Evo sutra, 22. 06 2019., će se antifašisti okupiti u šumi Brezovica kako bi obilježili Dan antifašističke borbe, prisjećajući se onih koji su ne žaleći ni svojih života, boreći se protiv fašizma i oslobađajući zemlju od okupatora i njegovih slugu, ispisali najsvjetlije stranice u povijesti hrvatskog naroda.
Oni su svojom borbom preveli Hrvatsku na stranu sila Antifašističke koalicije, a pobjedom u NOB-i osigurali hrvatskom narodu opstojnost i pravo na vlastitu državu.
Tu proslavu neće potamniti, niti antifašizmu i borbi protiv fašizma umanjiti značaj, niti „antifašisti“ koji će se kao izaslanici ovog i onog kao i svake godine prišljamčiti antifašistima u šumi Brezovica.
„Domoljubi“, ti zaljubljenici u laž, mržnju i zločin će pod visokim pokroviteljstvom predsjednice RH, slaveći ustaštvo i tzv. NDH, Dan antifašističke borbe obilježiti kod jame Jazovka.
Tamo će se u velikom broju sjatiti BiH katolici, pojačani pokojim primjerkom „hrvatskog cvijeća“, koji likuju nad tim da su Tita „izgnali“ iz Zagreba i najavljuju da im je sljedeća meta Dan antifašističke borbe.
Koliko god se tvrdnja iz naslova „hrvatskim domoljubima“, zaljubljenicima u laž, mržnju i zločin, činila rogobatnom, ona je točna i istinita.
Naime, svjedoci smo svijetu nerazumljivim i teško objašnjivim ideološkim podjelama u hrvatskom društvu, jer ispada da jedan i to ne baš zanemariv dio hrvatskog naroda, naprosto ne razumije razliku između dobra i zla, pa slijedom toga ni između antifašizma i fašizma, u našem slučaju njegove hrvatske inačice ustaštva.
A ta je razlika na našem tlu u 2. Svjetskom ratu bila toliko očita, jer su nam „crni“, stajući na stranu okupatora, nudili ropstvo, mržnju i smrt, a „crveni“, boreći se protiv okupatora i njegovih slugu i protiv fašizma, slobodu, ljubav i život.
Znamo da su pod parolom bratstva i jedinstva i SF – SN pobjedu izborili „crveni“, borci za slobodu i protiv fašizma.
Oni su na tlu okupirane Jugoslavije bili prozvani „crvenima“ zato što je antifašistički narodnooslobodilački ustanak pokrenula i vodila KPJ, snaga čije je članstvo bilo „oboružano“ čeličnom disciplinom i nesalomljivim revolucionarnim zanosom.
Fašizam, kao ideologija koja zatire prava i slobode pojedinca, je u 2. Svjetskom ratu oružano poražen, ali to ne znači niti da je nestao, niti da je opasnost od njegovog ponovnog oživljavanja prestala.
Samo, 50 milijuna onih, koji su u 2. Svjetskom ratu položili svoje živote za svijet bez fašizma, nas obavezuju da budemo budni, da fašizam ne toleriramo, da s fašizmom ne uspostavljamo dijalog, već da ga rušimo svim sredstvima.
I dok je antifašizam kao civilizacijski doseg i svjetonazorni princip slobodnog pojedinca u slobodnom društvu općeprihvaćena društvena kategorija u čitavom svijetu, njega se „hrvatski domoljubi“ gnušaju, stide i odriču, a oni „napredniji“ među njima prozivaju ga floskulom i zločinom.
Nemali broj antifašistički opredijeljenih pojedinaca na hrvatskoj javnoj i političkoj sceni, pa i onih od imena, je nesvjesno ili prihvaćajući teze nekih „autoriteta“ poput Ive Banca o „toleriranju netolerantnih“, svjesno, mahom prihvativši zavodljivu i zato vrlo opasnu sintagmu „zločin je zločin i žrtva je žrtva“, kojom se radi izjednačavanja nečeg što ne da nije jednako i isto, nego niti slično, relativiziraju monstruozni ustaški zločini i negira holokaust, zapravo uspostavio dijalog s fašizmom, neki su čak „potegnuli“ i put Bleiburga.
I time prestali biti antifašisti.
Da, koristeći doskočicu „zločin je zločin i žrtva je žrtva“ promotori ustaštva nam poručuju, izjednačavajući poratno kažnjavanje zločinaca izvan pravnog sustava, kad i nevini stradavaju, koje oni zovu „Bleiburgom“ i „križnim putevima“, s Jasenovcem i drugim ustaškim logorim smrti, da su ustaše ubijali, ali da ni antifašistički borci nisu bili bolji jer su i oni ubijali, pa i nevine.
Dok su ustaše kao okupatorski sluge temeljem „rasnih zakona“ ubijali nevine, prethodno smještene u sabirne logore, samo zato što su bili druge rase, nacije ili vjere, nevini koji su stradali u poratnim procesima kažnjavanja kvislinških zločinaca izvan pravnog sustava, su se u tim surovim vremenima jednostavno našli u krivo vrijeme na krivom mjestu, ali svojom voljom, nisu bili unaprijed određeni kao nečije žrtve. Kvislinški koljači i ubojice bili su to još manje, iako oni jesu bili mete. Jedne i druge mogli bismo prozvati tek ratnim stradalnicima, nikako žrtvama.
