalnog stanja u partiji a onda vjerojatno i radi slutnje lošeg rezultata Krstičević je odbio mjesto na izbornoj listi. On ispravno smatra da SDP mora biti stranka ljevice, nikakvog centra ni lijevog centra. I nikakve liberalne demokracije. Krstičević između ostalog kaže: “Zapeli smo u dubokom klijentelizmu i bezidejnom pragmatizmu upravo zbog dosadašnjeg monopolističkog položaja na parlamentarnoj ljevici. SDP nije niti smije biti stranka lijevog centra, već isključivo stranka demokratske ljevice. Za pobjedu s tih polazišta potreban je dugotrajan rad i komunikacija s građanima koje moramo upoznati s prednostima politika koje u budućnosti moramo zastupati.“ „U tom razdoblju (posljednjih 20 godina) SDP je konstantno gubio svoju socijaldemokratsku supstancu u obliku zastupanja radničkih interesa i interesa društveno marginaliziranih skupina. Prekinuta je suradnja sa sindikatima, nedovoljno se ulagalo u edukaciju članstva i terenski rad, koji je nužno morao podrazumijevati solidarne akcije s ugroženim skupinama, ponajprije radnicima. U tom smislu većina vodstva nosi odgovornost jer su oni eksponenti tih promašenih i devijantnih politika.“ „Za poraz SDP odgovoran je bezidejni, klijentelistički sastav vodstva i pragmatični pristup političkog centra. Na ovim izborima SDP je evidentno poražen, ali to ne možemo reći za lijeve politike koje su ovim izborima s jedne strane dobile konkretnu afirmaciju u liku zeleno-crvene koalicije, a s druge strane i jasnu poruku svih apstinenata za potrebu transformacije SDP-a u modernu stranku demokratskog participativnog socijalizma.“ Izabere li si SDP za predsjednika onu ogromnu hrpu politički ničega, Peđu Grbina ili nekoga od politički još nepismenijih luzera i parazita, uz Davora Bernardića najodgovornijih za nered i nerad u stranci, a onda slijedom toga i za stravičan poraz na parlamentarnim izborima, osigurao si je nastavak tavorenja na hrvatskoj političkoj sceni, a možda i put u nestanak, polako umiranje u sjeni HDZ-a. Osobno smatram da se to u najboljem interesu hrvatskog naroda i njegove države naprosto ne smije dogoditi. Dosad se kao potencijalne kandidate za predsjednika SDP-a spominje desetak imena, a prema njihovim izjavama jedino je Miši Krstičeviću jasno što je to socijaldemokracija i koji je njen politički cilj, ne libeći se reći da je to socijalizam. Izgleda da je jedino za njega kapitalizam potrošen i da demokratski socijalizam nije utopija. Da bi SDP postao partija ljevice, on bi se nužno morao distancirati jednako od Tuđmana i od svog njegovog „stvaralaštva“ i „veličanstvenosti“, a ustvari laži i obmana podvaljenih hrvatskom narodu, na kojima HDZ ostvaruje svoj politički profit, a onda i od Kaptola na putu ostvarenja istinski sekularne države. Samo tako će biti moguće graditi Hrvatsku kao državu blagostanja za sve. SDP mora odustati od uloge „konstruktivne opozicije“ HDZ-u, a ustvari trulog kompromiserstva, kojeg mu je namro Ivica Račan. Dakle SDP bi trebao postati ona politička snaga koja bi stvari trebala početi nazivati pravim imenom kao uvod u svojevrsnu katarzu kroz koju bi hrvatsko društvo trebalo proći, želi li se hrvatski narod, ali i sve građane RH izvući iz duboke letargije, opterećenja prošlošću i posvemašnje besperspektivnosti. Moglo bi se postaviti pitanje zašto se ja koji nisam član SDP zalažem da se SDP prihvati zadaće od koje je dosad bježao? Prvo zato što SDP, iako nezasluženo, nosi epitet lijeve stranke, velik dio hrvatske javnosti ga tako percipira i drugo, zato što SDP ima svu potrebnu stranačku infrastrukturu da to može provesti. Njemu bi se, u to sam gotovo siguran, na tom putu ozdravljenja hrvatskog društva pridružio pročišćeni HSS, stranka lijevog predznaka, jer i sam njegov osnivač, Stjepan Radić, bio je na lijevoj strani političkog spektra, sa nezanemarivom stranačkom infrastrukturom, tako nužnom za rad na terenu. Ako bi prepoznali taj novi SDP kao istinsku partiju ljevice njima bi se pridružili i gotovo svi lijevo orijentirani aktivisti i ne samo oni okupljeni oko platforme „Možemo“. Na članstvu SDP-a je da odluči želi li SDP kao istinsku stranku ljevice ili ne mijenjati ništa, ostati „konstruktivna opozicija“ HDZ-u i nastaviti svoj put u beznačajnost i nestanak. Ako SDP-ovci žele novi početak, za to im treba Mišo Krstičević kao predsjednik. Oznake: SDP, Mišo Krstičević, partija ljevice, demokratski sociojalizam, Tuđman, HDZ, hss, platforma "Možemo", stjepan radić, . stranačka infrastruktura

- 10:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #