Na to da se malo pozabavim temom otoka Goli ponukao me osvrt Jaroslava Pecnika u Novom listu od 20. 05. 2019. u kojem autor veliča Knjigu Martina Previšića „Povijest Golog otoka“, nazivajući to djelo „sintezom sramotnog poglavlja jugoslavenske povijesti“.
A što bi drugo osim sramotnog i sramnog moglo biti išta vezano za državu u kojoj je sramotno poglavlje bilo već podizanje ustanka protiv nacifašističkog okupatora, a ništa manje sramotna čitava NOB-a, ništa manje sramotni antifašistički borci, koji su bili obični „šumski razbojnici, ubojice i pljačkaši“, posebno sramotno je bilo kažnjavanje počinitelja najstrašnijih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, ništa manje sramotno i samo socijalističko društveno uređenje, pa onda još sramotnije samoupravljanje s delegatskim sustavom s elementima direktne demokracije … ma sramota do sramote.
Dobro je poznato da je Jugoslavija bila samim činom svojeg postojanja „sramotno poglavlje“, zato što ona prema „hrvatskim domoljubima“ nije imala pravo postojati, pa onda niti štititi svoj ustavno-pravni poredak.
Ipak, bilo bi zgodno čuti od autora knjige, ali i g. Pecnika, da nam oni kažu kako su se po njima jugoslavenske vlasti trebale ponašati prema onima koji su predstavljali najveću opasnost po integritet i neovisnost zemlje.
Imajući na umu upravo tu knjigu, ne misleći se uopće baviti njome, 17. 02. 2019. napisao sam sljedeće:
„Pisati o fenomenu otoka Goli, kao mjestu internacije onih, mahom komunista, iz redova državnih i partijskih struktura, vojske, represivnog aparata, obrazovnog sustava … koji su pristali uz Rezoluciju IB, na način kao da se neka skupina, sadista, pripadnika represivnog aparata sjetila pa na otok Goli dovela veći broj potpuno nevinih ljudi, kako bi se nad njima mogla nekažnjeno iživljavati na najgori mogući način, je bolesno i sasvim sigurno ne pridonosi rasvjetljavanju tadašnjih odnosa između SSSR-a i FNRJ, ali i Tita i Staljina osobno.
Takav nepovijesni i neznanstveni pristup tumačenja prošlosti je pogrešan, neovisno o činjenici da je među internircima bilo i potpuno nevinih ljudi, da je bilo represije, pa i one najgrublje, jer to sasvim sigurno nije suština fenomena „Golog otoka“.“
Predrasude, preduvjerenja i otvoreno neprijateljstvo ne vode bilo kakvom a kamo li respektabilnom suočavanju s prošlošću.
Mrziti Jugoslaviju, a onda pisati o prijepornim trenucima njene povijesti je u najmanju ruku nekorektno.
Dakle, krenuti pisati o nekom od „sramotnih poglavlja jugoslavenske povijesti“ ne uvažavajući ne samo kontekst vremena i okolnosti u kojima su se te „sramote“ događale, nego niti važeće definicije pojmova, niti zakonsku pokrivenost za njih, ne može nas dovesti do čitave istine, niti ispravnog tumačenja tog dijela naše prošlosti.
Sramotne, naravno, jer naš ponos i dika je tzv. NDH u kojoj se ništa sramotnog nije događalo.
No pođimo redom, pristajanje uz rezoluciju IB bio je čin veleizdaje ravan pristajanju uz nacifašističkog okupatora 1941., a čin veleizdaje je u gotovo svim državama u to doba bio zapriječen smrtnom kaznom. Jugoslavenske vlasti bile su zatečene brojem onih koji su se odlučili podržati rezoluciju IB, jer bi slijedom zakonskih odredbi valjalo suditi kojoj desetini tisuća ljudi i koju tisuću osuditi na smrt i pogubiti, zamislite samo kako bi to bilo prestižno za državu, u vremenu dok još divljaju „križarske“ i četničke bande.
Da bi se izbjegli sudski procesi i egzekucije osuđenih, vlasti su pribjegle onemogućavanju IB-ovaca njihovom internacijom. Tako je nastao logor za internirce na otoku Goli.
Samo kao špekulacija na um mi pada mogući uzor, interniranje američkih državljana japanskog porijekla u logorima na Srednjem zapadu, poslije japanskog napada na Perl Harbour.
Znači da interniranje potencijalno opasnih ljudi nije čudo neviđeno, kako se to želi prikazati, niti su to bili baš gulazi kakvim se dodvorički želi prikazati logor na otoku Goli. A upravo se otok Goli želi prikazati kao najgori sibirski gulag, što puno češće rade „dobronamjerni domoljubi“ nego sami internirci.
Posebno se naglašava:
„Topli zec“ kao čin „dobrodošlice“.
Teški i iscrpljujući rad.
Huškanja jednih interniraca na druge.
Kažnjavanja za neposluh dugotrajnim boravcima u samici.
Batinanja.
Uglavnom se potpuno prešućuju ponude za puštanje na slobodu uz pismeno odricanje od Rezolucije IB i prihvaćanja obaveze odricanja od bavljenja bilo kakvim političkim radom. Mnogi internirci su odbijali potpisati takvu izjavu.
Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća upoznao sam koju desetinu bivših interniraca s otoka Goli od kojih je samo nekolicina bila voljna pričati o svojim iskustvima otamo, ostali su samo priznali da su bili tamo i ništa više na tu temu, ali niti jedan nikad nije htio niti zucnuti ništa na političku temu.
Ako bih ga pitao da prokomentira neki politički događaj, dobio bih odgovor: „Imaš novine, pa čitaj, sve ti piše.“
Ova obveza odricanja od bilo kakvog političkog rada za mene nije predstavljala nikakvu novost, morali su je prilikom puštanja iz sabirnih logora za ratne zarobljenike potpisati svi bivši pripadnici ustaške vojnice obuhvaćeni amnestijom od 03. 08 1945.
I tamo je bilo budala, istinabog jako rijetkih, koji to nisu htjeli potpisati, pa su ostajali u logoru.
Jesu li i oni obuhvaćeni kasnijim amnestijama morali išta potpisivati, ne znam.
Kojih trinaestak godina po objavi Rezolucije IB u Francuskoj dolazi do stanovite desničarske pobune u vojsci, dijelu represivnog aparata i upravljačkih struktura, pod imenom OAS, izazvane odlukom generala de Gaullea da rat u Alžiru okonča priznavanjem Alžira, dotad francuske kolonije, kao neovisne države.
Plan je bio izvršiti državni udar prvo u Alžiru, a potom i u Francuskoj, no nakon što je puč u Alžiru propao, OAS se sve više okreće klasičnom terorizmu, čak su organizirali i nekoliko atentata na generala de Gaullea, nasreću neuspješnih.
Puca se na ulicama, prašte bombe, policijski sat je uveden u svim većim mjestima …
Nas strance se upućivalo kako se trebamo ponašati, što u slučaju provjere identiteta, što u slučaju policijske racije, što učiniti ako se slučajno dogodi da se za vrijeme policijskog sata zateknemo na ulici itd. i t.sl.
Kao i Jugoslavija radi Rezolucije IB-a trinaestak godina prije, tako se i Francuska država, zatečena žestinom napada, našla u čudu. S time da je jugoslavenska država reagirala munjevito i nije dopustila da se pristajanje uz Rezoluciju prometne u terorističku aktivnost.
Po izbijanju pobune u Francuskoj se proširuju ovlasti dane pripadnicima represivnog aparata, posebno CRS, ponovo se uvodi smrtna kazna, a pune se i centri za internaciju osumnjičenika. Koja desetina tisuća OAS-ovaca je internirana u neznanom broju centara rangiranih po strogoći i lociranim na ne uvijek poznatim mjestima, najčešće su to bile napuštene baze francuske vojske.
Jedan poveći centar je bio isključivo za žene.
Ja sam 1964. bio u Kampu Thol, centru s najliberalnijim tretmanom interniraca.
Pripadnici tamošnjeg CRS su regrutirani iz redova bivših veterana iz Indokine.
Moji domaćini su me upoznali s njima da ne bih imao problema prilikom izlaska i ulaska u Kamp, sugerirajući mi da u razgovorima s njima izbjegavam svaku prepirku.
Moram priznati da su bili izuzetno korektni, pozivali su me i na piće u njihovu kantinu i ispitivali o Jugoslaviji, koja je u to vrijeme za njih bila egzotična zemlja.
Internirci su za njih bili veleizdajnici u rangu pripadnika negdašnjih višijevskih milicija.
Ako ćemo o sramotnim poglavljima, onda je to spomenuta internacija Amerikanaca japanskog porijekla, zato što je to bio čisti čin nasilja nad nevinim ljudima, ni interniranje IB-ovaca u jugoslavenskom slučaju, niti OAS-ovaca u francuskom to nisu.
Neovisno o postupanju s internircima.
Post je objavljen 21.05.2019. u 16:56 sati.