28.10.2021., četvrtak

Od ostavštine Milana Bandića se SDP ne može ni ograditi, a kamoli „oprati“ Nakon što je i službeno objavljeno da je konsolidirani dug Zagreba 8,2 milijarde kuna „patrijarh“ SDP-a Ivan Račan će to prokomentirati sa: “Dug Zagreba od 8,2 milijarde kuna je ostavština Bandića i HDZ-a”, pokušavajući se tako ograditi od Bandića i potpuno amnestirati SDP od svake odgovornosti za katastrofalno stanje i ne samo financija u Zagrebu. Ma koliko god se iz SDP-a ograđivali i Bandićev kriminal pripisivali zaštiti i podršci koju mu je pružao HDZ, ostaje činjenica da je on potekao iz redova SDP-a i da ga je SDP, a posebno Ivica Račan, gurao i štitio i onda kad ga štititi nikako nije smio. A sve je krenulo s Pešćenice kad moćni predsjednik SO Pešćenica i ugledni član SKH Ivan Šikić u Milanu Bandiću, polupismenom potomku podanika Mostarskog paše, tada na mjestu stručno-političkog radnika za ONO i DSZ u Općinskom komitetu SKH Peščenica prepoznaje silni politički potencijal i već tada ga vidi kao „rođenog gradonačelnika Zagreba“. Head hunteru Ivanu Šikiću pridružuje se jednako takav Marko Melčić, zadnji predsjednik GK SKH Zagreba, sa svojom akvizicijom, Slobodanom Ljubičićem – Kikašom, stručno-političkim radnikom u OK SKH Trnje. Zanimljivo je da se u „prijelaznom roku“ ni Bandić ni Ljubičić ne pridružuju HDZ-u, što je za mnoge iz SKH bilo „u modi“, već ostaju vjerni SKH – SDP Ali SKH – SDP se rastače, obojica „genijalaca“ ostaju bez posla, pa uskače Marko Melčić i ustupa im bez naknade poslovne prostore u zgradi u Božidarevićevoj koja je bila u vlasništvu SKH, koje onda dvojac iznajmljuje i tako preživljava „posne“ dane. Milan Bandić strelovito napreduje od 1993. kada postaje tajnik gradske organizacije SDP-a, a dvije godine kasnije postaje i zastupnik u SGZ. U svibnju 2000. godine na sjednici Skupštine Grada Zagreba Milan Bandić je prvi put izabran za gradonačelnika Grada Zagreba. Bandić „dela“ a SGZ u kojoj SDP ima većinu bez iole kritičkog pristupa blagoslivlja to njegovo „delanje“. Sjećate se slučaja iz 2002. godine kad je Milan Bandić zorno pokazao svoju sklonost kriminalu, nakon što je pod utjecajem alkohola prouzročio prometnu nesreću i pokušao podmititi policajca koji ga je prijavio, radi čega je bio prisiljen podnijeti ostavku. Takav kriminalni potez dužnosnika tog ranga značio bi u svakoj uređenoj državi njegovu „političku smrt“, ali SDP, odnosno Ivica Račan, to ne smatra nekakvim velikim grijehom, tako da je Milan Bandić već na izborima 2005. opet bio nositelj liste SDP-a i pobijedio. SGZ ga ponovo imenuje gradonačelnikom, a on uz puni suport SGZ u kojem SDP ima većinu radi pa gotovo što ga je volja. Sjetimo se samo svih onih hvalospjeva kojima je čelnik SDP-a Zoran Milanović u predizbornoj kampanji za izbor gradonačelnika epski opjevavao "najboljeg kandidata“ za gradonačelnika grada Zagreba, Milana Bandića. Bandić te 2009. pobjeđuje na izborima i uz pomoć SGZ nastavlja „delati“ što ga je volja i tko zna koliko bi ta ljubav između njega i SDP još trajala da se Bandić nije odlučio kandidirati na izborima za predsjednika Države i to usprkos tome što je SDP kao svojeg kandidata već istaknuo Ivu Josipovića. Milanović pokušava urazumiti Bandića, ali ovaj ne odustaje i ljubav puca, Bandić mora napustiti redove SDP u kojima je ostavio puno svojih privrženika, ljudi kojim je učinio brojne usluge, posebno zapošljavanja u gradskim službama, ne samo njih i članove njihovih obitelji, nego i prijatelje i znance, a oni su kao delegati u SGZ svojim glasovima i na druge načine održavali Bandića „na životu“, i to usprkos tome što su svi dobro znali da Bandić sve dublje tone u kriminal. Ta “ljubav“ između Milana Bandića i SDP-ovih zastupnika u SGZ ne prestaje niti nakon što je Bandić osumnjičen za kriminalne radnje i pritvoren, a ispod njegovih skuta su kao političari stasali brojni SDP-ovi kadrovi kao primjerice Davor Bernardić kasniji predsjednik SDP-a. Od brojnih istaknutih SDP-ovaca ni danas nećete o Milanu Bandiću čuti jednu makar benignu optužujuću riječ, a kamoli osuđujuću, jer „čovjek je krao, ali je i njima dao“. Ipak postavlja se pitanje kako je Milan Bandić opstajao kroz sve te godine iako je njegovo „delanje“ odavno prestalo biti tajna? Štitila ga je sprega moćnih političara i po službama i institucijama vlasti strateški raspoređenih brojnih „zavičajaca“ uvezanih poput onih mađioničarskih maramica. Samo tako je bilo moguće da razina bezakonja i korupcije povezana s Bandićem dostigne epske razmjere. Želim naglasiti da ni nakon što je Milan Bandić potpao pod „posebnu brigu i skrb“ HDZ-a, odgovornost SDP-a za „stvaranje monstruma“ nije prestala, on je preko istaknutih SDP-ovaca, od kojih su neki njegova politička čeda, ostao i dalje povezan sa SDP-om. Vezano uz Bandića i potonuće Zagreba veže se još jedan fenomen, naime uz sve zaštitne mehanizme Bandić (i neki drugi uz njega) je bio i sumnjičen i optuživan i suđen, ali onaj bez kojega nije bilo moguće ni zaduživanje a pogotovo prezaduživanje Zagreba, njegov moćni “ministar financija“, Slavko Kojić, je ostajao neokrznut, njega se nije ni sumnjičilo, ni privodilo, ni optuživalo … E pa ja mislim da je konačno došlo vrijeme da se DORH i USKOK istražujući sav kriminal, a posebno prezaduživanje Zagreba, konačno pozabave Slavkom Kojićem. Oznake: Mijan Bandić, SDP, Ivan Račan, Ivica Račan, Ivan Šikić, Marko Melčić, Slobodan Ljubičić - Kikaš, Zoran Milanović, SGZ, gradonačelnik Zagreba, Slavko Kojići

- 18:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Hrvatska besmislena stranka/partija (U SDP-u nema socijaldemokracije, a u socijaldemokraciji nema SDP-a.) Vrijeme je da SDP konačno ili postane stranka političke ljevice ili nestane s hrvatske političke scene. Drastičan pad rejtinga, panični pozivi na jedinstvo, unutarstranačka trvenja, svađe, prijepori i prepucavanja, raskol i izgleda nezaustavljivo osipanje članstva su vidljivi „uspjesi“ koje je postigao Peđa Grbin nakon godine dana predsjedanja SDP-om. Drobilo se i drobi na sjednicama stranačkih tijela središnjice, kao i podružnica, o svemu i svačemu, samo nije o političkom (re)pozicioniranju stranke, cilju njene političke borbe ili što i kakvo društvenopolitičko uređenje zemlje želi SDP, nije valjda da je to liberalni kapitalizam, jer se o poziciji SDP na političkoj skali uopće nije raspravljalo? Ili to možda i je, jer u dva mandata u kojima je predvodeći koaliciju pobijedivši na izborima obnašao vlast, uz predsjednike vlade Ivicu Račana i Zorana Milanovića, nije pokazao niti trunka želje da bilo što mijenja, već se trudio dograđivati Tuđmanov neoustaški čardak s temeljima u živom blatu nacionalšovinizma. Sve to nas i ne bi trebalo čuditi jer je SDP politička organizacija čije je samo osnivanje bilo potpuno besmisleno, ako izuzmemo njenu ulogu „konstruktivne opozicije“ Tuđmanovom proustaškom HDZ-u. Riječ je naravno o SKH – SDP (stranka demokratskih promjena), preimenovanoj 1993. u SDP-u, socijaldemokratskoj partiji, stranci/partiji osnovanoj u fazi rušenja demokratskog socijalizma, društvenopolitičkog uređenja koje je slovilo kao krajnji cilj političke borbe socijaldemokrata, što je nonsens samo po sebi. Dakle, samo potpuni idiot će u uvjetima etabliranog demokratskog socijalizma osnivati stranku/partiju koja kao svoj politički cilj ima uspostavu demokratskog socijalizma.(sic!) U istu kategoriju nonsensa spada i Tuđmanovo “stvaranje“ države kad on postupak nasilne secesije postojeće države naziva stvaranjem države. Ili je ipak vrag u tome da su društvenopolitički sustav poznat kao demokratski socijalizam uspostavili komunisti, krećući u društvene promjene polazeći s pozicije diktatura proletarijata, a ne socijaldemokrati, jer po socijaldemokratima to se ne bi dogodilo nikad. Dakle proces društvene tranzicije, demokratizacija društva, jugoslavenski komunisti su započeli početkom pedesetih godina prošlog stoljeća i dovršili na Brijunskom plenumu razvlašćivanjem službi sigurnosti krajem šezdesetih. SDP je od SKH baštinio partijsku infrastrukturu, impozantnu imovinu, antifašizam i status lijeve političke opcije. Do danas se SDP profilirao kao stranka desnog centra, a antifašizam se negdje putem izgubio, dakle to što je SDP danas, baš nikakve veze nema ni sa kakvom ljevicom ni sa socijaldemokracijom. Da bi obezvrijedio to što su komunisti ostvarili, predsjednik predsjedništva CK SKH, Ivica Račan, shvativši valjda da je dotad živio u zabludi, jer je biti komunist nešto fuj i bekino, nešto što ne priliči hrvatskom narodu, uspijeva nametnuti svojoj partiji, prvo preimenovanje SKH u SKH – SDP (Stranka demokratskih promjena), izgubiti izbore, a potom od ostataka tako raslojenog i rastrojenog SKH napraviti Socijaldemokratsku partiju prvenstveno kao oslonac ustašoidnom Tuđmanu i jednako takvom pokretu/stranci, HDZ-u, u njihovoj vladavini. A da su u CK SKH bili svjesni i društvenopolitičkog uređenja i položaja Hrvatske u Jugoslaviji, kako sam već navodio, najbolje pokazuje svjedočenje nekadašnjeg sekretara Predsjedništva CK SKH Drage Dimitrovića kad govori o vremenu prije „demokratskih promjena“: „Neke stvari iz tog razdoblja ne bi trebalo zaboraviti. Unutar pola stoljeća Hrvatska je od ruralnog prerasla u industrijsko društvo. Razvijena je obrazovna, znanstvena i kulturna infrastruktura, stvorene su pretpostavke za moderni život. Usporedo s tim, rasla je samosvijest ljudi pa su kroz samoupravljanje oslobođeni značajni ljudski potencijali i inicijative, što je bitno za generacije suočene s globalizacijskim tsunamijem. Nadalje, morali smo nalaziti rješenja u kriznom vremenu kad se obiteljsko srebro nije prodavalo, a nismo se pretjerano ni zaduživali. Nismo tražili druge da nam rješavaju probleme, a naučili smo živjeti od onoga što stvaramo, što je sigurna formula u svim vremenima. U tom se vremenu Hrvatska teritorijalno zaokružila i nacionalno homogenizirala, pa smo krajem osamdesetih imali više hrvatskog stanovništva nego krajem pedesetih ili krajem dvadesetih. Imali smo i kontinuitet razvoja državnih institucija koje su se postupno oslobađale centralne vlasti, pa su krajem osamdesetih naše institucije preuzele najveći dio odgovornosti za stanje u Hrvatskoj. Hrvatska je, dakle, pred kraj socijalizma, uoči „demokratskih promjena“, imala izuzetno snažne atribute državnosti.“ koji je bez obzira na to što je sve to znao ipak glasao za „demokratske promjene“ koje su dovele na vlast Franju Tuđmana na čelu bagre i brabonjaka, zaljubljenika u laž, mržnju i zločin, jer je osnovni cilj SKH – SDP i kasnije SDP, kako su to formulirali glavni ideolog SKH – SDP Zdravko Tomac i predsjednik Predsjedništva CK Ivica Račan, bio „rušenje Jugoslavije i komunizma“. To nisu mogli komunisti, ali nazovi-komunisti kakvi su bili i Tomac i Račan i skupina besprizornih okupljena oko njih su to mogli bez ikakve zadrške. Uostalom činjenica je da se SKH – SDP mogao jedino sam razvlastiti, zato im je valjda i trebalo da samoupravljanje s delegatskim sustavom, dakle demokratski socijalizam, prethodno ga izjednačivši s velikodržavnim socijalizmom SSSR-a i zemalja VU, proglase totalitarizmom. Nije to napravila skupina besprizornih, bagre i brabonjaka, zaljubljenika u laž, mržnju i zločin, okupljena oko Franje Tuđmana, to je napravio Ivica Račan došavši na čelnu poziciju u Predsjedništvu CK SKH, Tuđman i njegovi su samo to objeručke prihvatili i krenuli „stvarati državu“. Potkapacitirana lijenčina i kunktator Ivica Račan i njegovi savjetnici, neki svjesno, a neki nesvjesno, su se zapravo odrekli svega pozitivnog što su komunisti učinili predvodeći antifašiste u NOR-u boreći se za slobodu, a poslije rata za svekoliki društveni i gospodarski razvoj društva. Odrekli su se oni i samog antifašizma kao civilizacijskog dosega i svjetonazornog principa slobodnog pojedinca u slobodnom društvu, a prihvaćajući Luburićevu ideju „pomirbe sinova partizana i ustaša“ kojom su jedini u svijetu uveli praksu da se ratni pobjednici ispričavaju poraženim slugama okupatora, priznajući im status žrtava i tako ponižavajući sve žrtve naci-fašizma, ustaških logora smrti, holokausta i „čišćenja terena“. Saveznicima iz Antifašističke koalicije, čiji su jugoslavenski partizani od Teheranske konferencije “Velike trojice“ bili ravnopravan član, ne pada na pamet da se primjerice ispričavaju Nijemcima za bombardiranja Dresdena i Hamburga, za „Rajnske logore“, za program „rent-a-woman“ i sve druge postupke u procesu denacifikacije, pa i zaključcima Potsdamske konferencije. Samim pak Nijemcima na pamet ne pada da takvo što traže pod egidom „zločin je zločin i žrtva je žrtva“. Ameri se nikad neće ispričati Japancima za Hirošimu i Nagasaki, jer bi to značilo obezvrjeđivanje svih onih milijuna nevinih žrtava japanskog militarizma u JI Aziji. Ako se pitate kako je to moguće odreći se uređene srednje razvijene evropske države i krenuti u nepoznato, odgovor je prilično jednostavan opsjednutost „tačerizmom“ i „reganomikom“, neprekidnim čekićanjem o tome kako je jedini jamac demokratski uređenog društva višestranačje, a onda i narod poprilično sklon nacionalšovinizmu. To da je SFR Jugoslavija, za razliku od socijalističkih zemalja VU, bila zemlja demokratskog socijalizma što je bilo jednako vidljivo izvana kao i unutar same SFR Jugoslavije. Kraljevina SHS, parlamentarna monarhija, imala je višestranačje, a jel' bila zato demokratska? Naravno da nije bila, bila je žandarska država. Pa? I tako oni, koji ni sami nisu znali što je socijaldemokracija i koji je cilj političke borbe socijaldemokrata, odriču se svojih komunističkih korijena i antifašizma, ispričavaju se za „zločine komunizma“, plaze na Bleiburg i druga „stratišta“, uspostavljaju SDP i zajedno s HDZ-om kreću „tranzicijskim“ putem, putem „demokratskih promjena“, uništavajući materijalnu osnovu društva i sve što su komunisti prethodno stvorili, a oni su pretvorivši svoj revolucionarni u stvaralački zanos od zaostale ratom razorene siromašne poljoprivredne države stvorili srednje razvijenu evropsku državu, državu demokratskog socijalizma, upravo onakvu kakvom ju je Drago Dimitrović opisao. Oznake: SKH - SDP, Dragutin Dimitzrović, SDP, Ivica Račan, "konstruktivna opozicija", Zoran Milanović, Peđa Grbin, pad rejtinga, raskol

- 17:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.06.2021., petak

SDP – pokušaj popravka nepopravljivog Neuspjeh SDP-a na lokalnim izborima nije doveo do toga da ogromna hrpa politički ničega, Peđa Grbin, prizna vlastitu odgovornost i odstupi. Da nije bilo ničeg drugog nego dopuštanje potkapacitiranom političkom bezveznjaku Ivanu Račanu da radi kandidacijske liste za izbore, na kojima se, avaj, kao kandidat za gradonačelnika Zagreba našao Joško Klisović. A kome i što u Zagrebu znači Joško Klisović zorno su pokazali rezultati izbora. Ne, on će raspuštanjem gradskih organizacija u Zagrebu i Slavonskom brodu izvesti SDP na pravi put. Ja u uspjeh te spasonosne misije ne sumnjam, jer uspjeh garantira činjenica da te iz govana izvlači onaj koji te je u govna uvalio. Zadnji parlamentarni i nedavni lokalni izbori pokazali su da su jednako građani kao i dio članstva SDP-a primijetili tu „far niente“ poziciju i uskratili SDP-u izbornu podršku svjesni da politika koju vodi ogromna hrpa politički ničega, Peđa Grbin, nema veze sa socijaldemokracijom, niti sa bilo kakvom lijevom političkom misli A još manje veze sa ičim korisnim ima kadroviranje Ivana Račana. Dragi moji SDP-ovci pozivam vas da pažljivo pročitate programatski intervju Miše Krstičevića dan u srpnju 2020. „Večernjem listu“ u kojem on govori o nužnosti repozicioniranja SDP-a na lijevu stranu hrvatskog političkog spektra, a na tom tragu su i izjave Ranka Ostojića … Ali ne, vi si izabirete Peđu Grbina čiji je jedini politički program bio svrgavanje Davora Bernardića. I imate to što imate. Politički gledano je to pozicija desnog centra. Neprijeporna je činjenica da je SDP partija/stranka čije je samo osnivanje bilo besmisleno. Na zadnjem 12. Kongresu SKH delegati su na nesreću ne samo komunista nego svih nas u Hrvatskoj za predsjednika Predsjedništva CK SKH izabrali Ivicu Račana, lijenčinu i oklijevala, dakle ono lošije od ponuđena dva imena. SKH, dakle komunisti, kao avangarda radničke klase su bili vodeća snaga demokratski uređenog društva, demokratskog socijalizma, kako su taj društvenopolitički sustav uspostavljen u Titovoj Jugoslaviji prozvali svjetski priznati eksperti poput Ichaka Kalderona Adizesa, vodećeg svjetskog stručnjaka na području strukturalnih promjena, a onda i