(U SDP-u nema socijaldemokracije, a u socijaldemokraciji nema SDP-a.)
Vrijeme je da SDP konačno ili postane stranka političke ljevice ili nestane s hrvatske političke scene.
Drastičan pad rejtinga, panični pozivi na jedinstvo, unutarstranačka trvenja, svađe, prijepori i prepucavanja, raskol i izgleda nezaustavljivo osipanje članstva su vidljivi „uspjesi“ koje je postigao Peđa Grbin nakon godine dana predsjedanja SDP-om.
Drobilo se i drobi na sjednicama stranačkih tijela središnjice, kao i podružnica, o svemu i svačemu, samo nije o političkom (re)pozicioniranju stranke, cilju njene političke borbe ili što i kakvo društvenopolitičko uređenje zemlje želi SDP, nije valjda da je to liberalni kapitalizam, jer se o poziciji SDP na političkoj skali uopće nije raspravljalo?
Ili to možda i je, jer u dva mandata u kojima je predvodeći koaliciju pobijedivši na izborima obnašao vlast, uz predsjednike vlade Ivicu Račana i Zorana Milanovića, nije pokazao niti trunka želje da bilo što mijenja, već se trudio dograđivati Tuđmanov neoustaški čardak s temeljima u živom blatu nacionalšovinizma.
Sve to nas i ne bi trebalo čuditi jer je SDP politička organizacija čije je samo osnivanje bilo potpuno besmisleno, ako izuzmemo njenu ulogu „konstruktivne opozicije“ Tuđmanovom proustaškom HDZ-u.
Riječ je naravno o SKH – SDP (stranka demokratskih promjena), preimenovanoj 1993. u SDP-u, socijaldemokratskoj partiji, stranci/partiji osnovanoj u fazi rušenja demokratskog socijalizma, društvenopolitičkog uređenja koje je slovilo kao krajnji cilj političke borbe socijaldemokrata, što je nonsens samo po sebi.
Dakle, samo potpuni idiot će u uvjetima etabliranog demokratskog socijalizma osnivati stranku/partiju koja kao svoj politički cilj ima uspostavu demokratskog socijalizma.(sic!)
U istu kategoriju nonsensa spada i Tuđmanovo “stvaranje“ države kad on postupak nasilne secesije postojeće države naziva stvaranjem države.
Ili je ipak vrag u tome da su društvenopolitički sustav poznat kao demokratski socijalizam uspostavili komunisti, krećući u društvene promjene polazeći s pozicije diktatura proletarijata, a ne socijaldemokrati, jer po socijaldemokratima to se ne bi dogodilo nikad.
Dakle proces društvene tranzicije, demokratizacija društva, jugoslavenski komunisti su započeli početkom pedesetih godina prošlog stoljeća i dovršili na Brijunskom plenumu razvlašćivanjem službi sigurnosti krajem šezdesetih.
SDP je od SKH baštinio partijsku infrastrukturu, impozantnu imovinu, antifašizam i status lijeve političke opcije. Do danas se SDP profilirao kao stranka desnog centra, a antifašizam se negdje putem izgubio, dakle to što je SDP danas, baš nikakve veze nema ni sa kakvom ljevicom ni sa socijaldemokracijom.
Da bi obezvrijedio to što su komunisti ostvarili, predsjednik predsjedništva CK SKH, Ivica Račan, shvativši valjda da je dotad živio u zabludi, jer je biti komunist nešto fuj i bekino, nešto što ne priliči hrvatskom narodu, uspijeva nametnuti svojoj partiji, prvo preimenovanje SKH u SKH – SDP (Stranka demokratskih promjena), izgubiti izbore, a potom od ostataka tako raslojenog i rastrojenog SKH napraviti Socijaldemokratsku partiju prvenstveno kao oslonac ustašoidnom Tuđmanu i jednako takvom pokretu/stranci, HDZ-u, u njihovoj vladavini.
A da su u CK SKH bili svjesni i društvenopolitičkog uređenja i položaja Hrvatske u Jugoslaviji, kako sam već navodio, najbolje pokazuje svjedočenje nekadašnjeg sekretara Predsjedništva CK SKH Drage Dimitrovića kad govori o vremenu prije „demokratskih promjena“:
„Neke stvari iz tog razdoblja ne bi trebalo zaboraviti. Unutar pola stoljeća Hrvatska je od ruralnog prerasla u industrijsko društvo. Razvijena je obrazovna, znanstvena i kulturna infrastruktura, stvorene su pretpostavke za moderni život. Usporedo s tim, rasla je samosvijest ljudi pa su kroz samoupravljanje oslobođeni značajni ljudski potencijali i inicijative, što je bitno za generacije suočene s globalizacijskim tsunamijem. Nadalje, morali smo nalaziti rješenja u kriznom vremenu kad se obiteljsko srebro nije prodavalo, a nismo se pretjerano ni zaduživali. Nismo tražili druge da nam rješavaju probleme, a naučili smo živjeti od onoga što stvaramo, što je sigurna formula u svim vremenima. U tom se vremenu Hrvatska teritorijalno zaokružila i nacionalno homogenizirala, pa smo krajem osamdesetih imali više hrvatskog stanovništva nego krajem pedesetih ili krajem dvadesetih. Imali smo i kontinuitet razvoja državnih institucija koje su se postupno oslobađale centralne vlasti, pa su krajem osamdesetih naše institucije preuzele najveći dio odgovornosti za stanje u Hrvatskoj. Hrvatska je, dakle, pred kraj socijalizma, uoči „demokratskih promjena“, imala izuzetno snažne atribute državnosti.“
koji je bez obzira na to što je sve to znao ipak glasao za „demokratske promjene“ koje su dovele na vlast Franju Tuđmana na čelu bagre i brabonjaka, zaljubljenika u laž, mržnju i zločin, jer je osnovni cilj SKH – SDP i kasnije SDP, kako su to formulirali glavni ideolog SKH – SDP Zdravko Tomac i predsjednik Predsjedništva CK Ivica Račan, bio „rušenje Jugoslavije i komunizma“.
