Jednako kao što se za hrvatske antitotalitariste, koji su prema definiciji Thomasa Manna bez svake sumnje nepatvoreni fašisti, od 27. 03. 1941, pa sve do kobnog 15. 05. 1945. na Lojbaškom polju kod Bleiburga, baš ništa nije događalo, nego je tamo iz čistog mira započeo svojevrsni Danse Macabre, ples smrti, jugoslavenskih partizana nad nevinom ustaškom nejači, tako se niti za našeg vrlog Hrvoja Klasića, od Tuđmanovog osvajanja vlasti, pa do pobune kninskih Srba, 17. 08. 1990., baš ništa nije događalo.
Da, Hrvoje Klasić se u svojim brojnim kolumnama i komentarima opisujući nedavnu prošlost uvelike trudio amnestirati Franju Tuđmana od krivnje ili bar odgovornosti za sve nedaće kroz koje je Hrvatska prolazila i još prolazi od HDZ-ovog preuzimanja vlasti.
A onda, gotovo kopernikanski obrat, naš vrli Hrvoje je ponukan pucnjavom na Trgu sv. Marka 12. 10. 2020. odjednom u HDZ-u pronalazi krivca i zna da je hrvatski put u propast počeo upravo 30. 05. 1990., dakle onda kad je HDZ, predvođen Franjom Tuđmanom, preuzeo vlast. Tako bar Hrvoje Klasić eksplicite navodi u zaključku svojeg komentara objavljenog u Net-u od 27. 10. 2020.
„Upravo stranka koja danas upozorava na zabrinjavajuću radikalizaciju svojim tridesetogodišnjim toleriranjem, a često i raspirivanjem (govora) mržnje snosi za istu tu radikalizaciju ujedno i najveću odgovornost.“
Klasić problematizira i „stvaranje države“:
„S obzirom na to da je HDZ, kako misle njegovi članovi i simpatizeri, stvorio Hrvatsku, HDZ shodno tome ima i pravo s Hrvatskom raditi što želi.“
Dakle „stvaranje države“ više nije općenarodni konsenzus već tako misle članovi HDZ-a i njihovi simpatizeri.
Na podrugljiv način će Klasić opisati i svu „pogubnost“ vladavine hrvatskih komunista i usporediti je s „blagotvornim“ radom HDZ-a za opće dobro:
„Hrvatskim komunistima uopće nije bilo stalo do Hrvatske i sve su radili kako bi zadovoljili isključivo vlastite interese. Neprijateljskim odnosom prema svakom opozicijskom djelovanju i favoriziranjem članova svoje Partije komunisti su sustavno uništavali hrvatsko društvo. Naravno, u pauzi dok nisu pokušavali zavarati narod izgradnjom bolnica, škola, vrtića, fakulteta, knjižnica, tvornica, brodogradilišta, društvenih stanova, hidro i termoelektrana, mostova, pruga i cesta. Kako god, trebalo se riješiti takvog protunarodnog i protuhrvatskog sistema i zamijeniti ga iskrenim domoljubljem i isključivo profesionalnim pristupom rješavanju problema.“
Hrvoje Klasić navodi da je od tog pogubnog 30. 05. 1990. pa sve do danas Hrvatska upravo talac HDZ-a:
„Hrvatska je bila talac HDZ-a i kada je u pitanju međunarodni ugled. Zbog načina upravljanja zemljom, autoritarnih sklonosti HDZ-ovog i državnog predsjednika, degradiranja institucija pravne države, pritisaka na medije, obezvrjeđivanja demokratskih procesa, neprocesuiranja ratnih zločina i nepoštivanja suvereniteta susjedne države Hrvatska je bila međunarodno izolirana i na rubu sankcija. I nitko zbog toga nije proglašen nacionalnim izdajnikom. Naprotiv, držanje ruke na srcu za vrijeme intoniranja himne, koketiranje s ustaštvom i stalno izmišljanje unutrašnjih neprijatelja ostali su važniji kriterij domoljublja od narušavanja ugleda domovine u svijetu.“
Čekam, ali i čikam Hrvoja Klasića da na isti način progovori o teroru i državnom teroru koji je pod vlašću istog tog HDZ-a i Franje Tuđmana provođen nad hrvatskim Srbima, kao i o nepoštivanju odredbi međunarodnog prava kad su u pitanju prava konstitutivnog naroda, kao i hijerarhijskoj poziciji federativnog ugovora, a onda i o tome što je istina o velikosrpskoj agresiji i početku rata u Hrvatskoj, s posebnim osvrtom na ulogu Hrvatske u ratu u BiH.
Pa da nam Hrvoje Klasić kaže tko je to i kakvu državu stvarao, tko su hrvatski velikani, a tko okrutni pljačkaši, bagra i brabonjci, zaljubljenici u laž, mržnju i zločin.
Post je objavljen 28.10.2020. u 09:56 sati.