politologa svjetskog glasa poput Michaela Parentia i Phila Butlera, ali i brojni drugi i nikakve potrebe nije bilo za provođenje bilo kakvog procesa društvene tranzicije. I to kakve tranzicije; iz demokratskog socijalizma u višestranačku demokraciju!? Riječju, SFRJ po okončanju hladnog rata i urušavanju sustava velikodržavnog socijalizma u zemljama VU nije trebala prolaziti ni kroz kakvu tranziciju, jer je ona uspostavom samoupravnog sustava vlasti, procesa započetog početkom pedesetih godina prošlog stoljeća, tranziciju iz sustava „diktature proletarijata“ u demokratski socijalizam odavno prošla. Proces tobožnje tranzicije u koji je Hrvatska gurnuta usporediv je jedino s time da se svojedobno tko sjetio da se iz građanskog društva treba vratiti u feudalizam kako bi se onda metodama političke borbe prešlo u građansko društvo, jer je ono bilo uspostavljeno nasilnim putem (Francuska revolucija). Sporna je bila eksproprijacija eksproprijatora, poslijeratna nacionalizacija i konfiskacija imovine za potrebe zagovornika „tranzicije“ prozvana „otimačinom“, pa je u procesu provođenja tranzicije prioritet bio povratak „otetog“, danas smo svjedoci da cilj nije bila uspostava višestranačke demokracije, nego povratak na stanje otprije 2. Svjetskog rata. Svako izvlašćivanje, neovisno u ime koga i u ime čega se ono provodi, bez daljnjega sadrži i elemente nepravde. U trenutku provođenja konfiskacije gotovo nitko se ne pita na koji način su brojni veleposjednici, „Glembajevi“, a pogotovo vjerske organizacije stekle ogromnu imovinu i kako je primjerice KC postala daleko najveći veleposjednik u Hrvatskoj. Obrazloženje Pojednostavljeno gledano komunisti i socijaldemokrati imaju isti politički cilj: uspostavu besklasnog društva odnosno takvog društvenopolitičkog uređenja potpuno ravnopravnih jedinki, samo što će taj cilj komunisti, vođeni marksizmom uz materijalističke principe Feuerbacha i dijalektiku Hegela, doseći eksproprijacijom eksproprijatora, dakle nasilnim putem, revolucijom, a socijaldemokrati legalnim sredstvima političke borbe, dakle nikad, kako su to tumačili komunisti, prozivajući radi toga socijaldemokrate „salonskim ljevičarima“. Ultimativni cilj komunista je komunizam, besklasno društvo u kojem vrijedi princip „svatko prema mogućnostima, svakom prema potrebama“, što bi naravno trebala osigurati materijalna osnova društva. Zbog toga što materijalna osnova društva nije bila dostatna za ostvarenje komunizma, period za stvaranje potrebne materijalne osnove društva zove se socijalizam kao prijelazni period u kojem je vladao princip „svatko prema mogućnostima, svakom prema zaslugama“. Radnička participacija i “skandinavski socijalizam“ su iznuđeni strahom vlasnika kapitala od revolucije. Vjerska uvjerenja bila su druga točka prijepora između komunista i socijaldemokrata, vjerska pripadnost bila je inkompatibilna s pripadnošću komunistima, iako je ispovijedanje vjere, kad su u pitanju jugoslavenski komunisti, bilo slobodno, pa su se po tome što nisu bili isključivo kadrovska Partija i što u svojem programu nisu imali borbeni ateizam jugoslavenski komunisti razlikovali od gotovo svih komunističkih partija u svijetu. Osobno mislim da su i ove iznimke, kojima su bitno smanjene napetosti između vjernika i komunista ili nečlanova i partijskog članstva, bitno pridonijele razvoju samoupravnog socijalizma. Pregovori između jugoslavenskih vlasti i predstavnika EZ koji su u tajnosti vođeni od polovice osamdesetih godina pokazali su da je predstavnicima EZ sporna bila samo pred zakonom nejednaka pozicija privatnog vlasništva u odnosu na druge oblike vlasništva i nepostojanje višestranačja, s time da se višestranačje prikazivalo kao conditio sine qua non svake demokracije, kao da je ono sinonim za demokraciju, što i danas mnogi misle. Samo ja svima koji tako misle postavljam pitanje u kojem to višestranačju postoji nešto uopće usporedivo s delegatskim sustavom kao oblikom direktne demokracije. Po čemu bi to, primjerice, prilikom kandidiranja za političke i druge funkcije u društvu bila prednost sakupljanja potpisa nepoznatih ljudi kao oblika podrške za kandidaturu u odnosu na isticanje odnosno predlaganje poznatih nam ljudi na predkandidacijskim skupovima u MZ, RO, ustanovama i institucijama? Ili, primjerice, zašto je bolje imati gradonačelnika grada Zagreba kao otuđeni centar moći u odnosu na predsjednika IV SGZ pod kontrolom SGZ? Dakle demokratski socijalizam je trebalo htjeti, a onda i znati braniti i obraniti. Danas je valjda svakom sa zrnom soli u glavi jasno da je društveno vlasništvo i sustav vlasti koji je u svojoj žiži imao brigu o čovjeku, u interesu očuvanja statusa naroda heroja valjalo i braniti i obraniti i ne dopuštati bagri i brabonjcima, zaljubljenicima u laž, mržnju i zločin da nas opljačkaju, vrate u prošlost i prevedu u status naroda slugu. Pa kako je onda i zašto došlo do „demokratizacije“ vlasti u Hrvatskoj koju su trebali provesti hrvatski bagra i brabonjci, zaljubljenici u laž, mržnju i zločin opsjednuti fašističkim idejama oružano poraženim u 2. Svjetskom ratu i snažno gurani od klera Crkve u Hrvata, dakle klerofašista. Počelo je time da se komunisti proglase zločincima, obezvrijedi ne samo NOB i antifašistička borba koju su oni predvodili, nego i sva zadivljujuća postignuća u obnovi i izgradnji zemlje, isključivo njima pripiše antifašizam, kojeg se onda prikaže kao zločinačku ideologiju. Biti komunist postalo je nešto odiozno, biti komunist značilo je biti zločinac. Komunisti, „avangarda