To nisu mogli komunisti, ali nazovi-komunisti kakvi su bili i Tomac i Račan i skupina besprizornih okupljena oko njih su to mogli bez ikakve zadrške.
Uostalom činjenica je da se SKH – SDP mogao jedino sam razvlastiti, zato im je valjda i trebalo da samoupravljanje s delegatskim sustavom, dakle demokratski socijalizam, prethodno ga izjednačivši s velikodržavnim socijalizmom SSSR-a i zemalja VU, proglase totalitarizmom.
Nije to napravila skupina besprizornih, bagre i brabonjaka, zaljubljenika u laž, mržnju i zločin, okupljena oko Franje Tuđmana, to je napravio Ivica Račan došavši na čelnu poziciju u Predsjedništvu CK SKH, Tuđman i njegovi su samo to objeručke prihvatili i krenuli „stvarati državu“.
Potkapacitirana lijenčina i kunktator Ivica Račan i njegovi savjetnici, neki svjesno, a neki nesvjesno, su se zapravo odrekli svega pozitivnog što su komunisti učinili predvodeći antifašiste u NOR-u boreći se za slobodu, a poslije rata za svekoliki društveni i gospodarski razvoj društva. Odrekli su se oni i samog antifašizma kao civilizacijskog dosega i svjetonazornog principa slobodnog pojedinca u slobodnom društvu, a prihvaćajući Luburićevu ideju „pomirbe sinova partizana i ustaša“ kojom su jedini u svijetu uveli praksu da se ratni pobjednici ispričavaju poraženim slugama okupatora, priznajući im status žrtava i tako ponižavajući sve žrtve naci-fašizma, ustaških logora smrti, holokausta i „čišćenja terena“.
Saveznicima iz Antifašističke koalicije, čiji su jugoslavenski partizani od Teheranske konferencije “Velike trojice“ bili ravnopravan član, ne pada na pamet da se primjerice ispričavaju Nijemcima za bombardiranja Dresdena i Hamburga, za „Rajnske logore“, za program „rent-a-woman“ i sve druge postupke u procesu denacifikacije, pa i zaključcima Potsdamske konferencije. Samim pak Nijemcima na pamet ne pada da takvo što traže pod egidom „zločin je zločin i žrtva je žrtva“.
Ameri se nikad neće ispričati Japancima za Hirošimu i Nagasaki, jer bi to značilo obezvrjeđivanje svih onih milijuna nevinih žrtava japanskog militarizma u JI Aziji.
Ako se pitate kako je to moguće odreći se uređene srednje razvijene evropske države i krenuti u nepoznato, odgovor je prilično jednostavan opsjednutost „tačerizmom“ i „reganomikom“, neprekidnim čekićanjem o tome kako je jedini jamac demokratski uređenog društva višestranačje, a onda i narod poprilično sklon nacionalšovinizmu.
To da je SFR Jugoslavija, za razliku od socijalističkih zemalja VU, bila zemlja demokratskog socijalizma što je bilo jednako vidljivo izvana kao i unutar same SFR Jugoslavije.
Kraljevina SHS, parlamentarna monarhija, imala je višestranačje, a jel' bila zato demokratska?
Naravno da nije bila, bila je žandarska država.
Pa?
I tako oni, koji ni sami nisu znali što je socijaldemokracija i koji je cilj političke borbe socijaldemokrata, odriču se svojih komunističkih korijena i antifašizma, ispričavaju se za „zločine komunizma“, plaze na Bleiburg i druga „stratišta“, uspostavljaju SDP i zajedno s HDZ-om kreću „tranzicijskim“ putem, putem „demokratskih promjena“, uništavajući materijalnu osnovu društva i sve što su komunisti prethodno stvorili, a oni su pretvorivši svoj revolucionarni u stvaralački zanos od zaostale ratom razorene siromašne poljoprivredne države stvorili srednje razvijenu evropsku državu, državu demokratskog socijalizma, upravo onakvu kakvom ju je Drago Dimitrović opisao.
Post je objavljen 28.10.2021. u 17:49 sati.