18.09.2020., petak

SDP – ov povratak u budućnost Na proteklim parlamentarnim izborima RESTART koalicija je, prvenstveno zahvaljujući SDP-u, doživjela pravo potonuće. Politički lijevo orijentirani hrvatski državljani, a ti su uvijek dosad bili biračko tijelo SDP na izborima su konačno shvatili da SDP nije, ne samo socijaldemokratska, nego nikakva stranka/partija političke ljevice. SDP nije ni osnovan da bude stranka partija ljevice, njega je Ivica Račan uspostavio samo kao tobožnju lijevu političku partiju, prikazujući je kao sljednicu SKH, a sljedništvo se očitovalo uglavnom u prisvajanju/nasljeđivanju imovine bivšeg SKH, antifašizam i sekularizam SKH primjerice nisu baštinjeni, koga je bilo briga za radnička prava ili nacionalnu ravnopravnost, kao i za poštivanje odredbi međunarodnog prava. Pa i ime stranke/partije je izabrano samo da se “Vlasi ne dosjete”. Ja osobno za sebe volim reći da me je na političkom planu dosta teško iznenaditi i prevariti, ipak moram priznati da je to Ivici Račanu, iako samo u jednom trenutku, ipak uspjelo, naravno ne do kraja, jer sam ja za vremena prozreo njegovu i Tomčevu igru, pa nisam obnovio svoje članstvo u SKH – SDP niti sam kasnije pristupio SDP-u. Bio sam i ostao komunist. Istini za volju postojao je i jedan broj komunista koji su pristali uz Račana, pa se i učlanili u SDP, no Račan se komunista vješto oslobodio, neke je istjerao, a drugi su sami otišli, kad su shvatili tko je Račan i što je njegov SDP. Jednom broju komunista iz redova SKH nije smetalo ono kad je Račan od Savezne SDS tražio da se ukinu mjere nadzora nad jednim brojem ustaških ekstremista, ni ono kad se ograničio samo na prozivanje HDZ-a “strankom opasnih namjera” nakon Tuđmanovih nebuloza izrečenih na 1. Saboru HDZ-a, a posebno na prizivanje tzv. NDH kao “ostvarenja vjekovnih težnji hrvatskog naroda za svojom državom”, izvodeći tako ustaštvo na javnu i političku scenu u Hrvatskoj. Nitko da se zapita kuda se to Račanu žuri i zašto tako srlja u izbore, da ne bi valjda nekamo zakasnio!? Račana, kao ni DIP uostalom, nisu smetale niti brojne prijavljene izborne prijevare u korist HDZ, pa i zamjene kompletnih biračkih kutija na pojedinim “kritičnim” biračkim mjestima imali smo dojam da je on jedva čekao da vlast u Hrvatskoj preda Tuđmanu i njegovim “šumskim” ljudima, a SKH – SDP je postao “konstruktivna opozicija”. Kad je počelo diskriminatorno ponašanje HDZ-ovih vlasti prema Srbima, koji su na izborima većinski svoje glasove dali SKH – SDP, Račan se ne oglašava, ne reagira ni na Tuđmanovo kršenje odredbi međunarodnog prava prema kojima je nedopustivo majorizacijom preglasavati konstitutivni. Račan i njegova partija ne reagiraju na opstrukciju vlasti u Općini Vukovar, jedinoj u kojoj je SKH – SDP na izborima osvojio vlast, niti se oglašava povodom Merčep – Zadrinih divljanja u Vukovaru, privođenja, premlaćivanja, pa i ubijanja Srba i uništavanja njihove imovine. Račan i njegov SKH – SDP ne upozoravaju na to da se prema odredbama međunarodnog prava federalni ugovor, kao pravni akt najvišeg prioriteta ne smije jednostrano raskidati niti ga raskidati silom, oni tek mlako rogobore u sabornici iako su bili svjesni da odluka o osamostaljenju Hrvatske znači rat. Račan i njegov SDP ne suprotstavljaju se izvlašćivanju naroda kroz podržavljenje društvenog vlasništva, ko niti ozakonjenoj pljački kroz proces privatizacije na kojem je tobože inzistirala EZ. Branila osim valjda konstruktivnosti opozicijskog djelovanja. Svjedoci su 01. 07. 1991. uz poznatog osječkog HDZ-ovca i HSLS-ovca na kontrolnom punktu prema Tenji, na kojem je malo kasnije ubijen Josip Reihl Kir, vidjeli i jednog istaknutog SDP-ovca. Pucnji u Josipa Reihl Kira bili su pucnji u mir, Tuđmanu više nitko nije stajao na putu u rat, zato se taj 1. srpanj 1991. uzima kao datum početka nasilne secesije i rata u Hrvatskoj. Račan i njegov SDP umjesto da se suprotstave Tuđmanovom ludilu, pridružuju mu se prihvaćajući njegove laži i ratnohuškačku retoriku i galantno daju svoje istaknute članove, Franju Gregurića i Zdravka Tomca u Vladu nacionalnog jedinstva, prvog kao predsjednika i drugog kao potpredsjednika. Ipak najveći, usudim se reći smrtni grijeh Ivice Račana bilo je dovođenje Milana Bandića na mjesto gradonačelnika Zagreba. ………………………………… I za kraj kakva je to socijaldemokracija, koja luta od nekakve građanske do liberalne demokracije, dakle muva se negdje oko političkog centra ili čak desnog centra, ruši i derogira radnička prava, a politički cilj joj nije uspostava socijalizma? Dakle SDP nije bila niti je stranka ljevice, pa se kad SDP-ovci govore o povratku na staro, to ne valja shvatiti kao želju za nekakvim repozicioniranjem, jer se ne možeš vratiti tamo gdje nikad nisi bio. Uostalom od četvoro kandidata za predsjednika SDP-a jedino Ranko Ostojić izražava želju da se SDP transformira u istinsku socijaldemokratsku stranku/partiju, dakle stranku/partiju ljevice, svi drugi čeznu za nekakvim jedinstvom i drugarstvom, kao da su nekakvo sportsko ili planinarsko društvo. Politički analitičari najviše šansi na predstojećim stranačkim izborima daju Peđi Grbinu, a ja kategorički tvrdim da će njegovim izglednim dolaskom na čelno mjesto SDP stranka/partija ostati politički pozicionirana negdje na relaciji između centra i desnog centra i sa članstvom koje će uživajući u ljepotama jedinstva i drugarstva nastaviti svoj put prema dnu i konačnom nestanku. Za hrvatske građane SDP je pročitana knjiga i ne promijeni li se radikalno i ne postane li stvarno stranka ljevice, on niti sam, niti u nekakvoj koaliciji, više neće doći u priliku na parlamentarnim izborima ostvariti takav rezultat da dobije mandat za sastav Hrvatske vlade. On mora proći kroz radikalnu transformaciju, otprilike poput one kroz koju je Krešo Beljak proveo HSS, a to između ostalog znači da se mora lišiti “usluga” kadrova koji su politiku učili na političkoj akademiji Milana Bandića, i postati stvarna socijaldemokratska stranka/partija dakle istinska ljevica. To će joj sasvim sigurno vratiti birače. I to bi bio jedini SDPŠ-ov povratak, nužan, ali i dovoljan. Oznake: SDP, socijaldemokracija, socijalizam, Ivica Račan HDZ, Franjo Tuđman, nasilna secesija, josip reihl kir, vlada nacionalnog jedsinstva, Franjo Gregurić, Zdravko Tomac, milan bandić, Ranko Ostojić, Peđa Grbin

- 17:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.