28.10.2021., četvrtak

Hrvatska besmislena stranka/partija (U SDP-u nema socijaldemokracije, a u socijaldemokraciji nema SDP-a.) Vrijeme je da SDP konačno ili postane stranka političke ljevice ili nestane s hrvatske političke scene. Drastičan pad rejtinga, panični pozivi na jedinstvo, unutarstranačka trvenja, svađe, prijepori i prepucavanja, raskol i izgleda nezaustavljivo osipanje članstva su vidljivi „uspjesi“ koje je postigao Peđa Grbin nakon godine dana predsjedanja SDP-om. Drobilo se i drobi na sjednicama stranačkih tijela središnjice, kao i podružnica, o svemu i svačemu, samo nije o političkom (re)pozicioniranju stranke, cilju njene političke borbe ili što i kakvo društvenopolitičko uređenje zemlje želi SDP, nije valjda da je to liberalni kapitalizam, jer se o poziciji SDP na političkoj skali uopće nije raspravljalo? Ili to možda i je, jer u dva mandata u kojima je predvodeći koaliciju pobijedivši na izborima obnašao vlast, uz predsjednike vlade Ivicu Račana i Zorana Milanovića, nije pokazao niti trunka želje da bilo što mijenja, već se trudio dograđivati Tuđmanov neoustaški čardak s temeljima u živom blatu nacionalšovinizma. Sve to nas i ne bi trebalo čuditi jer je SDP politička organizacija čije je samo osnivanje bilo potpuno besmisleno, ako izuzmemo njenu ulogu „konstruktivne opozicije“ Tuđmanovom proustaškom HDZ-u. Riječ je naravno o SKH – SDP (stranka demokratskih promjena), preimenovanoj 1993. u SDP-u, socijaldemokratskoj partiji, stranci/partiji osnovanoj u fazi rušenja demokratskog socijalizma, društvenopolitičkog uređenja koje je slovilo kao krajnji cilj političke borbe socijaldemokrata, što je nonsens samo po sebi. Dakle, samo potpuni idiot će u uvjetima etabliranog demokratskog socijalizma osnivati stranku/partiju koja kao svoj politički cilj ima uspostavu demokratskog socijalizma.(sic!) U istu kategoriju nonsensa spada i Tuđmanovo “stvaranje“ države kad on postupak nasilne secesije postojeće države naziva stvaranjem države. Ili je ipak vrag u tome da su društvenopolitički sustav poznat kao demokratski socijalizam uspostavili komunisti, krećući u društvene promjene polazeći s pozicije diktatura proletarijata, a ne socijaldemokrati, jer po socijaldemokratima to se ne bi dogodilo nikad. Dakle proces društvene tranzicije, demokratizacija društva, jugoslavenski komunisti su započeli početkom pedesetih godina prošlog stoljeća i dovršili na Brijunskom plenumu razvlašćivanjem službi sigurnosti krajem šezdesetih. SDP je od SKH baštinio partijsku infrastrukturu, impozantnu imovinu, antifašizam i status lijeve političke opcije. Do danas se SDP profilirao kao stranka desnog centra, a antifašizam se negdje putem izgubio, dakle to što je SDP danas, baš nikakve veze nema ni sa kakvom ljevicom ni sa socijaldemokracijom. Da bi obezvrijedio to što su komunisti ostvarili, predsjednik predsjedništva CK SKH, Ivica Račan, shvativši valjda da je dotad živio u zabludi, jer je biti komunist nešto fuj i bekino, nešto što ne priliči hrvatskom narodu, uspijeva nametnuti svojoj partiji, prvo preimenovanje SKH u SKH – SDP (Stranka demokratskih promjena), izgubiti izbore, a potom od ostataka tako raslojenog i rastrojenog SKH napraviti Socijaldemokratsku partiju prvenstveno kao oslonac ustašoidnom Tuđmanu i jednako takvom pokretu/stranci, HDZ-u, u