01.05.2019., srijeda

Sic transit gloria hesterni Da, danas sa sigurnošću mogu reći da su hrvatski narod i njegova država imali u Titovoj Jugoslaviji svoju slavnu jučerašnjicu, svojevrsne zvjezdane trenutke, jer su se prvi puta u svojoj povijesti nalazili u zajedničkoj državi u kojoj su bili u svim elementima, dakle nacionalno, kulturno i vjerski, potpuno ravnopravni s drugim narodima i njihovim državama. Do tog vremena hrvatski narod i njegova država su od 1102. pa do 1945. stalno bili izloženi pokušajima presizanja, najprije Pešte, a potom Beča, pa Beograda u Kraljevini Jugoslaviji … Valja ponoviti: „Jugoslavija je izgrađena na ideji da južni Slaveni ne budu slab i podijeljen narod. Ujedinjeni narod Jugoslavije nije bio lak plijen za imperijalističke namjere kakve danas vidimo. Činjenica je da je nakon Drugog svjetskog rata socijalistička Jugoslavija postala svojevrsna uspješna europska priča. Između 1960. i 1980. godine zemlja je imala jednu od najsnažnijih stopa rasta u svijetu: pristojan životni standard, besplatnu medicinsku skrb i obrazovanje, zajamčeno pravo na posao, plaćeni godišnji odmor, stopu pismenosti od preko 90 posto i očekivani životni vijek od 72 godine. Koliko znam, nijedna od balkanskih država koje su stvorene raspadom Jugoslavije danas nije niti upola tako prosperitetna. Upravo je taj prosperitet doveo do toga da primarni zapadni interes bude uništenje Jugoslavije." (Dr. Michael Parenti - nagrađivani autor, politolog i gostujući suradnik na Institutu za političke studije u Washingtonu, diplomirao na City College of New York, magistrirao na Sveučilištu Brown te doktorirao političke znanosti na Sveučilištu Yale.) A onda su se pojavili „dobročinitelji“, „politički i nacionalno osviješteni znalci“, uvjeravajući nas da živimo u „komunističkom paklu“, „pljačkani od Beograda“ i da nam je jedini izlaz, spas pače, bijeg iz tog „pakla“ kroz ostvarenje „vjekovnih težnji hrvatskog naroda“ protumačenih kao imperativ samostalne hrvatske države. I bi Franjo Tuđman, čovjek s poslanjem … i bi pokret, HDZ … i bi laž, mržnja i zločin … i rat … i osamostaljenje radi promptnog onesamostaljenja kroz pristupanje u punopravno članstvo u EU. Eto, nakon više od četvrt vijeka otkako je hrvatski narod povjerovao Franji Tuđmanu i dopustio mu da ga iz „mraka komunističkog totalitarizma, nesreće, siromaštva i neimaštine“ povede tranzicijskim putevima u „svijetlu, sretnu, bogatu i demokratsku budućnost“, sve je više onih koji shvaćaju sve strahote zabluda, iskazujući potrebi za potpunim rušenjem nakaradne Tuđmanove karikature od države s temeljima u živom blatu nacional-šovinizma. Sve je više onih koji shvaćaju da je u prijelomnim trenucima za sudbinu naroda i države hrvatska intelektualna elita, osim časnih premalobrojnih pojedinaca, koji su digli svoj glas protiv laži, kojima je Franjo Tuđman poticao mržnju, koja je dovela do rata i zločina, potpuno zakazala, usudim se čak reći da je počinila zločin šutnje i nečinjenja onda kad se šutjeti naprosto nije smjelo. Ja osobno se nikako ne mogu oteti dojmu da su okrutni pljačkaši, bagra i brabonjci, zaljubljenici u laž, mržnju i zločin, predvođeni Franjom Tuđmanom i svesrdno podržani od klera Stepinčeve crkve, s namjerom da unište sve što je u Titovoj Jugoslaviji stvoreno, odlučili provesti potpunu deindustrijalizaciju zemlje i svesti je na razinu razvijenosti iz 1945. Stotine poduzeća, među kojima i brojne perjanice hrvatske industrije su zbrisane, radnici poslani na zavod za zapošljavanje ili u prijevremene