radničke klase i vodeća snaga društva“ sami nasjedaju i izbacuju komunistički atribut i mijenjaju ime partije koje postaju tobože socijaldemokratske, pa se kod nas u Hrvatskoj SKH preimenuje prvo u SKH – SDP (Stranka demokratskih promjena), a to preimenovanje i odustajanje od komunističkih ideala bila je prva stepenica na Tuđmanovom usponu na vlast. Slijedi osnivanje SDP, Socijaldemokratske partije, koja je zadržala nemalu imovinu bivšeg SKH i status stranke ljevice, koji je valjda baštinila od SKH, jer ona nikad nije bila stranka ljevice. Nije niti osnovana da to bude. Vrijeme je pokazalo da je SDP osnovan ne da bi bio opozicija HDZ-u, nego da bi mu pomagao vladati, što je Ivica Račan i najavio, poslije izgubljenih izbora i uspostavi HDZ-ove vlasti, svojom izjavom da će na političkom planu „SDP biti konstruktivna opozicija vlasti“. A vrijeme je pokazala da ona politička pozicija koja ima takvu opoziciju, kakav je bio Račanov SDP, može komforno vladati po volji, a ako i izgubi vlast, SDP će mu je znati i vratiti, kao što je to zorno pokazao gubeći na izborima 2015./2016.. Najprije je bilo protivljenje Tuđmanovoj ratnoj opciji, da bi se na kraju ta opcija zdušno podržavala i Tuđmanu se pružila sva moguća potpora u napadu na Jugoslaviju, pardon „obrani od velikosrpske agresije“. I da, nikad mi nije bilo jasno što je cilj političke borbe SDP-a, za kakvo društveno-političko uređenje, za kakvu državu se SDP uopće zalaže? Dva četverogodišnja mandata kad je SDP sa svojim koalicijskim partnerima obnašao vlast su potrošena na dogradnju Tuđmanovog nacional-socijalističkog čardaka s temeljima u živom blatu nacionalšovinizma. A onda ne bez vraga nesreća nikad ne dolazi sama i nikad nije tako loše da ne bi moglo biti i gore, neznalicu, lijenčinu i oklijevalo Ivicu Račana nasljeđuje osjetno gori liberalni konzervativac Zoran Milanović, ljevičar od formata (sic), kojeg onda nasljeđuje bezbojni Bandićev gojenac Davor Bernardić, kojeg nasljeđuje ogromna hrpa politički ničega Peđa Grbin. Pa može li gore? Naravno da može! Oznake: SDP, Peđa Grbin, Ivan Račan, Joško Klisović, Mišo Krstičević, Ranko Ostojić, Davor Bernardić, Ivica Račan, Ichak Kalderon Adizes, M;ichael Parenti, Phil Butler, demokratski socijalizam

- 22:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.03.2021., subota

„Kum“ je otišao, ali je „familija“ ostala netaknuta Zasad! Bandićeva Gradska uprava bila je u suštini organizirana po uzoru na mafijaške „familije“ u kojoj je gradonačelnik Milan Bandić imao ulogu „kuma“. Svi oni koji su nakon Bandićeve smrti očekivali rasap tog sustava, te kriminalno koruptivne strukture, ostali su razočarani, jer svi „oficiri“, „vojnici“ i egzekutori, čvrsto interesno povezani, ostali su na svojim mjestima. Netaknuti! Nevini kao „nevina dječica“ i dalje vjerni jedni drugima i ovisni jedni o drugima. Netaknuta ostaje i politička stranka, BM 365 Stranka rada i solidarnosti, organizirana kao sekta, po uzoru na druge političke stranke u RH. Stradati bi mogla jedino Natalija Prica, koja je zapravo nevažna, jer ni o čemu nije odlučivala, ali koju iz „familije“ javnosti već nude kao „Pedra“, oličenje svih Bandićevih zala. Pokušava se stvoriti dojam kao da je Milan Bandić bio sam i usamljen, radio što je htio, bez ičije podrške i pomoći, pa i bez „žetončića“. A unutar „familije“ su ga svi bespogovorno podržavali, a i izvan kruga „familije“ podržavali su ga mnogi, kako u politici utjecajni pojedinci, tako i stranke, pa i one najveće, SDP u prvih 10 godina njegove svevlasti, a potom HDZ sve do njegovog odlaska. Da sad ne ulazim u njegovu povezanost izvan političke sfere, kako s utjecajnim pojedincima, tako i lobijima, pa i onima što „mirišu“ na kriminal. Do lokalnih izbora na čelu Gradske uprave će biti zamjenica gradonačelnika Jelena Pavičić Vukičević, koja će ujedno biti i čelnica stranke BM365 do unutarstranačkih izbora, koja je već istaknula „oficire“ kao kandidate za lokalne izbore, Jelenu Pavičić Vukičević za gradonačelnicu, a Ivicu Lovrića prepunog afera i nepodopština i Pavla BMK Kalinića za zamjenike gradonačelnika. Za očekivati je da će većina privrženika Bandićeve kriminalno koruptivne hobotnice nastaviti podržavati „familiju“ nadajući se da se ništa neće mijenjati i da će oni nastaviti profitirati na štetu Grada i njegovih građana. Najvjerojatnije da će tako do lokalnih izbora i biti, ja osobno u tom kratkom vremenu ne očekujem nikakve zaokrete, pogotovo ne nekakve „popravke“ pojedinih Bandićevih suspektnih rješenja, jer bi to za „oficire“ bio rad u korist vlastite štete, prokazivali bi i sami sebe. Osobno ne vjerujem da opcija „familije“ bez „kuma“ može odnijeti pobjedu na lokalnim izborima i „podariti“ nam Jelenu Pavičić Vukičević za gradonačelnicu, usprkos tome što su najveće stranke kao kandidate istaknule, jedna bosanskog redikula, a druga bezveznjaka. Tek ukoliko na predstojećim izborima Jelena Pavičić Vukičević ne bude izabrana za gradonačelnicu, a stranka BM365 ostvari znatno manji broj glasova nego na prošlim izborima, možemo očekivati osjetno „osipanje“ „familije“, a pogotovo ako u gradonačelničku fotelju zasjedne netko s makar minimumom osjećaja za opće dobro, pa počne u najboljem interesu Zagreba „provjetravati“ gradsku upravu i čistiti Bandićevu žabokrečinu od kadrova bez znanja i pameti dospjelih, na pozicije tek Bandićevom voljom, odnosno u procesu negativne selekcije kadrova. Pogotovo onih na pročelničkim i drugim vodećim mjestima u Gradskoj upravi. Naravno da ista priča vrijedi i za Zagrebački holding. Prije „ukazivanja“ Franje Tuđmana i puno prije Bandića i njegove „familije“ u gradskoj upravi Zagreba radilo se u interesu Grada i njegovih građana. Samo ilustracije radi i da steknete dojam o čemu se radi; prije koju godinu razgovarao sam o situaciji u Zagrebu s nekadašnjim visokim državnim i partijskim funkcionerom u bivšoj SRH koji mi je rekao: „Da je predsjednik IV Skupštine grada Zagreba (gradonačelnik) makar samo pomislio raditi to što Bandić radi, ljudi bi nas raznijeli, a danas, kad ih se vara i nemilice potkrada, svi šute.