njihovoj vladavini. A da su u CK SKH bili svjesni i društvenopolitičkog uređenja i položaja Hrvatske u Jugoslaviji, kako sam već navodio, najbolje pokazuje svjedočenje nekadašnjeg sekretara Predsjedništva CK SKH Drage Dimitrovića kad govori o vremenu prije „demokratskih promjena“: „Neke stvari iz tog razdoblja ne bi trebalo zaboraviti. Unutar pola stoljeća Hrvatska je od ruralnog prerasla u industrijsko društvo. Razvijena je obrazovna, znanstvena i kulturna infrastruktura, stvorene su pretpostavke za moderni život. Usporedo s tim, rasla je samosvijest ljudi pa su kroz samoupravljanje oslobođeni značajni ljudski potencijali i inicijative, što je bitno za generacije suočene s globalizacijskim tsunamijem. Nadalje, morali smo nalaziti rješenja u kriznom vremenu kad se obiteljsko srebro nije prodavalo, a nismo se pretjerano ni zaduživali. Nismo tražili druge da nam rješavaju probleme, a naučili smo živjeti od onoga što stvaramo, što je sigurna formula u svim vremenima. U tom se vremenu Hrvatska teritorijalno zaokružila i nacionalno homogenizirala, pa smo krajem osamdesetih imali više hrvatskog stanovništva nego krajem pedesetih ili krajem dvadesetih. Imali smo i kontinuitet razvoja državnih institucija koje su se postupno oslobađale centralne vlasti, pa su krajem osamdesetih naše institucije preuzele najveći dio odgovornosti za stanje u Hrvatskoj. Hrvatska je, dakle, pred kraj socijalizma, uoči „demokratskih promjena“, imala izuzetno snažne atribute državnosti.“ koji je bez obzira na to što je sve to znao ipak glasao za „demokratske promjene“ koje su dovele na vlast Franju Tuđmana na čelu bagre i brabonjaka, zaljubljenika u laž, mržnju i zločin, jer je osnovni cilj SKH – SDP i kasnije SDP, kako su to formulirali glavni ideolog SKH – SDP Zdravko Tomac i predsjednik Predsjedništva CK Ivica Račan, bio „rušenje Jugoslavije i komunizma“. To nisu mogli komunisti, ali nazovi-komunisti kakvi su bili i Tomac i Račan i skupina besprizornih okupljena oko njih su to mogli bez ikakve zadrške. Uostalom činjenica je da se SKH – SDP mogao jedino sam razvlastiti, zato im je valjda i trebalo da samoupravljanje s delegatskim sustavom, dakle demokratski socijalizam, prethodno ga izjednačivši s velikodržavnim socijalizmom SSSR-a i zemalja VU, proglase totalitarizmom. Nije to napravila skupina besprizornih, bagre i brabonjaka, zaljubljenika u laž, mržnju i zločin, okupljena oko Franje Tuđmana, to je napravio Ivica Račan došavši na čelnu poziciju u Predsjedništvu CK SKH, Tuđman i njegovi su samo to objeručke prihvatili i krenuli „stvarati državu“. Potkapacitirana lijenčina i kunktator Ivica Račan i njegovi savjetnici, neki svjesno, a neki nesvjesno, su se zapravo odrekli svega pozitivnog što su komunisti učinili predvodeći antifašiste u NOR-u boreći se za slobodu, a poslije rata za svekoliki društveni i gospodarski razvoj društva. Odrekli su se oni i samog antifašizma kao civilizacijskog dosega i svjetonazornog principa slobodnog pojedinca u slobodnom društvu, a prihvaćajući Luburićevu ideju „pomirbe sinova partizana i ustaša“ kojom su jedini u svijetu uveli praksu da se ratni pobjednici ispričavaju poraženim slugama okupatora, priznajući im status žrtava i tako ponižavajući sve žrtve naci-fašizma, ustaških logora smrti, holokausta i „čišćenja