mirovine. Naravno vladajući ničemu nisu krivi, ni u čemu nisu sudjelovali, jednako kao što to nisu ni u slučaju „Agrokora“ čije je restrukturiranje pod Plenkovićevom „znalačkom“ dirigentskom palicom dovršeno. Umalo! Stvorena je nova kompanija Fortenova, samo što su pokrenute i brojne tužbe oštećenih nezadovoljnika, lokalne samouprave ne žele potpisati koncesije za poljoprivredno zemljište, a pogotovo to ne žele za ono bescjenje koje je plaćao „Agrokor“, a onda i sitnica od 1,5 mlrd EUR nepotrebnog i izrazio štetnog roll-up kredita kojeg treba vratiti uz kamatu od 9 % … Ma koji je to onda uspjeh da mi je znati!? Preimenuješ nešto uz dodatno zaduženje kojeg jednostavno nije smjelo biti, bar ne na način na koji je to učinjeno, jer poteškoće u poslovanju kompanije niti su uklonjene niti su ublažene, one su samo privremeno otklonjene, a onda to prozoveš restrukturiranjem. Pišem ovo i radi svih muka kroz koje je prolazila i još uvijek prolazi hrvatska brodogradnja, po svemu sudeći na svojem zalazu, na putu svojeg potpunog nestanka. Vladajući čak i u javnost stvaraju takvu klimu da takav ishod bude poželjan. U kolektivnom sjećanju naroda ostalo je zapamćeno da je u jednom prosperitetnom periodu jugoslavenska brodogradnja, koja je i tada uglavnom bila hrvatska, prema svim pokazateljima bila četvrta u svijetu, neki kažu čak i treća, a da je Jugoslavija (Hrvatska) imala i Brodarski institut prije jedne Njemačke. Jamstva, pa jamstva, podcikuju mnogi, a najveći dio ih nema pojma što ta jamstva predstavljaju i zašto se odobravaju, ni tko bi osim države, ako nema jake specijalizirane banke koja prati brodogradnju, trebao davati jamstva za državna brodogradilišta? Socijalizam kažete, a ja velim da su brodogradilišta u socijalizmu imala JUBMES, specijaliziranu instituciju koje ih je pratila, davala jamstva i kreditirala pod povoljnim uvjetima. Hrvatska se osamostalila, brodogradilišta su joj ostala, ali bez JUBMES-a ili druge istovjetne institucije ili banke koja bi ih pratila, nisu mogla funkcionirati. Isto, iako možda u manjoj mjeri, vrijedi i za druge izvozno orijentirane gospodarske subjekte. Brodogradilišta je osim nestanka JUBMES-a zadesila još jedna nepogoda, jednako tragična; bahata promjena upravljačkih struktura u brodogradilištima, dovođenjem na čelna mjesta podobnih HDZ-ovaca, od kojih neki doslovno nisu znali ni gdje se brodogradilište nalazi, da ne kažem da pojma nisu imali o ugovaranju izgradnje i isporuke brodova, jer samo neznanju se mogu pripisati sklapanja ugovora za izgradnju broda prema kojima brodogradilište preuzima na sebe sav rizik povećanja cijena repromaterijala na svjetskom tržištu. Mlataranje s kojekakvim strateškim partnerima je druga mantra; ma za koga su kojekakvi u suštini luftbremzeri i lovci u mutnom poput Debeljaka i Končara, bez ozbiljnog kapitala i kreditnog potencijala, strateški partneri ozbiljnoj brodogradnji. Pa Debeljak je u Brodosplitu „uspješno“ poslovao nenamjenski trošeći državni novac namijenjen restrukturiranju škvera? Ali evo nam spasa za brodogradnju (možda); dođoše „svemoćni“ Kinezi koji bi pod crvenom zastavom sa zvijezdom, srpom i čekićem, koji su naprasno prestali smetati ovdašnje „antitotalitariste“ trebali iz gliba izvući posrnule „Uljanik“ i „3. Maj“, odnosno spasiti bar ono što je od tog nekadašnjeg ponosa hrvatske brodogradnje ostalo. Ali, avaj, Kinezi kažu da njih hrvatski brodograđevni kapaciteti ne zanimaju, nego da ih isključivo zanima tehnologija gradnje specijalnih plovila, u čemu „Uljanik“ ima nemala iskustva. To