Dakle likvidacije nevinih ljudi s elementima genocida u logorima smrti, jednostavno nisu ni usporedive, kamo li jednake ili iste s poratnim kažnjavanjem zločinaca pa bilo to i izvan pravnog sustava, kojem su pribjegli ratni pobjednici, a upravo to žele promotori ustaštva.
Tko su ti ljudi kojim je isto zaklati nevino dijete u logoru smrti samo zato što je druge nacije, rase ili vjere ili bez suda i suđenja ubiti tog koljača. Zagovornici sintagme „zločin je zločin i žrtva je žrtva“ upravo to žele, samo zato da bi mogli antifašističke borce proglašavati zločincima, a antifašizam zločinačkom ideologijom.
U istu ravninu s Jasenovcem i drugim ustaškim logorima smrti promotori ustaštva žele dovesti i logor za internirane IB-ovce na otoku Goli, unatoč tome da otok Goli baš nikakve veze nema niti s ustaškim logorima smrti, niti s „Bleiburgom“ i „križnim putevima“, ali eto i tamo je bilo nevinih i nasilja prema internircima, koje se sve po defaultu proglašava nevinim žrtvama „povampirenog jugokomunizma“.
I sad da se vratimo na početak; kako je, proces, od Franje Tuđmana i njegovih apologeta prozvan „stvaranje države“, direktni atak na antifašizam?
Pa lijepo, provođenje izvorno ideje Maksa Luburića o potrebi „pomirbe sinova partizana i ustaša“, radi tobožnjeg postizanja jedinstva u redovima hrvatskog naroda što zahtijeva „rušenje Jugoslavije svim sredstvima“ je napad na bratstvo i jedinstvo pod kojim je u 2. Svjetskom ratu izvojevana pobjeda nad fašizmom.
Tuđmanove paravojne snage su, napadajući JNA kao jedinu legalnu oružanu silu, napale SFRJ, državnu tvorevinu uspostavljenu kao rezultat antifašističke borbe.
Dakle, nasilna secesija Hrvatske direktno potire rezultate antifašističke borbe, a onda i sam antifašizam.
O, znam ja, sad će se javiti „domoljubi“ pa me optužiti da ja negiram pravo Hrvatskoj da se osamostali i izdvoji se iz zajedničke države.
Takvo što, iako bih u sferi racionalnog teško našao razlog zašto je Hrvatsku trebalo odvajati od njene sirovinske osnove i tržišta za njene proizvode, mi ne pada na pamet, ja sam samo bio protiv nasilne secesije, zato jer mirno i zakonito izdvajanje ne bi bilo atak na bilo što i bilo koga, pa ni na antifašizam.
O da, vole se “domoljubi“ pozivati na mirno razdruživanje SSSR ili ČSSFR što je po njima bilo moguće zato što nisu imali Srbe, a ne zato što su promijenili ustave svojih federacija i na taj način legalizirali razdruživanje. Svjedoci smo da su od tog postupka „domoljubi“ bježali k'o vrag od tamjana, jer oni su znali u svojem „stvaralačkom zanosu“ da „nema države koja nije u krvi stvorena, pa ni Hrvatska ne može biti izuzetak“ i da je „rat šansa koju ne smijemo propustiti“.
Sjetimo se samo kako je Ante Marković doslovno vapio: „Ako ne možemo ili ne želimo više živjeti zajedno, ne moramo, postignimo minimum konsenzusa i promijenimo ustav i u Skupštini Jugoslavije donesimo set potrebnih ustavnih zakona kojima će se postupak razdruživanja ozakoniti“.
Bez odziva!
Zakoniti postupci, njih su se „domoljubi“ oduvijek gnušali, prvenstveno zato što onemogućavaju pljačku, odnosno redistribuciju narodnih dobara, a onda i promjenu granica kao i provedbu etničkog čišćenja.
Zamislite vi taj užas, SRH se mirno izdvaja iz SFRJ u svojim avnojskim granicama, uz točno definirana prava i obaveze, sa svih 580 tisuća Srba u statusu konstitutivnog naroda, bez ikakve naznake mogućnosti pripojenja dijelova susjedne BiH ili izgona Srba iz Hrvatske?
Da, Franjo Tuđman je tako izvodeći ustaštvo na hrvatsku javnu i političku scenu, nasilnom secesijom i ratom „stvarajući državu“, uz nesumnjivu asistenciju Ivice Račana, izvršio direktni atak na antifašizam.
Antifašizam i bratstvo i jedinstvo jugoslavenskih naroda su tekovine NOR-a i revolucije, koje su bile ono vezivno tkivo koje je za sve vrijem postojanja Titove Jugoslavije na okupu držalo narode različitih povijesnih iskustava, kultura, religija i jezika, pa i različitog stupnja društvenog i gospodarskog razvoja.
U toj Titovoj Jugoslaviji je i Hrvatska kao SRH, država hrvatskog naroda uspostavljena odlukama ZAVNOH-a, proživjela svoje zvjezdane trenutke, jer su hrvatski narod i njegova država prvi put u svojoj povijesti bili u jednoj državnoj zajednici potpuno ravnopravni s drugim narodima i njihovim državama.
Smrt fašizmu! – Sloboda narodu!
Post je objavljen 21.06.2019. u 13:04 sati.