terena“. Saveznicima iz Antifašističke koalicije, čiji su jugoslavenski partizani od Teheranske konferencije “Velike trojice“ bili ravnopravan član, ne pada na pamet da se primjerice ispričavaju Nijemcima za bombardiranja Dresdena i Hamburga, za „Rajnske logore“, za program „rent-a-woman“ i sve druge postupke u procesu denacifikacije, pa i zaključcima Potsdamske konferencije. Samim pak Nijemcima na pamet ne pada da takvo što traže pod egidom „zločin je zločin i žrtva je žrtva“. Ameri se nikad neće ispričati Japancima za Hirošimu i Nagasaki, jer bi to značilo obezvrjeđivanje svih onih milijuna nevinih žrtava japanskog militarizma u JI Aziji. Ako se pitate kako je to moguće odreći se uređene srednje razvijene evropske države i krenuti u nepoznato, odgovor je prilično jednostavan opsjednutost „tačerizmom“ i „reganomikom“, neprekidnim čekićanjem o tome kako je jedini jamac demokratski uređenog društva višestranačje, a onda i narod poprilično sklon nacionalšovinizmu. To da je SFR Jugoslavija, za razliku od socijalističkih zemalja VU, bila zemlja demokratskog socijalizma što je bilo jednako vidljivo izvana kao i unutar same SFR Jugoslavije. Kraljevina SHS, parlamentarna monarhija, imala je višestranačje, a jel' bila zato demokratska? Naravno da nije bila, bila je žandarska država. Pa? I tako oni, koji ni sami nisu znali što je socijaldemokracija i koji je cilj političke borbe socijaldemokrata, odriču se svojih komunističkih korijena i antifašizma, ispričavaju se za „zločine komunizma“, plaze na Bleiburg i druga „stratišta“, uspostavljaju SDP i zajedno s HDZ-om kreću „tranzicijskim“ putem, putem „demokratskih promjena“, uništavajući materijalnu osnovu društva i sve što su komunisti prethodno stvorili, a oni su pretvorivši svoj revolucionarni u stvaralački zanos od zaostale ratom razorene siromašne poljoprivredne države stvorili srednje razvijenu evropsku državu, državu demokratskog socijalizma, upravo onakvu kakvom ju je Drago Dimitrović opisao. Oznake: SKH - SDP, Dragutin Dimitzrović, SDP, Ivica Račan, "konstruktivna opozicija", Zoran Milanović, Peđa Grbin, pad rejtinga, raskol

- 17:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.06.2021., nedjelja

„Obnova hrvatskog kraljevstva“ … … bila je najava procesa koji je Franjo Tuđman iskoristio da 1991. zajedno sa Slobodanom Miloševićem spriječi ponuđeno prekoredno članstvo SFRJ u EZ. U kategoriju vrlo opasnih ljudi sude oni koje je general Patton označio kao one koji „previše znaju o premalo toga“ i ljudi s poslanjem, dakle onih koji su po vlastitoj predodžbi sudbinski predodređeni za velika djela, od „veličine“ kojih onda pate čitavi narodi kroz više naraštaja. Franjo Tuđman je primjerice udovoljavao obim kriterijima koji obilježavaju opasne ljude, znao je previše o premalo toga i bio uvjeren u svoje mesijanstvo. On sam po sebi ne bi bio opasan da mu hrvatski narod nije nekritički poklonio povjerenje, a on ga odlučno poveo u propast i narod koji je na „svenarodnom referendumu 1941. – 1945.