11.05.2019., subota

Ili proglašenje Stepinca svecem ili opoziv pape Franje Dvije nedavne izjave pape Franje „razbijelile“ su ovdašnje obožavatelje lika i djela blaženog Alojzija Stepinca, toliko da su postali još nesuvisliji i luđi. Govore čak o potrebi opoziva pape Franje. Prvo je papin odgovor na novinarsko pitanje o proglašenju Alojzija Stepinca svecem izjavom da „postoje neki sporni detalji“, a drugo je njegova pohvala patrijarha SPC Irineju. Njima nikako nije jasno kako i nakon 3.000 stranica drljotina mons. Jurja Batelje o liku i djelu Alojzija Stepinca, usporediva jedino sa Šošićevom biografijom Franje Tuđmana i jednako suvisla, išta može biti sporno. A onda sol na ranu, pohvala Irineju, iako se dobro zna da Stepinac nije proglašen svetim samo radi Irinejovljevog protivljenja, odnosno protivljenja SPC kroz argumentaciju njenih članova u zajedničkoj Komisiji oformljenoj da pomogne papi u donošenju konačne odluke o proglašenju Stepinca svetim. Ti stavovi, odnosno izneseni argumenti, po svemu sudeći i nisu baš bili takvi da bi ih se moglo prozvati tek protivljenjem radi protivljenja. Ići pohvaliti „četničkog vojvodu Irineja“, valjda Stepinčevi poklonici najbolje znaju da je patrijarh SPC upravo to, je potpuno neoprostivo, čak i gore od neproglašavanja Stepinca svetim, jer oni znaju da će se proces kanonizacije nastaviti i da će Stepinac biti proglašen svecem, iako vjerojatno ne prije smrti pape Franje. Naime spomenuti „sporni detalji“ iz Stepinčevog života toliko su uzdrmali papino uvjerenje u Stepinčevo čovjekoljublje, njegovu bezgrešnu svetost i mučeništvo, da ovaj papa naprosto u to više ne vjeruje, a to znači da su izneseni dovoljno vjerodostojni dokazi koji ga odvraćaju od toga da on proglasi Stepinca svetim. Ovaj papa, usudim se reći, vjerojatno nikad ne bi ni pokrenuo proces Stepinčeve beatifikacije, jer su ti „sporni detalji“ bili poznati i u vrijeme kad je kardinal Kuharić pokrenuo taj proces. Uostalom, napisao sam već više puta dosad da katolički tisak iz tzv. NDH naprosto vrvi takvim „spornim detaljima“. Taj tisak, a njegovi primjerci se čuvaju u NSK, najbolje svjedoči o najpriležnijoj suradnji KC u Hrvatskoj, kao i Alojzija Stepinca osobno, s monstruoznim ustaškim režimom. Taj tisak, a da o Stepinčevom osobnom dnevniku i njegovom pastirskom pismu od 28. 04. 1941., kojim poziva hrvatski kler na suradnju s ustaškom vlastima i ne govorim, bi u vjeri u Stepinčevu svetost pokolebalo svakoga osim hrvatskih klerofašista. Ti „sporni detalji“, a ne samo saznanje da pomažući ponekom Židovu, on osobno nije nikad bio u životnoj opasnosti, opetovano odvraćaju Izrael da Stepincu dodijeli naslov „Pravednika među narodima“, premda takvi zahtjevi dolaze od ponekog Židova iz svijeta, ali kažu i iz samog Izraela. O Stepinčevopj ulozi i njegovoj sraslosti s ustaškim režimom puno kaže ustaški pukovnik Danijel Crljen, svjedočeći o zadnji danima tzv. NDH: „Ključna ličnost oko koje su se kretali događaji zadnjih tjedana bio je zagrebački nadbiskup i hrvatski metropolita doktor Alojzije Stepinac. Poglavnik je uvidio da bez obzira na buduće odluke treba potražiti čovjeka ili postavu kojoj će predati vlast. Prirodni latentni sukob između demokracije i boljševizma u ono doba hranio je iluziju o neizbježivom i okrutnom sudaru dvaju neprirodnih i uzajamno sumnjičavih saveznika. Za tu eventualnost morala je Nezavisna Država Hrvatska imati demokratskim velesilama prihvatljiviju vladu. Uloga zagrebačkog nadbiskupa imala je i povijestno-pravnih temelja iz vremena kad je zagrebački nadbiskup bio zamjenik bana i "Iocum tenens regni". S Poglavnikovim odobrenjem poveli su prve razgovore s nadbiskupom hrvatski ministar vanjskih poslova doktor Mehmed Alajbegović i ministar za oslobođene krajeve doktor Edo Bulat. Razgovarali su s njim u prvom redu o prijenosu vlasti. Nadbiskup Stepinac pristao je uvezi s time razgovarati s doktorom Mačekom kojemu je u ime hrvatske vlade i svoje vlastito ponudio preuzimanje vlasti u Hrvatskoj smatrajući da je to put da se izbjegnu ili bar ublaže četničko-partizanska nasilja, a ujedno da se ispitaju makar i vrlo blijede mogućnosti promjene savezničke politike prema Jugoslaviji i priznanje Nezavisne Države Hrvatske pod demokratskom vladavinom. Budući da je doktor Maček odbio nadbiskupov priedlog, Stepinac je izrazio svoju sklonost da sam preuzme teški teret hrvatske države pred slomom. Potražio je i vlastitim putevima koji su, naravno, vodili u Rim, mogućnost spašavanja hrvatskog naroda od posljedica katastrofe, koja se je na njega sve većom žestinom obarala. Na drugom sastanku s ministrom Bulatom nadbiskup je, vidljivo raspoložen, saobćio ovome da ima povoljne viesti iz Vatikana: saveznički zapovjednik u Italiji engleski general Alexander obećao je primiti hrvatsku vojsku i građanske izbjeglice, te im pružiti zaštitu. Nadbiskup je na temelju istih viesti dobio čak utisak da ni sudbina same Hrvatske Države nije bila zapečaćena.“ Sapienti sat! Zaljubljenici u laž, mržnju i zločin, a ti su najgorljiviji pobornici kanonizacije Alojzija Stepinca previđaju činjenicu da Vatikan raspolaže dokazima koje su o Stepinčevom djelovanju za vrijeme i neposredno poslije rata pribavile jugoslavenske službe sigurnosti, a koje je Tito osobno predao tadašnjem papinskom nunciju u Beogradu floridskom biskupu Josephu Hurleyu, moleći ga da sugerira papi Piu XII da povuče Stepinca u Vatikan, čim bi se izbjegao sudski proces protiv njega, koji je radi tereta dokaza bio gotovo neizbježan. Pa onda „montirani politički proces“ protiv Stepinca zato „što nije htio Crkvu u Hrvata odvojiti od Vatikana“, a na suđenju, koje je bio javno i koje su pratili i strani mediji, ništa s tim u vezi tokom procesa nije niti spomenuto, ali neupitna njegova kao i suradnja klera s ustaškim vlastima je, ali rasni zakoni jesu, ali procesi prevođenja na katolicizam jesu, ali njegova i šutnja klera, kad se naprosto šutjeti nije smjelo, jesu, kao i njegova povezanost s nekim ustaškim zločincima, ustaškom emigracijom, kao i „križarskim“ bandama. Zapitaju li se ikad „domoljubi“, lupetajući budalaštine, zašto bi Tito išta tražio od Stepinca, a da to isto nije tražio od slovenskih i BiH biskupa ili Jugoslavenske biskupske konferencije? Svatko normalan bi se zapitao zašto, onda kad su se stekli uvjeti za to, nije tražena obnova procesa, jer jedino sud može odlučiti o nečijoj krivnji ili nedužnosti, nego se pribjeglo najprije saborskoj odluci o poništenju procesa, a onda za petnaestak godina i njegovoj reviziji, dakle postupcima koji ništa ne govore o Stepinčevoj nedužnosti ili krivnji. Pa onda sulude optužbe vlasti da su trovale Stepinca, a te vlasti su mu omogućile povlašteni položaj u zatvoru, pustile ga iz zatvora u kućni pritvor, nudile mu platiti liječenje u inozemstvu, a kad je to odbio dovodile su mu i skupo plaćale vrsne strane specijaliste … Možda nešto od pobrojanog spada među te „sporne detalje“, koji bune papu, jednako kao što bi bunili i svakog normalnog čovjeka? I na kraju, ako samo pogledam tko su ti koji najgorljivije zastupaju proglašenje Stepinca svetim, odmah pomislim da se to već radi njih nikako ne bi smjelo.

- 17:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.