… bila je najava procesa koji je Franjo Tuđman iskoristio da 1991. zajedno sa Slobodanom Miloševićem spriječi ponuđeno prekoredno članstvo SFRJ u EZ.
U kategoriju vrlo opasnih ljudi sude oni koje je general Patton označio kao one koji „previše znaju o premalo toga“ i ljudi s poslanjem, dakle onih koji su po vlastitoj predodžbi sudbinski predodređeni za velika djela, od „veličine“ kojih onda pate čitavi narodi kroz više naraštaja.
Franjo Tuđman je primjerice udovoljavao obim kriterijima koji obilježavaju opasne ljude, znao je previše o premalo toga i bio uvjeren u svoje mesijanstvo.
On sam po sebi ne bi bio opasan da mu hrvatski narod nije nekritički poklonio povjerenje, a on ga odlučno poveo u propast i narod koji je na „svenarodnom referendumu 1941. – 1945.“ (Igor Mandić) preveden iz statusa naroda slugu u status naroda heroja, u procesu „stvaranja države“ opljačkao i ponovo preveo u status naroda slugu.
Nedoučeni zadrti skriboman opsjednut nacionalnim suverenitetom, koji u okviru SFRJ ničim nije bio ugrožen, jer nije postojao izvorni suverenitet federacije, već je on federativnim ugovorom bio izveden iz suvereniteta republika kao nacionalnih država. Pa i samo državljanstvo SFRJ proizlazilo je iz državljanstva republika, mi u SRH smo kao potvrdu državljanstva SFRJ dobivali dokument koji se zvao „Izvod iz knjige državljana SRH“. Sapienti sat!
Franjo Tuđman je, vrteći se negdje u prvoj polovici 19. vijeka, zagovarajući ideje iz tog doba, počeo odrađivati ono što su u tom vremenu, rekao bih, obzirom na okolnosti za hrvatski narod briljantno odradili prvenstveno grof Janko Drašković, Ljudevit Gaj i njegovi „Ilirci“, a pridružio im se i biskup J. J. Strossmayer …
No sve je to bio zapravo samo privid, Franjo Tuđman se je žestoko trudio i rekao bih u tome dobrano uspio da legitimira tzv. NDH i kroz tzv. proces „pomirbe sinova partizana i ustaša“ ustaštvo izvede na hrvatsku javnu i političku scenu, dajući mu značaj koji ono u hrvatskom narodu nikad imalo nije.
Te svoje namjere Franjo Tuđman je najavio je već na osnivačkom saboru HDZ-a kad je rekao da „ … NDH nije bila tek puka kvislinška tvorevina i fašistički zločin nego i izraz vjekovnih težnji hrvatskog naroda za svojom državom … „, a onda istinabog prikriveno u svojem izlaganju na konstituirajućoj sjednici Hrvatskog sabora 30. 05. 1990. kad je rekavši između ostalog „… Hrvatski državni sabor bio je čuvarom suvereniteta (s izuzetkom razdoblja od 1918. do 1941.) hrvatskoga naroda u odnosu na druge nacionalne i državne zajednice …“ koristeći atribut „državni“ koji je Hrvatski sabor imao u tzv. NDH, a onda priznajući hrvatski suverenitet od 1941. dajući tako državni legitimitet kvislinškoj tvorevini, tzv. NDH. Samo što je tom formulacijom, vjerojatno nehotice, priznao i hrvatski suverenitet poslije 1945.
Unijet će on tzv. NDH i opet kao državu i u Ustav RH, kad u izvorišnim osnovama, koje je on sam pisao, navodi „ … - u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskoga rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske ( 1963- I 990) … “
Dakle znao je Franjo Tuđman da je Hrvatska, iako kao SRH u sastavu SFRJ, bila država, a ipak ju je odlučio stvoriti (sic!), pa je u tim poslovima „obnove hrvatskog kraljevstva“ i „stvaranju države“ uspio tek obnoviti tzv. NDH. Istinabog ne kao Veliku BiH, nego u njenim avnojskim granicama, ali ipak NDH.
Za te potrebe je i OS tzv. NDH preimenovao u „Hrvatsku domovinsku vojsku“, a njene pripadnike, koji su ratovali rame uz rame s nacistima i pritom činili monstruozne zločine, u pravima izjednačio s antifašističkim borcima NOR-a.