“ (Igor Mandić) preveden iz statusa naroda slugu u status naroda heroja, u procesu „stvaranja države“ opljačkao i ponovo preveo u status naroda slugu. Nedoučeni zadrti skriboman opsjednut nacionalnim suverenitetom, koji u okviru SFRJ ničim nije bio ugrožen, jer nije postojao izvorni suverenitet federacije, već je on federativnim ugovorom bio izveden iz suvereniteta republika kao nacionalnih država. Pa i samo državljanstvo SFRJ proizlazilo je iz državljanstva republika, mi u SRH smo kao potvrdu državljanstva SFRJ dobivali dokument koji se zvao „Izvod iz knjige državljana SRH“. Sapienti sat! Franjo Tuđman je, vrteći se negdje u prvoj polovici 19. vijeka, zagovarajući ideje iz tog doba, počeo odrađivati ono što su u tom vremenu, rekao bih, obzirom na okolnosti za hrvatski narod briljantno odradili prvenstveno grof Janko Drašković, Ljudevit Gaj i njegovi „Ilirci“, a pridružio im se i biskup J. J. Strossmayer … No sve je to bio zapravo samo privid, Franjo Tuđman se je žestoko trudio i rekao bih u tome dobrano uspio da legitimira tzv. NDH i kroz tzv. proces „pomirbe sinova partizana i ustaša“ ustaštvo izvede na hrvatsku javnu i političku scenu, dajući mu značaj koji ono u hrvatskom narodu nikad imalo nije. Te svoje namjere Franjo Tuđman je najavio je već na osnivačkom saboru HDZ-a kad je rekao da „ … NDH nije bila tek puka kvislinška tvorevina i fašistički zločin nego i izraz vjekovnih težnji hrvatskog naroda za svojom državom … „, a onda istinabog prikriveno u svojem izlaganju na konstituirajućoj sjednici Hrvatskog sabora 30. 05. 1990. kad je rekavši između ostalog „… Hrvatski državni sabor bio je čuvarom suvereniteta (s izuzetkom razdoblja od 1918. do 1941.) hrvatskoga naroda u odnosu na druge nacionalne i državne zajednice …“ koristeći atribut „državni“ koji je Hrvatski sabor imao u tzv. NDH, a onda priznajući hrvatski suverenitet od 1941. dajući tako državni legitimitet kvislinškoj tvorevini, tzv. NDH. Samo što je tom formulacijom, vjerojatno nehotice, priznao i hrvatski suverenitet poslije 1945. Unijet će on tzv. NDH i opet kao državu i u Ustav RH, kad u izvorišnim osnovama, koje je on sam pisao, navodi „ … - u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskoga rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske ( 1963- I 990) … “ Dakle znao je Franjo Tuđman da je Hrvatska, iako kao SRH u sastavu SFRJ, bila država, a ipak ju je odlučio stvoriti (sic!), pa je u tim poslovima „obnove hrvatskog kraljevstva“ i „stvaranju države“ uspio tek obnoviti tzv. NDH. Istinabog ne kao Veliku BiH, nego u njenim avnojskim granicama, ali ipak NDH. Za te potrebe je i OS tzv. NDH preimenovao u „Hrvatsku domovinsku vojsku“, a njene pripadnike, koji su ratovali rame uz rame s nacistima i pritom činili monstruozne zločine, u pravima izjednačio s antifašističkim borcima NOR-a. Zanimljivo je kako su Tuđmanu u njegovom usponu na vlast pomagali CK SKH, a pogotovo njegovo predsjedništvo s potkapacitiranim kepecom Ivicom Račanom na svom čelu, kojega je ideološki „osvješćivao“ odvratni konvertit Zdravko Tomac. U predsjedništvu CK SKH su dobro znali da Tuđman laže i šuruje s ustaštvom o čemu možda najbolje govori ona Račanova, danas samo hinjena ocjena HDZ, kao „stranke opasnih namjera“ izrečena nakon onog Tuđmanovog lupetanja o tzv. NDH na osnivačkom saboru HDZ-a. A da su bili svjesni i društvenopolitičkog uređenja i položaja Hrvatske u Jugoslaviji pokazuje svjedočenje nekadašnjeg sekretara Predsjedništva CK SKH Drage Dimitrovića: „Neke stvari iz tog razdoblja ne bi trebalo zaboraviti. Unutar pola stoljeća Hrvatska je od ruralnog prerasla u