“ Očito ni “mrak“ nije bio baš toliki. Svojedobno sam upoznao jednu pravnicu koja je dobar dio svojeg radnog vijeka provela radeći u zagrebačkoj Gradskoj upravi, radeći kod Bandića onaj isti posao koji je radila i kod Mate Mikića. Zamolio sam je da usporedi ta dva gradonačelnika. Rekla mi je da se radi o dvije kategorije ljudi koje jednostavno nije moguće uspoređivati, jer „s jedne strane imamo obrazovanog i finog sveučilišnog profesora Matu Mikića, a s druge neobrazovanu nasilničku sirovinu Milana Bandića. Pa ni rezultati njihovog rada nisu usporedivi“. Da, poslije Mate Mikića Zagreb je blistao, a danas poslije Milana Bandića, ne samo radi potresa, Zagreb je prepun smeća i ostavlja dojam posvemašnje zapuštenosti. Ah da, danas svi oni koji su istaknuli svoje kandidature za zagrebačkog gradonačelnika nemilice obećavaju, najčešće ono što je Bandić dosad u predizbornim kampanjama već nekoliko puta obećao, jedino što još nisam registrirao da je tko od njih obećao probijanje tunela kroz Medvednicu. No još stignu, Obećati, mislim, ne i realizirati. Oznake: milan bandić, mafijaška "familija", BM365, SDP, HDZ, Gradska uprava, Jelena Pavičić Vukičević, Ivica Lovrić, Pavle Kalinić, lokalni izbori, Mato Mikić

- 15:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

30.09.2020., srijeda

Konačni izgon socijaldemokracije iz SDP-a (Ako je socijaldemokracije ikad i bilo u SDP-u!?) Sad je sigurno da u drugi krug izbora za predsjednika, još nakratko druge najjače političke stranke u Hrvatskoj, SDP-a, ulaze ogromna hrpa politički ničega, Peđa Grbin i eksponent Kaptola Željko Kolar. Koji god od njih dvojice pobijedio, u SDP-u se suštinski ništa neće mijenjati on će na svojem putu u nestanak ostati stranka liberalne demokracije ili stranka centra/desnog centra. Nakon što se Mišo Krstičević odbio kandidirati za predsjednika SDP, nestala je i svaka nada da bi SDP mogao postati makar stranka lijevog centra, ako već ne stranka ljevice. No dobro, znam da špekuliram, jer nije bilo jamstva da bi Krstičević pobijedio da se kandidirao. Od petoro onih koji su se kandidirali za predsjednika jedino je Ranko Ostojić naglašavao potrebu da SDP treba zauzeti poziciju na lijevoj strani političkog spektra, ovi drugi samo zvocaju o povratku na staze stare slave i svojevrsnom stranačkom bratstvu i jedinstvu, što samo govori da se radi o ideološki neprofiliranim i politički potpuno nepismenim ljudima, nejasnog političkog opredjeljenja i cilja. U programu SDP-a naprosto nema političkog cilja, u njemu nema socijaldemokracije, taj program bi mogao biti program bilo koje demokratske stranke političkog centra, ime nije važno. Gdje je demokratski socijalizam kao društvenopolitičko uređenje, gdje javno i društveno vlasništvo, gdje radnička participacija, pa i samoupravljanje, gdje država blagostanja za sve …? Ili je prema ovim korifejima politički cilj socijaldemokracije popravak i nadogradnja Tuđmanove nacionalsocijalističke države s temeljima u živom blatu nacionalšovinizma? A to se niti nadograditi niti popraviti ne može. Pogledajte si samo vrlo izglednog pobjednika Peđu Grbina; spominje li on uopće socijaldemokraciju, potrebu da se SDP politički repozicionira i s pozicije desnog centra, jer te ideje je zastupao podilazeći hrvatskim skorojevićima, koji sebi tepaju kao poslodavcima, drastično reducirajući radnička prava kad su bili na vlasti, a u opoziciji su umjesto nemilosrdnih kritičara bili „konstruktivna opozicija“, što je oksimoron poput drvenog željeza. Pa i sad Peđa Grbin kaže da SDP pod njegovim vodstvom neće kritizirati, nego predlagati rješenja, samo postavlja se pitanje što će oni na vlasti raditi bude li opozicija predlagala rješenja? Oni će valjda samo prihvaćati i implementirati rješenja koja će dolaziti iz SDP-a i sami kritizirati svoja ponašanja i postupke i tako umjesto opozicije biti korektiv sami sebi. Inovativno do bola, to Svijet još vidio nije. Željko Kolar bi, ako pobijedi, statut SDP-a prilagodio kanonskom pravu, umjesto stranačkog programa uveo Bibliju, blagoslovio sve stranačke prostorije i u sve postavio raspela, a svaki sastanak započinjao molitvom. Članovi stranke/partije mogli bi biti samo praktični katolici. SDP je na putu od neodređenosti političkog smutljivca Račana, preko liberalnog konzervativca Milanovića, politički neartikuliranog Bernardića do potpune političke „bezbojnosti“, neovisno da li s Grbinom ili Kolarom na svojem čelu. Tu knjigu bi trebalo zatvoriti. Oznake: socijaldemokracija, SDP, Peđa Grbin, Žewljko Kolar, Ranko Ostojić, političko repozicioniranje SDP-a, demokratski socijalizam

- 07:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.09.2020., petak

SDP – ov povratak u budućnost Na proteklim parlamentarnim izborima RESTART koalicija je, prvenstveno zahvaljujući SDP-u, doživjela pravo potonuće. Politički lijevo orijentirani hrvatski državljani, a ti su uvijek dosad bili biračko tijelo SDP na izborima su konačno shvatili da SDP nije, ne samo socijaldemokratska, nego nikakva stranka/partija političke ljevice. SDP nije ni osnovan da bude stranka partija ljevice, njega je Ivica Račan uspostavio samo kao tobožnju lijevu političku partiju, prikazujući je kao sljednicu SKH, a sljedništvo se očitovalo uglavnom u prisvajanju/nasljeđivanju imovine bivšeg SKH, antifašizam i sekularizam SKH primjerice nisu baštinjeni, koga je bilo briga za radnička prava ili nacionalnu ravnopravnost, kao i za poštivanje odredbi međunarodnog prava. Pa i ime stranke/partije je izabrano samo da se “Vlasi ne dosjete”. Ja osobno za sebe volim reći da me je na političkom planu dosta teško iznenaditi i prevariti, ipak moram priznati da je to Ivici Račanu, iako samo u jednom trenutku, ipak uspjelo, naravno ne do kraja, jer sam ja za vremena prozreo njegovu i Tomčevu igru, pa nisam obnovio svoje članstvo u SKH – SDP niti sam kasnije pristupio SDP-u. Bio sam i ostao komunist. Istini za volju postojao je i jedan broj komunista koji su pristali uz Račana, pa se i učlanili u SDP, no Račan se komunista vješto oslobodio, neke je istjerao, a drugi su sami otišli, kad su shvatili tko je Račan i što je njegov SDP. Jednom broju komunista iz redova SKH nije smetalo ono kad je Račan od Savezne SDS tražio da se ukinu mjere nadzora nad jednim brojem ustaških ekstremista, ni ono kad se ograničio samo na prozivanje HDZ-a “strankom opasnih namjera” nakon Tuđmanovih nebuloza izrečenih na 1. Saboru HDZ-a, a posebno na prizivanje tzv. NDH kao “ostvarenja vjekovnih težnji hrvatskog naroda za svojom državom”, izvodeći tako ustaštvo na javnu i političku scenu u Hrvatskoj. Nitko da se zapita kuda se to Račanu žuri i zašto tako srlja u izbore, da ne bi valjda nekamo zakasnio!? Račana, kao ni DIP uostalom, nisu smetale niti brojne prijavljene izborne prijevare u korist HDZ, pa i zamjene kompletnih biračkih kutija na pojedinim “kritičnim” biračkim mjestima imali smo dojam da je on jedva čekao da vlast u Hrvatskoj preda Tuđmanu i njegovim “šumskim” ljudima, a SKH – SDP je postao “konstruktivna opozicija”. Kad je počelo diskriminatorno ponašanje HDZ-ovih vlasti prema Srbima, koji su na izborima većinski svoje glasove dali SKH – SDP, Račan se ne oglašava, ne reagira ni na Tuđmanovo kršenje odredbi međunarodnog prava prema kojima je nedopustivo majorizacijom preglasavati konstitutivni. Račan i njegova partija ne reagiraju na opstrukciju vlasti u Općini Vukovar, jedinoj u kojoj je SKH – SDP na izborima osvojio vlast, niti se oglašava povodom Merčep – Zadrinih divljanja u Vukovaru, privođenja, premlaćivanja, pa i ubijanja Srba i uništavanja njihove imovine. Račan i njegov SKH – SDP ne upozoravaju na to da se prema odredbama međunarodnog prava federalni ugovor, kao pravni akt najvišeg prioriteta ne smije jednostrano raskidati niti ga raskidati silom, oni tek mlako rogobore u sabornici iako su bili svjesni da odluka o osamostaljenju Hrvatske znači rat. Račan i njegov SDP ne suprotstavljaju se izvlašćivanju naroda kroz podržavljenje društvenog vlasništva, ko niti ozakonjenoj pljački kroz proces privatizacije na kojem je tobože inzistirala EZ. Branila osim valjda konstruktivnosti opozicijskog djelovanja. Svjedoci su 01. 07. 1991. uz poznatog osječkog HDZ-ovca i HSLS-ovca na kontrolnom punktu prema Tenji, na kojem je malo kasnije ubijen Josip Reihl Kir, vidjeli i jednog istaknutog SDP-ovca. Pucnji u Josipa Reihl Kira bili su pucnji u mir, Tuđmanu više nitko nije stajao na putu u rat, zato se taj 1. srpanj 1991. uzima kao datum početka nasilne secesije i rata u Hrvatskoj. Račan i njegov SDP umjesto da se suprotstave Tuđmanovom ludilu, pridružuju mu se prihvaćajući njegove laži i ratnohuškačku retoriku i galantno daju svoje istaknute članove, Franju Gregurića i Zdravka Tomca u Vladu nacionalnog jedinstva, prvog kao predsjednika i drugog kao potpredsjednika. Ipak najveći, usudim se reći smrtni grijeh Ivice Račana bilo je dovođenje Milana Bandića na mjesto gradonačelnika Zagreba. ………………………………… I za kraj kakva je to socijaldemokracija, koja luta od nekakve građanske do liberalne demokracije, dakle muva se negdje oko političkog centra ili čak desnog centra, ruši i derogira radnička prava, a politički cilj joj nije uspostava socijalizma? Dakle SDP nije bila niti je stranka ljevice, pa se kad SDP-ovci govore o povratku na staro, to ne valja shvatiti kao želju za nekakvim repozicioniranjem, jer se ne možeš vratiti tamo gdje nikad nisi bio. Uostalom od četvoro kandidata za predsjednika SDP-a jedino Ranko Ostojić izražava želju da se SDP transformira u istinsku socijaldemokratsku stranku/partiju, dakle stranku/partiju ljevice, svi drugi čeznu za nekakvim jedinstvom i drugarstvom, kao da su nekakvo sportsko ili planinarsko društvo. Politički analitičari najviše šansi na predstojećim stranačkim izborima daju Peđi Grbinu, a ja kategorički tvrdim da će njegovim izglednim dolaskom na čelno mjesto SDP stranka/partija ostati politički pozicionirana negdje na relaciji između centra i desnog centra i sa članstvom koje će uživajući u ljepotama jedinstva i drugarstva nastaviti svoj put prema dnu i konačnom nestanku. Za hrvatske građane SDP je pročitana knjiga i ne promijeni li se radikalno i ne postane li stvarno stranka ljevice, on niti sam, niti u nekakvoj koaliciji, više neće doći u priliku na parlamentarnim izborima ostvariti takav rezultat da dobije mandat za sastav Hrvatske vlade. On mora proći kroz radikalnu transformaciju, otprilike poput one kroz koju je Krešo Beljak proveo HSS, a to između ostalog znači da se mora lišiti “usluga” kadrova koji su politiku učili na političkoj akademiji Milana Bandića, i postati stvarna socijaldemokratska stranka/partija dakle istinska ljevica. To će joj sasvim sigurno vratiti birače. I to bi bio jedini SDPŠ-ov povratak, nužan, ali i dovoljan. Oznake: SDP, socijaldemokracija, socijalizam, Ivica Račan HDZ, Franjo Tuđman, nasilna secesija, josip reihl kir, vlada nacionalnog jedsinstva, Franjo Gregurić, Zdravko Tomac, milan bandić, Ranko Ostojić, Peđa Grbin

- 17:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.08.2020., četvrtak

SDP-ovci pozivam vas da si za predsjednika izaberete Mišu Krstičevića! A evo i zašto! Mišo Krstičević je jedini u svojim intervjuima poslije uvjerljivog poraza RESTART koalicije na parlamentarnim izborima jasno i precizno naveo razloge poraza, označivši kao glavnog krivca ukupno stanje u partiji koje je pozicioniralo SDP negdje u politički centar. Radi katastrofalnog stanja u partiji a onda vjerojatno i radi slutnje lošeg rezultata Krstičević je odbio mjesto na izbornoj listi. On ispravno smatra da SDP mora biti stranka ljevice, nikakvog centra ni lijevog centra. I nikakve liberalne demokracije. Krstičević između ostalog kaže: “Zapeli smo u dubokom klijentelizmu i bezidejnom pragmatizmu upravo zbog dosadašnjeg monopolističkog položaja na parlamentarnoj ljevici. SDP nije niti smije biti stranka lijevog centra, već isključivo stranka demokratske ljevice. Za pobjedu s tih polazišta potreban je dugotrajan rad i komunikacija s građanima koje moramo upoznati s prednostima politika koje u budućnosti moramo zastupati.“ „U tom razdoblju (posljednjih 20 godina) SDP je konstantno gubio svoju socijaldemokratsku supstancu u obliku zastupanja radničkih interesa i interesa društveno marginaliziranih skupina. Prekinuta je suradnja sa sindikatima, nedovoljno se ulagalo u edukaciju članstva i terenski rad, koji je nužno morao podrazumijevati solidarne akcije s ugroženim skupinama, ponajprije radnicima. U tom smislu većina vodstva nosi odgovornost jer su oni eksponenti tih promašenih i devijantnih politika.“ „Za poraz SDP odgovoran je bezidejni, klijentelistički sastav vodstva i pragmatični pristup političkog centra. Na ovim izborima SDP je evidentno poražen, ali to ne možemo reći za lijeve politike koje su ovim izborima s jedne strane dobile konkretnu afirmaciju u liku zeleno-crvene koalicije, a s druge strane i jasnu poruku svih apstinenata za potrebu transformacije SDP-a u modernu stranku demokratskog participativnog socijalizma.“ Izabere li si SDP za predsjednika onu ogromnu hrpu politički ničega, Peđu Grbina ili nekoga od politički još nepismenijih luzera i parazita, uz Davora Bernardića najodgovornijih za nered i nerad u stranci, a onda slijedom toga i za stravičan poraz na parlamentarnim izborima, osigurao si je nastavak tavorenja na hrvatskoj političkoj sceni, a možda i put u nestanak, polako umiranje u sjeni HDZ-a. Osobno smatram da se to u najboljem interesu hrvatskog naroda i njegove države naprosto ne smije dogoditi. Dosad se kao potencijalne kandidate za predsjednika SDP-a spominje desetak imena, a prema njihovim izjavama jedino je Miši Krstičeviću jasno što je to socijaldemokracija i koji je njen politički cilj, ne libeći se reći da je to socijalizam. Izgleda da je jedino za njega kapitalizam potrošen i da demokratski socijalizam nije utopija. Da bi SDP postao partija ljevice, on bi se nužno morao distancirati jednako od Tuđmana i od svog njegovog „stvaralaštva“ i „veličanstvenosti“, a ustvari laži i obmana podvaljenih hrvatskom narodu, na kojima HDZ ostvaruje svoj politički profit, a onda i od Kaptola na putu ostvarenja istinski sekularne države. Samo tako će biti moguće graditi Hrvatsku kao državu blagostanja za sve. SDP mora odustati od uloge „konstruktivne opozicije“ HDZ-u, a ustvari trulog kompromiserstva, kojeg mu je namro Ivica Račan. Dakle SDP bi trebao postati ona politička snaga koja bi stvari trebala početi nazivati pravim imenom kao uvod u svojevrsnu katarzu kroz koju bi hrvatsko društvo trebalo proći, želi li se hrvatski narod, ali i sve građane RH izvući iz duboke letargije, opterećenja prošlošću i posvemašnje besperspektivnosti. Moglo bi se postaviti pitanje zašto se ja koji nisam član SDP zalažem da se SDP prihvati zadaće od koje je dosad bježao? Prvo zato što SDP, iako nezasluženo, nosi epitet lijeve stranke, velik dio hrvatske javnosti ga tako percipira i drugo, zato što SDP ima svu potrebnu stranačku infrastrukturu da to može provesti. Njemu bi se, u to sam gotovo siguran, na tom putu ozdravljenja hrvatskog društva pridružio pročišćeni HSS, stranka lijevog predznaka, jer i sam njegov osnivač, Stjepan Radić, bio je na lijevoj strani političkog spektra, sa nezanemarivom stranačkom infrastrukturom, tako nužnom za rad na terenu. Ako bi prepoznali taj novi SDP kao istinsku partiju ljevice njima bi se pridružili i gotovo svi lijevo orijentirani aktivisti i ne samo oni okupljeni oko platforme „Možemo“. Na članstvu SDP-a je da odluči želi li SDP kao istinsku stranku ljevice ili ne mijenjati ništa, ostati „konstruktivna opozicija“ HDZ-u i nastaviti svoj put u beznačajnost i nestanak. Ako SDP-ovci žele novi početak, za to im treba Mišo Krstičević kao predsjednik. Oznake: SDP, Mišo Krstičević, partija ljevice, demokratski sociojalizam, Tuđman, HDZ, hss, platforma "Možemo", stjepan radić, . stranačka infrastruktura

- 10:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.