Zanimljivo je kako su Tuđmanu u njegovom usponu na vlast pomagali CK SKH, a pogotovo njegovo predsjedništvo s potkapacitiranim kepecom Ivicom Račanom na svom čelu, kojega je ideološki „osvješćivao“ odvratni konvertit Zdravko Tomac.
U predsjedništvu CK SKH su dobro znali da Tuđman laže i šuruje s ustaštvom o čemu možda najbolje govori ona Račanova, danas samo hinjena ocjena HDZ, kao „stranke opasnih namjera“ izrečena nakon onog Tuđmanovog lupetanja o tzv. NDH na osnivačkom saboru HDZ-a.
A da su bili svjesni i društvenopolitičkog uređenja i položaja Hrvatske u Jugoslaviji pokazuje svjedočenje nekadašnjeg sekretara Predsjedništva CK SKH Drage Dimitrovića:
„Neke stvari iz tog razdoblja ne bi trebalo zaboraviti. Unutar pola stoljeća Hrvatska je od ruralnog prerasla u industrijsko društvo. Razvijena je obrazovna, znanstvena, kulturna infrastruktura, stvorene su pretpostavke za moderni život. Usporedo s tim, rasla je samosvijest ljudi pa su kroz samoupravljanje oslobođeni značajni ljudski potencijali i inicijative, što je bitno za generacije suočene s globalizacijskim tsunamijem. Nadalje, morali smo nalaziti rješenja u kriznom vremenu kad se obiteljsko srebro nije prodavalo, a nismo se pretjerano ni zaduživali. Nismo tražili druge da nam rješavaju probleme, a naučili smo živjeti od onoga što stvaramo, što je sigurna formula u svim vremenima. U tom se vremenu Hrvatska teritorijalno zaokružila i nacionalno homogenizirala, pa smo krajem osamdesetih imali više hrvatskog stanovništva nego krajem pedesetih ili krajem dvadesetih. Imali smo i kontinuitet razvoja državnih institucija koje su se postupno oslobađale centralne vlasti, pa su krajem osamdesetih naše institucije preuzele najveći dio odgovornosti za stanje u Hrvatskoj. Hrvatska je, dakle, pred kraj socijalizma, uoči demokratskih promjena, imala izuzetno snažne atribute državnosti.“
koji je unatoč tim saznanjima glasao za „demokratske promjene“ koje su dovele na vlast Franju Tuđmana na čelu hordi zaljubljenika u laž, mržnju i zločin, jer je osnovni cilj SKH – SDP i kasnije SDP kako ga je formulirao Zdravko Tomac bio „rušenje Jugoslavije i komunizma“. Komunisti protiv komunizma kako to gordo zvuči!?
Ako se pitate kako je to moguće odreći se uređene srednje razvijene evropske države i krenuti u nepoznato, odgovor je prilično jednostavan opsjednutost „tačerizmom“ i „reganomikom“, neprekidnim čekićanjem o tome kako je jedini jamac demokratski uređenog društva višestranačje, a onda i narod poprilično sklon nacionalšovinizmu.
To da je Jugoslavija za razliku od socijalističkih zemalja VU bila zemlja demokratskog socijalizma puno vidljivije je bilo izvana nego unutar same Jugoslavije.
Pa dragi moji Hrvati, danas imate višestranačje, samostalnu međunarodno priznatu državu prepunu Božjeg blagoslova, članicu euroatlantskih integracija (EU i NATO), samo jednu trećinu Srba u odnosu na njihov broj 1990., pa jeste li sretni i zadovoljni uz sve te „blagodati“?
Ako jeste, onda vas ljubazno molim da mi odgovorite zašto Hrvati danas bježe iz te blagoslovljene države i zašto nas je danas, kako znalci kažu, 700.000 manje nego 1990.?
A možda je razlog tome prevelik broj dvodomovinaca, potomaka podanika Mostarskog paše, koji su do 1900. bili tek BiH katolici, a onda voljom biskupa preimenovani u Hrvate, kojih je u RH danas daleko iznad imigracijskog kapaciteta, čija se riječ u RH u javnom i političkom prostoru sve jače čuje, a onda i položaj RH u EU usporediv s onim koji je imala AP Kosovo u SFRJ u kojoj je SRH bila gospodarski najjača republika.
Dakle bili smo gazde, a danas jedva da smo sluge, koji dranče i „grebu se“ za sredstva iz EU fondova, umjesto da radimo i stvaramo kako smo to radili u omraženom „totalitarističkom mraku“ SFRJ, najotvorenije i najsigurnije države svijeta.
Post je objavljen 13.06.2021. u 06:11 sati.