je po meni prilika da se u čitavu priču uvede i „Brodarski institut“, sumnjam da Kinezi imaju nešto jače od toga. Ako uzmemo u obzir zaista nezavidnu pregovaračku poziciju i pregovaračke sposobnosti vladajućih, koja je na razini onih s posebnim potrebama, lako se može dogoditi da Kinezi dobiju ono što ih zanima, a zauzvrat ne daju ništa ili bar niti izbliza ono što se dosta nekritički od njih očekuje. No dobro, Kinezi su tu, snimaju i proučavaju stanje u škverovima, potrajat će to neko vrijeme, u svakom slučaju oni jesu respektabilan parter, pogotovo u usporedbi sa „strateškim partnerima“ Tomislavom Debeljakom i Dankom Končarom. Dakle zaljubljenici u laž mržnju i zločin, koji drmaju Hrvatskom, ne prihvaćajući da je država ono opće mjesto koje bi treba služiti zadovoljavanju potreba svojih državljana, proveli su temeljitu deindustrijalizaciju zemlje, brodogradnja je pred slomom, a glave su došli i nekad moćnoj hrvatskoj poljoprivredi. Digresija: Tamo negdje u drugoj polovici sedamdesetih godina prošlog stoljeća razgovarao sam s mojim djedom, seljakom-srednjakom, koji mi je doslovce rekao neka zapamtim da „nikad u povijesti hrvatski seljak nije tako dobro živio kao tada“. Rekao mi je da su tamo poslije završetka 2. Svjetskog rata seljaci bili zabrinuti radi najavljene prisilne kolektivizacije i osnivanja SRZ, no nakon što su vlasti radi ogromnog otpora od te ideje odustale, stanje se je što se hrvatskog agrara tiče počelo rapidno popravljati, vlasti su i o seljacima počele voditi više brige, zdravstveno ih se osigurava, uvode se uplate u mirovinski fond … Sjećam se tako da su vlasti i onda s vremena na vrijeme selu i seljacima nudile pomoć „odozgo“, jer su se seljaci žalili na preniske otkupne cijene za njihove proizvode, odnosno previsoke cijene sjemenskog materijala, zaštitnih sredstava i umjetnog gnojiva, vlasti su naravno temperale o cijenama poljoprivrednih proizvoda na Zapadu, gdje je poljoprivredna proizvodnja već i onda bila subvencionirana. Organiziran je jedan veliki skup seljaka s predstavnicima Republičkog sekretarijata za poljoprivredu u Križevcima na kojem je jedan od prisutnih poljoprivrednika održao lekciju predstavnicima vlasti rekavši da seljaci „odozgo trebaju samo sunce i kišu“, da oni „subvencije niti traže, niti trebaju, već samo da se vlasti pobrinu da sjemenski materijal, zaštitna sredstva i umjetna gnojiva, koji su od dva do tri puta skuplji nego na Zapadu, dobiju po cijenama onih na Zapadu, a da se oni obavezuju svoje proizvode prodavati možda čak i jeftinije nego oni na Zapadu.“ Poslije Tuđmanovog sve uništavajućeg dolaska na vlast, počinje propadati i hrvatsko selo i to ne isključivo radi uvoznog lobija, nego prvenstveno radi prestanka otkupa robnih viškova od seljaka. Taj proces kasnije isplate poticaja za poljoprivrednu proizvodnju, niti su zaustavile niti spriječile. On traje i dalje sela se prazne, nekoć bogata Slavonija je opustjela. Naprosto nema poticaja koji bi domaćim proizvođačima omogućili da po cijenama budu konkurentni smeću kojim uvozni lobiji pune police trgovačkih lanaca. I nama, koji smo imali sreću 45 godina živjeti u mjestu najugodnijem za život, državi u kojoj je briga o čovjeku bila na prvom mjestu, sjećanja polako blijede, a i mi sami polako nestajemo. Povijesni revizionisti ne posustaju, tako da će slavna prošlost postati najgora noćna mora najgore države „iza željezne zavjese“. I to je to, tako gotovo nezaustavljivo prolazi slava jučerašnjice.

- 17:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.