industrijsko društvo. Razvijena je obrazovna, znanstvena, kulturna infrastruktura, stvorene su pretpostavke za moderni život. Usporedo s tim, rasla je samosvijest ljudi pa su kroz samoupravljanje oslobođeni značajni ljudski potencijali i inicijative, što je bitno za generacije suočene s globalizacijskim tsunamijem. Nadalje, morali smo nalaziti rješenja u kriznom vremenu kad se obiteljsko srebro nije prodavalo, a nismo se pretjerano ni zaduživali. Nismo tražili druge da nam rješavaju probleme, a naučili smo živjeti od onoga što stvaramo, što je sigurna formula u svim vremenima. U tom se vremenu Hrvatska teritorijalno zaokružila i nacionalno homogenizirala, pa smo krajem osamdesetih imali više hrvatskog stanovništva nego krajem pedesetih ili krajem dvadesetih. Imali smo i kontinuitet razvoja državnih institucija koje su se postupno oslobađale centralne vlasti, pa su krajem osamdesetih naše institucije preuzele najveći dio odgovornosti za stanje u Hrvatskoj. Hrvatska je, dakle, pred kraj socijalizma, uoči demokratskih promjena, imala izuzetno snažne atribute državnosti.“ koji je unatoč tim saznanjima glasao za „demokratske promjene“ koje su dovele na vlast Franju Tuđmana na čelu hordi zaljubljenika u laž, mržnju i zločin, jer je osnovni cilj SKH – SDP i kasnije SDP kako ga je formulirao Zdravko Tomac bio „rušenje Jugoslavije i komunizma“. Komunisti protiv komunizma kako to gordo zvuči!? Ako se pitate kako je to moguće odreći se uređene srednje razvijene evropske države i krenuti u nepoznato, odgovor je prilično jednostavan opsjednutost „tačerizmom“ i „reganomikom“, neprekidnim čekićanjem o tome kako je jedini jamac demokratski uređenog društva višestranačje, a onda i narod poprilično sklon nacionalšovinizmu. To da je Jugoslavija za razliku od socijalističkih zemalja VU bila zemlja demokratskog socijalizma puno vidljivije je bilo izvana nego unutar same Jugoslavije. Pa dragi moji Hrvati, danas imate višestranačje, samostalnu međunarodno priznatu državu prepunu Božjeg blagoslova, članicu euroatlantskih integracija (EU i NATO), samo jednu trećinu Srba u odnosu na njihov broj 1990., pa jeste li sretni i zadovoljni uz sve te „blagodati“? Ako jeste, onda vas ljubazno molim da mi odgovorite zašto Hrvati danas bježe iz te blagoslovljene države i zašto nas je danas, kako znalci kažu, 700.000 manje nego 1990.? A možda je razlog tome prevelik broj dvodomovinaca, potomaka podanika Mostarskog paše, koji su do 1900. bili tek BiH katolici, a onda voljom biskupa preimenovani u Hrvate, kojih je u RH danas daleko iznad imigracijskog kapaciteta, čija se riječ u RH u javnom i političkom prostoru sve jače čuje, a onda i položaj RH u EU usporediv s onim koji je imala AP Kosovo u SFRJ u kojoj je SRH bila gospodarski najjača republika. Dakle bili smo gazde, a danas jedva da smo sluge, koji dranče i „grebu se“ za sredstva iz EU fondova, umjesto da radimo i stvaramo kako smo to radili u omraženom „totalitarističkom mraku“ SFRJ, najotvorenije i najsigurnije države svijeta. Oznake: Franjo Tuđman, general Patton, opasni ljudi, SFRJ, srhž, grof Janko Draqšković, Ljudevit Gaj. "Ilirci", J. J. Strossmayer, Ivica Račan, Zdravko Tomac, SKH - SDP, Drago Dimitrović, višestranačje, "tačerizam", "reganomikaa"

- 06:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #